Mlađani i učeni Ivan Vuković protekle sedmice izabran je za novog gradonačelnika Podgorice. Loše je sreće glavni grad u ovom vijeku sa ljudima koji su mu stajali na čelu. Od nasilnog dr Miomira Mugoše, preko bezbojnog i svemu nedoraslog Slavoljuba Miga Stijepovića do univerzitetskog profesora koji se već tokom izborne kampanje počeo udarnički transformisati u partijskog poslušnika.

Dr Miomir Mugoša smjestio se na čelo Podgorice 2000. godine. Najprije kao član Odbora povjerenika u sklopu prinudne uprave, od ljeta te godine kao regularni predsjednik, Ostao je na tom mjestu i nakon vanrednih lokalnh izbora 2002. Četiri godine kasnije u septembru 2006.na neposrednim izborima izabran je za gradonačelnika. Ponovo – 2011. Nakon isteka tog mandata nagrađen je mjestom ambasadora u Sloveniji. To se domaći kaže – skrajnut.

Trenutno, bivši Mugoša je optuženik. Sumnjiči se za zloupotrebu službenog položaja kojom je, u ,,poslovanju” sa preduzećem Carine, oštetio budžet glavnog grada za za 6,7 miliona eura.

To ga nije spriječilo da se pojavi na predizbornim skupovima uoči majskih lokalnih izbora. Nije neka misterija – veliki broj ljudi u Podgorici spreman je da tvrdi da je za Mugošina vakta Podgorica procvjetala. ,,Vidiš li šta se sve izgradilo, tu su sve bile livade”, glasi otprilike, njihova argumentacija. U službenim hvalospjevima govori se kako je Podgorica postala ,,moderan, evropski, grad”. Zbog onih koji su spremni da prihvate tu argumentacju valjao je Mugoša pred izbore.

Ni velika pamet, ni predugo pamćenje, nijesu, međutim potrebni da bi se vidjela druga strana medalje. Tamna.

Za početak je dovoljno prošetati. Ko hoće, vidjeće svukuda po centru grada nove zgrade posađene između starih. Tamo gdje su bili mali parkovi i igrališta za djecu. Naravno da su dozvole da na tim mjestima grade dobijali povlašteni kumovi, braća i prijatelji.

Tako šetajući, može se proci pored, u socijalizmu izgrađenog Bloka pet u kojem živi oko 25 hiljada ljudi. Tada su priliku da se skuće dobili ,,obični ljudi”, zahvaljujući brizi države. Urbanizam, koji je tada postojao, obezbijedio je da u naselju postoje – vrtić, škola, dom zdravlja, zelenilo.

Neće se umoriti onaj ko pješke produži do City kvarta. Novoizgrađeno naselje poslužilo je tajkunima i tajkunčićima da zgrnu pare, trave ima u malešnim krpicama, pokoje usamljeno drvo. Nema škole, nema vrtića, kafića ima na pretek. To je taj napredak.

Nije bez gradonačelnika Mugoše prošao ni projekat izgradnje tržnog centra Delta. U postupku privatizacije 2004 godine, kompanija Čelebić kupila je čitavi kompleks fabrike Marko Radović. Fabrika je srušena, a zemljište prodato vlasniku Delte, Miroslavu Miškoviću za 10 puta veći iznos nego što je kupljeno. Bio je to gradski posao. Valjda grad nije umio da, pošto se već uništavanje fabrika podrazumijevalo, sam proda zemlju Miškoviću. To je samo jedan u nizu sličnih Mugošinih poslova.

Pored graditeljskih poduhvata koji blješte i dobro donose samo tajkunima, Mugoša je zapamćen i po strašnoj bahatosti. Pokušao je da sa posla izbaci slijepu službenicu Marijanu Mugošu zbog psa vodiča, bio glavni za vrijeđanje političkoh protivnika, i na kraju, s familijom počeo da bije. On i sin Miljan, inače mladi diplomata, napali su urednika i fotoreportera Vijesti Mihaila Jovovića i Borisa Pejovića zato što su pokušavali da snime ,,tatin” nepropisno parkirani automobil.

Dok je sin diplomata naslijedio nezgdonu narav, mlađi nasljednik, Marko, valjda je ..zakačio” gen za biznis. Nekim čudom je saznao za koje je mjesto, za izgradnju ambasade zainteresovana Kina, podigao kredit od 200.000 eura, kupio plac i prodao ga Kinezima za milion. Dobra informacija donijela mu je zaradu od 800.000 eura. Možda je tata slučajno, za ručkom, pomenuo.

Dugo je izgedalo da Mugošinim vremenima nikad neće doći kraj, a onda se, 2014. i to čudo desilo.

Mugošinog nasljednika Slavoljuba Miga Stijepovića javnost je dobro poznavala. Kao političara – figuru i karikaturu. Na raznim je funkcijama bio. Te ministar sporta, te ministar rada i socijalnog staranja, te ministar bez portfelja te potpredsjednik Skupštine.

U aprilu 2010. godine Migo je imenovan za ministra prosvjete. Mnogi u Crnoj Gori dan-danas misle da, nakon tog događaja, niko nema pravo da se iznenadi bilo kojim DPS-ovim kadrovskim rješenjem.

Kao gradonačelnik Stijepović je četiri godine proveo u dubokoj hladovini. Niti se čuo, niti vidio, niti bogznašta uradio. Bije ga glas da je pragmatičan i vrlo sposoban za odrađivanje partijskih poslova. Koji, poslovično, ostaju daleko od očiju javnosti. Priča se da je u njegovoj izvedbi formula ,,jedan zaposleni – četiri glasa” imala oblik “jedan stan – iks glasova”.

Kad je Migo Stijepović biran za gradonačelnika, odbornik Demokratskog fronta Omer Šarkić održao je minut ćutanja. ,,Prethodni minut ćutanja izražava moj stav prema, ne samo posljednjim, nego svim izborima održanim u Crnoj Gori. To je stav prema navodnoj demokratiji i višestranačju, kao i ovom izboru gradonačelnika. Ja ne želim u farsama da učestvujem i podnosim ostavku na mjesto odbornika”, kazao je tada Šarkić.

Šteta što nije bio tu da isto uradi kad je izabran Ivan Vuković.

Na čelo liste DPS-a Vuković je stigao sa Fakulteta političkih nauka, na kojem je 2015. biran u zvanje docenta. Fakultet je završio u Podgorici, poslijediplomske studije na Univerzitetu Lajden u Holandiji. Doktorirao je na Centralno-evropskom univerzitetu u Budimpešti. Akademsku 2016-2017. godinu proveo je na Univezitetu Džordž Vašington, kao prvi Fulbrajtov stipendista za post-doktorske studije iz Crne Gore.

Neko vrijeme u medijima se pojavljivao kao politički analitičar. U tom smislu važno je: nećak je Miodraga Miška Vukovića. Uoči predsjedničkih izbora, za RSE je analizirao kako se ,,DPS našao u situaciji da je suštinski zavisan, u političkom smislu, od svoga lidera” te da ,,ispada da on lično dobija svake izbore i onda delegira mandat za formiranje vlasti, bilo na lokalnom, bilo na državnom nivou, na nekog od svojih partijskih kolega koji nije dao bogzna kakav doprinos toj izbornoj pobjedi”. Primijetio je i da se ,,u cijeloj toj priči postavlja i pitanje legitimiteta”.

Zaboravio je, šta li je, tek mladi naučnik odlučio je da zauzme poziciju proisteklu iz upitnog legitimiteta.

Nakon što je preuzeo funkciju gradonačelnika, kazao je da će nakon perioda intenzivne urbanizacije dalja ideja vodilja biti evropeizacija te da će buduća gradska uprava raditi na kreiranju novih sadržaja i zapošljavanju.

,,Za gradonačelnika Podgorice danas se bira Milan Roćen. Taj čovjek je obavljao važne funkcije u državi, bio je ministar spoljnih poslova i ambasador. Podgoričani treba da znaju da je ličnost koja se danas bira za gradonačelnika maska koja treba da prikrije ono što su najprljaviji djelovi DPS-a koje predvodi taj čovjek koji se danas bira za stvarnog gradonačelnika i koji će upravljati glavnim gradom iz sjenke”, kazao je šef kluba odbornika Demokrata Vladimir Čađenović.

Šef kluba odbornika URA Luka Rakčević je rekao je da mu je žao što je Vuković prihvatio ulogu piona kriminalnih interesa DPS-a.

I tako, iza različitih profila podgoričkih gradonačelnika u ovom vijeku ostaje jadna stvarnost. Mostovi kojima se jedva prelazi jer ima previše automobila zato što nema gradskog prevoza. Zagađenost koju prave isti ti automobili, a drveća koje bi moglo da pročisti vazduh nema. Moderan, evropski grad, sa raznim staklenim zgradama, buticima u kojima nikad nema kupaca pa živo čeljade pomisli da se tu peru neke pare, šljaštećim betonskim trgovima, fontanama bez vode. Iznad svega, grad koji stoji na fekalijama. Samo 32 odsto glavnog grada povezano je na gradsku kanalizaciju. Ispod ostalih 68 procenata su septičke jame. Nije pristojno napisati u novinama na čemu Podgorica počiva. Svi znamo.

Miloš BAKIĆ