Većina od trideset članova Deklaracije ne zvuči danan ništa manje aktuelno, nego prije sedamdeset godina
Opću deklaraciju o ljudskim pravimausvojila je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 10. prosinca 1948. Svečano proglašenje bilo je u Parizu, u velikoj dvorani palače de Chaillot na Trocaderou, s kojega se, kroz park Trocadero, spuštaju stepenice prema Eiffelovom tornju. Samo četiri i pol godine ranije s Eiffelovog tornja visjela jenacistička zastva s kukastim križem, a vlakovi su širom Europe vozili u stočnim vagonima stotine tisuća ljudi u koncentracione logore, od Auschwitza do Jasenovca.
Sječanja na strahote Drugog svjetskog rata bila su još sasvim svježa. Strašna svjedočanstva o sustavnom istrebljenju Židova i Roma, o djelomično ostvarenom planu da se milijuni ljudi manje vrijednih rasa umore glađu, teror i strah pod nacističkim i od njega instaliranim režimima, strahote koncentracijskih logora koje su izašle na vidjelo tek po završetku rata, bile su neupitne činjenice o kojima je ogroman broj ljudi imao lična iskustva. Nije trebalo posebno dokazivati da su politika i sustav vrijednosti diktatorskih fašističkih režima, njihov radikalni nacionalizam i veličanje svemoći države na račun individualnih sloboda, odbacivanje i prezir prema ravnopravnosti a pretvaranje rasizma u pravne norme kroz rasne zakone, da je sve to vodilo do stradanja koje su ljudi iskusili i masovnih zločina koje su ti režimi počinili.
Osnivanje UNa 1945. godine i, kasnije, Europske zajednice početkom 1950-tih, bili su pokušaji da se kroz specijalizirane institucije na svjetskom nivou ljudska društva u budućnosti zaštite od režima poput onih fašističkih, „da nam se to više nikad ne dogodi“. Povelja UNa, koju je 26. lipnja 1945. u San Francisku potpisalopedeset zemalja, govori u svojoj prvoj rečenici upravo o tome:
MI, NARODI UJEDINJENIH NARODA, ODLUČNI da spasimo buduće naraštaje od užasa rata, koji je dva puta tijekom našega života nanio čovječanstvu neizrecive patnje, da ponovno potvrdimo vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka, kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda, (..) da budemo snošljivi i da živimo zajedno kao dobri susjedi, da ujedinimo svoje snage za održavanje Međunarodnog mira i sigurnosti, (..) ODLUČILI SMO ZDRUŽITI SVOJE NAPORE ZA OSTVARENJE TIH CILJEVA.
Da je nacizam sa svojom kombinacijom okrutne diktature, fanatične rasne politike i visoko razvijene vojne industrije bio realna opasnost za demokratske države, zapravo za sve države, za slobodu, ljudska prava pa i živote i onih koji trenutačno nisu bili pod tim režimom, danas izgleda očigledno. Međutim, krajem tridesetih godina relativno je malo političara ukazivalo na tu opasnost; većina je bila fascinirana efikasnošću i rastućom moći nacističkog režima. Mnogi članovi komunističkih partija koji su bili najžešći kritičari nacizma ostali su zbunjeni i zašutjeli su sa svojim kritikama poslije sporazuma Hitler – Staljin.
U siječnju 1941., Franklin D. Roosevelt, na početku svog trećeg predsjedničkog mandata, održao je govor koji će, kad Amerika uđe u rat, pod imenom Govor o četiri slobode, biti proglašen za jedan od velikih govora američke povijesti. U vremenu kad ga je Roosevelt održao bio je žestoko napadan, posebno od izolacionista, kao svrstavanje i guranje Amerike u rat. Kad će, sedam godina kasnije, Eleanora Roosevelt, udovica Franklina Roosevelta, raditi na koncipiranju Opće deklaracije o ljudskim pravima, osnovne ideje „rimovati“ će se s idejama izrečenim u tom govoru. Na početku svog govora Roosevelt definira o koje četiri slobode se radi:
Nadamo se svijetu koji će biti temeljen na četiri suštinske ljudske slobode.
Prva je sloboda govora i izražavanja – svuda u svijetu.
Druga je sloboda vjeroispovjesti – svuda u svijetu.
Treća je sloboda od siromaštva, što konkretno znači osigurati pripadnicima svake nacije zdrav život u miru – svuda u svijetu.
Četvrta je sloboda od straha – što konkretno znači takvo razoružanje da ni jedna nacija neće biti u mogućnosti izvršiti agresiju ni na jednu susjednu državu – svuda u svijetu.
To nije vizija dalekog milenija. To je osnova za svijet koji može dostići naša generacija u naše vrijeme. Ta vrsta svijeta suprotnost je tako zvanom novom poredku tiranije kojeg diktatori nastoje nametnuti bombama.
Sličan optimizam koji izražava Roozevelt može se naći i u slavnim deklaracijama o ljudskim pravima s kraja 18. stoljeća, Deklaraciji nezavisnosti (1776., USA) i Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (1789., Francuska). Obje su nastale u turbulentnim vremenima, bile su inspirirane nepravdama i obje su utjecale na sastavljače Opće deklaracije. I u njima neke formulacije zvuče kao načela koja je potrebno samo prihvatiti; pokazalo se da se radi o vizijama kojima bi društvo trebalo težiti, da je za ostvarenje nekih od tih načela bilo potrebno dvijesto godina i da nema garancije da se jednom dostignuti standardi, ako se za njih ne zalažemo, neće urušiti. Tako najpoznatija rečenica iz Deklaracije nezavisnosti, a moguće i u američkom engleskom, glasi:
Mi držimo ove istine same po sebi razumljivim, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od svog Stvoritelja određenim neotuđivim Pravima, među kojima su Život, Sloboda i potraga za Srećom.
Ništa od rečenog ne samo da nije samo po sebi razumljivo nego nije ni istinito. Pa ipak je ta rečenica (vjeruje se da je formulacija od Thomasa Jeffersona) bila inspiracija bezbrojnim borcima za ljudska i građanska prava i piscima preambula mnogih ustava. To je zato što iako su ljudi stvoreni različiti mi želimoda su jednaki u pravima; mi nismo obdareni od Stvoritelja neotuđivim pravima ali mi želimo da ta prava postanu norme u društvu.
Prvi članak Deklaracijeo pravima čovjeka i građanina glasi:
„Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima.“
Prvi članak Opće deklaracije o ljudskim pravima glasi:
„Sva ljudska bića rađaju se jednaka u dostojanstvu i pravima.“
Kad se sloboda i ravnopravnost žele istaknuti kao temeljna načela demokratskog društva koje ono treba svijesno čuvati i unaprijeđivati, nije čudo da te tvrdnje, a zapravo zahtjevi – koje principe društvo treba prihvatiti, zvuče slično.
Dok je Povelja UNa iz 1945. dala opća načela, Deklaracija je pisana s namjerom da ta opća načela formulira u konkretna prava, zahtjeve koja bi prava građani članica UNa trebali imati. Veliki i specifični problem s kojim su sastavljači Opće deklaracije bili suočeni je upravo to da je bila opća; za razliku od svojih prethodnica koje su bile pisane za jednu zemlju ova je trebala biti prihvaćena u zemljama sa sasvim različitim tradicijama, religijama, kulturama.
Krajem 1948. UN je imala 58 članica. Na glasanju u Generalnoj skupštini 48 zemalja podržalo je Opću deklaraciju, osam je bilo suzdržano, a predstavnici dvije zemlje nisu bili na glasanju. Saudijska Arabija je bila suzdržana zbog članka 18 koji kaže:„Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjera (..)“. Južna Afrika je bila suzdržana jer je njen sistem apertheida bio u sukobu s člancima 1 i 2 koji odbacuju diskriminaciju bilo koje vrste. SSSR i zemlje sovjetskog bloka bile su suzdržane zbog članka koji je garantirao pravo građanima da odu i da se vrate u svoju zemlju.
Jugoslavija je bila suzdržana zbog nedovoljno eksplicitne osude fašizma i nacizma. Istina je da se nacizam i fašizam nigdje izrijekom ne spominju; na njih se odnosi dio u preambuli koji kaže:
Budući da je zanemarivanje i prezir ljudskih prava rezultirao barbarskim djelima koja su ogorčila savjest čovječanstva, a dolazak svijeta u kojem će ljudska bića uživati slobodu govora, slobodu od straha i siromaštva proglašen je najvišom težnjom običnih ljudi (…) Generalna skupština proglašava Opću deklaraciju o ljudskim pravima zajedničkim standardom ostvarenim za sve ljude i narode (..)
Opća deklaracijanije postala obvezujući dokument za članice UNa, kulturne i svjetonazorske razlike (bile) su prevelike i za mnoge je još otvoreno pitanje da li postoje univerzalna ljudska prava i treba li tražiti njihovo poštovanje bez obzira na kulturu i tradiciju. Ali njena preambula i članci bili su inspiracija za brojne međunarodne dokumente obvezujuće za njihove potpisnike.
Danas, 70 godina od donošenja Opće deklaracije, ljudska stremljenja, težnje za boljim i pravednijim društvima u cijelom svijetu izrećene u njoj, ne zvuče ništa manje poletno nego u vremenu kad je Deklaracija donesena. Ono što zabrinjava jest činjenica da većina od njenih 30 članaka ne zvuči ništa manje aktuelno.
Zoran PUSIĆ
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice