Zetska banovina, referendum, Kosovo, Emilo Labudović i Slobodan Milošević, Aleksandar Vučić i Milo Đukanović. Bila je to sedmica podsjećanja da sa politikama prošlosti nijesmo raskrstili

Sedmica nakon podgoričkih izbora protekla je u raspirivanju podjela i tenzija.  Kao neka vrsta „pregovora“, u susret onim zvaničnim. Otvorili su ih,  baš kao nekad, Aleksandar Vučić i Milo Đukanović.

Počelo je sa pojavljivanjem Đukanovića u izbornom štabu partije koju je decenijama  vodio, kako bi proslavio izborni rezultat DPS-a.  Đukanović se više ne sjeća da li je tom prilikom baš  pjevao „Jači smo od Srbije“ali dao je do znanja da nema ništa protiv te poetike. Njegov  postizborni muzički repertoar poslužio je, očekivano,  predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, da danima u medijima lamentira nad Crnom Gorom. Na kraju je i došao.

“I jedan i drugi smo opsjednuti Srbijom. on je mrzi, ja je volim, i nemam nikakav problem s tim. Ja ću nastaviti da volim svoju zemlju, on može da nastavi da je mrzi. Istovremeno ću poštovati Crnu Goru i narod u njoj, šta god on pjevao, koliko god mrzio Srbiju, ona će ići naprijed”, prokomentarisao je najprije Vučić. Uz ocjenu da on i Đukanović  imaju “gotovo sve različito u svojim programima, planovima i idejama”, ali da imaju “jednu zajedničku opsesiju – Srbiju”.

Vučić je i u Hamburgu nastavio na istom fonu. Tamo je izjavio da je “Srbija glavna tema svih napada u Crnoj Gori i da će Podgorici odgovoriti na licu mjesta ono što zaslužuje”. Takođe, saopštio je “da u Podgorici ne znaju da naprave koaliciju”, što se vidjelo kao njegova poruka pred  podgoričke pregovore, koji će biti teški i neizvjesni.

Potom je i stigao u Crnu Goru,  gdje je u Tivtu kazao da je  Đukanović “političar prošlosti”, i da će ga “tamo i ostaviti”,  te da Srbija nema teritorijanih pretenzija ka Crnoj Gori.

“Je li Srbija uzela 14 odsto teritorije Crnoj Gori, je li glasala negdje za to da se Crnoj Gori oduzme 14 odsto teroitorije Crne Gore. Da li Srbija poštuje sve međunarodne norme, poštuje. Da li Crna Gora poštuje? Zašto ne poštuje Rezoluciju 1244. I nas na sve to vi stalno optužujete za teritorijalne pretenzije, što nas ne zanima. Sami ste donijeli odluku da odete od nas 2006. godine, mi smo rekli ‘u redu, vaša slobodna volja’. Jedino što nismo očekivali je da ćete poslije dvije godine da priznate nezavisnost Kosova”, kazao je, pri tom demantujući da se miješa u ovdašnje izbore i pregovore.   Kako je rekao nije ni imao pojma ko sve ovdje učestvuje u izborima koliko je bio zauzet.  „Imam prijatelje – to su Milan Knežević, Andrija Mandić, to su mi drugari koje poznajem decenijama… I to je sve”.

Prijatelji Vučićevi su radili ono što treba. Predsjednik parlamenta Andrija Mandić predstavio  je novi logo Skupštine Crne Gore na kojem se nalazi zgrada Skupštine Prijestonice Cetinje, odnosno nekadašnje Zetske banovine.

To je saopštio tokom sjednice parlamenta na Cetinju, uz objašnjenje da je  odluku donio sa ovlašćenim predstavnikom Generalnog Sekretarijata Skupštine, te da je to sve “njegova ideja i realizacija”.

“Novim logom Skupštine Crne Gore nastavljamo veliko djelo naših predaka i danas se sjećamo viteškog kralja Aleksandra od Jugoslavije”, pojasnio je Mandić na društvenim mrežama.

Na proljeće ove godine, na sjednici takođe održanoj na Cetinju, kojoj su prethodili protesti Cetinjana zbog dolaska Mandića, funkcioner njegove stranke i gradončelnik Nikšića Marko Kovačević ocijenio je  „da Mandiću lijepo stoji zgrada Zetske banovine“, te da je normalno da to „Švabama smeta“, aludirajući na poslanika DPS Oskara Hutera.

Uslijedile su, očekivano, reakcije. Andrija Nikolić ,poslanik DPS,  pozvao je Mandića da objasni po kom članu je odlučio da mijenja vizuelni identitet Skupštine na Cetinju. „Simbolika je jasna i iz tog razloga se pozivate na Zetsku banovinu, onda kada je Crna Gora izgubila svoje ime.“

Filip Adžić iz Građanskog pokret URA kazao je da se ovim prijedlogom ne raduje ni jedan Crnogorac, a ni građanin Crne Gore.

Politički analitičari ocjenjuju da je to samo još jedna u nizu aktivnosti Mandića u cilju ostvarivanja svog partijskog zadatka zadovoljavanja interesa vlasti u Beogradu, raspirivanja podjela i dalje radikalizacije crnogorskog društva.

“Ujedno, ovaj postupak je svojevrsna provokacija, usmjerena na omalovažavanje crnogorske države”, ocijenila je analitičarka Nikoleta Đukanović.

Sedmici je nedostajao samo  Emilo Labudović, ratnohuškački novinar RTCG i kasnije poslanik. No, i to se desilo. Na godišnjicu pada vlasti Slobodana Miloševića u Beogradu, 5. oktobra ove godine, Emilo je na portalu IN4S zavapio za  tim vremenima, i politikom koja je donijela genocid, ratne zločine, stradanja i brojne žrtve.

„I neka mi Dubrovnik nikad ne oprosti, vrijeme koje je prošlo od one večeri, sve više potvrđuje da je Slobodan Milošević u mnogo čemu bio državnik kojeg ne samo mi kao narod, već ni svijet onoga doba nijesmo bili dostojni“.

Dubrovnik definitivno ne bi trebalo ni crnogorskom društvu  da oprosti što   Emilo, tri decenije kasnije, i dalje huška u crnogorskim medijima. U istom tekstu uspio je da upotrijebi stilizovni govor mržnje prema Crnogorcima, Hrvatima, Albancima, Bošnjacima….Pa čak i LGBT zajednici.

Nije Emilo bilo ko. U međuvremenu je nagrađen titulom izvršnog direktora Srpske kuće u Podgorici, a postao je i član Savjeta Narodne biblioteke Radosav Ljumović.

Dok su političari prošlosti  raspirivali podjele i tenzije, na relaciji institucija izvršne vlasti nastavljeno je prepucavanje u slučaju  načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore (VCG) Zorana Lazarevića .

Sjednica Savjeta za odbranu i bezbjednost zakazana je za kraj ove sedmice,  a njena glavna tema biće pismo  Lazarevića članovima vrhovne komande. U tom pismu on optužuje ministra odbrane Dragana Krapovića za djelovanje koje šteti VCG i urušava njenu borbenu gotovost. Konkretno navodi da je ministar protiv-propisno i štetno naredio da se iz Plana rada VCG za oktobar… uklone sve aktivnosti načelnika Generalštaba u inostranstvu”, da to radi “neosnovano, smišljeno, i u kontinuitetu…”.

U međuvremenu, Krpović je u susret sjednici ,obavijestio  vrhovnog državnog tužioca Milorada Markovića da je, kako je kazao,  u saznanju o vršenju nezakonitih radnji od strane načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore.

“Ne bi smio da laže. On podriva sistem sa partijskim drugovima”, prokomentarisao je taj potez Lazarević. “Svaku odluku ću ispoštovati”.

Lazarević je sredinom septembra uputio šefu države i predsjedavajućem Savjeta Jakovu Milatoviću zahtjev da “prihvati i potpiše” odluku o njegovom razrješenju sa čela VCG, što je prethono,  krajem avgusta, predložio ministar Krapović.

Krapović je tada  dostavio Savjetu obrazloženje da je  ” potrebna smjena generacija i podmlađivanje oficirskog kadra u VCG”. Do smjene nije došlo jer nije bilo koncenzusa vrhovne komande.

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović kazao da se ne slaže sa smjenom, poručujući da neće dozvoliti politizaciju Vojske. Preostala dvojica članova Savjeta odbrane, predsjednik parlamenta Andrija Mandić i premijer Milojko Spajić (Pokret Evropa sad) podržali su Krapovićev predlog.

Iz redova DPS ocjenjuju da je Krapovićeva namjera da smijeni Lazarevića u stvari pokušaj da Demokrate preuzmu kontrolu nad sistemom odbrane. Geopolitički analitičar,  general u penziji Blagoje Grahovac krivca za stanje u Vojsci vidi uprvo u  nekadašnjoj vlasti DPS-a, optužujući ih za politička postavljenja u Vojsci. On smatra da treba preispitati sve činove generala od 2006. godine.

“Mi na nesreću imamo da je Vojska poligon političkih sučeljavanja, obračuna. Od 2006. godine svi generali, koji su unaprijeđeni, unaprijeđeni su protivzakonito”,  tvrdi Grahovac.

Politike prošlosti očito su i dalje žive. I sve živahnije.  Kako one iz devedesetih, tako i one koje su uslijedile, čiji su spomenici danas i dalje zarobljene institucije. Toliko o promjenama.

Milena PEROVIĆ