U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju
„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.
,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.
Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.
„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.
Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.
Gotovo 10 odsto ili 18.425 domaćinstava u Crnoj Gori su podstanarska ili zakupljuju stan u kome žive. Ako se ova brojka pomnoži sa prosječnim brojem članova domaćinstva, dobija se podatak da u Crnoj Gori ima oko 60.000 građana koji žive kao podstanari. Nezvanično – ta brojka je veća.
„Danas je neizdrživo biti podstanar. Nećemo pretjerati ako kažemo da su podstanari na samoj ivici provalije. U uslovima pogoršanim zbog pandemije virusa COVID-19, koji je ekonomski pokosio skoro svaku državu na svijetu, mi u Crnoj Gori smo svjesni da uopšte nije lako izaći na kraj sa svim problemima koje je ova pošast napravila. Ipak, ljudi moraju nastaviti da žive, a Vlada Crne Gore mora raditi svoj posao”, navode još iz Udruženja podstanara Moj Dom.
Usljed raznih mjera za suzbijanje širenja virusa, veliki broj građana je ostao bez posla i neophodnih prihoda. „Kirija se mora platiti. Naučeni na razna dovijanja tokom teškog podstanarskog života, i sada su morali naći rješenje. A kako? Pozajmicama, prodajom pokućstva, automobila, telefona, posuđa i slično ili gladovanjem”.
Prema podacima koje je Monstat dostavio Monitoru, najviše podstanara ima u Budvi – od ukupnog broja domaćinstava u Budvi – 7.042, 1.526 ili 21,7 odsto su podstanari. Najmanje ih je u Andrijevici, gdje od 1.666 domaćinstava, 30 ili 1,8 odsto žive kao podstanari.
Kako Živković ističe, da bi se zaštitili podstanari, ali i da bi država imala koristi – mora postojati jača i sistemska kontrola ugovora sa podstanarima. „Cilj nam je da ukažemo na problem i da zainteresujemo što više ljudi da se ovo počne rješavati. Osim toga, nije mi jasno kako se državi i bankama ne isplati da neko garantuje za podstanare, pa da umjesto što daju 200, 300 ili više eura za stanarinu, za taj novac otplaćuju svoj stan”.
Iz Udruženja Moj Dom upozoravaju i na još jednu opasnost koju nosi podstanarski život – poguban uticaj na djecu. „Ostaju rane na duši još u djetinjstvu i ružne slike u glavi – nervoza roditelja, bezbrojna seljenja, promjena mjesta boravišta, stalne promjene drugova i drugarica, škola i slično. Sve to može da odredi njihovu budućnost”.
„Gazda koji nam je izdao stan, nenajavljen dovodi ljude da ga razgledaju. Očigledno ga izdaje bez našeg znanja. Sramotno. Kome da se obratimo, ne znamo”, požalili su se još članovi Udruženju podstanara.
Dosadašnja stambena politika u Crnoj Gori ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju. I pored hiperizgradnje stanova i nekontrolisanog rasta gradskih i drugih naselja, stanova za najugroženije – nema.
„Svi političari prije izbora svašta obećavaju, a nakon toga nas ne poznaju. Za sad smo u mogućnosti da pomažemo našim članovima u traženju stanova, tokom selidbe i pružamo im pravnu pomoć. Moramo se držati zajedno”, zaključuje Živković.
Prazna obećanja
„Moj svekar je kao vojno lice 1992. godine morao da napusti Šibenik i stan koji
je imao. Od kad su došli u Crnu Goru, svekar i svekrva od vojske su imali samo prazna obećanja. Sve te godine živjeli su kao podstanari, a tako su i umrli. Ostao je moj muž i njegov teško bolestan brat koji i sada živi sa nama. Vucaramo se po tuđim stanovima”, kaže za Monitor još jedna od članica NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom.
U Herceg Novom, gdje žive, ima još oko 60 vojnih penzionera bez stana. „Prošle godine je bivši ministar odbrane Predrag Bošković obećao stanove. Znam da su pojedini čak potpisali i neke ugovore. Tim povodom sam mu i ja pisala, na šta sam dobila odgovor da oni nisu za to nadležni. Uputili su nas na Udruženje vojnih penzionera, a oni, opet, na Ministarstvo odbrane. Voljela bih da neko obrati pažnju i na vojne penzionere i njihove potomke”.
Godine prolaze. Povoda za slavlje 20. februara, Svjetskog dana socijalne pravde, čini se, nikad manje nije bilo.
Andrea JELIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
OKO NAS3 sedmice