Povežite se sa nama

DUHANKESA

Pogled sa zvijezda

Objavljeno prije

na

Koliko god si visoko, uvijek gledaj u visine. Visine su naš prirodni prostor. Život je u visinama. Na dnu, u dubini je – smrt

 

Plašim se da ću, ako pogledam dolje, na ljude,pasti sa zvijezda!

Uvijek sam se čudio kad bi mi neko rekao da se plaši od visine. Da pati od akrofobije!  Ako se čovjek potrudi da razmisli, odmah će mu biti jasno: Nije to nikakav strah od visine! To je vrlo konkretan strah od dubine!

Zašto se kaže “Treba imati hrabrosti da se pogleda opasnosti u oči!”? Zato što nas opasnost zastrašuje, što nas plaši – ne smijemo je pogledati u oči! Kako ćemo doznati od čega nas je strah? Tako što ćemo se bojati da to pogledamo u oči, da se s time suočimo! A s čime se boji suočiti neko ko se popeo, gdje ga je strah pogledati: gore, prema visinama, ili dolje, u dubinu!? Naravno, boji se pogledati dolje, u dubinu, jer ga je strah upravo te dubine!  Svejedno da li stoji na rubu provalije, na simsu prozora na 50. spratu nebodera, ili na običnoj stolici: ako se već nečega plašimo, uvijek nas plaši pogledati dolje, u dubinu!

Zato, koliko god si visoko, uvijek gledaj u visine!

Uobičajeni, a pogrešni termin acrophobia (strah od visine), treba zamijenjen novim i tačnim terminom: fundusphobia (strah od dubine). Pri tom, nije riječ samo o terminološkoj sugestiji; u pitanju je nerazumijevanje same suštine ljudskog života: mi strijemimo visinama! Mi smo bića koja žude za visinama, najčešća tema naših snova su snovi o letenju – to je zapravo jedini pravi arhetipski san, zajednički ljudima svih kultura i svih epoha!

Iako je pogled u visine realno neuporedivo opasniji i čak – strašniji! – od pogleda u dubinu, niko se ne boji pogledati u visine! A morali bismo se plašiti! Jer pad sa ma koje visine, ima nekakvu mjeru: kilometer provalije, 150 metara sa onog simsa, pola metra sa stolice! Ali uvijek je tu nekakvo dno, kraj pada se zna, najčešće se i vidi. Znamo to, sa sigurnošću, a ipak se plašimo pogledati dolje, prema tom dnu! Ali ako nekog vedrog dana, pogledamo gore,  iznad nas će se otvori plavetne visine: pad u taj ambis visina, bez bilo kakvog vidljivog kraja, bez plafona, čak i bez naznake da taj kraj uopšte i postoji, sasvim  realno bi mogao trajati vjećno – jer visine nad našom glavom nemaju kraja, za razliku od dubina pod našim nogama.  Plašiti se pada u visine, više je nego opravdano, imajući u vidu beskraj  u koji bismo mogli pasti, –  i to pravo, glavačke – ako bi prestala da nas na površini drži zemljina teža! Mi se uzdamo da neće, ali uzdali se mi ili ne, njeno djelovanje je izvan naše kontrole; djeluje, ali ne zato što smo to mi tako udesili; ako bi prestala djelovati, mi tu ništa ne bismo mogli učiniti! Pa ipak, bez ikakvog straha gledamo gore, u plavo nebo danju, u zvjezdano nebo noću!

Dakle, jasno je da se plašimo dubine a ne visine, iako nije jasno kako se desilo da ove dvije pozicije nazovemo onim suprotnim a ne njihovim  pravim imenom!? Zato nam se  potkrala ona idiotska poslovica:

“Ko visoko leti, nisko pada.”

Poslovica kišne gliste koja se plaši čak izići i na površinu a kamo li odlijepiti se od nje, aforizam izmišljen od zluradih, sitnih duša koje likuju kada neko ko se makar za trenutak vinuo u visine i uzdigao se iznad njih, tamo gdje se te ništarije i bijednici nikada ne bi usudili – na kraju ipak padne!

          Ali i orao koji cijeli život provede u letu visinama, na kraju završi na tlu.

Pa zar zato da ne poleti nikada!?

Orao leti, jer zna: Ako će mu kosti i perje ostati dolje, na zemlji, duša će mu ostati da kruži nebom.

Visine su naš prirodni prostor. Život je u visinama, Na dnu, u dubini je – smrt! Život je hod po tankom ledu: u svakom trenutku može se led pod našim nogama prolomiti, kao što se često i prolomi! Najbolji lijek je težiti da se uzvisimo, uzdignemo, da uzletimo. Svaki uzlet znači korak manje po onom ledu, svaki zamah krilima je predah u slobodi bez strijepnje!

Visine vrlina kojima težimo, neuporedivo su veće od dubina poroka kojih se klonimo, što znači da se svaki čovjek u životu može mnogo više uzvisiti nego uniziti. Trik je u tome što se čovjek mora mučiti da se uzvisi. Pad ne zahtijeva od nas ništa: ti samo padni, blato će te željno dočekati. Ljudi žude za visinama ali ne vole muke napora. Plaše se pada, ali vole lagodnost lijenosti.

          Treba  živjeti kao da možemo poletiti kad god poželimo i ostati u visinama koliko nas je volja. Gledajući u visine i izbjegavajući duge poglede dolje, prema dnu.

I ako stignete do zvijezda, gledajte u visine.

Da ne biste pali sa zvijezda.

Među one, u blatu.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Podvala o “srećnim” i “nesrećnim” narodima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaboravilo se zlatno pravilo da na ovom svijetu nema ništa što, uz prednosti koje donosi nama, istovremeno ne nosi i prednosti za naše protivnike

 

 

Uz bezbrojne obmane kojima je izložen svaki bespomoćni pojedinac, posljednjih godina prešlo se na manipulisanje cijelih naroda. To se moglo predvidjeti još kada je svijet sa beskrajnim optimizmom prihvatio Veliki projekt Prosvjetiteljstva o prednostima uvođenja opšte pismenosti i savremenim spektakularnim napretkom komunikacijskih tehnologija.  Najveće oduševljenje izazvala je tvrdnja da će sveopšta pismenost zadati smrtni udarac tiraniji i svakoj drugoj autokratskoj vladavini. Ovaj optimizam kulminirao je u ideji trajne emancipacije naroda (kod Imanuela Kanta, emancipacije cijelog čovječanstva i konstituisanja Svjetske države vječnog mira i univerzalne slobode!) formulisanoj u paroli:

“Vlastima je u interesu da narod ostane nepismen jer se najlakše vlada nepismenim narodom! Nepismen narod robuje, pismen i obrazovan narod je slobodan!“

Zaboravilo se zlatno pravilo da na ovom svijetu nema ništa što, uz prednosti koje donosi nama, istovremeno ne nosi i prednosti za naše protivnike! U svakom društvu, vlast može manipulisati samo onaj dio društva do kog direktno stiže njen glas. Nepismen narod živi u neznanju, ali upravo zbog toga, živi i izvan dohvata ideološke manipulacije!  Brzo se pokazalo da svaka vlast manipuliše svaki pismen narod, i da apsolutno manipuliše apsolutno pismen narod! Jer se zaboravilo da svaka vlast korumpira a da apsolutna vlast apsolutno korumpira!

Činjenica da je u savremenom svijetu praktično postignuta apsolutna (makar samo elementarna) pismenost, i da su svi najmoćniji centri produkcije i plasiranja informacija monopol vlasti, u praksi znači da danas vlasti apsolutno manipulišu svakog pojedinca i sve narode svijeta! Osim  neznatnog broja nepismenuih srećnika iz enklava do kojih ne doseže svemoćna ruka manipulatora i ne dopire zaglušujući glas interneta. Ovaj monopol je omogućio da se već desetak godina za redom na velika zvona plasira i postane svima dostupna, totalno kretenska sintagma o “srećnim“i “nesrećnim“ narodima, uz pozivanje na istraživanja javnog mnjenja, izvršena od najautoritativnije instance te vrste u svijetu – Galupovog Instituta! Zavedeni objavljenom rang listom onoga što se u principu ne može rangirati (“sreće“ kao striktno subjektivnog stanja, nemjerljivog indeksima kojima je Galupov institut “mjerio“ srećnost i nesrećnost svih naroda svijeta, na udarnim TV vijestima i portalima odjeknulo je “otkriće“ da su Makedonci  “najnesrećniji“  narod Evrope. Po ovom istom istraživanju, već osmu godinu za redom, Finci su najsrećniji narod na svijetu(??).

Svakom ko malo razmisli, biće jasno da narodi ne mogu biti ni srećni, ni nesrećni. Nema srećnih naroda, kao što nema ni nesrećnih naroda. Sreća je subjektivno stanje pojedinca a narode čine milioni pojedinaca – svako sa svojim subjektivnim stanjem. Svi rado prihvataju ocjenu da je neki narod hrabar, ali ako kažete da je neki narod genocidan, odmah će vas podsjetiti da je zločin uvijek individualan. Kao da hrabrost nije individualna!

Manipulisanje se pretvorilo u mentalno nasilje najgore vrste. Jer šta je, ako nije mentalno nasilje, kada  desetine naroda sa strijepnjom očekuje vijest potkrijepljenu autoritetom navodno naučne istine, da bi saznali jesu li srećni ili nesrećni!?  Ako ne postoji prihvatljiv način da se utvrdi broj srećnih ljudi u jednom narodu ili državi, bar približno se može odrediti broj nesrećnih ljudi: procentom samoubistava na 100.000 stanovnika. U ovom pogledu, brojke potpuno protivrječe navedenim Galupovim istraživanjima.  Za ilustraciju,  2020. godine taj broj je iznosio: u Makedoniji 9.4; u EU 10.2; u SAD 14.5; u Finskoj 15.3. U Siriji, razorenoij decenijskim građanskim ratom, milionim raseljenih, 2.0!

Budite pismeni, čitajte, pratite šta se događa ali razmišljajte svojom glavom. Vaša sreća je samo vaša. Ne dopustite nikome da zastane između vas i vašeg srećnog osmijeha.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Starost i pohlepa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto što motive lidera najmoćnijih svjetskih država tumače u kontekstu hipotetičkih dugoročnih planova, politički analitičari bi bili bliže istini ako bi, po uzoru na Henri Džejmsa, pošli od pojmovnog para Starost i mudrost, uz postulat da prividna mudrost starosti ovih lidera skriva pohlepu. Pokvarenu, zlu, bezosjećajnu pohlepu. I ništa više

 

Većina komentatora aktuelnog rusko-ukrajinskog konflikta, ne shvataju ili zaboravljaju da je invazija Rusije na Ukrajinu, započeta februara 2022 godiue, bila erupcija sukoba koji datira od 2014 godine. Iako profesionalno nedopustivi,  ovakvi propusti zapravo i ne iznenađuju. Od vremena Hladnog rata,    nepomirljive ideološke razlike diktiraju pristup većine političkih analitičara,  prije nego što počnu pisati.  Posebno onih vodećih sa mainstrim medija, koji su upravo zbog svoje ekstremne neobjektivnosti i pristrasnosti, najutjecajniji.

Iz pristupa predsjednika Trampa prema ovom problemu, može se zaključiti da su on i njegova administracija ocijenili kao pogrešnu ili u najmanju ruku, kao neuspješnu, politiku administracije predsjednika Baraka Obame da podrži puč od 2014, godine,  kojim je zbačen  sa vlasti proruski, demokratski izabran predsjednik Ukrajine Viktora Janukovič, kao i politiku dalje konfrontacije Ukrajine  i Rusije, predsjednika Bajdena. Pokraj ostvarenih upozorenja profesora Džona Meršajmera (John Mearsheimer) sa Čikago Univerziteta, da će politika stvaranja permanentnog konflikta između Rusije i Ukrajine nanijeti Ukrajini ogromne gubitke i štetu. Ujedno,  izjalovila su se i očekivanja da će neokonzervativne snage US, Istočne Evrope i Ukrajine, pod dirigentskom palicom Viktorije Nuland, dovesti do brzog sloma Rusije.

Kao što je razvoj događaja potvrdio,  njihov plan je, umjesto do brzog sloma Rusije, nanio  veliku štetu strateškim geopolitičkim interesima US i dodatno doprinio tenzijama država članica EU i slabljenu njene međunarodne uloge. Zaokret Trampove administracije okrenuo je naglavačke uloge ključnih aktera. Vašington i Kremlj koordinirano rade na postizanju trajnog mira, dok su Ukrajina i EU mareginalizirane do granice pasivnih posmatrača, iako se više teatralno nego efikasno,  energično protive – u najmanju ruku uslovima koje je predložio Donald Tramp i koje je  Vladimir Putin prihvatio!

Kroz cijeli ovaj period, predsjednik Putin, njegova administracija  i diplomatija su na mnogim političkim forumima uporno ukazivali na potrebu dijaloga sa Rusijom ali su, sve do sada,  bili sistematski ignorisani i od Vašingtona i od Brisela. Izuzetak je donekle, bila Njemačka koja je imala pragmatičan i samim tim, aktivniji  odnos sa Rusijom, posebno u periodu kada je kancelar Njemačke  bila Angela Merkel. Koja je možda samo kupovala vrijeme da bi EU i SAD osposobile ukrajinsku armiju za borbu protiv pro-ruskih separatista. Najuticajnijui lideri država članica EU, kao i UK premijer Kejr Starmer (Keir Starmer), uporno i dalje podbadaju Ukrajinu da beskompromisno produži rat sa Rusijom, uz obećanje brzog prijema Ukrajine u NATO,   očekujući da će neograničena vojna podrška EU Ukrajini i produžetak rata,  prije ili kasnije ekonomski slomiti a možda čak i vojnički poraziti Rusiju i ujedno,  ojačati ideološko jedinstvo EU, ozbiljno dovedeno u pitanje tokom minule dvije decenije.

Nasuprot ovom optimizmu, za novu administraciju u Vašingtonu, produžetak rata u Ukrajini je uzaludan trud, koji može samo još više udaljiti SAD od planiranja najvažnijeg projekta – prebacivanja težišta svoje politike na region Istočne Azije (Kine), koja sve brže postaje epicentar globalne ekonomske, tehnološke i političke moći…

U kultnom horor romanu Okretaj zavrtnja (The Turn of the Screw), sa podnaslovom Mladost i nevinost (Youth and Innocence). objavljenom 1898 godine, Henri Džejms (Henry James) je utemeljio fabulu na paru navedenih pojmova, postulirajući da nevinost (innocence) mladosti skriva u sebi notu zle okrutnosti. Umjesto što motive lidera najmoćnijih svjetskih država tumače u kontekstu hipotetičkih dugoročnih planova, politički analitičari bi bili bliže istini ako bi, po uzoru na Henri Džejmsa, pošli od pojmovnog para Starost i mudrost, uz postulat da prividna mudrost starosti ovih lidera skriva pohlepu. Pokvarenu, zlu, bezosjećajnu pohlepu. I ništa više.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Mržnjom do vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

EU na udaru političkog ekstremizma

 

 

Ekstremizam kao ideologija mržnje ad libitum i ad infitinitum, danas vlada na političkoj sceni EU.  Iako nastupa upravo tako – kako mu se svidi i koliko mu se hoće ­- ovaj ekstremizam se račva u nekoliko pravaca. Nostalgične reminiscencije moćne totalitarne države kojoj je Hegel pribavio filozofski autoritet Svjetskog Uma, a Hitler je realizovao  in concreto  1933. godine kada je imenovan za kancelara uz blanko podršku ogromne većine oduševljenih sugrađana,  fascinirale su građane EU toliko da su kroz Neo-naci pokret obnovili njene ključne ideale: politički totalitarizam, rasni supremacionizam, ekspanzionizam i anti-semitizam. Ovaj put, nacistička ideologija nije ostala zatvorena u granicama Njemačke. Pokret “Krv & Čast!”  (“Blood & Honour”), osnovan 1980. godine u  Ujedinjenom Kraljevstvu, brzo se proširio na EU.  Iznjedren iz Švedske 1990. godine, inspirisan njemačkim vojnim formacijama Trećeg Rajha,  prerastao je 2016. godine u pan-skandinavski pokret. Danas na tlu EU djeluju  “Sonnenkrieg Division” (UK) i “Feuerkrieg Division” (u državama Baltika) kao ogranak  Atomwaffen Division sa centralom u SAD.

          Uz nekoliko sitnijih programskih razlika, u okvirima EU koordinirano djeluju i ekstremističko Anti-islamski  i Anti-migracijski pokret. PEGIDA je politički najorganizovanija ekstremistička organizacija iz prve kategorije, dok je najradikalnija anti-imigrantska grupa “Odinovi vojnici“ (“Soldierds of Odin”), osnovana 2015. godine u Finskoj, ubrzo prihvaćena u mnogim državama EU.

          Poseban ogranak ekstremizma u EU, predstavljaju takozvani  Identitetski pokreti. Najuticajnija organizacija sa ovim opredjeljenjem je “Identitetska generacija“ (“Génération Identitaire“), osnovana 2012. u Francuskoj, danas prisutna širom EU. Zajednički imenitelj im je uvjerenje da različite etničke zajednice moraju živjeti odvojeno, a bijeli Evropljani imaju zadatak da odbrane tradicionalnu evropsku kulturu od Islama, neoliberalizma i kulturalnog marksizma.

Iako srodni sa Neo-nacističkom strujom, Ultranacionalistički i  Neofašistički pokreti predstavljaju posebno poglavlje u knjizi savremenog ekstremizma u EU. Njihov cilj je konstituisanje totalitarne, kršćanske, mono-etničke države. Najmarkantniji primjeri ove vrste su pokreti “CasaPound“ u Italiji, “Bastion Sociale“ u Francuskoj, “Légió Hungária” u Mađarskoj, i “Poljski nacionalni radikalni kamp” (“Obóz Narodowo-Radykalny”,ONR), ultra-nacionalistički i antisemitski pokret osnovan u Poljskoj prije Drugog  svjetskog rata. U novije vrijeme ove grupe uključuju u svoj program naglašen anti-islamizam i anti-imigrantsku agendu.

Principijelno neprihvatanje legalne vlasti i postojećih institucija i zakona, predstavlja ideološku matricu ekstremističkog pokreta “Suvereni građani desnice“. Prisutan kao ideja i u drugim državama EU, najuticajniji i najpoznatij predstavnik ovog pokreta u EU danas je organizacija “Građani Rajha“ (“Reichsbürger”) – antiustavni politički pokret koji smatra da savremena Njemačka nije legalni ni legitimni naslijednik njemačkog Rajha.

Uz ove relativno kompleksne ideologije, na krajnoj desnici se javljaju  i ekstremistički pokreti sa samo jednom temom, takozvani “Single-issue extremists”. Karakterističan primjer je pokret “Incel“ (“Involuntary celibates”), mizoginistička muška internet grupa koja sebe određuje odbijanjem da formira seksualnu zajednicu sa ženama. Nastala u SAD ova grupa se danas proširila u EU.  U istu kategoriju spadaju i pokreti “COVID-19” i “5G”, kao i “Žuti prsluci”.

Koliko god se razlikovale u detaljima, sve ove ekstremističke opcije su varijante Bijelog supremacionizma, zasnovanog na uvjerenju da je bijela rasa prirodno superiorna u odnosu na sve ostale ljudske rase.  U savremenoj političkoj sociologiji  bijeli supremacionizam  se odnosi  na ultranacionalističke, rasističke i fašističke doktrine koje za  ostvarenje svojih ciljeva računaju na upotrebu nasilja. U političkoj praksi doktrina o nadmoći bijele rase od početka se oslanjala na rezultate društvenih nauka, kako u Evropi tako i u SAD. Početni zamah ovom pokretu dala je  četvorotomna studija Rasprava o nejednakosti ljudskih rasa (Essai sur l’inégalité des races humaines,1853–55), francuskog diplomate i socijalnog antropologa Artur de Gobino-a  (Arthur de Gobineau), u kojoj je na preko 2.000 stranica analizirana i afirmisana teza o superiornosti bijele rase. Tokom XIX-og vijeka ovu tezu su snažno podržali nobelovac Radjard Kipling (Radyard Kipling, autor “Knjige o džungli”), Tomas Karlajl (Thomas Carlyle), Čarls Kingsli (Charles Kingsely), koji su razvili teoriju da je dužnost Evropljana – “teret bijelog čovjeka” – da civilizira inferiorne rase putem za njih korisnog imperijalizma.  U prilog opravdaosti ove teze,  sredinom XX-og vijeka, Evropljani bijelci pozvali su se na  testove inteligencije (IQ tests), koje su sami sastavili i  na kojima su (očekivano!) Evropljani bijelci imali uvjerljivo najbolje rezultate.

Koliko god se razlikovali po metodima, motiv svih ekstremističkih pokreta u EU danas je isti: Mržnjom do vlasti! Jer najsigurniji put do vlasti ne vodi ni preko izbora, ni preko nasilja na ulici, nego promjenom duha vremena, ukidanjem moralnih vrijednosti, promovisanjem egoizma umjesto humanizma i proglašavanjem mržnje i rasne oholosti za temelje vladajućeg pogleda na svijet.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo