Bila je to samo još jedna godina u kojoj smo se vukli utabanim stazama teškog života u zemlji čemernih institucija, jadne pravde i nezadržive pohlepe. Jaz između bogatijih i siromašnih se, kaže zvanična statistika, za mrvicu smanjio. Sigurno ne zato što je sirotinji bolje, nego zato što dobitnicima tranzicije milioni ne pljušte baš kao prije nekoliko godina. Svjetska je kriza – ono malo što je ostalo, nema se kome prodati. Godina 2011. počela je odjecima burnog kraja 2010. Poplavljene kuće, odnešeni mostovi i djelovi puteva u januaru su svjedočili o trajnom nemaru države. Postoje planovi za regulaciju Bojane čime bi se smanjile opasnosti od rasta nivoa vode u Skadarskom jezeru, postoje zakoni koji zabranjuju neplansku eksploataciju šljunka. Sve su to samo papiri, mi se uzdamo u velikoga Boga. Usput, miljenici vlasti na šljunku još i dobro zarade.

Zalet je hvatao novozaglavareni premijer Igor Lukšić. Milo Đukanović je, ostajući na mjestu predsjednika Demokratske parije socijalista ostvario udobnu poziciju – sva moć, nikakva odgovornost. Kad se malo priodmorio Đukanović je objasnio da će, ipak, biti tu ako zatreba. „Ne razmišljam ni o kakvom državno-političkom angažmanu, ali sami smo se podsjetili, a i život nas uči da nikada ne treba reći nikad. Nikada ne možemo pretpostaviti šta nam može donijeti sjutrašnji dan”, rekao je s proljeća u intervjuu TVCG. S jeseni su se pojavile špekulacije kako bi predsjednik DPS-a još jednom mogao vaskrsnuti na mjestu predsjednika Crne Gore.

Tokom januara odzvanjalo je i decembarsko hapšenje gradonačelnika Budve Rajka Kuljače sa saradnicima, među kojima je i brat potpredsjednika DPS-a Svetozara Marovića, Dragan Marović. Suđenje je počelo u junu i traje.

Neuporedivo manje medijske pažnje, kako i priliči današnjoj Crnoj Gori, privukla je presuda višeg suda u Bijelom Polju, donešena posljednjeg dana 2010. kojom su sedmorica optuženih oslobođeni optužbe za zločine u Bukovici. Nije bilo dokaza.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana u periodu 1992-1995. godine u tom kraju ubijeno je šest osoba, 11 je oteto, a 70-tak podvrgnuto fizičkoj torturi. Zapaljeno je najmanje osam kuća, džamija u selu Planjsko, dok je 90 porodica, sa oko 270 članova, protjerano i uglavnom sva domaćinstva opljačkana.

Ibrahim Čikić, žrtva torture crnogorske vlasti i autor knjige Gdje sunce ne grije rekao je za Monitor da više nije riječ o zločinu nad Bošnjacima, već da je u pitanju zločin nad svakim građaninom Crne Gore. ,,Monstruoznost dželata i moralni pad žrtve prelaze u patologiju, ne znam kako drugačije razumjeti ponašanje zločinaca i pristajanje žrtve na trajno poniženje”.

Suočavanje Crne Gore sa zločinima kontinuiran je proces. U februaru smo se, u vijestima o osamnaestoj godišnjici otmice u Štrpcima naslušali imena Nebojše Ranisavljevića, jedinog koji je u Spužu robijao za taj zločin. Osuđen je 2002, u oktobru 2011. završio je izdržavanje kazne. Mirna Bosna. U martu je uhapšen i Ivo Menzalin, jedan od optuženih za ratni zločin u Morinju. U Morinju je, prema optužnici zlostavljano 169 ratnih zarobljenika i civila. Presuđeno je u maju 2010. Ivo Menzalin, kojem se sudilo u odsustvu dobio je četiri godine, ostali – između tri i po i jedne i po godine zatvora. Svi osim Menzalina tada su pušteni iz pritvora. U decembru 2010. Apelacioni sud je ukinuo prvostepenu presudu. Novo suđenje je počelo u aprilu 2011. Ne zna se ima li kraja.

Krajem marta Viši sud u Podgorici oslobodio je, zbog nedostatka dokaza, optužene za deportaciju. Devetorica pripadnika MUP-a Crne Gore, bili su optuženi za izručenje bosanskih izbjeglica Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću na nemilost u maju 1992. godine. ,,To što su predali vlastima Republike Srpske građane BiH to je bilo nezakonito. Međutim, optuženi kao pripadnici MUP-a Crne Gore nisu bili pripadnici oružanih snaga SRJ, te se njihova djelatnost ne može prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava”, kazala je između ostalog sudija Milenka Žižić. Ko vjeruje da je Milo Đukanović „sačuvao mir” nema razloga da misli da je Crna Gora ratovala, a samim tim nije moglo biti ni ratnih zločina.

Da sve skupa nije istina, u Crnoj Gori je, iz dana u dan, sve teže govoriti. Lažiranje prošlosti vrhunac je dostiglo hajkom koja je u međuvremenu pokrenuta protiv Slobodana Pejovića, jedinog čovjeka koji je o zločinu svjedočio kad su svi ćutali. Hajka koju sprovodi režimska medijska agentura u Crnoj Gori i Sarajevu poprimila je takve razmjere da ne bi bilo iznenađenje da Pejović bude zvanično proglašen krivcem za deportacije. I to jedinim.

Na vrijeme, već negdje u februaru, počela je i pretpopisna kampanja. Običan statistički posao kod nas se pretvorio u veliku licitaciju naroda i jezika. Postavljani su bilbordi kojima su ljudi upućivani da budu ove ili one nacionalnosti. Popis stanovništva je urađen od 1. do 15. aprila. Ispostavilo se da je između popisa 2003. i 2011. broj stanovnika u Crnoj Gori porastao svega 0,8 odsto. U 14 opština živi manje ljudi nego prije osam godina. Vlast o tome nije ništa imala da kaže.

U julu je objavljeno da Crnogoraca u Crnoj Gori ima 278.110 ili 44,98 odsto, Srba je 178.110, odnosno 28,73 procenata. Bošnjaka ima 53.605, Muslimana 20.537; u procentima: 8,65, prema 3,31. Albanci, njih 30,439, čine 4,91 odsto stanovništva Crne Gore. Preko jednog procenta, precizno 1,01, prešli su još Romi kojih ima 6.251. Manje od jedan odsto -0,97, ili 6,021 ima Hrvata.

Srpski jezik maternjim smatra 42,88, crnogorski 36,97, bosanski 5,33, albanski 5,27, srpsko-hrvatski 2,03, a hrvatski 0,45 odsto stanovništva. Crnogorci su bili nezadovoljni što ih nema više od pola, Srbi što je broj ljudi kojima je srpski maternji sišao ispod polovine. Procenti su žuljali i Bošnjake i Muslimane. Nikakvu brigu ni osmišljenu akciju, nije izazvao podatak da Hrvati u Boki nestaju, i da se tako u Crnoj Gori ruši jedan znak njenog prepoznavanja.

Dok su kontali kako im je ispravno nacionalno ime i jezik, građani Crne Gore postali su dužni još 180 miliona eura. Toliko je zemlja 1. aprila emitovala euro obveznica. Pola godine ranije već smo se, na isti način, zadužili 200 miliona.

Uglavnom, zbog pritiska javnosti Vlada i njen potpredsjednik Vujica Lazović nijesu uspjeli da prodaju Valdanos. Kao i obično, imali su sumnjivog investitora i plan da mjesto na kojem raste oko 18 hiljada stabala masline pretvore u luksuz sa tri hotela i sto vila. Tada je propalo, propalo je još jednom, ali uporna je ova vlast.

Početkom maja Viši sud u Podgorici osudio je Sašu Boretu, Ljuba Bigovića, Ljuba Vujadinovića i Milana Čila Šćekića na po 30 godina zatvora za ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića 2005. U septembru se ispostavilo da je sutkinja Specijalnog vijeća Višeg suda u Podgorici Slavka Vukčević zaboravila da napiše ime Čile Šćekića i tačan naziv djela za koje je osuđen; Alenu Kožaru je pripisano teško ubistvo, iako je tužilac od te kvalifikacije odustao. Sudija Vukčević je napustila svoju funkciju.

U maju smo slavili petu godišnjicu nezavisnosti i Šesti kongres DPS-a istoga dana. Kao jedan i jedini kandidat, za predsjednika partije ponovo je izabran Milo Đukanović. Od 429 delegata, za Đukanovića je glasalo 427. Jedinstvu države i partije, hvala kongresnim odlukama i zalaganju predsjednika DPS-a pridružiće se i ujedinjeno pravoslavlje. Ako Bog da zdravlja, DPS će graditi identitet, objedinjavati crkve, glancati crnogorski jezik. Po partijskom zadatku.

Fini način za učvršćivanje identiteta pronađen je tako što samo nacionalno ispravni kadrovi mogu da rade u državnim službama. Ministarstvo za ljudska prava je objavilo da se 79,03 odsto zaposlenih u državnim i lokalnim organima, izjašnjavaju kao Crnogorci. Oko 8,5 odsto činovnika priznali su da su Srbi. Albanaca je 2,8 odsto, Bošnjaka 4,1, oko 2,3 odsto Muslimana, jedan službenik se izjasnio kao Rom, njih 124 kao Hrvati. Država nam je, kunu se njeni zvaničnici, građanska.

Na početku ljeta poslanici Skupštine Crne Gore tražili su veće plate. Plata profesionalnih poslanika tokom 2010. godine bila je 1.360 eura. Tražili su da bude oko dvije hiljade. Kad nije prošlo, utrkivali su se da dokažu ko je prvi rekao da je previše.

U julu je za gradonačelnika Podgorice ponovo izabran Miomir Mugoša. Bez podrške SDP-a, ali sa glasovima dvojice odbornika Narodne i Demokratske srpske stranke i jednim odbjeglim odbornikom NOVE. Odborničke mandate Mugošini Srbi su dobili na opozicionoj listi ,,Bolja Podgorica – bolja Crna Gora”. Zbog toga opozicija tvrdi da je vlast u Podgorici, koja čini trećinu Crne Gore, nelegitimna. Mugoša, međutim, ima zakrpljenu ali stabilnu većinu.

Iako je sedam zadataka koje treba da ispuni na putu ka članstvu u EU Crna Gora dobila u novembru 2010, polovinom 2011. smo se sjetili da je prvi uslov za dobijanje datuma pregovora – usvajanje izbornog zakona. Taj posao državu je, inače čekao još od usvajanja Ustava 2007, rokovi su produžavani šest puta. Za usvajanje izbornog zakona potrebna je dvotrećinska većina, obezbijeđena je – jedva.

Nova, PZP i SNP rekli su da će izborni zakon podržati samo ako vlast pristane na promjene u Zakonu o opštem obrazovanju i Zakonu o državljanstvu. Kako će se zvati nastavni predmet poznat kao maternji jezik mjesecima se u Crnoj Gori raspravljalo, školska godina je počela a da se ime jezika nije znalo. Na kraju su se pogodili, zove se: crnogorski – srpski, bosanski, hrvatski. Zvuči rogobatno, u stvarnosti je beskorisno, ali je poslužilo da izborni zakon bude usvojen. Izmjene tog propisa, inače, bile su neophodne kako bi bila primijenjena ustavna rješenja u oblasti autentične zastupljenosti manjinskih naroda i prava na ,,afirmativnu akciju”. Predstavnici albanskih partija uoči glasanja napustili su parlament jer su dobili manje prava od onih koja im je garantovao stari zakon. ,,Ne može se očekivati da budemo zadovoljni kada nas šibaju po leđima”, rekao je za Monitor Mehmet Bardhi, predsjednik Demokratskog saveza Albanaca.

Sredinom septembra Vlada je najavila da će, možda, odustati od auto-puta prema sjeveru. Sanjaćemo ga još.

Od kraja oktobra štrajkuju zdravstveni radnici. Krenuli su oštro, tražili da im se plate povećaju za oko 20 odsto, to jest vrate na nivo iz 2009. Onda se sve utišalo, štrajk još neđe tinja, očekuje se da će ovih dana biti zvanično završen. Prosječna plata u Crnoj Gori u novembru iznosila je 483, vrijednost minimalne potrošačke korpe 770 eura.

Nekoliko hiljada studenata okupilo se 17. novembra na protestu u Podgorici. Bio je to najveći skup te vrste u Crnoj Gori. Ohrabreni energijom koja se pokazala na protestu studenti su zakazali veliki studentsko-radnički protest za 15. decembar. Cilj protesta trebao je biti da ukaže na očajno stanje u društvu. Onda se sve raspalo. Nadležne službe odradile svoje, studenti su vraćeni na brigu o toploj vodi.

Savjet EU odlučio je 9. decembra da će Crna Gora, ako ispuni određene uslove, početi pristupne pregovore sa EU u junu naredne godine. Tada će Savjet preispitati napredak Crne Gore u implementaciji reformi, sa posebnim fokusom na vladavinu zakona, poštovanje fundamentalnih prava i suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala. Evropska komisija je zadužena da do tada sačini izvještaj na osnovu kojeg će Savjet odlučiti o datumu početka pregovora.

Nekoliko dana prije odluke Savjeta EU, Dan je objavio telefonski listing u kojem piše da su premijer Igor Lukšić i ministar inostranih poslova Milan Roćen 2008. godine telefonom razgovarali sa narko bosom Darkom Šarićem. Oni su rekli da nijesu. Brzopoteznom akcijom i specijalna tužiteljica Đurđina Nina Ivanović utvrdila je da nijesu, te se došlo do zaključka da je listing krivotvoren. Onda se počelo zaplitati i rasplitati na sto strana – koji je i odakle je krivotvoreni listing, kako je dospio do onoga ko ga je krivotvorio, ko je imao listinge koji su se dali krivotvoriti, sa kojim službama su podaci te vrste razmjenjivani i tome slično. Ko tu i kuda vuče konce smrtnicima zasad nije dato da znaju.

Direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Vladan Joković je podnio ostavku. Ostavka se pominje i u vezi sa direktorom Uprave policije Veselinom Veljovićem. Ministar unutrašnjih poslova Ivan Brajović najavio je da će se Uprava policije vratiti pod komandu Ministarstva.

Svašta na ovom svijetu može biti, ali sudeći po kadrovima koji trenutno važe za nasljednike prvog tajnog i prvog javnog policajca Crne Gore, mi se temeljno spremamo za – bjekstvo od Evrope.

Stvari u svoje ruke preuzima partijska milicija. Među najuzoritijim oficirima te budne režimske armije svrstane u brojne ćelije širom nam domovine su Božidar Vuksanović i Mevludin Nuhodžić.

Vuksanović, bivši poslanik i šef spuškog zatvora koji se označava kao budući direktor Uprave policije i kao poslanik djelovao je kao neko ko će svakoga časa nekoga uhapsiti. Čuven je po argumentima tipa – ne može ovo ili ono da priča neko ko je glasao protiv svoje države. Može da napreduje samo u pravcu terminatora.

Priča o novom budućem šefu UDBE još je poučnija. Na čelo preuzvišene institucije, javljaju razni izvori, dospijeće Mevludin – Meco Nuhodžić, poslanik i član predsjedništva DPS-a, vjerni vojnik partije od prvog poklonjenja Miloševiću, od izbora do izbora, od funkcije do funkcije, do današnjeg dana. Bio je rat, gorjela je Bosna, otimani su, deportovani, ubijani, hapšeni, prebijani njegovi sugrađani, ljudi koji su nosili ime slično njegovom – od Mevludina se glasa čulo nije. U svakoj pristojnoj zemlji i normalnom narodu njegova bi politička biografija bila mjera stida.

Ovdje je ulaznica za svijet nedodirljive moći. Na gorepomenutom Kongresu DPS-a, objavljujući impresivnu brojku kojom je Milo Đukanović ponovo stao na čelo kolone, šef partijske izborne komisije Mevludin – Meco Nuhodžić je rekao: „Sada smo sigurni da će biti vječna Crna Gora”. Zamislite samo taj isukani mač državne pravde kad jurne na grešne organizovane kriminalce, i kad kucne čas, na gospodara svih naših svjetova. Evropa ima da pita – imamo li mi takvih još.

Neće ovdje skorije svitati.

Esad KOČAN