Teško je naći stručnjaka koji se protivi ideji formiranja razvojne banke.  Još teže onoga ko bez primjedbi podržava model za koji su se opredijelili Vlada i vladajuća većina, skrivajući potencijalne rizike svog nauma

Glasovima 42 poslanika vladajuće većine u Skupštini je i drugi put usvojen Zakon o razvojnoj banci, nakon što ga je predsjednik države, krajem avgusta, vratio parlamentu na ponovno izglasavanje. Jakov Milatović  sada je dužan da potpiše novi Zakon.

Prema usvojenom zakonu, osnivač razvojne banke biće Vlada, a banka će  preuzeti sve poslove, imovinu i zaposlene sadašnjeg Investiciono-razvojnog fonda (IRF). Fond će biti ugašen čim se banka upiše u Centralni registar privrednih subjekata, a njegova imovina, 90 miliona eura, postaće osnivački kapital nove banke.

Transformacijom IRF u razvojnu banku planira se primjena dodatnih podsticaja konkurentnosti crnogorske privrede kroz intenziviranje pristupa grantovima dostupnim kroz EU fondove, najavljivali su predlagači ovog Zakona iz poslaničkog kluba pokreta Evropa sad. “Jedna od ključnih prednosti transformacije IRF u razvojnu banku odnosi se na unapređenje modela finansiranja na bazi pristupa EU fondovima, s posebnim fokusom na kombinovane modele koji uključuju i značajne grant komponente”, navedeno je u obrazloženju prijedloga zakona uz očekivanje da će buduća državna banka više pomagati izvoznicima, proizvođačima i poljoprivrednicima.

Najavljuje se i, takođe izdašnija, podrška razvojnim regionalnim projektima. Prema usvojenom Zakonu, Vlada će izdavati garancije na cjelokupan iznos kredita plasiranog iz razvojne banke za projekte koji, prema ocjeni izvršne vlasti, budu doprinosili razvoju određenih područja i djelatnosti, ili će banci nadoknađivati eventualne gubitke. Po slovu novog Zakona, za razliku od komercijalnih banaka, razvojna banka ne posluje sa primarnim ciljem ostvarenja dobiti, a očekivani profit od poslovanja neće ići akcionaru (Vladi) već će se ulagati u dalji razvoj.

Ideja o osnivanju razvojne banke nije nova. Prethodni predlagači su se najčešće fokusirali na sada prihvaćeni model transfromacije IRF u razvojnu banku ali izvršne vlasti ni jednom nijesu zagrizle da uđu u realizaciju te ideje. Zanimljivo je da je prethodnu, nesupješnu, inicijativu za formiranje razvojne banke pokrenuo tadašnji poslanik Branko Radulović a da je ona odbijena od strane Vlade Zdravka Krivokapića.

“Ministarstvo finansija i socijalnog staranja smatra da treba nastaviti sa jačanjem regulatornih i institucionalnih kapaciteta IRF-a i reformom kreditne politike IRF-a, a ideju o transformaciji IRF-a i stvaranju nove institucije na tržištu razmotriti u nekom od narednih ciklusa kreiranja ekonomske politike”, piše u tadašnjem mišljenju Vlade. Ministar finansija u toj vladi bio je aktuelni premijer Milojko Spajić.

Evo je, izgleda,  došlo vrijeme za razvojnu banku. Tim prije što je proistekla iz partije kojoj je Spajić na čelu.

Tri su osnovne razlike između buduće razvojne banke i sadašnjeg Investiciono razvojnog fonda. Dok jedni u tome vide njenu šansu i pogodnost za buduće korisnike kredita a, tako, i  razvoj crnogorske privrede, drugi se plaše mogućih zloupotreba. Prisjećajući se, uz ostale zamjerke, i neslavnog završetka prethodnih banaka kojima su većinski vlasnici  bili država i državna preduzeća.

Među skeptične možemo ubrojati i Savjet Centralne banke Crne Gore kao i Delegaciju EU u Podgorici. Od njih smo početkom septembra saznali da, iako je to bilo očekivano i vjerovatno neophodno, izvršne i zakonodavne vlasti u Podgorici nijesu konsultovale Evropsku komisiju prilikom pripreme i usvajanja Zakona o razvojnoj banci.

Iz Delegacije EU uvijeno, a iz Savjeta CBCG eksplicitno, stigao je stav da pojedine odredbe tog Zakona nijesu usaglašenje sa pravnim tekovinama EU. U Skupštini smo čuli  mišljenja predstavnika opozicije po kojima je Zakon o razvojnoj banci u suprotnosti sa Ustavom Crne Gore. Na sve te primjedbe iz vladajuće većine su odgovorili kako će se zakon popravljati i dotjerivati  “u hodu”. Uglavnom podzakonskim aktima koje treba usvojiti da bi cijela priča o razvojnoj banci prestala biti priča a postala finansijska realnost u Crnoj Gori.

Vratimo se spornim mjestima. Za razliku od Fonda, banka će moći da sakuplja depozite fizičkih i pravnih lica. Za početak, to znači da bi Vlada državne depozite mogla premjestiti iz komercijalnih u buduću razvojnu banku. Isto bi moglo biti sugerisano/naređeno i državnim preduzećima. Tako bi se raspoloživa sredstva u razvojnoj banci mogla dramatično uvećati dok bi mogla biti umanjena profitabilnost ili čak ugrožena likvidnost makar nekih komercijalnih banaka koje posluju u Crnoj Gori. Zaživi li u punoj mjeri, novi zakon bi omogućio i građanima da svoja sredstva deponuju u razvojnu banku. Vjerujući da će ona tamo biti sigurnija nego bilo gdje drugo. A nije tako.

Usvojeni zakon predviđa (član 4) da država garantuje za obaveze razvojne banke osim za depozite! Za deponente ne važe ni garancije koje imaju u “običnim”, komercijalnim bankama gdje im, na primjer, sigurnost ušteđevine garantuje Zakon o zaštiti depozita i istoimeni Fond. Iz njega su, sjetimo se, sa približno 100 miliona eura najvećim dijelom obeštećeni klijenti banaka u vlasništvu Duška Kneževića nakon njihovog posrnuća.

“Postavlja se i pitanje da li će deponenti koji nijesu dovoljno informisani biti u mogućnosti da razlikuju Razvojnu banku od ostalih kreditnih institucija, u koju će plasirati sredstva motivisani očekivano većim kamatnim stopama, rukovodeći se time da je riječ o državnoj kreditnoj instituciji gdje su im depoziti garantovani, ne znajući da nemaju pravo zaštite depozita, u skladu sa Zakonom o zaštiti depozita, odnosno da za njihove depozite neće garantovati Fond za zaštitu depozita”, navodi se u Mišljenju Savjeta CBCG koje su u Vladi imali prije nego je Zakon prvi put usvojen. Ali,  taj dokument nijesu predočili poslanicima.

Dodatno, iz CBCG upozoravaju da bi se pravom razvojne banke na prijem depozita moglo “ugroziti jedno od osnovnih principa funkcionisanja razvojnih državnih finansijskih institucija” -,načela nekonkurencije sa bankarskim sektorom.

“Ova institucija (razvojna banka – prim. Monitora) bi se stavila u privilegovani položaj u odnosu na banke koje su dužne da ispunjavaju sve regulatorne zahtjeve koji se odnose na njih i da pritom uplaćuju naknade po osnovu doprinosa za Fond za zaštitu depozita i Sanacioni fond u skladu sa zakonom. Stavljanjem u privilegovani položaj instituciju koja podliježe manjim prudencijalnim zahtjevima u odnosu na ostale učesnike na finansijskom tržištu moglo bi da dovede do narušavanja stabilnosti finansijskog sistema, posebno uzimajući u obzir njenu veličinu…”, naveli su iz CBCG a Vlada i parlament – prećutali.

Sjećanja na staru deviznu štednju a potom i na mrežu paradržavnih štedionica koje su opljačkale građane Crne Gore (Jezda, Dafina, Inos banka…) bude nespokoj. I morale su biti dovoljan razlog da se ovim zakonskim odredbama pristupi sa mnogo više pažnje, ozbiljnosti i znanja.

Slične dileme vezane su i za pravo razvojne banke da obavlja platni promet. Takvu mogućnost – pravo da otvaraju račune klijentima preko kojih se vrše naplate potraživanja, isplate računa, plata, poreza… – nemaju razvojne banke koje su mogle poslužiti kao primjer predlagačima novog zakona. Uz to, opominju iz CBCG, važećim EU direktivama “nije data mogućnost da pružaoci platnih usluga, odnosno platnog prometa budu i subjekti kao što je predložena Razvojna banka”.

Da li bi to nesaglasje sa EU standardima i direktivama moglo uticati i na očekivani priliv sredstava iz EU fondova na koja promoteri razvojne banke bezrezervno računaju? I šta ako tog novca ne bude? Tim prije što smo već čuli naum izvršnih vlasti da se neki najavljeni projekti (naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice…), čiji gabariti prelaze realne mogućnosti Crne Gore, značajnim dijelom finansiraju preko razvojne banke. Ne bi bilo prvi put da stvarni novac državnih preduzeća, po naređenju odozgo deponovan na računima kod određenih (uglavnom državnih) banaka,  pojedu tuđi megalomanski projekti.

Treća, jednako važna razlika između IRF-a i buduće razvojne banke jeste pitanje imenovanje upravljačkog kadra i kontrola poslovanja. Iz tog procesa će, kada je buduća banka u pitanju, biti isključeni ne samo CBCG već i parlament. Za imenovanje Nadzornog i Upravnog odbora, koji će upravljati bankom i račune polagati isključivo vladi, predviđena je jedna teško prevodiva šema čija je suština da oni samo određuju kriterijume i međusobno se biraju na funkcije. CBCG, kao  monetarna vlast, u tom procesu nema nikakvo učešće. Dok, recimo, ima pravo veta na imenovanje članova top menadžmenta svake od komercijalnih banaka koje posluju u Crnoj Gori.

Zapravo, iz CBCG ne moraju znati ni kome razvojna banka daje kredite, ni koliki su iznosi u pitanju. Pošto, ako se nešto ne izmijeni tzv. podzakonskim aktima,  razvojna banka nema obavezu dostavljanja podataka za Registar kreditnih zaduženja koje vodi CBCG. Umjesto toga, navodi se u mišljenju Savjeta CBCG, Zakon predviđa da se javnost rada razvojne banke “ostvaruje dostavljanjem izvještaja o radu i godišnjih finansijskih iskaza sa mišljenjem revizora Vladi na upoznavanje, kao i objelodanjivanjem uslova za korišćenje sredstava Razvojne banke”.

Mogu li najavljene niže kamate i duži rokovi otplate (sve su to za sada samo obećanja) za finansiranje razvojnih projekata države, privrednike i poljoprivrednike nadomjestiti moguće rizike. Podsjetimo, razvojna banka će, samo sa imovinom IRF-a, biti veća od značajnog broja postojećih komercijalnih banaka, od kojih su neke i sistemske, što znači da mogu da utiču na kretanja u ukupnom finansijskom i privrednom sistemu Crne Gore.

Dok to ne saznamo, ostaje da se divimo vlastima koje su još jednom pokazale sposobnost da i najbolje, već sasvim razrađene ideje, pretvore u rizičnu praksu. Uz bojazan da bi nas nova igračka u vladinim rukama mogla (pre)skupo koštati.

Zoran RADULOVIĆ  

Sadašnja predsjedavajuća ASCG je Milica Pejanović – Đurišić, dugogodišnji kadar DPS-a bivša ministarka odbrane i žena sa zavidnim stažom u visokoj diplomatiji. Aktivnosti ASCG se sprovode kroz tri centra od kojih je ključni Digitalni forenzički centar (DFC) osnovan 2018. godine sa velikim brojem do sada objavljenih publikacija na temu ruskog malignog uticaja, uglavnom iz ugla DPS-a

Prošle sedmice je 3. i 4. oktobra u Hotelu Splendid u Bečićima održan, četrnaesti po redu, Forum To Be Secure (2BS) (sa eng.- Biti bezbjedan) u organizaciji Atlantskog saveza Crne Gore (ASCG). Na portalu ove organizacije se navodi da je to vodeća bezbjednosno-politička konferencije u Jugoistočnoj Evropi. Ovogodišnja tema je – Svijet u neredu: Pretvaranje izazova u prilike uz fokus na reperkusije i bezbjednosne izazove na Zapadnom Balkanu.

Prisustvovalo je više od 400 učesnika, među kojima zvaničnici država i vlada, visoki predstavnici međunarodnih organizacija i diplomatskih misija i istaknuti stručnjaci za bezbjednost i međunarodne odnose. ASCG ističe da “posvećeno radi na promociji euro-atlantskih vrijednosti i medjunarodnoj bezbjednosti od kada je osnovan 2006. godine”. Iste godine ASCG primljen je u članstvo globalne Asocijacije atlantske povelje (ATA).

Sadašnja predsjedavajuća ASCG je Milica Pejanović – Đurišić, dugogodišnji kadar Demokratske partije socijalista (DPS), bivša ministarka odbrane, osoba sa  zavidnim stažom u visokoj diplomatiji. Aktivnosti ASCG se sprovode kroz tri centra od kojih je ključni Digitalni forenzički centar (DFC) osnovan 2018. godine sa velikim brojem do sada objavljenih publikacija na temu ruskog malignog uticaja, uglavnom iz ugla DPS-a. Navodno je DFC osnovan radi “borbe protiv dezinformisanja, lažnih vijesti i propagandnih kampanja koje imaju za cilj destabilizovanje demokratskih procesa u Crnoj Gori i na Zapadnom Balkanu”.

Osnivač 2BS foruma i DFC-a je Savo Kentera iz Budve. On je od 2008. godine do maja 2022. bio predsjednik crnogorskog Atlantskog saveza kada ga je manjinska vlada Dritana Abazovića (podržana u Skupštini od DPS-a) imenovala za direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Nepunih pet mjeseci nakon postavljenja, i odmah po završetku 12-tog 2BS foruma u Bečićima, Kentara je smijenjen nakon što je DPS otkazao podršku Abazovićevu zbog potpisivanja Temeljnog sporazuma sa Srpskom crkvom (SPC). Pred smjenu Kentera je organizovao, ispostaviće se, farsičnu akciju ANB-a, navodno u saradnji sa međunarodnim partnerima i Specijalnim državnim tužilaštvom (SDT). Tada su uhapšena dvojica crnogorskih državljana, protjerano šest ruskih diplomata, i stavljena zabrana ulaska za 28 stranaca. Domaći državljani nikada nisu optuženi za špijunažu dok je samo jedan osumnjičen za nedozvoljeno držanje oružja i do sada nikakvog sudskog epiloga nije bilo. Kentera se tada pohvalio “profesionalnim radom” ANB-a u kojoj “ima mnogo kvalitetnih ljudi i… profesionalaca”, te da ne želi “da bilo ko misli da tamo rade kriminalci ili ljudi koji su povezani sa kriminalom”. Objavljene SKY prepiske ANB službenika su pokazale sasvim suprotno.

Interesantno je da je osnivač 2BS foruma, koji navodno podržava euro-atlantske vrijednosti, za konferencije u dugom nizu godina birao jedan te isti hotel čiji je osnivač i većinski vlasnik sada pokojni Viktor Ivanjenko, umirovljeni direktor zloglasnog KGB-a. Za vrijeme njegova mandata pod predsjednikom Borisom Jeljcinom služba je promijenila ime u Federalnu službu bezbjednosti (FSB). Kako je državni službenik i šef špijunske službe Ruske Federacije i od kojeg novca postao vlasnik četiri hotela na crnogorskoj obali nikada nije potegnuto kao razlog za bilo kakvu brigu dok je zemlju vodio tobože prozapadni Milo Đukanović.

Ruski predsjednik i ranije bivši šef FSB-a nakon Ivanjenka, Vladimir Putin je 2004. godine izjavio da je termin “bivši KGB-ovac – nešto što ne postoji ”. Hotel slovi kao stjecište ruskih agenata, i stranih i domaćih biznismena i/ili kriminalaca od kojih je jedan, veoma blizak Đukanoviću, stavljen na američku crnu listu, dok je drugi našao utočište od zakona kod Aleksandra Vučića. Nisu samo političari i kriminalci dolazili tu na razgovore. U hotelu se 24.05.2022. godine sa pukovnikom GRU-a (Glavna obavještajna uprava) Leonidom Malofejevim, nakon petosatnog sastanka slikao i tadašnji poglavar Crnogorske crkve (CPC) Miraš Dedeić (episkop Mihailo). Malofejev, čije slike sa Mihailom je objavila Antena M, se pojavio u odeždi mitropolita moskovskog i sveruskog Istino-pravoslavne crkve Rusije pod monaškim imenom Serafim. Ova vjerska organizacija, iza koje stoji ruska obavještajna služba, je,  po tvrdnjama kritičara Mihaila, navodno razvila veze sa CPC, uključujući i finansijske.  Sa druge strane, SPC se nikad nije ni trudila sakriti neduhovne veze sa Moskovskom patrijaršijom na čijem čelu stoji, na osnovu kratko otvorenih državnih arhiva po raspadu SSSR-a, agent KGB-a i trgovac alkohola i cigareta Kiril Gunđajev.

O  finansijsko – političkoj podršci Vladimira Putina i njegovih oligarha projektu samostalne Crne Gore je  dosta pisano i objavljivano uključujući i audio snimke razgovora iz Moskve Milana Roćena,  tadašnjeg srpsko-crnogorskog ambasadora i glavnog Đukanovićevog  savjetnika. Objava nove serije, po DPS kompromitujucih razgovora, na proruskom portalu IN4S je navodno spriječena intervencijom ruske ambasade.

Crna Gora je zahvaljujući DPS-u i Đukanoviću postala jedan od glavnih punktova ruskih službi i ruskog organizovanog kriminala u jugoistočnoj Evropi što je detaljno navođeno u zapadnoj štampi i zvaničnim izvještajima zapadnih vlada. DPS je 2011. godine potpisao strateški sporazum sa Putinovom strankom Jedinstvena Rusija kojeg se nikada nije odrekla što je nedavno potvrđeno i u Skupštini.

Ruska opoziciona Novaja Gazeta je u saradnji sa Transparency International u martu 2023. godine objavila detaljni izvještaj o nastavku influksa ruskog prljavog kapitala i obavještajaca i eksperata za cyber ratovanje 2019. godine. Kupovina nekretnina, uključujuči i zakonom zaštićen spomenik kulture, i dobro pozicioniranje ruskih obavještajaca se ne bi mogli dogoditi bez blagoslova DPS vlasti. Tada je Crna Gora već bila NATO članica i navodno je imala zategnute odnose sa Kremljom zbog tvrdnji o pokušaju državnog udara na jesen 2016. godine. Televizijsko suđenje optuženima se pretvorilo u satiričnu farsu i nepravosnažnu oslobađajuću presudu.

Kenterin DFC i ASCG Milice Pejanović-Đurišić u svojim analizama “ruskog malignog uticaja” široko zaobilazi ulogu Đukanovića i DPS-a bilo da se radi o periodu prije ulaska u NATO ili nakon pristupanja ovoj vojnoj alijansi. O tome nema ni riječi ni na 2BS Forumu ni u DFC publikacijama. Sva energija se troši na uloge javno proklamiranih putinista iz Nove srpske demokratije (NSD) i DNP-a čiju marginalnost u crnogorskim odnosima sa Rusijom i oni sami indirektno priznaju.

Za konferenciju u Splendidu Vlada Milojka Spajića je opredijelila 50 hiljada eura pomoći usvojivši zahtjev ASCG za nastavak partnerstva (i finansijsku pomoć) shodno Memorandumu o saradnji sa ministarstvima vanjskih poslova i odbrane. Ovoj odluci Vlade su se suprotstavili ministri iz vučićevsko – putinističkog bloka (NSD-DNP-SNP) što je neobično jer dio novca treba otići njima dragim ruskim “domaćinima” skupa. Iz Vlade su se pozvali na “prepoznatljivost 2BS Foruma, kao i dugogodišnje pokroviteljstvo tog događaja”. Međutim, po reakcijama premijera, ispada da je konferencija poslužila starom obrascu promocije Đukanovića uz pokušaj pravljenja koalicionog dila za vlast Podgorici sa pokretom sadašnjeg predsjednika Jakova Milatovića. Spajić, koji nije došao na Forum, je napisao na mreži X da je konferencija “nasuprot očekivanjima” postala “uglavnom platforma za analizu lokalnih izbora vajnih stručnjaka Đukanovića i Milatovića koji su utušili strane goste tužakanjem protiv sopstvene države”. Po nezvaničnim informacijama, Vlada još nije uplatila novac. Upitan je i kvantitet i kvalitet saradnje ASCG sa sličnim organizacijama, makar kada se radi o promociji euro-atlantskih vrijednosti – što bi prije svega značilo razvoj demokratije, vladavinu prava i borbu protiv organizovanog kriminala.

U komunikaciji sa našim listom direktor Evropskog centra Atlantskog saveza SAD-a Džorn Flek ističe da su ASCG i američki Atlantski savez dvije potpuno različite organizacije. Od aktivnosti američkog Atlantskog saveza u Crnoj Gori Flek navodi da je prošle godine u maju, jedan od nerezidentnih stipendista Evropskog centra prisustvovao Samitu o razvoju Zapadnog Balkana u Kotoru te da je isti pozvan je od strane organizatora događaja da prisustvuje inauguraciji predsjednika Milatovića. Mimo toga, američki “Atlantski savjet je 2019. godine poveo delegaciju Kongresnog osoblja u region, uključujući i posjetu Crnoj Gori”.

Koliki su dometi godina 2BS konferencija, dijelom finansiranim novcem građana, za promociju Đukanovića (pod vidom borbe za euro-atlantske vrijednosti) je možda najbolje sumirao prestižni američki list Njujork Tajms (NYT). U nedavnom autorskom tekstu list navodi da je pod Đukanovićem ““Crna Gora istrulila kroz korupciju i postala utočište za trgovce drogom i švercere cigareta”.

Ovakva konstatacija sigurno neće naći mjesto u ASCG i DFC publikacijama.

Jovo MARTINOVIĆ

Lično mislim da dolazi vrijeme kada će koalicija sa DPS-om biti prirodna stvar. Ovo pogotovo ako ostanu politički snažni. Oni su opozicija četiri godine, što bi samo po sebi bilo dovoljno, ali je problem u tome što se ne vjeruje da je ova struktura napravila dovoljan ili bolje rečeno, odlučan korak u odnosu na negativno nasljeđe

MONITOR: Pregovori za formiranje vlasti u Podgorici još nijesu zvanično počeli, ali je već jasno da neće biti lako formirati vlast u Glavnom gradu.  Kako vidite dosadašnje reakcije partijskih lidera u tom smjeru? 

SEKULOVIĆ: U pravu ste kada kažete da se vlast u Podgorici neće formirati lako, a dodao bih ni brzo. Ako se uzme u obzir da su pravne procedure u vezi s prigovorima u odnosu na pojedina biračka mjesta još u toku i da se zakonski rokovi za održavanje i konstituisanje Skupštine Glavnog grada vezuju za proglašenje konačnih rezultata izbora, prirodno je da proces pregovora formalno još nije počeo. Međutim, ovaj formalno-pravni razlog samo prividno prikriva suštinu.

Da je situacija jasna, već bi imali barem poluzvanične pregovore i naznake kako će buduća gradska uprava da izgleda, uključujući i potencijalnog gradonačelnika. Do ovog momenta reakcije partijskih lidera su dobrim dijelom zbunjujuće i nejasne. Možemo konstatovati da je DPS donekle otvorio karte i pokazao inicijalnu fleksibilnost u pregovorima, doduše samo s jednom stranom – političkim subjektima koji ne participiraju u izvršnoj vlasti na nacionalnom nivou, dok se iz ovih struktura iskazalo očekivanje, bez konkretnih ponuda, da će se parcijalno dogovarati sa dijelom koalicije Milatović-URA-PZP. Iz ove pak koalicije smo čuli da će oni insistirati na zahtjevima iz kampanje, odnosno da gradonačelnik mora biti njihov.

Tako i da imamo već proglašene konačne rezultate izbora, na osnovu ovoga što je bar javno rečeno, bili bismo ništa manje zbunjeni. Moj je osjećaj da kada bi se moglo vratiti vrijeme da bi pojedini subjekti razmislili da li su im ovi izbori uopšte bili potrebni. Da sumiram, desetak dana nakon izbora, situacija je jednako konfuzna kao i u periodu prije skraćenja mandata Skupštini Glavnog grada.

MONITOR: Kao tas na vagi vidi se Koalicija Za bolju Podgoricu, Jakova Milatovića i Dritana Abazovića.  Koji put te koalicije je za vas vjerovatniji – sa DPS-om i partijama opozicije, ili sa partijama koje imaju državnu vlast?

SEKULOVIĆ: Zaista je teško odgovoriti precizno na pitanje. Generalno obje opcije su otvorene. Ako bismo slijedili ono što je pričano u kampanji, onda je logičan slijed poteza da Koalicija za Bolju Podgoricu ponudi svoj program i predloži gospodina Rakčevića za gradonačelnika prvo partijama pozicije, pa u slučaju odbijanja, opoziciji na državnom nivou.

Ostaje da se vidi da li je to i dalje isključivi stav ili su mogući kompromisi, kao i to da li se ovom koalicijom napravio temelj za stratešku saradnju u budućnosti ili je bila taktičkog ad hoc karaktera gdje su se poklopili trenutni politički interesi.

MONITOR: Šta bi svaki od tih izbora značio za njih, a šta za građane?

SEKULOVIĆ: Koalicija Za bolju Podgoricu se nalazi između čekića i nakovnja. S kim god da naprave koaliciju neće kontrolisati dobar dio izvršne vlasti na lokalnom nivou, kao i većinu u predstavničkom tijelu. Hoću da kažem da bi vlast bila nestabilna i zavisila bi od ponašanja Milatović-URA-PZP subjekata na nacionalnom nivou. Teško je zamisliva situacija gdje bi vam bilo prepušteno da upravljate Glavnim gradom a da se sa istom snagom kritički odnosite prema izvršnoj vlasti, ili, sa druge strane, da nivo optužbi prema DPS nasljeđu, da ga tako definišem, ostane nepromijenjen. Iako se formalno radi o različitim nivoima vlasti, ipak je ulog velik.

Moraju dogovoriti što im je prioritet – koncentrisanje energije na pad vlade i vanredne parlamentarne izbore ili otvaranje komunikacionih kanala za otopljavanje odnosa sa onim subjektima koje nazivamo političkim centrom. Kakva god odluka bila, za građane bi najmanje pozitivan bio budvanski scenario. Njega svakako ne možemo isključiti.

MONITOR: Kako vidite posjetu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Crnoj Gori i njegovu izjavu u susret pregovorima „da  će Crnoj Gori odgovoriti sa lica mjesta ono što zaslužuje, te da ne umiju da naprave koaliciju”?

SEKULOVIĆ: Srbija ima svoju političku agendu prema regionu i ona je definisana njihovim strateškim dokumentima, od kojim su neki rađeni i za vrijeme Borisa Tadića. Svaka od zemalja regiona iz ugla Srbije ima svoje specifičnosti, tako ima Crna Gora, koja je za njih više od susjedne države u kojoj žive Srbi, a koje Srbija treba kulturno, ekonomski i politički da podržava kako bi sačuvali svoj identitet. Ovo je zvanična politika, po mom mišljenju potpuno pogrešna, bar što se Crne Gore tiče.

Mi imamo svoje specifičnosti, nacionalni dualitet i druga neslaganja oko bitnih pitanja, ali i jaku državotvornu svijest. Paternalistički odnos, negacija identiteta i očekivanje da se moraju pratiti politički interesi Beograda, samo kvari odnose koji po prirodi stvari moraju biti najbliži. Takođe, ne bismo smjeli sebi da dozvolimo da gradimo identitet(e) kao antipode drugih identiteta. Kao što crnogorski nacionalni identitet postoji, nije vještački umetnut, izmišljen i u funkciji razgradnje nekog drugog, tako je i srpski nacionalni identitet prirodan i istorijski utemeljen. Sve će ovo popis stanovništva pokazati. A onda će se vidjeti u kom se pravcu mi stvarno krećemo. Unutrašnja i spoljna integracija ili disolucija. Potencijal i za jedno i za drugo imamo. Srbija nam treba kao saveznik za pozitivni scenario. Svakako je krajnja odluka naša.

MONITOR: A kako vidite ocjenu bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanović da “Spajić nije imao hrabrosti da ide sa DPS-om”, te da bi te dvije partije imale stabilnu većinu?

SEKULOVIĆ: Pored sve negativne retorike DPS-a u odnosu na konkurenciju, oni traže saveznike. U tom kontekstu je i ova izjava gospodina Đukanovića. Očigledno je da su činjeni pokušaji da se ostvari ova saradnja nakon parlamentarnih izbora, ali bezuspješno. Lično mislim da dolazi vrijeme kada će koalicija sa DPS-om biti prirodna stvar. Ovo pogotovo ako ostanu politički snažni. Oni su opozicija četiri godine, što bi samo po sebi bilo dovoljno, ali je problem u tome što se ne vjeruje da je ova struktura napravila dovoljan ili bolje rečeno, odlučan korak u odnosu na negativno nasljeđe. Što se tiče drugog dijela pitanja, sigurno da bi većina bila stabilna, tu su brojevi jasni.

MONITOR: Otkud Đukanović i Vučić opet skupa na političkoj sceni u ulozi ljutih rivala?

SEKULOVIĆ: Gospodin Đukanović je iskoristio dobar rezultat DPS-a da se nametne kao i dalje relevantan akter. Pretpostavljam da je suština pitanja gledamo li politički interplay? Njihovi odnosi jesu kompleksni, ali u ovom slučaju vjerujem da su iskreno na suprotnima stranama.

MONITOR: Koje su najvažnije poruke koje su građani poslali na posljednjim izborima, a koje bi političke partije trebale ozbiljno da razmotre?

SEKULOVIĆ: Nisku izlaznost više ne možemo tretirati kao incident, već ona postaje pravilo. Kada imamo u vidu raniju participaciju u izbornom procesu, koja je istina znala da oscilira, ali je svakako bila veća, i to u društvu koje se politikom bavi i u okviru porodice, u kafani i slično, dakle, zajednici koju tradicionalno politika interesuje, ovaj trend mora da zabrine.

Dobar dio građana se jednostavno distancirao, osjeća otuđenost i jaz između političke elite i sebe. Razlozi su brojni. Politička nestabilnost, svađe, neispunjena obećanja su samo neka od njih. Političke partije moraju ovo shvatiti ozbiljno. Potrebno je vratiti optimizam, osjećaj da država služi građanima. Nužno je i novo okupljanje oko vrijednosti koje će poroditi stvaralački zamah. Mora se jasno vidjeti put kojim idemo.

Milena PEROVIĆ