Povežite se sa nama

OKO NAS

POLIEKS – JEDINA BERANSKA FABRIKA: Preživjeti tranziciju

Objavljeno prije

na

Nedavna posjeta delegacije poznate italijanske kompanije Fioochi Munizioni S.p.A. Opštini Berane i fabrici eksploziva Polieks najavila je mogući početak proširenja djelatnosti jedine beranske fabrike i njen ozbiljniji prodor prema zapadnoevropskom tržištu. Italijani su pokazali zainteresovanost da u Beranama pokrenu proizvodnju inicijalnih kapisli za municiju, a u drugoj fazi nabavku mašina i proširenje djelatnosti na patent kapisle.

Kompanija Fioochi Munizioni S.p.A. osim što uspješno radi u Italiji, svojim proizvodnim programima stiže i do Sjedinjenih Američkih Država. Da li bi to mogao biti i put prodora beranskog Polieksa?

Ova fabrika je privatizovana prije nekoliko mjeseci, a vlasnik Slavko Vujisić tada je najavio dolazak stranih investitora i saradnju s najpoznatijim svjetskim prozivođačima u ovoj oblasti. On je dodao da Polieks ima „vrlo ozbiljne kontakte s kompanijama iz inostranstva”, kao i da postoje velike šanse da se u Berane dovedu poznate firme za nove proizvodne programe.

Polieks je odavno na prostorima Balkana poznat kao važan faktor u sektoru proizvodnje eksploziva i municije. Vujisić za Monitor kaže da će njegov prvi potez biti otvaranje nove fabrike namjenske hemije u okviru ove kompanije. On smatra da budućnost Polieksa nije samo u proizvodnji eksploziva.

„Mi smo uradili sva ispitivanja u proteklih godinu i po, i postali jedan veoma važan mali partner namjenske industrije u okruženju. Nema nijedne fabrike u Srbiji, Bosni i Makedoniji kojoj mi ne prodajemo određene hemijske supstance koje su njima neophodne kao repromaterijal za dalju proizvodnju”, kaže Vujisić.

Prema njegovim riječima, ekipa stručnjaka koja radi na tom programu respektabilna je s bilo kojeg nivoa.

„Taj se program zaokružuje i jedna od prvih stvari koju ćemo uraditi jeste puštanje nove fabrike hemije Polieks”, kazao je Vujisić. On objašnjava da je hemija osnov svih proizvodnji raketnih goriva, različitih reagenasa od protivgradne odbrane i slično.

„Veoma mali broj ljudi poznaje taj nivo proizvodnje da bi se mogao upustiti u taj posao. Pored Njemaca, mi sada jedini u Evropi radimo određene hemikalije. One su potpuno bezbjedne, nema toksike, nema otpadnih voda, nema ništa što bi moglo da nas ugrozi, ali su veoma respektabilne s aspekta potreba”, kaže Vujisić.

Prednost Polieksa je u tome što je blizu proizvođačkim kapacitetima Srbije, Bosne i Makedonije.

„Mi smo njima riješili nešto što im je bilo ozbiljan problem, a to je da mogu kada im treba kupiti onoliko koliko im je potrebno za svoju proizvodnju. Zbog transportnih troškova mi smo im postali apsolutno konkurentni na svjetskom tržištu”, dodao je Vujisić.

On tvrdi da fabrika hemije već ima načelan dogovor s potencijalnim kupcima da proda sve što proizvede. Prema njegovim riječima Polieks će, tako, u svom krugu imati različite proizvodne djelatnosti koje će biti koncipirane kao mali profitabilni centar.

„Svaki segment za sebe je profitabilan. Nastavićemo da radimo još jedan vid delaboracije. Tu smo uključeni u program NSPA, koji bi trebalo da krene krajem ljeta. S UNDP sve što smo uradili za ovih četiri-pet godina, urađeno je na obostrano zadovoljstvo i nikada nijesmo imali nijednu primjedbu. Procedure koje smo mi razvili oni sada koriste za neke druge države kao primjer kako to treba uraditi”, kaže Vujisić.

U Polieksu je, kako tvrdi, sve spremno i za početak veće proizvodnje biodizel goriva za potrebe fabrike.

„Biodizel se koristi u jednom od eksploziva kao osnovna supstanca s amonijum nitratom, kao i za naše potrebe unutar fabrike. Biodizel gorivo se proizvodi od otpadnog ulja iz restorana, i već je u upotrebi u našem voznom parku” , kaže Vujisić.

Kada se radi o postojećim, odnosno starim programima proizvodnje, vlasnik Polieksa tvrdi da su osvojili još neke djelove tržišta na Balkanu.

„U najkraćem roku ćemo uvesti nove mašine, povećati kapacitet i dobiti nove dijametre eksploziva. I za to već unaprijed imamo dogovoreno tržište. Sve ovo nam omogućava stabilno poslovanje fabrike u budućem periodu, bez ikakvih oscilacija i kriza”, smatra Vujisić.

U Polieksu očekuju i da će se naći među trideset odsto kompanija iz Crne Gore koje će sarađivati s Kinezima na izgradnji autoputa.

„Ono što je važno je da imamo određene eksplozive koje Kinezi koriste i da sami možemo organizovati kompletnu proizvodnju za njihove potrebe. Postoje i određeni eksplozivi gdje bismo morali da uradimo dodatne investicije, a prije svega mislim na emulzione eksplozive. Znači, spremni smo da investiramo pola miliona ili milion eura, ako smo sigurni da ćemo raditi taj posao. Mislim da je realno da eksplozivi budu nešto što bi Kinezi koristili kao naš, domaći proizvod iz bezbjednosnih razloga, zatim blizine transporta, načina skladištenja i slično” – kaže Vujisić.

Vujisić je u većinski paket akcija Polieksa od države otkupio u konzorcijumu s Iskrom Barič, za koju kaže da su odavno bili proizvodno upućeni jedni na druge.

„Ta saradnja traje odavno. To je dobar partnerski odnos i konzorcijum koji smo napravili je normalan slijed svega toga”, objašnjava on.

Polieks je otvoren početkom osamdesetih godina u sklopu vojne fabrike u Vitezu, i za potrebe tadašnje JNA proizvodio je plastične eksplozive, detonatore i bombe. Nakon raspada SFRJ kompanija je nastavila da radi, ali se na vrijeme preorijentisala na civilne programe, proizvodeći privredne eksplozive i električne detonatore. Sada ponovo proizvodi i vojni eksploziv. Za plastični eksploziv koji se proizvodio u ovoj fabrici stručnjaci su odavno kazali da je najkvalitetniji u svijetu, i da je bolji čak i od američkog C-4.

Do prije pet-šest godina ova fabrika je poslovala s teškoćama. Tada je upravljanje preuzeo ovaj privatni preduzetnik, koji je, kao manjinski akcionar, imao trideset odsto vlasništva. On je uspio da je vrati na put pozitivnog finansijskog poslovanja. Sada kada je većinski vlasnik, Vujisić obećava brz prodor do evropskog i svjetskog tržišta.

Ostaće neobjašnjivo kako je fabrika eksploziva Polieks, jedina u ovom gradu, preživjela period tranzicije. Kako je moguće da nije, kao sve druge, opljačkana i uništena. Njenih pedeset radnika danas su čitava radnička klasa u Gornjem Polimlju. Moglo bi se reći kako je Polieks zdravo tkivo u zoni višedecenijskog djelovanja tajkunskog talasa na sjeveru Crne Gore.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo