Povežite se sa nama

SVIJET

POLITIČKO VRENJE U NJEMAČKOJ: Zašto Anegret ne nasljeđuje Angelu 

Objavljeno prije

na

Odlazak AKK s čela CDU-a unosi novi nemir u njemačku politiku, ali i ukazuje na neuspeh nemačkog političkog centra da odgovori na izazove krajnje desnice.  Taj postupak otvara i pitanje političkog pravca zemlje u kojoj je krajnja desnica sve jača, naročito na prostorima bivše Nemačke Demokratske Republike

 

Lokalni politički skandal u istočnom delu Nemačke prerastao je u nacionalnu krizu. Kada politički zemljotres trese Nemačku može da bude zaljuljana čitava Evropa.

Šefica najjače nemačke stranke Hrišćansko-demokratske unije (CDU) Anegret Kramp-Karenbauer, ministarka odbrne i očekivana naslednica dugogodišnje kancelarke Angele Merkel, najavila je odlazak. To je posledica dešavanja u  pokrajini Tiringiji, gde su CDU i Liberalna stranka (FDP), sa ekstremnim desničarima iz Alternative za Nemačku (AfD), izabrali za premijera liberala Tomasa Kemeriha.

To je izazvalo zgražavanje u Nemačkoj. Prekršeno je nepisano pravilo – tradicionalne  političke stranke u toj zemlji ne sarađuju s ekstremističkim strankama. CDU je oštro kritikovana zbog postupanja s glasovima za premijera u Tiringiji. Oglasila se i kancelarka Merkel, bez značajnije funkcije u CDU i što je neuobičajeno, tokom zvanične posete u inostranstvu, ocenom da je “neoprostiv” način na koji je izabran centrista Kemerih.

U Tiringiji,  prošle srede, pošto posle dva kruga glasanja nijedan kandidat za premijera nije imao većinu, u trećem krugu je Kemerih iznenađujuće pobedio.  Osim njegovih Liberala i CDU, za njega su glasali i poslanici AfD.

Kemerih je mogao da spreči sve što je usledilo, samo da je na formalno pitanje predsednice parlamenta rekao da odbija da bude tako izabran. On je prihvatio, mada mu je bilo jasno da bi vlada bila manjinska, sastavljena od Liberala i Demohrišćana, te bi zavisila od podrške AfD.

Narednog dana je Kemerih najavio ostavku tvrdeći da je sve bio „perfidni trik“ AfD kako bi se „naškodilo demokratiji“. Ipak će ostati premijer u ostavci do novih izbora, a političko tle Nemačke se ne smiruje.

Formiranje vlasti u Tiringiji traje još od izbora krajem oktobra 2019. Tada je stranka Ljevica, koja delimično vuče korene iz vladajuće Jedinstvene socijalističke partije Nemačke u nekadašnjoj Istočnoj Nemačkoj, ostvarila istorijsku pobedu, osvojivši čak 29 od 90 poslaničkih mesta. Druga po jačini  postala je AfD, sledili su Demohrišćani (21), a cenzus su preskočili i Liberali (5 mandata).

U centralama  CDU i Liberala su zauzeli stav da se  osim sa AfD, ne sme sarađivati ni sa Ljevicom. Odbijeno je i više ponuda da podrže manjinsku vladu Levice, Socijaldemokrata i Zelenih, te se tako ušlo u mučnu političku blokadu.

„Ispao sam budala jer sam mislio da razgovaram sa demokratama“, rekao je lider Ljevice Bodo .Ramelov nakon završnog glasanja. „Umesto toga, smenili su me uz pomoć glasova fašista.“

Neki u Tiringiji vide mračne paralele s događajima od pre 80 godina kada su u toj pokrajini, nacionalsocijalisti Adolfa Hitlera osigurali svoje prvo ministrsko mesto. Drugi se sećaju kobne pogrešne računice u Berlinu 1933. godine kada su nemački konzervativci, gladni vlasti, uveli Hitlera u igru kao korisnog idiota – da bi, prekasno za njih i svet, naučili da su oni idioti.

Ipak, najzvučniji signal od prošle sedmice je činjenica da su se, u roku od nekoliko minuta, demonstranti počeli okupljati ispred tiringijskog parlamenta osporavajući pretpostavke da istočna Njemačka ima slabo civilno društvo. Gnevni meštani su sramotili svoje političare, koji su  zaboravili vlastitu istoriju iz 1930-ih ili je nikada nisu ni naučili.

Anegret Kramp-Karenbauer, zvana i AKK, najavila je da će na leto pokrenuti izbor kandidata CDU za mesto kancelara Nemačke na izborima koji slede 2021. pa tek onda napustiti dužnost predsednice partije. Istakla je da osoba na čelu stranke treba istovremeno da bude kandidat za kancelara.

No mnogi članovi CDU, recimo odbor u Tiringiji, ne dele mišljenje šefice stranke o strogom distanciranju od AfD i ne žele da isključe mogućnost saradnje. Pošto ne uspeva da disciplinuje stranku, AKK se odlučila na odlazak sa vrha.

Neki njemački analitičari zaključuju da je problem u tome što većina članova CDU koji žive u regionima koji su nekada bili Zapadna Nemačka prihvata stav stranke o nesaradnji sa AfD koju smatraju nedemokratskom i rasističkom. No  članovi CDU u bivšoj Istočnoj Njemačkoj  imaju tendenciju da AfD vide kao stranku koja je možda politički nekorektna, ali ne “fašistička”. Bez obzira što njen lider u Tiringiji, Bjorn Hoke, u govorima citira Hitlera i kritikuje nemački “kult krivnje” zbog ratnih zločina Tokom Drugog svetskog rata.

Odlazak AKK s čela CDU-a unosi novi nemir u njemačku politiku, ali i ukazuje na neuspeh nemačkog političkog centra da odgovori na izazove krajnje desnice.  Taj postupak otvara i pitanje političkog pravca zemlje u kojoj je krajnja desnica sve jača, naročito na prostorima bivše Nemačke Demokratske Republike (NDR).

AKK je preuzela vodstvo CDU u decembru 2018. Kramp-Karenbauer, koju nemački mediji nazivaju “mini Merkel”, bila je odabrana naslednica i nastavljačica centrističke politike dugodišnje kancelarke. Od tada se borila da poboljša izborne rezultate CDU, no oni su usled jačanja krajnje desnice bili sve slabiji. Sumnju u njene liderske veštine produbio je prošlosedmični politički fijasko u Tiringiji.

Odluka Merkelove da napusti vođstvo stranke, a zadrži funkciju kancelarke otežala je nastojanja AKK da nametne  autoritet. Sada, slobodno mesto na vrhu najmoćnije njemačke stranke posle 1945. otvara raspravu o političkom smeru ove  zemlje posle dugotrajnog kancelarovanja Merkelove.

Najave AKK su dodatno potresle delom dezorijentisanu stranku, koja je dominantna i u Evropskoj narodnoj partiji, koaliciji političkih partija na kontinentu koje su desno od centra i pod uticajem hrišćanskog svetonazora. I druga velika narodna stranka, SPD, već duže luta u potrazi za  identitetomi političkim kursom.

Nemačka se nalazi pred „godinom odluke“.  Pod znakom pitanja je  tradicionalni parlamentarizam u Nemačkoj, značaj stranaka, stranačka disciplina i sloboda poslanika da odlučuju po sopstvenoj savesti. Glavno pitanje glasi: da li demohrišćanske partije žele i na koji način da se suprotstave desničarskim snagama i ekstremnim strujama.

Konačno, radi se o budućnosti demokratije u Nemačkoj. Možda zemlja stoji i pred krajem dosadašnjeg partijskog sistema. U međuvremenu, drugi politički tabori, uključujući jake Zelene, nisu preuzeli ili još ne preuzimaju ulogu velikih narodnih stranaka koje su do sada imale CDU i SPD.

Krajem januara, nemački predsednik Frank-Valter Štajnmajer, svojevremeni čelnik SDP, je u govoru u Bundestagu u znak sećanja na žrtve nacionalsocijalizma sumornim rečima govorio o novoj desnici, „zlim duhovima prošlosti“, koji su se pokazali „u novom obličju“. „Bojim se da nismo bili dovoljno pripremljeni – ali ovo vreme nas stavlja pred iskušenje. I mi moramo da prođemo taj ispit“, rekao je Štajnmajer. Nije spomenuo nijednu stranku, samo je izrekao reči upozorenja celokupnoj politici i društvu.

Rastuća nestabilnost snažno pogađa Nemačku, u vreme kada ekonomski razvoj postaje neizvesniji, a socijalna politika pokazuje znake slabosti. Ovo su vremena,  zahvaljujući američkom predsedniku Trampu i sve većem broju autoritarnih vladara širom sveta, destabilizacije više nego ikada posle pada Berlinskog zida 1989.

Ovo su i  vremena rotacije post-bregzitovske Evrope. Njemačka 1. jula preuzima predsedavanje EU. Suočena je sa međunarodnim izazovima kao nikada, a na unutrašnjem planu je nesigurna kao što to dugo nije bila.

Nemačka politička scena je dugo odolevala trendu da desničarske stranke osvajaju vlast. Sa Tiringijom i taj je tabu srušen. Desničari na vlasti – to postaje normalno, gorko je napisao komentator nemačke medijske kuće Dojče Vele.

Širom EU radikalni desničari učestvuju u vlasti na lokalnom ili nacionalnom nivou. Postavlja se pitanje da li desničari nezadrživo napreduju?

Činjenica da je AfD prvi put učestvovala u izboru premijera silno je obradovala poslanika u Evropskom parlamentu (EP) i šefa AfD Jerga Mojtena.  Podstakla ga je da izjavi kako je njegova stranka ušla u „građanski tabor“. Umerenije krilo AfD  godinama pokušava sebe da smesti pod epitet „građanski“, što je u Nemačkoj skoro sinonim za umereni konzervativizam. „AfD, Demohrišćani i Liberali sada čine građanski krug“, rekao je Mojten za Frankfurter algemajne cajtung.

Za krajnje desničarske stranke u Evropi, koje čine četvrti najjači poslanički klub u EP, događaji u Tiringiji su još jedan veliki korak napred, pokazatelj trenda koji godinama traje širom EU. U nizu zemljama desničari učestvuju u vlasti, ili predstavljaju najjače opozicione grupacije.

Poslednjih meseci su desničarski populisti u Austriji i Italiji doživeli teške udarce. Događaj iz Tiringije će im ponovo dati krila. U evropskom poslaničkom klubu koji se zove „Identitet i demokratija“ su, osim AfD, i Liga italijanskog radikala Matea Salvinija, austrijska Slobodarska partija i francusko Nacionalno okupljanje Marin Lepen.

Slobodarska partija Austrije je više puta učestvovala u vlasti na saveznom nivou. Slobodarci su, čak bili i u pokrajinskoj vladi u Gradišću i to sa Socijaldemokratama.

U Italiji su odavno pale granice između demohrišćana, konzervativaca i desnih radikala. U Francuskoj je Nacionalno okupljanje Marin Lepen  odavno prodrlo u tradicionalno konzervativno biračko telo.

U Španiji su konzervativci u Andaluziji u vladajućoj koaliciji s desničarskim Voksom koji je na nacionalnom nivou treća stranka po snazi i sve više prodire u građanski tabor. U Holandiji su liberalnom premijeru Marku Ruteu za vratom dve radikaln desničarske stranke. U Belgiji, koja već 14 meseci nema vladu, bi prema anketama desničarski „Vlams Belang“ trenutno osvojio najviše glasova.

U Finskoj su desničari za samo nekoliko promila na drugom mestu iza Socijaldemokrata, a već su i bili na vlasti. U Poljskoj i Mađarskoj su nacionalisti i desničari na vlasti s velikom većinom. Građanski liberalni tabor tamo  godinama slabi.

Na duži rok bi se moglo dogoditi da Nemačka sledi trend u Evropi. Trenutno je AfD najjača opoziciona stranka u Bundestagu. Velike tradicionalne stranke gube popularnosti ili estaju. Jačaju rubovi političkog spektra, više desni nego levi. Povremeni neuspesi desničarskih populista, kao u Austriji ili Italiji, usporavaju taj razvoj, ali ga ne zaustavljaju.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

HORHE MARIP BERGOLJO – PAPA FRANJO (1936 – 2013 – 2025.) N: Golemo nasljedstvo čovjeka iz naroda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Noći 13. marta 2013. papa Franjo je ušao u globalnu svijest sa skromnošću, pognute glavu u molitvenom stavu, tražeći blagoslov od srećne mase na Trgu Svetog Petra i miliona koji su ga pratili putem televizije i interneta. Napustio je ovaj svijet sa istom skromnošću 21. aprila, ali ne prije nego što je pokazao da je jedan od najsvjetlijih primjera čovječnosti u ovom mučnom vijeku

 

Tužna vijest uskršnjeg ponedjeljka stigla je iz Vatikana.„ Jutros u 7:35, biskup Rima, Franjo, vratio se u kuću Oca. Učio nas je da živimo vrijednosti Jevanđelja s vjernošću, hrabrošću i univerzalnom ljubavlju, posebno u korist najsiromašnijih i najisključenijih“, obišlo je svijet. Vijest nije uzdrmala samo katolike, već sve one širom planete koji su njemu vidjeli istinskog pomiritelja.

Na tron Svetog Petra zasjeo je ovaj Jezuita iz Argentine 2013.  Bilo je to nakon što je papa Benedikt podnio ostavku.  Bila je to prva ostavka u Vatikanu u posljednjih 600 godina. Sastanak kardinala radi izbora njegovog nasljednika – poznat kao konklava – počeo je brzo, a već 13. marta spaljeni su glasački listići. Hemikalija kojom su poliveni proizvela je bijeli dim koji je ploveći iznad katedrale Svetog Petra obavještavao o novom poglavaru. Zvona sa bazilike i čuveno Habemus Papam toga martovskog dana najavila su dolazak Horhe Maria Bergolja.

Skromni Argentinac je postao 266. poglavar Rimokatoličke crkve i prvi papa iz Latinske Amerike, prvi jezuita, prvi koji je uzeo ime Franjo, po svetom Franji Asiškom, svetitelju koji se odrekao bogatstva da bi pomogao siromašnima. Dodatno,  prvi je papa van područja Evrope više od milenijuma.

Sjetiće se mnogi nevjerice nakon proglašenja Franja za papu i brojnih kladioničarskih kvota koje mu nijesu išle u korist. Nevjerica je dobrim dijelom bila vezana i za percepciju Vatikana i njihove politike u očima svijeta. Malo je onih koji su vjerovali u toliku promjenu u srcu papske palate i politike. Nakon izbora, znalo se da se radi o istoriji u nastajanju.

Te noći 13. marta, papa Franjo je ušao u globalnu svijest sa skromnošću, pognuvši glavu u molitvenom stavu, tražeći blagoslov od srećne mase na Trgu Svetog Petra i miliona koji su ga pratili putem televizije i interneta. Papa Franjo je napustio ovaj svijet sa istom skromnošću 21. aprila, ali ne prije nego što je pokazao da je jedan od najsvjetlijih primjera čovječnosti koji je obilježio 21. vijek.

Brzo nas je navikao da povlači slobodoumne reformatorske poteze za kakve ni pape ni državnici nijesu imali hrabrosti. Svijet je pričao o njemu kao o ličnosti godine. Zvanično tu titulu su mu između ostalih dodijelili američki magazin Tajm i najstariji časopis za gej populaciju u SAD – Advokat. I Monitor. 2015. godine.

Oni koji su ga poznavali prije preuzimanja konaca u Vatikanu, znali su šta se može očekivati. Znali su ga po skromnosti i zalaganju za socijalnu pravdu. Njegov maleni stan u Buenos Airesu, u kom je kuvao sam za sebe i onoga ko svrati, te gradski prevoz koji je koristio bili           su znaci jednog drugačijeg papinstva.  Odrekao se  papske limuzine. Noć nakon izbora odbio je vožnju famoznim papamobilom i putovao autobusom sa kardinalima koji su ga izabrali. Ovaj gest brzo je postao simbol. Kasnije će se voziti u Renou 4 koji je prešao 300.000 kilometara.

Njegov pontifikat bio je fascinantno poglavlje o tome šta treba da predstavlja crkva. Pozivao je crkvu da postane bolnica na bojištu za ranjene u srcu, duši i tijelu; donosilac radosti onima kojima je očaj ukrao osmijeh; kanal milosrđa za one koji su potisnuti na marginu.

Svoj 77. rođendan, prvi koji je dočekao kao papa, proslavio je na doručkujući u društvu četvorice beskućnika u hotelu Sen Mart unutar Vatikana. Ovim gestom podcrtao je svoje nakane i svoju bliskost sa marginalizovanima i posvećenost jevanđeoskim vrijednostima skromnosti, solidarnosti i milosrđa.

„Kad sretnem nekog klerikalca, u trenu postajem antiklerikalac”, govoriće kasnije papa Franjo. Možemo zamisliti kojom jekom su odzvanjale ove riječi hodnicima Vatikana. Ili: ,,Poglavari Svete stolice su često bili narcisoidni te podložni laskanju dvorjana, a dvorjani su papska kuga…” ili „Ponekad se vjerom u Boga, nažalost, manipuliše kako bi se potaknule podjele i povećala mržnja umjesto da se promiče mir, zajedništvo, dijalog, poštovanje, saradnja i bratstvo”. Zbog ovakvih stavova često su ga optuživali da je komunista u crkvenim redovima, na šta je na prvu odgovarao: „Ono što govorim nije komunizam nego Jevanđelje“.

Optužbama o ,,komunizmu” pape pozabavio se i dugogodišnji dopisnik lista Bild iz Vatikana Andreas Engliš u knjizi Franja – Znaci nade. U Južnoj Americi još ima bijede kakve se u Evropi više niko ne može sjetiti. Tu govoriti o nekakvoj ideologiji Karla Marksa – je besmislica, poručio je Engliš. U Evropi smo  zaboravili što to znači kad se jedino ,,crna zemlja” može dati svojoj djeci za jelo. Sveštenik koji je radije odlazio u naselja siromašnih nego sjedio za bogatom trpezom još bogatijih sunarodnika, jedva da se i može mjeriti evropskim ideološkim mjerilima, pisao je Engliš.

A onda su mračna vremena zadesila cijelu Evropu. Baš ona kakvih se ne sjećaju generacije nakon Drugog svjetskog rata. Preko dva miliona Evropljanki i Evropljana pokosio je COVID-19. Padale su vlade i državnici širom svijeta kao domine zbog lošeg vladanja situacijom, pogrešnih odluka, represije, neznanja, osionosti…  Ni većina vjerskih poglavara nije se pokazala. I u tu prazninu zakoračio je ovaj Jezuita. Jasno je svima pokazao suštinu trenutka: „Gusta tama nadvila se nad našim trgovima, ulicama i gradovima; obuzela je naše živote, ispunivši sve zaglušujućom tišinom i tjeskobnom prazninom koja sve zaustavlja“. Možda se neko i sjeti praznog i kišom oblivenog trga Svetog Petra sa kraja marta 2020. godine na kom je predvodio Urbi et Orbi molitvu. Odjekivale su riječi jezivom šupljinom usred Berninijevih kolonada zamišljenih da kao ruke majke crkve obgrle vjernike: „Nalazimo se u istoj oluji, svi mi krhki i dezorijentisani, ali u isto vrijeme važni i potrebni, svi pozvani da veslamo zajedno”.

Nije stao na riječima. Svojim primjerom, pozvao je  vjernike na vakcinaciju. Taj čin je nazvao činom ljubavi prema svom bližnjem. Pozivao je na molitve unutar porodičnog okruženja i liturgije koje su održavane online. Poštovao je mjere opreza i otkazao većinu putovanja i javnih okupljanja tokom najtežih faza pandemije. Tako rijetka scena u religioznim krugovima širom svijeta. Rijedak je još u nečemu. Shvatio je podmuklost momenta i pozivao na ravnopravnu raspodjelu vakcina. Kritikovao nacionalni pristup tom procesu i zalagao se za zaštitu siromašnih zemalja.

Nije ovo prvi put da njegov pristup uzdrma bogate. Znao je on i ranije reći: ,,Idol današnjeg vremena je novac, a mi moramo u centar vratiti čovjeka. Gospode, pomozi nam da obuzdamo egoizam”.

I kako dolikuje, prvo je krenuo od svoje kuće. Primjerom. Prvi organizacioni potez pape Franja u Vatikanu bilo je temeljno restruktuiranje Istituto per le Opere di Religione, poznatije kao Božija banka. Sem što je promijenio rukovodstvo institucije uvodeći u upravu i stručnjake laike, koji su zamijenili raniju isključivu praksu da se radi o klericima, naredio je da banka mora transparentno poslovati po svim pravilima finansijskih ustanova. Reviziju poslovanja naredio je da izvode za to ovlašćene agencije van aparata crkve. Poslije 125 godina finansijskih zakulisnih radnji koje su podrazumijevale, kako tvrde italijanski mediji, i pranje novca (navodno i za račun mafije), Banca di Dio je prvi put u svojoj istoriji objavila bilans.

Papa Franjo je,  zalažući se za socijalnu pravdu,  povodom Prvog maja apelovao na političke lidere svijeta da učine sve što je u njihovoj moći da se otvore nova radna mjesta. Tih dana u jednoj fabrici tekstila u Bangladešu kada se urušila osmospratnica smrt je susrelo više od od 400 ljudi. ,,Naslov koji me je posebno pogodio na dan tragedije bio je Živjeti sa 38 eura mjesečno. Toliko su bili plaćeni oni koji su umrli. To je ono što zovemo robovskim uslovima rada”, rekao je papa tih dana pred hiljadama vjernika u Rimu. Znao je dobro da bez posla i zarade, nema dostojanstva i života vrijednog čovjeka. „Idemo protiv Boga ako ne platimo ljude pošteno, ne damo im posao zato što isključivo vodimo računa o finansijskim rezultatima i zaradi”, upozoravao je i osvještavao da ako u javnom životu i u politici nema etike, sve je moguće. Kada ovakve poruke dođu sa takvog mjesta stvari postaju neugodne. Naravno, svijet je nastavio da se vrti.

Imala je Franjova crkva tokom proteklih dvanaest godina razumijevanja i za prokazane, nevjernike, homoseksualce i transrodne… „Potrebno je da se upoznajemo, da slušamo jedni druge, da proširujemo obim mišljenja…” – u ovu rečenicu mogao bi se sumirati taj dio njegove misije. „Ne mogu se osuđivati osobe zato što su homoseksualne. Treba uvijek cijeniti osobu, čovjeka. Ko sam ja da im sudim?”, govorio je prvi čovjek katoličanstva. Još jedan citat iz nepresušne zbirke njegovih govora: ,,Moramo razumjeti one koji se razvedu. Moramo razumjeti ženu koju je muka natjerala da posegne za abortusom. Moramo proširiti prostor ženama u Crkvi. Izazov je pokazati više rezumijevanja za specifično mjesto žena i njihovih genijalnih sposobnosti. Žena Marija vrjednija je od biskupa. Uostalom i Crkva je riječ ženskog roda”.

Povrh svega i ovo. U vremenima sveprisutne mržnje i nacionalizma svaki vjernik,  ne samo onaj koji je makar po položaju iznad svih – dužan je da ruši zidove. I opet je to radio primjerom! Vrhovni predstavnik katoličke crkve prvi put je posjetio Arapsko poluostrvo, kolijevku islama. To putovanje ulilo je makar na trenutak nadu u napredak u dijalogu religija. Te 2019. godine Franjo je u Abu Dabiju služio misu pred oko 180.000 ljudi. Bila je to najveća javna hrišćanska ceremonija u istoriji UAE.

Usred turbulentnih vremena i nebrojenih improvizovanih plovila koja su prenatrpana lutala Sredozemnim morem prevozeći nevoljnike iz ratom opustošenih zemalja, govorio je da bi hrišćani trebalo da islamske doseljenike primaju s naklonošću i poštovanjem. Onako kako bismo se i mi nadali da budemo primljeni u njihovim zemljama. Istovremeno je uputio i poziv da i te zemlje zagarantuju hrišćanima onu i onakvu slobodu kakvu muslimani imaju na Zapadu.

Jasno se oglasio i povodom stradanja u ratovima posljednjih decenije. Molio za mir u Ukrajini i Palestini, a svijet je znao da to nijesu samo riječi. Nedeljnik Vreme zabilježio je da je svake večeri, godinu i po dana, zvao jedinog preostalog katoličkog sveštenika u Gazi da ga pita kako može da pomogne ljudima tamo. U jednom intervjuu, novinarka ga pita – pa šta mu kažete svaki dan, a Franja odgovara: „Ja slušam“.

Usudio se da se uhvati u koštac i sa najvećim žigom katoličke crkve. Pedofilijom. Javno je priznao da je Crkva predugo ignorisala i prikrivala zlostavljanja. Više puta se izvinio žrtvama, govorio da osjeća bol i sramotu zbog toga. Donio je važne reformske korake, uključujući dekret koji obavezuje sve biskupe da prijave sumnju na zlostavljanje, bilo od strane sveštenika ili biskupa. Ukinuo je pontifikalnu tajnu u slučajevima seksualnog zlostavljanja. Stvorio Komisiju za zaštitu maloljetnika. Podržao istrage protiv biskupa, pa čak i izbacivanje pojedinih iz svešteničkog reda. Kritikovan je da je spor u ovim akcijama. No, napravio je više konkretnih koraka protiv seksualnog zlostavljanja od većine svojih prethodnika. Pokazao je spremnost da sluša, traži oproštaj i mijenja sistem – ali ovaj problem i dalje leži ukorijenjen u strukturi Crkve.

Ovoga aprila, baš na blagdane svijet je izgubio Čovjeka. Onog koji se u životu bavio različitim poslovima, od pranja podova i izbacivača u noćnom klubu do rada u laboratorijama. Onog koji je svim srcem navijao za fudbalski klub San Lorenzo de Almagro. Onog koji je svo to iskustvo ponio sa sobom u Vatikan, odbio papinsku palatu i obuo obične crne cipele umjesto onih crvenih papinskih. Poniznost, autentičnost, čovječnost!

Možda je  jedan od njegovih uspjeha i to što se među najvjerovatnijim kandidatima za njegovog nasljednika nalazi dosta onih koji su mu slični po svjetonazoru. Možda Vatikan nastavi njegovim stopama. Ipak! Obične crne cipele su golemo nasljedstvo.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

ZABORAVLJENA PALESTINA: Iza granica humanosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svijet nemoćno gleda dok izraelski bombarderi ravnaju palestinsku rivijeru uz blagoslov prekoatlantskog saveznika. Bombe padaju po Deir el-Balahu, al-Mavasiu i neizostavnoj Gazi. Zato je  Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres nazvao Gazu „poljem smrti“. Izrael je, prema lokalnim zdravstvenim vlastima, ubio više od 50.000 Palestinaca

 

 

Naočigled svijeta, pakao u Gazi se nastavlja. Nakon primirja i njegovog neslavnog, ali očekivanog kraja, više od mjesec dana nijedna komercijalna niti humanitarna pomoć nije uspjela da posjeti taj prostor.

Više od 2,1 milion ljudi je zarobljeno, bombardovano, gladuje… Na dohvat ruke, na graničnim prelazima gomilaju se zalihe hrane, ljekova, goriva… Ključna oprema i namirnice blokirani su od strane Tel Aviva.

Nakon skoro 20 mjeseci masakra, ne postoje dovoljno snažne riječi koje bi opisale stanje na ovom komadu zemlje. Najnoviji podaci UNRWA kažu da je preko 1000 djece ubijeno ili ranjeno samo tokom prve sedmice nakon kraja primirja. To je najveći broj dječjih žrtava u jednoj sedmici u Gazi tokom posljednje godine.

Zločin traje. Nove izraelske naredbe o preseljenju natjerale su stotine hiljada Palestinaca da ponovo bježe, bez sigurnog skloništa. Ni humanitarci nijesu bezbjedni. Do sada ih je stradalo preko četiri stotine. Svijet gleda dok izraelski bombarderi ravnaju palestinsku rivijeru uz blagoslov prekoatlantskog saveznika. Bombe padaju po Deir el-Balahu, al-Mavasiu i neizostavnoj Gazi. Zato je i Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres nazvao Gazu „poljem smrti“. Izrael je, prema lokalnim zdravstvenim vlastima, ubio više od 50.000 Palestinaca.

Pozivajući se na Ženevske konvencije koje regulišu postupanje prema ljudima tokom rata, Gutereš je naglasio obavezu okupacione sile da obezbijedi isporuku hrane i medicinskih potrepština stanovništvu. „Ništa od toga se danas ne dešava. Humanitarna pomoć ne može da uđe u Gazu,“ rekao je Gutereš.

Prema navodima AFP-a, portparol izraelskog ministarstva spoljnih poslova Oren Marmorstein odbacio je optužbe, rekavši da „nema nestašice humanitarne pomoći u Pojasu Gaze“. Marmorstein je dalje tvrdio da je Hamas iskoristio nedavnu pomoć Gazi da ponovo izgradi svoju ratnu mašinu.

Gutereš se osvrnuo i  na nedavne izraelske prijedloge o kontroli pomoći za Gazu, za koje je izvor iz UN-a rekao AFP-u da uključuju i praćenje unosa kalorija kako bi se spriječila zloupotreba od strane Hamasa.

„Novopredloženi izraelski ‘mehanizmi odobravanja’ za dostavu pomoći prijete da dodatno kontrolišu i bezdušno ograniče pomoć – do posljednje kalorije i zrna brašna,“ rekao je Gutereš novinarima u sjedištu UN-a u Njujorku.

U međuvremenu haos se širi i dalje od Gaze. Vazdušne snage SAD-a u Jemenu pojačavaju smrtonosni bilans. Mediji prenose da je tamo među metama bio i jedan stambeni objekat u Hodeidi.

Sve ovo dolazi u danima tokom posjete i nakon povratka Benjamina Netanjahua iz Vašingtona. On je sa Donaldom Trampom u Bijeloj kući razgovarao o prisilnom protjerivanju Palestinaca iz Gaze i drugim pitanjima, uključujući i ono iransko.

Iranska priča je važan dio bliskoistočne slagalice. Predsjednik SAD-a je u ponedjeljak iznenada najavio da su njegova zemlja i Iran spremni da započnu direktne pregovore o nuklearnom programu Teherana, ali je iranski ministar spoljnih poslova odgovorio da će razgovori u Omanu ipak biti indirektni. Kao dodatni znak koliko je put ka bilo kakvom dogovoru između ova dva geopolitička suparnika težak, Tramp je izdao oštro upozorenje da će, ukoliko pregovori ne uspiju, Iran biti u velikoj opasnosti. Već viđeno.

Predsjednik SAD-a izjavio je tokom ove posjete da bi volio da se rat u Gazi završi, te da vjeruje da će se to desiti relativno uskoro. Na novinarsko pitanje da li će ispuniti predizborno obećanje i okončati rat u Gazi, Tramp je rekao: “Volio bih da vidim kraj rata, i mislim da će rat stati u nekom trenutku, koji nije tako daleko”.

Nakon primirja u januaru tokom kojeg su neki taoci oslobođeni, Netanjahu je rekao: „Izrael radi na novom dogovoru za koji se nadamo da će uspjeti. Posvećeni smo oslobađanju svih talaca, ali i eliminisanju zle tiranije Hamasa u Gazi i omogućavanju narodu Gaze da slobodno odluče kuda žele da idu”.  “Kuda žele da idu”, ostalo je da odzvanja etrom i priziva Trampovi AI vizuelizaciju budućeg odmarališta za bogate. Mediji su podvukli ovu velikodušnu ponudu izrečenu tokom sastanka dvojice lidera i partnera u zločinu.

Netanjahu je rekao da je s Trampom razgovarao i o hrabroj viziji američkog predsjednika za budućnost Gaze, aludirajući na prijedlog da SAD preuzmu kontrolu nad enklavom – ideju koju je Tramp više puta iznio u ranim nedjeljama svoje administracije. Trampov plan je globalno osuđen kao prijedlog etničkog čišćenja. On je, ne hajući za osude, opet u ponedjeljak izjavio da bi mirovne snage poput SAD-a koje bi kontrolisale i upravljale Pojasom Gaze bile dobra stvar i ponovo predložio da se Palestinci iz Gaze preseljavaju u druge zemlje.

Odnosi ove dvije zemlje ulaze  u  novu fazu. Izraelski mediji javljaju da će Itamar Ben-Gvir, krajnje desni ministar nacionalne bezbjednosti, otputovati u SAD nakon praznika Pesah koji se završava 20. aprila. Ben-Gvir, poznat po rasističkim izjavama i podsticanju mržnje protiv Palestinaca, planira sastanak sa američkom sekretarkom za unutrašnju bezbjednost Kristi Noem. Znakovito je da će ovo biti njegova prva posjeta SAD-u u svojstvu ministra. Administracija bivšeg predsjednika Džo Bajdena ga je ranije kritikovala, a spekulisalo se čak i o sankcijama.

Ima u Izraelu i drugačijih glasova. Mediji su zabilježili da su stotine izraelskih rezervista, uključujući pripadnike Ratnog vazduhoplovstva, potpisali pismo protiv nastavka borbi u Gazi, smatrajući ih politički motivisanim.

Na bojnom polju drugačija priča. CNN je prenio, pozivajući se na izvore iz izraelske vojske, ali i satelitske snimke, da je u toku čišćenje terena. Širi se tampon zona uz izraelsko palestinsku granicu. Izraelska vojska je pretvorila svaki pedalj teritorije Gaze, unutar otprilike pola milje od izraelske granice, u pustoš, piše ovaj medij. CNN je od svojih izvora saznao da vojnici pod komandom Tel Aviva imaju odriješene ruke, te da mogu pucati na svakoga ko bi se usudio da zakorači unutar ovog neoznačenog perimetra..

Oklopni buldožeri su sistematski rušili jednu po jednu kuću. Vojni inženjeri su postavljali eksplozive i izvodili kontrolisane detonacije unutar nekada živih fabrika. Vojnici su uništili i onemogućili Palestincima pristup plodnoj zemlji koja je nekada hranila porodice i podržavala njihovu egzistenciju. Naravno, Tel Aviv ovo nije službeno priznao.  O ovim i sličnim akcijama Izraela često smo pisali na našim stranicama.

Izrael je agresivno proširio svoje prisustvo u Pojasu Gaze otkako je prošlog mjeseca ponovo pokrenuo rat. Mediji navode da trenutno kontroliše više od 50 odsto teritorije i potiskuje Palestince u sve manja područja.

Najveća povezana oblast pod kontrolom izraelske vojske, već smo rekli, nalazi se oko granice Gaze, gdje je vojska sravnila palestinske kuće, poljoprivredno zemljište i infrastrukturu do tačke neupotrebljivosti. Ova vojna tampon zona se udvostručila u posljednjim sedmicama.

Izrael predstavlja svoje pojačano prisustvo kao privremenu mjeru kojom želi izvršiti pritisak na Hamas da oslobodi preostale taoce zarobljene tokom napada 7. oktobra 2023. godine. Svjetska kavnost ne vjeruje ovim pričama. Na kraju krajeva i premijer Netanjahu je prošle sedmice izjavio da će Izrael, čak i nakon poraza Hamasa, zadržati bezbjednosnu kontrolu u Gazi i podsticati Palestince da napuste teritoriju.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

SLUČAJ MARIN LE PEN: Za desnije sjutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Marin Le Pen je  prije par dana  diskvalifikovana iz trke za predsjedničke izbore 2027. godine. Kako se radi o predsjednici najbrojnije stranke, istaknutoj figuri krajnje desnice, ali i vodećoj  kandidatkinji u anketama za predsjedničke izbore, ova sudska odluka bi mogla značajno uticati na francusku, ali i globalnu politiku

 

 

Marin Le Pen i još 24 osobe iz RN-a, uključujući stranačke zvaničnike, zaposlene, poslanike EP i asistente, osuđeni su za pronevjeru miliona eura iz fondova Evropskog parlamenta u sklopu afere „fiktivnih poslova“. Suđenje je otkrilo da je stranka koristila novac iz EP kako bi plaćala osoblje u Francuskoj.

Francuska liderka krajnje desnice prije par dana je diskvalifikovana iz trke za predsjedničke izbore 2027. godine. Kako je predsjednica stranke Nacionalno okupljanje (RN), istaknuta figura evropske krajnje desnice i vodeća kandidatkinja u anketama za predsjedničke izbore u Francuskoj 2027. godine, ova sudska odluka bi mogla značajno uticati na francusku, ali i globalnu politiku.

Le Pen je osim zabrane bavljenja politikom, dobila petogodišnju zabranu obavljanja javne funkcije, koja ne može biti suspendovana žalbom, ali će zadržati svoje mjesto u parlamentu do kraja mandata. Takođe joj je izrečena četvorogodišnja zatvorska kazna – dvije godine uslovno i dvije kućnog pritvora, te novčana kazna od 100.000 eura. Na ove kazne ima pravo žalbe.

„Oni žele moju političku smrt“, tvrdila je Le Pen još u novembru. Šta se krije iza ovog procesa piše se naveliko po medijima, ali još više u komentarima i na mrežama. Nekako se čini da se većina slaže da će to oslabiti ionako poljuljanu viziju Emanuela Makrona, i pojačati globalni bijes desničarskih lidera, te dodati goriva u njihove motore. U konačnici ovo bi osim toga što će desnicu prikazati kao žrtvu i dati vjetar u njena leđa, moglo očistiti Francusku od balasta porodice Le Pen.

Višedecenijsko prisustvo Marin i njenog nedavno preminulog oca u strukturama ultra desnice je možda poslednja kočnica koja te ideje drži dalje od preuzimanja vlasti u ovoj zemlji.

Ne treba zaboraviti – Le Penin uspjeh je ogroman. Nacionalni front je najveća stranka u fragmentiranom francuskom parlamentu. Ovakvom razvoju situacije se pomalo vesele upravo oni na desnom kraju političkog spektra. Politički analitičar Dominik Moizi za CNN sugeriše da bi neki unutar RN-a mogli čak i tiho slaviti ovu odluku. „U javnosti će vrištati, osuđivati, govoriti ‘kakva strašna nepravda’. Ali duboko u sebi, mnogi će možda biti zadovoljni, misleći: ‘Ovo je mlađi kandidat. Privlačniji je široj publici. I što je najvažnije – ne nosi prezime Le Pen.’“, konstatovao je on ove moguće promjene na francuskoj desnici misleći na Le Peninog kolegu Žordana Barelu.

„Ovo je ludo. Pravna borba je pogrešna bez obzira koga cilja“, napisao je grčki ekonomista i bivši političar Janis Varufakis na X. I dodao:  „Francuski neo-fašisti će samo imati koristi od ovoga“.

Među prvima u njenu odbranu se oglasio milijarder Ilon Mask, koji je ranije pozivao na opoziv američkih sudija koji blokiraju agendu Donalda Trampa i otvoreno podržavao evropske krajnje desničare. Prisjetimo se favorizovao je njemačke desničare iz redova AfD i privatnim pozivom čestitao njihovoj liderki na nedavnim uspjesima. Iza diskvalifikacije Le Penove, tvrdi Trampov vojnik stoji zavjera establišmenta. “Kada radikalna ljevica ne može pobijediti demokratskim putem, zloupotrebljava pravni sistem da zatvori svoje protivnike. Ovo je njihov standardni metod širom svijeta”, napisao je Mask na mreži X.

Bivši brazilski predsjednik Žair Bolsonaro, koji je do 2030. diskvalifikovan iz političke trke zbog zloupotrebe moći, nazvao je presudu lijevim pravosudnim aktivizmom. “Je suis Marine!” napisao je Viktor Orban na mreži X.

Belgijski političar Tom Van Griken, lider flamanske krajnje desničarske stranke Vlaams Belang, komentarisao je presudu riječima: „Kada nacionalistički političari steknu popularnost, sistem pronalazi druge, nedemokratske načine da ih ućutka“.

Španski lider stranke Vox, Santjago Abaskal, takođe je pružio podršku: „Nikada neće uspjeti da ućutkaju glas francuskog naroda.“ Pisali smo na ovim stranama da je Abaskal u februaru ugostio Le Pen, Orbana i druge krajnje desničarske lidere na političkom skupu u Madridu.

Zanimljivo i u regionu. Lider bosanskih Srba, Milorad Dodik, uporedio je presudu protiv Le Pen sa sopstvenom situacijom: „Baš kao u mom slučaju, presuda nije donesena zbog zakona – već zbog politike.“

Naravno, dosta je onih koji misle drugačije, a koje sumira izjava Nik Aiosa, direktora Transparensi Internešnela; „Pravda je ispravno sprovedena u ovom slučaju, gdje je francuska krajnja desnica bezobrazno pronevjerila sredstva“.

Vijesti su stigle i do Kremlja, pa je Dmitrij Peskov, portparol Vladimira Putina, izjavio da “slučaj Marin Le Pen predstavlja kršenje demokratskih normi”. Peskov je ustvrdio još jednom ono što je odavno narativ Moskve i njoj naklonjenih sistema, vlada i pojedinaca: „sve više evropskih prijestonica krši demokratske norme“. Slične riječi podrške stigle su i od holandskog populiste Gerta Vildersa i lidera italijanske Lige Matea Salvinija. On je izjavio: „Ovo je loš film koji gledamo i u drugim zemljama, poput Rumunije. Ali nećemo se dati zastrašiti, nećemo stati: punom brzinom naprijed, prijateljice moja!“

Osvrnimo se kratko na  Rumuniju. U martu je rumunska izborna komisija odbila kandidaturu desničarskog političara Kalina Georgeskua za predsjedničke izbore u maju. Georgescu, poznat po oštroj kritici EU i NATO-a, iznenada je osvojio najviše glasova u prvom krugu izbora u novembru, a onda je Ustavni sud poništio glasanje zbog navodnog „ruskog miješanja“ i masovne propagande na društvenim mrežama. Georgesku je poništenje izbora nazvao formalizovanim državnim udarom, a zabranu kandidature direktnim udarcem u srce demokratije. “Evropa je sada diktatura, Rumunija je pod tiranijom!” poručio je on.

Iako su stotine protestanata izašle na ulice nakon što je Georgescu diskvalifikovan iz trke za predsjednika, masa nije ni izbliza dostigla broj prikazanih u online video zapisima i fotografijama među kojima je , tvrde upućeni, bilo i slika iz Beograda.

Georgescu se predstavljao kao ultra podržavalac Donalda Trampa. Visoki članovi administracije SAD javno su ga podržali.  Potpredsjednik te zemlje JD Vens kritikovao je ustavni sud zbog odluke da poništi predsjedničke izbore, optužujući rumunsku vladu da otkazuje izbore jer im se ne sviđa rezultat i optužujući ih da su toliko uplašeni od svog naroda da ih ućutkuju. Osim Georgeskua, zabranjena je i kandidatura desničarke Diane Sosoaka iz S.O.S. partije.

I nakon uklanjanja desnih kandidata, jedan od glavnih takmaca, opet je desničar. Rumunski mediji na novim predsjedničkim izborima velike šanse daju George Simionu. Ovaj političar je rekao: „Ciljanje ili uništavanje vašeg političkog protivnika bilo kojim sredstvima je iz uputstava totalitarnih režima“. Zanimljivost vezana za njega je da mu je još od 2018. godine zbog radikalnih stavova zabranjen ulazak u Moldaviju. Jedna od ključnih stavki njegove politike je unifikacija Rumunije i Moldavije.

Mnogi vjeruju da je priča o sukobu uticaja u rumunskoj politici naduvana. Ipak, granice koje ova zemlja ima sa Ukrajinom i Orbanovom Mađarskom pričaju drugu priču. U susjedstvu je i Slovačka koja je na istim talasima. Stvaranje ovog koridora na čijem čelu bi bili ljudi koji u Putina i Trampa gledaju sa oduševljenjem bi dodatno pocijepalo ionako uzdrmanu Evropu.

Upravo zato sa pažnjom treba pratiti retoriku Vašingtona.  „Isključenje ljudi iz političkog procesa je naročito zabrinjavajuće, s obzirom na agresivnu i korumpiranu pravnu borbu protiv predsjednika Donalda Trampa ovdje u Sjedinjenim Državama,“ rekla je Tami Brus, glasnogovornica  Stejt dIpartmenta aludirajući na pravne procese protiv bivšeg američkog predsjednika. Brus je  dovela u pitanje i  karakterizaciju Le Pen kao krajnje desničarke. Le Pen je, inače,  godinama odbacivala etiketu krajnje desnice, pokušavajući da normalizuje svoju stranku i poveća izborne šanse. Rebrendiranje stranke očigledno nije uradilo mnogo na maskiranju ideologija, ali jeste na masovnosti biračkog tijela.

Podsjećajući na minhenski govor američkog potpredsjednika JD Vensa od prije par mjeseci, Brusova je istakla: „Moramo da činimo više od pukog pričanja o demokratskim vrijednostima – moramo ih i živjeti“. Vens je, sjetimo se, u Minhenu osudio evropske stare, ukorijenjene elite, optužujući ih da se kriju iza ružnih, sovjetskih izraza poput dezinformacija i dezinformisanja kako bi ugušile alternativne stavove i spriječile autsajdere da pobijede na izborima. „Podržavamo pravo svih da izraze svoje mišljenje u javnom prostoru, bilo da se slažemo ili ne,“ rekla je Brus, ponavljajući Vensovu retoriku.

Mediji prenose da je Trampova administracija vršila pritisak i na Rumuniju da dozvoli pro-ruskom političaru krajnje desnice da se kandiduje na predsjedničkim izborima. Pomenuli smo njihov upliv i u njemačku politiku, a zabilježena je i nedavna podrška Konoru MekGregoru, UFC borcu, da postane predsjednik Irske. Elon Musk otvoreno podržava Tomija Robinsona u Britaniji. Valjalo bi imati lojaliste svuda.

Cilj desnih struktura svakako je napraviti od Le Penove žrtvu. Neku vrstu totema oko kojeg će se  okupljati njihove snage u ratu za tradicionalne vrijednosti, slobodu govora… Onakve kakvima ih oni vide.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo