Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Od uništavanja i otuđenja arheoloških eksponata nisu pošteđeni ni podmorski arheološki lokaliteti. Nužnost hidroarheoloških istraživanja i mjere zaštite arheoloških lokaliteta u našem podmorju treba uzeti kao jedan od prioriteta na otkrivanju i istovremenom spašavanju vrijednih, često i rijetkih objekata koje krije utroba našeg mora. Bez sumnje na dnu morskih dubina kriju se ostaci potopljenih brodova u kojima se nalaze mnogi objekti koji bi bili interesantni a možda i dragocjeni za arheološku nauku.

Poznato je da su već od praistorije do srednjeg vijeka našim morem plovili ratni i trgovački brodovi – lađe, koji su bili jedina veza između naših luka sa dalekim obalama čitavog Sredozemija. Našu obalu, jednu od najljepših i najsugestivnijih u Evropi, još od antike i ranog srednjeg vijeka krasila su naselja, odnosno gradovi počev od Ulcinja do Herceg Novog.

Kako su po svojim položajima i konfiguracijama terena jadranske luke bile prikladne za pristajanje brodova, to je omogućavalo jači razvoj trgovine sa mogim zemljama antičkog svijeta. U tom milenijumskom pomorskom saobraćaju mnogi brodovi su tonuli zajedno sa svojim teretima i inventarom, gdje kao nijemi svjedoci čekaju da budu ,,spaseni” i na obale izvučeni. Nažalost, podvodni arheološki materijal se iz dana u dan sve više devastira i prepušta zubu vremena da ga još više uništi. I umjesto da mu poklonimo punu pažnju i na osnovu tog raznovrsnog podmorskog ,,brodolomničkog tereta” dopunjavamo itekako velike praznine iz naše pomorske istorije, najčešće ostajemo gluvi, indiferentni, a što se može definisati i neodgovoršnošću nadležnih i društva kao cjeline.

Poodavno su površinski slojevi skoro svih poznatih i evidentiranih nalazišta opljačkani. Uz to, ne postoji registar sa elementarnim podacima o mjestu nalazišta i njegovoj hronološkoj odrednici i vrsti, odnosno karakteristikama, što zahtijevaju takve vrste lokaliteta.

Bez obzira što su odredbe Zakona o zaštiti spomenika kulture (,,Službeni list RCG” br.47/91) precizno definisane po ovom pitanju, uopšte se ne primjenjuju ni u najelementarnijim radnjama, što, naravno, pogoršava ionako lošu situaciju sa našim arheološkim podmorjem. Stoga ne čudi što se danas najveći dio ovog dragocjenog arheološkog pokretnog materijala iz crnogorskog podmorja nalazi u privatnim posjedima, odnosno zbirkama raznoraznih ,,Ijubitelja” ovakvih eksponata. Oni su nepoznati i nepristupačni, ne samo nauci, nego i široj javnosti. Može se slobodno konstatovati da su i muzejske zbirke, prema pretpostavkama koliko je toga bogatstva ugledalo sjetlost dana, siromašne, a što je najgore nezastupljene reprezentativnim uzorcima. Ako tome dodamo i podatak da su u muzeje dospijevali u vidu poklona ili pak otkupa nekonzervirani, nerijetko i neinventarisani, bez podataka o mjestu nalaza, onda naša zapažanja imaju mjesta za još veću brigu naglašenu opravdanim gnjevom.

Među raznovrsnim predmetima koji su se nalazili (a i sada se nalazi najveći broj) u olupinama potonulih brodova su amfore. To ima višeznačno tumačenje. Budući da se poljoprivreda starog Mediterana zasnivala na maslinarstvu i vinogradarstvu, logično je da je bila razvijena proizvodnja ovih posuda za transport robe. To su u prvom redu bile amfore za transport i čuvanje ulja (amphorae oleariae) i vina (amphorae vinariae). Na osnovu žigova kojima su bile obilježene amfore, može se doći do veoma dragocjenih podataka (identifikovati mjesta proizvodnje robe i samih amfora, pomorske puteve i trgovačke veze), a samim tim dobiti prilično jasnu predstavu o ekonomskoj moći pojedinih država.

Amfore su se upotrebljavale u djelovima kao građevinski materijal (za svodove ili oluke, kao djelovi krovnog pokrivča, a često su služile i kao materijal sa gradnju grobova). Njihova upotreba u sepulkralne svrhe poznata je sa antičkih nekropola u Budvi i Duklji.

Zar ne bi bio dovoljan razlog da radi ovih ,,keramickih ljepotica” istražujemo i čuvamo naše podmorje? Ili, kao do sada, prepustimo da strani i domaći turisti nesmetano, na očigled svih nas, vade iz još uvijek bistrog Jadrana, ovo dragocjeno arheološko dobro. Da njime popunjavaju svoje kolekcije, trguju, švercuju i na razne načine umnožavaju svoj kapital.

Za vrijeme okupacije u ljeto 1942. godine, dio italijanskih trupa koje su bile stacionirane u Risnu, vršile su arheološka istrazivanja na lokalitetu Carine u istom gradu. Italijanski vojnici, naročito njihovi oficiri, bili su ,,strasni ljubitelji amfora”, kojih su imali dosta na raspolaganju, a prema sjećanju nekih savremenika-mještana, ,,radije su ih kupovali ili otimali od domaćih kolekcionara, nego ih sami lovili”.

Od ove rabote, naravno, ne isključujemo ni starosjedioce, kao ni vikendaše, tzv. radoznalce i ljubitelje podmorskih starina. Ako se ne preduzmu hitne mjere, u skoroj budućnosti neće pomoći ni Zakoni, ni Konvencije, ni Povelje o zaštiti i upravljanju podvodnim kulturnim nasljeđem. Brži i efikasniji će biti sve brojniji stranci, koji su već na ,,svojoj zemlji” da dokusure i ono što je ostalo. A naročito danas, kad su i tehničke mogućnosti na strani ovih savremenih pirata, da mogu brže, lakše i sigurnije doći do željenog plijena.

Da je naše podmorje bogato raznim arheološkim materijalom, potvrđuje i arheološko istraživanje podmorskog lokaliteta (1996.) kod Rta Kabala, na poluostrvu Luštici, u blizini naselja Rose. Tom prilikom je na morskom dnu otkriven ostatak jedrenjaka iz polovine 16. stoljeća, kao i djelovi brodske opreme i inventara, uz keramičko i metalno posuđe. Ipak, nadamo se, istovremeno apelujemo, da najodgovorniji i društvo kao cjelina postanu konačno svjesni da treba istraživati i čuvati ovo dragocjeno podvodno arheološko dobro, koje u svojim dubinama krije Mare Nostrum.

(Nastaviće se)

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

I na mjesnom groblju u Rogamima nalaze se nadgrobne ploče sa dukljanskih nekropola. Da su pasionirani antikvari cijenili sve vrste arheoloških objekata, lustrativno govori slučaj tzv. ,,zagoričkog sarkofaga.” Ovaj čuveni objekat, mada je služio za onozemaljsku upotrebu, početkom prošlog vijeka je promijenio i stanodavca i stanara.

U staroj crogorskoj štampi opširno se piše o sarkofagu iz Duklje. Prenosimo najinteresantnije djelove ovog teksta: ,,Nazad nekoliko dana prenijet je jedan sarkofag iz Zagoriča na Cetinje radi privatne upotrebe. O ovoj starini, a povodom raspisa Knjaževskog Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova od 4. marta ove godine (1908.) P. Br. 626, izviješteno je isto Ministarstvo od strane Cetinjskog opštinskog suda, koje je, uvidjevši važnost ove starine sa naučnog, kulturnog i istorijskog gledišta, a na osnovu l. 207 zemaljskog Ustava, l. 16 Opšteg imovinskog zakonika i El. 1 i 25 Zakona o eksproprijaciji, – donijelo svoje rješenje, da se ovaj sarkofag otkupi za državni muzej na Cetinju pred kojim se sada i nalazi. Ovaj sarkofag našao je neki seljak iz Pipera orući zemlju u Zagoriču, gdje mu zapne za ralo o neki tvrdi predmet, koji on otkopa i nađe divan sarkofag… ” Uz detaljan opis sarkofaga (oblik i dimenzije) dat je i natpis koji u prevodu glasi: Vrlo pobožnom ocu P. Korneliju Juliju, koji je živio 55 godina, podigoše kćeri Julija i Irena.

Prema pisanju Rista Dragićevića, prošlo je više godina dok je sarkofag otkupljen. Razlog treba tražiti u tome što je kupac gorio od želje da mu sarkofag služi kao grobnica. Na osnovu nekoliko dokumenata iz Arhive Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova, koja su u sastavu Državne arhive NRCG na Cetinju, Dragićević kaže: ,,Vlasnik sarkofaga, kapetan Niko Stankov Martinović sa Cetinja, tužio je nadležnom sudu Ministarstvo prosvjete zbog eksproprijacije sarkofaga, te je Veliki sud tek 16. septembra 1911. godine donio presudu, po kojoj je Ministarstvo imalo da isplati Martinoviću sumu od 1.050 perpera… Kako za takav vanredni izdatak (R. D. o. c.) nije bilo lako obezbijediti toliku sumu novaca, te su tu odluku o toj isplati morali donijeti i Državni sajet i Ministarski savjet. Tako je predsjednik Ministarskog savjeta dr Lazo Tomanović potpisao akt br. 95 od 17. februara 1912. godine, kojim se izveštava Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova da tu sumu može isplatiti Martinoviću ‘za eksproprijaciju jedne stare grobnice za Narodni muzej”.

Isplata je izvršena tek 12. jula 1912. godine u naznačenoj visini. Poslije ove prodaje i kupoprodaje, sarkofag je sve do 1934. bio izložen ispred Zetskog doma i nastavio da prkosi cetinjskim blagim klimama u dvorištu današnjeg Državnog muzeja. Oko ovog spomeničkog objekta, kao što se vidi iz gornjih redova, više je poklanjano pažnje raznim prepiskama, sudskim parnicama, tužbama i pritužbama nego očuvanju samog spomenika. Zato je i ostao sarkofag nezaštićen decenijama. Važno je bilo ,,stvar baciti na papir”. Kako smo uporni i dosijedni u svojoj činovničko – birokratskoj vještini! Na ovu temu je pisala i Zaga Berkuljan, Jedna grobnica nije našla svoje mjesto. S obzirom na to da je tekst, odnosno arhivski dokumenat zanimijiv, donosimo ga u cjelini.

Niko Stankov Martinović iz Bajica obraća se molbom Knjaževskoj oblasnoj upravi u Podgorici: ,,Na poziv te Knj. uprave da podnesem originalne račune za grobnicu koju mi je oduzeo g. ministar prosvjete odgovaram sijedeće:

Prošle 1907. godine negdje ispred Mitrovadne ponudio me Nikola Radovanov Stamatović iz Rogama koji stanuje u Zagoriču na svoju zemlju, da mi proda rečenu grobnicu, i tu smo se pogodili u prisustvu Toma Nikolina Martinovića za sto i pedeset kruna, koje sam istom Nikoli isplatio, i ta je grobnica stajala sve do prošloga aprila, a tada sam našao Beću Trbonju i pogodio da mi istu pogna u Bajice pred crkvom sv. Jovana, a za ćiriju učinjeli smo da mu platim po uviđavnosti i trudu što bude pravo. Dalje dostavljam i to da je rečenu grobnicu našao i otkopao Nikola Stamatović još prije tri godine u svojoj vlastitoj zemlji i da je istu gledao g. Pavle Rovinski i mnogi drugi, pa je hodio i g. Špiro Popović, bivši oblasni upravitelj u Zagorič na lice mjesta i to prije godine pozivao rečenog Nikolu u Oblasnu upravu zbog te grobnice, a čuo sam da je istu gledao i g. Živko Dragović sa nekijem strancima, pa mi je kazivao i g. Jovo Stanković da se pogadao sa Nikolom za tu grobnicu još prije dvije godine. Dakle mene se čini da nijesam učinio nikakve štete niti pogreške zašto sam kupio tu grobnicu, jerbo to nije bila nikakva tajna, a što mi je g. ministar oduzeo na putu moju imovinu…

Iz ovog dokumenta se vidi da je molba nesuđenog vlasnika sarkofaga odbijena ali i isplaćeno 250 kruna za ,,oduzeti dukljanski nalaz”.

Govoreći o otuđenim predmetima sa antičke Duklje, potrebno je pomenuti još jedan izuzetno značajan eksponat, koji istina nije vezan za antički grad, ali jeste za kasnije formiranu Dukljansku državu koja baštini njegovo ime. Riječ je o jednom olovnom pečatu na kome je grčkim alfabetom urezano ime Petra, arhonta Diklije, koji izvjesno potiče sa prostora Crne Gore, a koji se danas nalazi u Berlinu. Kada je ovaj dragocjeni predmet pronađen i kada je i kojim putevima dospio u Berlin, ostalo je do danas nepoznato.

Slična sudbina je zadesila i jedan zanimijiv nalaz, istina ne iz Duklje, već iz Risna. Rječ je o jednom ukrasnom kamenu-gemi, koju je tokom svojih istraživanja u ovom gradu pronašao engleski arheolog ser Artur Evans. Na gemi je predstavijen Hristos kao Dobri pastir, Hristov monogram, amfora i jedan znak presječen po sredini sa tri vertikalne i jednom horizontalom linijom. Na osnovu prikazanih simbola gema pripada periodu ranog hrišćanstva i vezuje se za IV vijek. I ovom spomeniku se davno izgubio svaki trag i on je, slično olovnom pečatu arhonta Petra, poznat jedino preko crteža, koji je objavio njen pronalazač. Gdje se ovaj zanimijivi spomenik ranog hrišćanstva danas nalazi, nije poznato.

Podaci koje smo iznijeli govore o nedovolinoj brizi za naše kulturno – istorijsko blago, o rušilačkom nagonu, neznanju i psihologiji palanačkih mecena i kolekcionara. Ako tome dodamo vrlo malo razumijevanje državnih organa, nemamo mnogo razloga da vjerujemo da će sjutra biti bolje.

(Nastaviće se)

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

,,Košnice su često puta prekrivene ciglama sa rimskih grobova. Skupocjene drevnosti (novac) stanovništvo prodaje strancima, iskopine iz grobova djeca lome u šali, jer nažalost, gotovo nema ljudi koji bi voljeli starinske stvari svoje postojbine, pa preduzeli nesto da se sačuva Duklja i sve dragocjenosti u njoj”.

Isti autor piše o dukljanskim nevoljama u drugom listu konstatujući ,,da su starine na Duklji slabo ispitane i da su sada u opadanju: nemilosrdno ih ruši zub vremena i, nažalost, samo stanovništvo…” Najtemeljitije pisanje o Duklji dali su Austrijanci Prašniker i Stikoti. Sa ovim monografijama štampanim na njemačkom jeziku u Beču, obično dolaze stranci da ispituju Duklju. Ali je veliko njihovo razočarenje. U Duklji sada nema mnogih spomenika, koji su lijepo opisani u pomenutim monografijama, a osobito kod Stikotija.

Čuo sam da su nešto odnijeli Austrijanci za vrijeme okupacije. Ne znam da li je ovo tačno, ali tvrdim da nekoliko najinteresantnijih spomenika, koje sam vidio i fotografisao 1923. godine u Duklji, sada ne postoje. Znam da je prilikom građenja Osnovne škole na terenu Duklje uništeno sedam ploča sa natpisom, koje su bile blizu mosta na Širaliji. Uništeni su i dva žrtvenika Jupitera i Dijane, Isto tako je propalo mnogo votivnih (nadgrobnih) spomenika s natpisom, nađenih u posljedne vrijeme, čak i neobjavljenih kod Stikotija. Fotografije su sačuvane kod mene, a spomenika više nema. Niko ne čuva ruševine Duklje. Čuo sam od jednog arheologa Njemca, koji je došao da pregleda Duklju: ,,Uzalud sam potrošio pare na putovanje. Bolje bi bilo da sam kod kuće pročitao i proučio djelo Stikotija”.

O rimskim starinama u Croj Gori pisao je i Petar Lisičar, s posebnim osvrtom na Duklju: ,,… Nema sumnje da i ovaj slučajno nađeni arheološki materijal uvjerava da bi se temeljitim proučavanjem terena došlo do odličnih kulturnoistorijskih rezultata”.

Tako se dobar dio rimskih natpisa iz Crne Gore publikovao već prije sto godina, imamo i lijepih novonađenih rimskih natpisa iz god. 1929-32 i to ne samo iz Duklje, nego i van nje. God. 1930 našao je kod sela Zagoriča, južno od Podgorice seljak Ilija Vukanović četiri rimska nadgrobna kamena sa tri latinska natpisa i prenio ih u svoju kuću u selo Mošiće, kod Vezirova mosta, gdje ih je pregledao g. Antun Majer, tadašnji profesor podgoričke gimnazije… U svakom slučaju trebalo bi da se povede evidencija o dosad nađenim natpisima, jer su mnogi već do sada izgubljeni. Neki od najstarijih, o kojima referiše Momzen, otpremijeni su već odavno iz Cetinja u bečki muzej (jedan iz Pipera, neki iz Duklje). Neke je Momzen slučajno ,,našao u magazinima bečkog muzeja” i tako objavio. Neki su ostali da propadaju na mjestu nalaza, a ostala bogzna gdje su propala.

O poslijeratnim istraživanjima na Duklji pisao je Milutin Plamenac, osvrćući se kritički na nedovoljnu brigu spomeničkog, kako pokretnog tako i nepokretnog fonda u Crnoj Gori. O otuđivanju i devastiranju mnogih arheoloških lokaliteta, s posebnim osvrtom na Duklju, Plamenac je bio poznat kao stručnjak bez kompromisa, koji je kao direktor Zavoda, braneći osnovne principe zaštite našeg kulturnog blaga, dolazio u sukob i sa najvišim državnim funkcionerima.

U jednom osvrtu na arheološka iskopavanja u Duklji tokom 1954. godine, Plamenac navodi nekoliko zanimijivih podataka o istorijatu istraživanja na ovom lokalitetu: ,,I prije otkopavanja Rovinskog, u Duklji se nailazilo na ploče sa natpisima, na grobove, na odlomke stubova, kapitela, djelove ornamentske plastike itd. Svake godine se nailazilo na novac, kaže Rovinski, i to mahom bakarni, ponekad srebrni ,a ređe zlatni rimski novac… Nailazilo se i na druge predmete: posude od ilovače i stakla, razno gvozdeno oružje, prstenje it. sl.”

Plamenac na ovu temu nastavija i služeći se prvim izvještajima Rovinskog piše: ,,… da se ovi razni predmeti pronalaze svake godine i prodaju, u Kotoru ili stranim putnicima. Taj se posao obavlja bez ikakve kontrole od strane nadležnih vlasti tako da su neki dragocijeni objekti nepovratno odlutali van granica naše države.

O raznošenju građevinskog materijala sa Duklje Plamenac piše: ,,…da se nijedna građevina u Podgorici ili okolini nije podigla, a da se nije koristio kamen sa Duklje, ponkad sa rezbarijom i natpisima”. Bilo da se podizala crkva ili džamija, most ili grobna konstrukcija, sve je to građeno dijelom od dukljanskog materijala… a taj proces, prema mišljenju Plamenca, siromašenja Duklje i raznošenja kamenja i njenih konstruktivnih djelova traje više od hiljadu godina, te je shvatijivo da je poslije takvog pustošenja vrlo malo ostalo na povišini zemlje. Kratko rečeno, Duklja je kroz vjekove služila kao bogati kameni mejdan za sve vrste građevina i za svakog.

U svom osvrtu Plamenac nastavlja: ,,… jasno je da je ovaj antički grad bio ekonomski napredan i bogat i ukrašen velelepnim građevinama. U njemu se nalazilo, pored djelova masivnih kolona na divne kapitele sa obradom akantovog lišća koje se završava jonskim volutama, na razne konzole bogato ukrašene, na figuralne bareljefe itd.” I dodaje: ,,Rovinski kaže da nema skoro nijednog kamena na kome ne bi bilo nekih rezbarija i napominje da su se Piperi divili ovim radovima govoreći: Ni iz krtole nećeš tako izrezat kao što su oni rezali iz kamena”.

,,Što se tiče novca, prilikom prvog iskopavanja, nađeno je preko 100 komada bakarnog, ili kako ga Piperi zovu ‘bakaruša’ i svega jedan srebrni. Na bakarnoj moneti jasno su se ocrtavali likovi imperatora sa natpisima.”

Mada Rovinski kaže da je sav taj novac predat knjazu Nikoli i da je sve bilo izloženo u muzejskom odjeljenju Zetskog doma do Prvog svjetskog rata, kada je čitav izložbeni materijal zaplijenjen i odnešen od strane okupatora, čini se, a o čemu ćemo u daljem tekstu pisati, da je ponešto i ,,prišiveno neprijatelju”. Bilo je i domaćih neprijatelja!

U vezi Dijaninog hrama i likom boginje na posebnoj ploči u bareljefu, Plamenac kaže: ,,Ovaj dragocjeni predmet nalazio se u Državnom muzeju do posljednje okupacije, kad je odnesen u Italiju, gdje se i danas nalazi. Iz istog muzeja, nastavlja Plamenac, tada je odnesena u kamenu izvajana glava, rad nesporne vrijednosti i ljepote, koja je vjerovatno pripadala Duklji”.

O dolasku Munroa i njegovih saradnika na Duklju kao i odnosima Rovinskog i Munroa, Plamenac zaključuje: … ,,Dobija se utisak kao da je prvih dana neka mala sjenka lebdjela nad njihovim radom, jer Rovinski izričito kaže kako je g. Monro otvoreno izjavio da mu nije cilj plan grada, već arheološki nalazi, lapide i drugi predmeti s natpisima, pa me molio da mu skrenem pažnju na takvo mjesto koje bi mu moglo nesto slično pružiti”.

Najvjerovatnije je tačno što kaže Rovinski, budući da je Munro radio napoli između njega i države.

Primjer savremenog korišćenja dukljanskog ukrasnog kamena može poslužiti šetalište na Ribnici, gdje su upotrijebljeni fragmenti dekorativne plastike sa Duklje. Da ne govorimo o nedostatku sluha za poštovanje osnovnih postulata o zaštiti spomenika kulture, nego i veoma niskom nivou ukusa! Ne negiramo kompromis između staroga i novoga. Naprotiv. Ovdje je slučaj o kompromisu neznanja i neukusa, a i prilične doze drskosti.

(Nastaviće se)