Povežite se sa nama

OKO NAS

PODIJELJENE PARE ZA BORBU PROTIV NARKOMANIJE: Kritičarima – ništa

Objavljeno prije

na

Prije petnaestak dana, Ministarstvo finansija objavilo je rezultate konkursa za raspodjelu sredstava od igara na sreću. Iako je Monitor nedavno upoznao javnost o ovoj nevolji, situacija je i ove godine nepromijenjena – od 300 hiljada namijenjenih „doprinosu u borbi protiv droge i svih oblika zavisnosti”, veliki dio je rasut na razne sportske i ekološke organizacije.

Gotovo da ne postoji sport kojim se naše društvo ne bori protiv droge, a ova praksa traje već godinama. Na ovogodišnjem konkursu je preko 40 hiljada otišlo sportskim organizacijama. Neki od zanimljivih projekata ove godine bili su: Igraj rukomet, droga ne , Moj izbor je rafting a ne droga, Ne, meni droga ne treba (Bokserski klub Radnički, Berane). Valja spomenuti i projekat Pčelarskog centra Svjetlost novog života, Kluba kulture Zavistan od kulture, ne od droge i rožajske Gimnazije Zdrav za 5.

Naravno ne treba potcjenjivati ulogu sporta i kulture u borbi za zdravo društvo, i na svoj način i protiv zavisnosti mladih od droge. No oni iz civilnog sektora, koji se ozbiljno bave ovom društvenom nevoljom, kažu da je iz godine u godinu sve veći broj novih nevladinih organizacija koje apliciraju za pomoć, jer je za upućene korisnike ovo lak novac. Trošak osnivanja NVO je oko 25 eura, i potrebno je nedelju dana da proces bude gotov. Moguće je osnovati i više ovih organizacija istovremeno. Jednostavno je i njihovo gašenje, za razliku od firmi koje moraju da prođu kroz stečaj i terminaciju.

Ovo ostavlja prostora za jednostavnu manipulaciju – osnovati NVO, uzeti novac, ugasiti organizaciju, pa ponoviti proces sljedeće godine. Možda podići igru na viši nivo – aplicirati sa više organizacija istovremeno.

Intrigantan je i podatak da je ove godine preko 100 hiljada eura podrške otišlo u tri grada sjevera Crne Gore – Berane, Bijelo Polje i Rožaje. Dakle, preko 30 odsto raspoloživih sredstava za 8 odsto stanovništva naše države.

Ove godine se pokazalo i da kritike načina na koji se država bori protiv narkomanije nijesu dobrodošle. Nakon niza godina u kojima je dobijala sve manja sredstva pomoći, NVO 4 Life, koja se gotovo deceniju bori protiv ove društvene nevolje, nije podržana sredstvima od igara na sreću. Zbog „nekompletne dokumentacije”. Nijesu podržane ni NVO koje su objavile da će sarađivati sa njima – Korak, Ruster i Aktivna zona.

Saša Mijović, izvršni direktor ove organizacije, smatra da je ovo odgovor države na njegove dugogodišnje kritike, kao i upozorenje drugima: „Na ovaj način se šalje jasna poruka, ne samo 4 Life-u, već i ostalima koji se drznu da ukažu na nerad i nebrigu države za svoje građane, ili namjeravaju da ostvare saradnju sa nama – svaki dalji rad će biti onemogućen”.

Mijović smatra da su višegodišnji javni istupi predstavnika njegove organizacije – ukazivanje na sve gore stanje, potrebu za reformama sistema i mijenjanjem nestručnih kadrova – doveli do toga da su pojedinci iz nadležnih institucija odlučili da uskraćivanjem finansiranja zaustave javnu debatu i dijalog o kompetencijama ljudi koji su na najodgovornijim pozicijama organa i institucija, u čijoj je nadležnosti rješavanje ove nevolje.

Podaci pokazuju da se NVO 4 Life godinama odlučno bori protiv narkomanije. U Dnevnom centru za pomoć i podršku zavisnicima/ama i njihovim porodicama, za osam godina od osnivanja organizacije, preko hiljadu osoba je tražilo i dobilo pomoć (zavisnici ili članovi njihovih porodica). Desetine zavisnika/ca su izliječeni, nakon što su prošli tretman rehabilitacije i resocijalizacije.

Mijović kaže da njegova organizacija, iako nije dobila sredstva, neće prestati da pruža usluge zavisnicima, kojih je sve više. „Paradoks je da nam država nije odobrila sredstva iz fonda koji je predviđen upravo za ove namjene. Kako je veliki dio funkcionisanja centra finansiran putem tih sredstava, stiče se utisak da je država željela da onemogući pomoć koju pružamo građanima”.

On kaže da ovo neće obeshrabriti njegovu organizaciju da nastavi borbu sa narkomanijom, i da zahtijeva reforme nefunkcionalnog sistema. „I dalje ćemo zbog svoje stručnosti i profesionalnosti dobijati najveća međunarodna priznanja, a rezultati naših studija će se nalaziti u međunarodnim stručnim časopisima. I dalje ćemo insistirati na na tome da programi prevencije budu sistematizovani i prilagođeni uzrastu djece, a osobe koje rade sa njima budu obučene za to. I dalje ćemo insistirati da je država ta koja treba da brine o svojim građanima. I dalje ćemo pružati podršku porodicama koje su ostale bez svojih članova zbog zloupotrebe droga”, poručuje on.

Ovakav način raspodjele sredstava od igara na sreću ukazuje na to da nadležni nevolju sa narkomanijom shvataju olako. Podsjetimo, prije nekoliko mjeseci je droga uzela dva mlada crnogorska života – umrla je tridesetdvogodišnja djevojka i sedamnaestogodišnjak. Droga se koristi čak i u osnovnim školama, a najmlađi heroinski zavisnik u Crnoj Gori ima 11 godina.

Filip Đ. KOVAČEVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo