Povežite se sa nama

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ: O fantazmu materinjeg i nacionalnog

Objavljeno prije

3 godine

na

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Materinji je jezik rizičan i često destruktivan fantazam. Ali ne jezik kao takav, već iluzija materinje ,,zaštitne” čahure koja nas radikalno odvaja od izvanjskosti i drugosti. Još više nego ,,materinji”, to čini nacionalan jezik koji upućuje na jezičnu ,,čistotu” i pretpostavlja prirodno posjedovanje jezika. Kao i materinji, i nacionalni je idiom duh u onom smislu u kojem je palanka duh u Konstantinovića i duh ili spectre ili fantazam kod Derride, tj. nešto žuđeno a nedostižno. Politički ,,teoretičari jezika” nacionalni jezik uvijek opterećuju ne samo sa purističkom naredbom, nego još i sa  ,,priznanjem iskonskog grijeha u jeziku” koje se iziskuje od ,,nelegitimnog” govornika. Ovog određuje sama jezička policija, npr. Francuske akademija, škola ili lektorska služba u svojoj božanskoj presudi. Ta ,,iskonska greška ili grijeh” međutim nije u optuženom govorniku nego se nalazi u nametnutom okrnjenom monojeziku, jednojeziku (monolangue). Tako monolingvalno ljudsko biće govori spektralnim jezikom koji mu je uskraćen i koji nema prvobitnog izdanja (za što je kuđeno), pa je bačeno preko i mimo jezika samog direktno u navodno apsolutan prevod iz tog nedostajućeg jezičkog iskona. A apsolutan je prevod naravno totalitarizam, taj totalitarizam (koji se ne zadržava tek na jezičnoj dimenziji nego može ići i dalje) koji mu je uskraćivanjem jezika bez zadatog modela nuđen i nametan.

Derrida pokazuje da se politički a normativan teoretičar jezika nalazi u nama samima, i autokritički piše o vlastitim kontradikcijama u tom pogledu kad govori o usađenosti poriva za jezičkom čistotom u njegovom kolonijalnom francuskom, ideji s kojom se sam nije slagao ali ju je pronosio, pritom je ne smatrajući etičkom, političkom ni društvenom. Takav poriv ne zadaje unaprijed formu ni formulu, rječnik ni izraz, ne nalaže ovaj ili onaj stil. Ništa se unaprijed ne može reći o čistoti jezika pa ovu niko ne može ni propisati, iz čega autor zaključuje da je jezik sav okrenut prema budućnosti a ne prema prošlosti, prema tobožnjoj autentičnosti sigurnog ,,ispravnog” jezika. Ovo govori o nasljedstvu i posljednoj volji jezika samog kojeg on, kao autor, nastoji izbaciti iz njegovih gongova, izvrnuti, ,,faire qu’elle [la langue] n’en revienne pas”. Ovo Derridino lociranje jezika i njegovog nasljeđa u budućnost obrće jezičku politiku od konzervativne ili, još gore, reakcionarne, u kreativno-progresivnu.

Knjiga Politike prevođenja sakupila je dio mojih tekstova na francuskom na temu prevoda. Pogovor koji ovdje dodajem dolazi dugo nakon što su objavljena pojedina poglavlja. Prevođenje u knjizi uzimam u širem smislu, ne samo jezičkom nego metaforijskom, a razumijem ga politički i transkulturalno. Veliki je izazov za mene da knjiga izlazi kao prevod iz jednog u drugi od mojih jezika, i to prevod koji nije iz moje ruke mada sam mu nešto pridonijela. Uskočila sam u rad na ovom prevodu na dva osnovna plana: na filozofskom, kako bih zadržala svoju misaonu koherenciju; i, također u brizi za vlastitu smisaonu i jezičnu dosljednost, na ravni prevođenja na jednu od novih varijanti našeg jezika koja mi nije bliska. U prevođenju smo dakle imale dva osnovna problema: jedan je upravo hrvatski jezik, a drugi je filozofija. Za prevoditeljicu je ovo drugo bilo lična poteškoć jer nije mogla unaprijed znati moje filozofske i političke stavove, kao pretpostavku da se tekst razumije, a za mene ono prvo. Intervenirala sam na obje razine. Pritom primjećujem da naš jezik, u kojemu je iskaz “nema problema” poslovičan, nema domaćeg termina za riječ ,,problem”, što znači da ga u principu negira i uzvodno od tog iskaza. Ja sam iz našeg jezika otišla i prestala na njemu objavljivati pred više od trideset godina. On se u međuvremenu fragmentirao na nekoliko varijanti i više ili manje tvrdih standardizacija. Ova posljednja hrvatska verzija meni zbog pauze od tri decenije zvuči usiljeno, neprirodno i neestetski, ali ne sporim da je zaživjela. Ja sam dakle ostala pri svojoj, koja je pomirljiva mid-Yugoslav varijanta na bazi hrvatskog. Premda vidim da je u Hrvatskoj standardizacija detaljno razrađena i prihvaćena u javnosti, i o njoj sam dobro informirana, jedini doslovno sprovođen kriterij koji u njoj razabirem (bez obzira na brojne precizne jezikoslovne stručne radove) jest briga da se razlikuje od srpskog. Pritom se u njoj potkradaju smiješne greške nastale iz popularne percepcije o porijeklu ili etimologiji nekog izraza, a za svaki se slučaj izmišlja kad se ne nalazi ,,hrvatski” ekvivalent.

Ovdje ću odmah ponovo navesti Radomira Konstantinovića à propos opsesije jezikom u palankama kakve su naše, kao i sve druge: ,,Nalog za znanjem svoga jezika javlja se ovde kao nalog za znanjem svog plemena, kad je ovo znanje neka vrsta muzeja (rodovskog) u kome radost pruža, otkrivanjem poznatog, neprestano samodokazivanje kroz ovo ushićenje kojim je propraćeno svako prepoznavanje onoga što se već znalo i što se, tako, utvrđuje u sebi samom kao nešto neuništivo, večno pra-roditeljsko“.

Zašto pišem na francuskom i na engleskom. Na francuskom pišem zato što sam u francuski uronjena, imala sam ili imam studente i posao na francuskom, živim francuski život. U knjizi sam objasnila razliku odnosa, unutar globalizacije, između francuskog i engleskog, na kojem također pišem, ali iz drugih razloga ili u drugim prilikama. Na engleskom pišem i služim se njime kada se obraćam ne-francuskoj publici, kada radim za izdanja na engleskom jeziku i kada predajem u zemljama gdje se francuski ne razumije, jer je on danas sveden tek na jedan lokalni mada još uvijek i kolonijalan jezik. Francuska nacionalna kultura ne podnosi globaliziranu hegemoniju engleskog, i rado bi je zamijenila davno izgubljenom svjetskom diplomatskom hegemonijom francuskog. Slično, ni mnogi kolonizirani narodi ili nacionalne kulture u otporu prema hegemoniji SAD, a naročito u latinskoj Americi, ne podnose engleski, što se može razumjeti. Oni koji bi trebali ponajmanje da ga podnose, kao što su stanovnici bivših britanskih kolonija gdje je engleski nametan kao elitan i hegemonijski jezik, i gdje obrazovane elite još pišu i govore engleski, izradili su danas sebi razloge da ga ipak usvoje bez predrasuda. Tako Indijci engleski, koji je i njima porijeklom kolonijalan jezik protiv nametanja kojeg su se u prošlosti borili, i koji je na planu međunarodne jezičke politike izvor brojnih nepravni među indijskim jezicima (među kojima je sada i on), danas nazivaju engleski naprosto internacionalnim jezikom koji im daje pristup svim drugim jezicima. On im otvara globalizaciju – dakako uključivo sa svim njenim politički zastrašujućim stranama – ali i s tom prednošću otvorenosti cijelom svijetu koja bez engleskog danas ne bi bila moguća. Što ne znači da neće sutra biti moguća na osnovu kineskog ili nekog drugog jezika.

Francuski je do početka dvadesetog stoljeća još bio svjetski jezik, govorio se na dvorovima i u diplomaciji, ali danas to više nije i u ovom ga je kao i u mnogo čemu, zamijenio hegemonijski engleski. Reakcija je francuskog jezika i francuske Akademije bila još veće lingvističko zatvaranje prema drugim jezicima, što je za njega u pogledu ciljanog širenja francuskog utjecaja i kulture bilo i ostalo pogubno, i što ga je ograničilo na državno sponzoriranu – ograničenu i administrativnu – frankofoniju. Notorna je činjenica da se u Francuskoj veoma teško uče strani jezici (a pogotovo omraženi engleski koji se vezuje za SAD i imperijalizam), što je dio kulturne zatvorenosti koju vlasti nastoje nadići putem pretpostavljenog francuskog univerzalizma. Srećom, mlađe generacije su same došle na ideju da uče i nauče strane jezike, pa i engleski, tako da je situacija danas manje provincijalna nego kad sam ja prije tridesetak godina došla kao profesor u Francusku. Već sam prvog dana na univerzitetu uočila u tom pogledu razliku između mojih zagrebačkih i mojih pariskih studenata, čak i najboljih: ovim posljednjima se nije moglo dati literatura na stranim jezicima. U amfiteatru je prvo nastao muk, a zatim žamor i smijeh kad sam im izdiktirala nekoliko naslova na stranim jezicima, uključujući engleskom. To im je bilo van domašaja. Ali s mojim zagrebačkim studentima, pa i s mojom generacijom kad smo bili studenti, bilo je drukčije: na filozofskom smo fakultetu dobivali obaveznu literaturu na našem i na stranim jezicima, i morali smo se snaći da bar ponešto pročitamo kako znamo. U Francuskoj ne postoji svijest da se jezici prožimaju, međusobno (p)održavaju i obogaćuju. Naišla sam dakle u Francuskoj na daleko veću jezičku zatvorenost nego što je kod nas, tada još u Jugoslaviji, postojala. Gdje smo također dobivali i propisivali studentima izdanja knjiga iz drugih republika (pretežno iz zajedničkog jezika), mada sigurno nedovoljno. U tome smo bili napredniji nego Francuzi sa svojim jezikom standardiziranim kontroliranim i propisivanim od konzervativne Akademije, i zatvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (VI): Šinama i asfaltom preko antike

Objavljeno prije

1 sedmica

na

10 Januara, 2025

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Poslijeratna „izgradnja i obnova” uzela je veliki obol ostacima Docleje. Izgradnjom željezničke pruge Titograd – Nikšić 1947/8. godine izvršena je najteža povreda lokaliteta. Tada je, nažalost, dio pruge u dužini od oko 500 metara trasiran preko sredine lokaliteta. Uništavajući otkrivene ostatke arhitekture, ugrađivani su elementi dekorativne plastike u nasip pruge. Tako je ovaj varvarski čin, za koji možda neki i danas imaju opravdanje, (!) prigušio jedan dio građevina i progutao dosta konstruktivnih – anatomskih djelova stare Duklje.

Ovakve i slične nadgradnje koštaju veoma skupo našu kulturnu baštinu, degradirajući, usput, i vrijednosti pejzaža. Ovakvi ataci nijesu poštedjeli ni naše Primorje, gdje su zbog betonskog utilitarizma i malograđanskog primitivizma, podizani objekti, mahom arhitektonska nedonoščad a služe vlasnicima, ne samo za stanovanje nego i za profit i sticanje društvenog prestiža, u stvari njihovo glavno oružje u malograđanskom nadmetanju. Postoje privatne zbirke, ne samo na Primorju nego i u unutrašnjosti, kojima se diče mnoge ovovremene mecene. Oni se teško odvajaju od svojih omiljenih eksponata.

Zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, odmah poslije osnivanja, donio je rješenje (28. jula 1949. godine) br. 496 kojim se čitav arheološki lokalitet Duklja stavlja pod zaštitu zakona. Izvršena je preregistracija (1961.), a shodno obavezama iz novog Zakona o zaštiti spomenika kulture u Crnoj Gori, koji je stupio na snagu 1991. godine, izvršena je ponovna preregistracija. Tada je, prema kriterijumima iz istog Zakona, Duklja proglašena spomenikom kulture I kategorije, odnosno spomenikom od izuzetnog značaja.

Koliko je stavljanje pod zaštitu Zakona moglo Duklju (i ne samo nju) spasiti od daljih divljanja i devastacija od raznih savremenih pirata i učenih neimara, pokazuju sljedeći primjeri. Stara praksa je nastavljena. Bez obzira što je Zavod blagovremeno djelovao, povrede lokaliteta su se i dalje dešavale. Postavljanjem telefonske i električne linije preko Duklje (iako duž periferije) kopanjem rupa za stubove na više mjesta prekopani su i za nauku uništeni kulturni slojevi.

Polovinom 1957. , opet bez dozvole Zavoda, vodna zajednica iz Titograda, preko ljubljanskog preduzeća Gradis počela je sa montiranjem baraka i drugih konstrukcija za betonske prefabrikate potrebne za izvođenje melioracionih radova u Bjelopavlićkoj ravnici. Kopanjem temelja za formiranje betonske osnove za montažne barake i druge konstrukcije izvršena je povreda znatnog prostora na jugozapadnom dijelu Duklje. Na intervenciju tadašnjeg Izvršnog vijeća NRCG prekinuti su radovi, barake i konstrukcije su dislocirani, ali je niz betonskih osnova ostao.

Da se ne bi prekinula tradicija degradiranja Duklje postarala se 1960. godine Uprava za puteve iz Titograda, a po nalogu NOO Titograd da, bez saglasnosti Zavoda, gradi kolski put preko Duklje. Novi put je trasiran po pravcu starog, čija širina je bila nepuna dva metra, s tim što je novi proširen na pet metara, tako zadirući u neistraženi dio terena. Tom prilikom je proširenjem postojećeg puta formirana nova podloga od tucanika u koju su ugrađivani i djelovi građevina sa Duklje, a kopanjem je povrijeđena i jedna obližnja građevina sa mozaikom. Na ovaj način, pored direktne štete na objektima, pokretnim nalazima i kulturnim slojevima, infiltracija saobraćaja doprinosila je postepenom ruiniranju partija Duklje lociranim duž puta.

Podizanjem velike trafostanice na jugoistočnoj nekropoli čijom gradnjom je razoreno ko zna koliko grobova sa bogatim i dragocjenim prilozima: nakit, staklene, keramičke posude, monete i sl… Tokom 1962. godine preduzeće Dalekovod otpočelo je postavljanje velikih željeznih stubova preko lokaliteta. Bez obzira na intervenciju da se radovi obustave (prva pozitivna intervencija lokalnih vlasti u vezi sa Dukljom), zbog već poodmaklih radova, tom prilikom je uništeno preko 200 kvadratnih metara neispitane površine. Tada je stručna komisija utvrdila da je u temeljima stuba, postavljenog u blizini škole, znatno povrijeđen neki građevinski objekat, otkopan određen broj pokretnih nalaza, a kod drugog stuba desila se povreda kulturnih slojeva sa bogatim fondom pokretnih nalaza. Iste godine (1962.) traženo je da se stubovi uklone, što nije ni do danas učinjeno.
U nizu povreda spada i asfaltiranje postojećeg trasiranog puta sa tucanikom. Značajno je napomenuti da postoji realna mogućnost da se jedan njegov dio poklapa s drugom glavnom ulicom antičke Duklje, koju bi u budućim iskopavanjima trebalo precizno utvrditi, pa će to, moguće dovesti do potrebe njegovog pomjeranja ili izmještanja.

Uz učestale povrede, nastavljeno je sa bespravnom izgradnjom privatnih objekata (stambenih zgrada, garaža..) kako na samom lokalitetu tako u njegovoj tzv. zaštićenoj kontakt zoni. Na nekim mjestima novoizgrađeni objekti su prislonjeni uz same bedeme Duklje, dok je na istočnom bedemu probijen otvor za ulaz u imanje i garažu. Na taj način, a na našu veliku sramotu, stvaraju se novi prostori za nove namjene, a vrijednosti istorijske i kulturne stedine se postepeno gube, jer jedna greška lančano povlači niz drugih. I ovo su svojevrsna otuđenja i legalne pljačke i uništavanja kulturnih vrijednosti.

U pogovora prevoda Stikotijevog teksta o Duklji, Olivera Velimirović-Žižić je konstatovala sljedeće: ,,Ovolika ugroženost lokaliteta navodi na razmišljanje i traženje nekih drugih razloga, mnogo dubljih, suptilnijih, opasnijih od onih, kako ih najčešće nazivamo, fizičkih povreda. No, Duklja svojim obrisima podsjeća na brod koji ne tone, natovaren bremenom vremena, draguljima kulture, istorije, usidren na bistrim vodama Zete-Morače, očekuje zamajac novih istraživanja i nadati se da će Duklja, jednog dana, ipak postati prepoznatijivi ukras Crne Gore, poznat u svijetu kao kulturna i turistička atrakcija”.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (V): Istraživanja Duklje

Objavljeno prije

3 sedmice

na

3 Januara, 2025

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

U želji da Crnu Goru predstavi u što ljepšem svijetlu kulturnoj Evropi, a i sam zainteresovan za ,,istraživanje starina”, knjaz Nikola, koristeći dio novčanih sredstava dobijenih iz Rusije za izgradnju puteva, angažuje ruskog naučnika P. A. Rovinskog za arheološka istraživanja na Duklji. Radovi na Duklji su počeli 22. januara i trajali do 11. februara 1890. godine. Nastavljeni su iste godine od 16. aprila do 8. maja. Tokom 1891. i 1892. godine radovima na Duklji je takođe rukovodio Rovinski. ,,Pošto se nije radilo o sistematskim, vec o probnim iskopavanjima… izabrao je sredinu grada iz prostog razloga, jer su se na ovom mjestu zapažali znatni ostaci zidova, za koje se nadao da bi mogli pripadati hramu Dukljanske arhiepiskopije… ali je otkrio rimsku baziliku”. Prilikom posjete Duklji (1890) Lazar Tomanović, budući predsjednik Ministarskog savjeta, svoju, ,,najponizniju odanost” Gospodaru, izražava na sljedeći način: ,,… Najposlije mi je to kazati, da se ni malo zemije nije kopalo uzalud, nego gdje se započelo kopati, tu se odmah stala otkrivati Bazilika. Na moje pitanje, da li je bilo kakvoga znaka iznad zemlje, te je baš tu radnja otpočeta, dobio sam sljedeći odgovor: Prije nego je radnja otpočeta dolazilo je Njegovo Visočanstvo s pratnjom na lice mjesta i tu se povela riječ, odakle bi najbolje bilo radnju započeti, ali je svakome trudno bilo reći, jer što bi ko mogao znati, što je pod zemljom, i svi su očekivali da sam Gospodar nešto označi, koji opazivši to reče: – E dobro, neka se ovdje radnja otpočne – udarivši štapom ondje baš gdje je stojao. I tu su baš pod zemijom ležali veličanstveni spomenici stare arhitekture, kojoj se mi danas divimo?”

Tako je, zahvaljujući Gospodaru, kao ,,vrsnom arheologu i stručnjaku” za antički urbanizam i arhitekturu, otkriveno pravo mjesto za istraživanje duklianskog foruma. A ON je predstavljen, kao u svoje vrijeme grčki bogovi, kako svojim ,,trozupcem” otkriva tajne MAJKE ZEMLJE!

Zasluge Pavla Rovinskog za razvoj arheološke nauke u Crnoj Gori, bez

sumnje su velike. No, i pored izvjesnih zamjerki, ne može se preći preko činjenice da je Rovinski otvorio vrata arheološkog nauci u Crnoj Gori, uvodeći u svijet jedan od najznačajnijih antičkih gradova u našoj zemlji. S druge strane, ozbiljnije zamjerke njegovom radu na iskopavanjima Duklje odnose se na nedostatak preciznijih podataka o sitnim nalazima. Ne postoje podaci o mjestu nalaza, dubini, uslovima nalaza. Takođe nedostaju opisi, crteži, fotografije i inventari nalaza. Iako Rovinski piše da je tokom iskopavanja na Duklji pronađen mali broj pokretnih nalaza koji su uglavnom prenijeti na Cetinje, od kojih je jedan dio izložen u dvije vitrine, a ostali spakovani u kutije. Iz ovoga se ipak može zaključiti da se ne radi o nekom zanemarljivom broju sitnih nalaza, već očito je bilo i keramike, stakla, bronzanih i gvozdenih predmeta, djelova plastike, statueta i novca. Naročitu pažnju je posvećivao nalazima novca a što se vidi iz pedantno sačinjenog popisa, a što je predato knjazu Nikoli s preporukom da budu izloženi u budućem muzeju na Cetinju. Izgubio se trag brojnim predmetima, posebno rimskom novcu i lapidima. Kao primjer krajnje nebrige navodimo: prilikom sanacije Zetskog doma poslije zemljotresa (1979), nađena je u šutu, ispod poda, stela sa reljefnom predstavom boga Merkura.

I ondašnja štampa piše o nedovoljnoj brizi o eksponatima donesenim sa Duklje na Cetinje. ,,Starine, što je g. Rovinski našao pri iskopavanju na Duklji, i pribrao u Čitaonici, naode se zabataljene”.

Bez ikakve rezerve možemo konstatovati da se dobar dio pokretnog spomeničkog fonda sa Duklje nalazi(o) u vlasnistvu raznih ,,kolekcionara”. Što su vlasnici uradili sa ovim predmetima, samo možemo da nagađamo, da li su još uvijek u Crnoj Gori kao svojina ,,patriota i ljubitelja antike” ili su prodajom ili preprodajom odavno van granica naše države. I jedno i drugo je moguće. Jedno je izvjesno, ,,rekognosciranja” dukljanskog terena od strane domaćih stručnjaka uz pomoć eksperata, bila su veoma česta a za posljedicu su imala, nerijetko, i vandalske pljačke. Jer je ,,odnoseno sve što je bilo od koristi za domaću upotrebu…”*

Nedostatak finansijskih sredstava i stručnog kadra, kao i bolest Rovinskog, uzrokovali su da dalja arheološka istraživanja na Duklji, već 1893. godine vodi a istovremeno finansira mlada stručna ekipa oksfordskih arheologa pod rukovodstvom A. R. Munroa. Prema arhivskom materijalu, tadašnji ministar inostranih djela Gavro Vuković uputio je pismo (16. avgust 1893.) Jovanu Lazoviću, okružnom kapetanu u Podgorici, o uslovima pod kojima je trebalo da A. R. Munro vrši istraživanja na Duklji. Zbog aktuelnosti teme, prenosimo ad literam pismo:

“G. J. Lazovicu, okrunom kapetanu, Podgorica

Tamo dolazi g. Artur Munro, profesor oksfordskog univerziteta da preduzme kopanje Dokleje. Njemu je dato dozvoljenje pod ovim uslovima:

  1. Cio rad prekopavanja da bude o njegovom trošku.
  2. Sve što se iskopa da se dijeli između njega i države napoli.
  3. Da se oduzima zemlja privatnih ljudi, ako bi bilo od potrebe za kopanje, i to po stimi dobrih judi, a on da isplaćuje što se nađe za pravo. To stimovanje treba da bude pod vašim nazorom, a vi dobro gledajte da se pri stimovanju ne bude prećerivalo.
  4. Radnja pod gornjim uslovima trajaće samo do 1. oktobra tek. god. pa će se nanovo ugovarati ako se radnja produži.

Vi s vaše strane treba da se postarate da preduzimaču radnja omili kako bi produžio kopanje što više.

G. Rovinski prisustvovaće kao delegat državni pri iskopavanju. On će se za sve što mu bude od preše na vas obraćati a vi da ste mu u svemu na ruci.

Cetinje, 16. avgusta 1893, No 737″

Izvještaj sa ovih istraživanja objavljen je 1896. godine, a rezultate istraživanja objavio je u monografskom djelu ,,Die Romichen Stadt Doclea in Montenegro” 1913. godine Piero Stikoti, u saradnji sa L. Jelićem i C. Ivekovićem. Stikoti je u ovom djelu prikupio sve raspoložive podatke o grobovima koji su otkriveni u Duklji utvrdio je postojanje dvije velike nekropole.

U periodu od 28. juna 1954. godine do 20. januara 1965. godine vršena su arheološka istraživanja na Duklji, koja, prema mišljenju stručnjaka, spadaju u najznačajnije arheološke zahvate koji su tih godina preduzeti na teritoriji ondašnje Jugoslavije. Tridesetak godina kasnije nastavljena su istraživanja manjeg obima (južni sektor grada), a sljedeće 1996. godine izvršena su zaštitna arheološka istraživanja na prostoru zapadne nekropole.

Od početka arheoloških radova do danas, ovaj izuzetni antički grad doživio je mnoge povrede koje su degradirale njegove vrijednosti. Punih pedeset godina otkrivena (možda bi bilo bolje da je ostala, kao „tajna” pod zemljom) gradska arhitektura je bila bez ikakve zaštite.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (IV): Otuđivanje i uništavanje nalaza sa antičke Duklje

Objavljeno prije

1 mjesec

na

20 Decembra, 2024

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Bilo da se radilo o otuđivanju (krađi), neznanju ili o namjernom uništavanju ostataka materijalne kulture, rezultat je, nažalost, isti: gubitak ili osiromašenje kulturne baštine. Drastičan primjer za to je antički grad Doclea, (Duklja). Uz to, ako svoje učine elementarne nepogode i ratovi, najezde varvarskih plemena i raznih zvanih i nezvanih arheologa i drugih eksperata strane i domaće provenijencije, žalosna slika današnje Duklje ne iznenađuje. Od nekadašnjeg municipalnog grada, jednog od najznačajnijih gradova na Balkanu, koji je svoj procvat doživio u doba carske dinastije Flavijevaca (sredina prvog vijeka naše ere), danas više liči na deponiju kamenja nego na ostatke najvažnijeg urbanog centra Prevalisa. Istina, gradovi nastaju, rastu, traju, stare – ali i umiru, a ovaj naš je nestao na najsuroviji i najprimitivniji način.

O ovom važnom arheološkom lokalitetu napisano je dosta knjiga i stručne literature, lamentacija nad zapuštenim ruinama nekadašnje dukljanske urbane ljepotice. Danas smo svjedoci da na domaku crnogorske metropole umjesto kulturološko-turističke atrakcije, imamo zapuštene ruine, čiji su gosti stada ovaca ili slučajni posjetioci. Kao da je prokletstvo pratilo ovaj grad – takmičile su se prirodne sile (zemljotresi…), osvajački ratovi, pohlepnost stranih, a u najvećoj mjeri domaćih ,,ljubitelja zlata i starina”, da ga unište i degradiraju. Ako ovome dodamo permanentno raznošenje ostataka ovog urbanog kompleksa i slabu svijest o poštovanju kulturnih dobara do današnjih dana, onda su porazne posljedice jasne.

„Nijedan stari grad nije tako nemilosrdno, tako haotično i nezaštićeno eksploatisan kao stara Duklja. Ona je nesistematski eksploatisana ili, bolje rečeno, sistematski uništavana, tako da je sve više gubila svoje osnovno arhitektonsko obilježje, svoj životni lik”.

Prošla su stoljeća od razornog zemljotresa (518. godine n. e) kada su srušeni zaštitni hramovi, kada su bogovi i boginje odletjeli sa svojih pijedestala, do prvih pisanih izvora o njegovim ostacima. Prvi put se pominje 1474. godine (Šafarik) u vezi izgradnje turske fortifikacije na Ribnici, kada su u neke kuće stare Podgorice uzidani fragmenti arhitekture i natpisa sa stare Duklje. Ovu ,,civilizacijsku” praksu kasnije su nastavili i komšije iz okolnih sela, koji su u svoje kuće ugrađivali ornamentsku plastiku i skulpturalne figure, a da bi potvrdili svoje ,,neimarsko umijeće” obilato su koristili lijepo tesani kamen sa dukljanskih građevina od konstruktivnih i arhitektonskih djelova. Tako su vlasnici privatnih kuća nesmetano odnosili sa lokaliteta, prema vlastitom izboru, sve što im je bilo potrebno i pristupačno.

O ruševinama Doclee piše i anonimni mletački putopisac o …,,una chiamata Doclia fabricata in honor di Dioclitiano hora del tutto rovinata”. Takođe Docleu pominju Lukarije (1606), Bolica (1614), Orbina (1706) i Farlati (1751). Prema opisu ruskog geologa I. Kovaljevskog, koji je 1841. godine posjetio Duklju i Zlaticu, bedemi grada su bili sačuvani do polovine visine. Tom prilikom pronašao je oveću mermernu ploču s reljefnim figurama ljudi i životinja, dvije votivne are i više moneta iz kasnoantičkog doba.

,,Bedemi Duklje nijesu nikada konzervatorski tretirani, pa su se vremenom krunili, smanjivala se njihova visina, tako da im se na pojedinim mjestima, na kojima su do prije 3-4 decenije bili vidljivi, danas izgubio svaki trag… Pored bedema, konzervatorski nije intervenisano ni na brojnim lapidima, posebno onim sa natpisima, od kojih je jedan broj do današnjih dana doživio znatne promjene u negativnom smislu. Slova su isprana, izgrebana, a na pojedinim su vidljivi i tragovi namjernog lomljenja i uništavanja”.”

Deset godina poslije Kovaljevskog (1851.) J. L. Najgebauer bilježi da su bedemi visoki preko 3,5 metra; našao je novac i bronzanu fibulu u obliku konja. Pošto je dobio podatke od Najgebauera, Bogišića i Miklošića, Teodor Momzen je 1873. godine objavio tri epigrafska spomenika sa Duklje (CIL, III, 1705, 1706, 1707), među kojima se izdvaja počasni natpis posvećen caru Galijenu, koji mu podiže RES PUBLICA DOCLEATIUM. Iz fonda od 120 epigrafskih spomenika, do sada registrovanih, dvije trećine (sepulkralnog, votivnog i počasnog karaktera) su nestali u vremenima mnogobrojnih fizičkih destrukcija koje je dozivljavala Duklja.

Jedna od najdragocjenijih otuđenih kulturnih vrijednosti iz Crne Gore je tzv. Podgorička čaša, koja je slučajno iskopana 1873. godine na prostoru zapadne dukljanske nekropole. S obzirom da se radilo o jedinstvenom nalazu ove vrste, logično je da je to izazvalo paznju kulturne i naučne evropske javnosti. Ovaj nalaz dao je podsticaj za istraživanje na ovom lokalitetu. O podgoričkoj časi prvi je naučnu javnost obavijestio A. Dumont, tadašnji direktor francuske arheološke škole u Atini.

Podstaknut navedenim napisima, ruševine Duklje posjetio je 1879. tadašnji francuski konzul u Dubrovniku Priko de Sant Mari. Konzul sa svog putovanja i posjete ruinama Duklje u svom izvještaju pominje ostatke foruma sa bazilikom kao i trideset grobnih humki od kojih je jednu ,,iskopao na brzinu”. U izvještaju konzul Priko između ostalog piše: ,,Na sjeverozapadu se primjećuju mnogobrojni tulumi. Iskopao sam jedan na varvarski način odozgo zato što sam ostao na Dokleji samo nekoliko sati. Pošto sam podigao humus naišao sam na tri velike opeke ispod kojih se nalazio grob ozidan od krečnjaka, dug 1,80 m i širok 0,60 m, a visok 0,85 m. On sadrži dvije lobanje, tibije, fr. gvozdenog mača, i djelove stakla, ostatke posude velikog trbuha i jedan veliki tanjir isto od stakla, neornamentisan. Ima okolo tridesetak sličnih grobova za ikopavanje u kojima bi se sigurno našlo veliko bogatstvo”.

Dvije godine kasnije (1881), francusko ministarstvo prosvjete šalje poručnika M. T. Saskog koji je, uz neka vizuelna zapažanja, dao i prvi situacioni plan ostatka nartičke Duklje.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo