Dvije pisaće mašine, jedan telefaks, puno entuzijazma i nastao je prvi broj. A već treći je mogao biti i posljednji. Da su osnivači i redakcija na prvi crnogorski nezavisni nedjeljnik gledali kao na posao, a ne misiju vrijednu ogromnih odricanja. I nije se mislilo koliko će Monitor trajati – mjesec, godinu, važno je bilo da izlazi što duže. I bude što bolji
Te 1990, posljednje godine mira na prostoru SFRJ-a, u januaru je osnovan Liberalni savez a u oktobru Monitor. Posljednjih godina često možete sresti one koji se kunu da su librali od prvog dana i one koji su tih devedesetih krili Monitor u Pobjedu. Vrijeme je pokazalo vrijednosti.
Naziv Monitor izabran je zbog toga što ova latinska riječ ima značenje opominjač, savjetodavac i ono iz kompjuterske ere – ekran na kojem se prate događaji i procesi. Monitor je opravdao svoj naziv.
Prvi Monitor koji je izašao 19. oktobra, štampan je u Sarajevu, pošto u Crnoj Gori to tada nije bilo moguće (bilo je načina, ali nije bilo volje). Jugoslavija je još bila živa, pa je procijenjen nerealni tiraž od 20.000 primjeraka. List je, faktički, bankrotirao poslije trećeg broja, svjedočio je kasnije jedan od osnivača, profesor Miodrag Perović. Ali, pare nijesu bile ono što je pokretalo one koji su stvarali list. ,,Sada se to teško može shvatiti. Nije Monitor bila obična novina, već zračak nade, negdje gdje je išlo drugačije mišljenje, svjetlost. Bila je to žeđ za slobodom”, priča Esad Kočan.
,,Kad smo planirali tiraž ja sam bubnuo oko 20.000, neki su me podržali. Očekivali smo da Crna Gora i Jugoslavija jedva čekaju glas razuma. Kada je broj izašao na kioske vidjeli smo da se Crna Gora i Jugoslavija spremaju za neki drugi scenario”, prisjeća se Kočan.
Dvije pisaće mašine, jedan telefaks, redakcijski sastanci po stanovima, puno entuzijazma i nastao je prvi broj. ,,Prvi broj se štampao u Sarajevu, u Oslobođenju. U Sarajevo smo išli Miško Perović, PuŠo Matović i ja”, prisjeća se Milka Tadić-Mijović. ,,Prelomili smo taj prvi broj kod Marka Špadijera u njegovom stanu. Noć prije štampe u Hotelu Evropa u Sarajevu gledajući špiglo shvatimo da nam nedostaju tri strane. Miško je imao Ekonomist pa je preveo jedan tekst, tako smo kompletirali prvi broj. Kada se broj odštampao, sve utovarimo u auto pa do Beograda. Zorom smo stigli na Trg Marksa i Englesa ispred Borbe i ostavili dio tiraža za Srbiju, pa onda odmah u kola i put Crne Gore. Sada se pitam kako smo uopšte sve to izdržali, psihički i fizički. A opet tako se dobro sjećam da sav umor nestane kada izađe novi broj”, kaže ona.
I pored entuzijazma redakcije, Monitor ne bi izlazio da nije bilo pomoći ljudi iz Crne Gore, prije svega vlasnika Monteksa Ćana Koprivice, ali i prijatelja iz cijele tadašnje Jugoslavije.
,,Sve je blo gerilaski, partizanski, ljudi su se žrtvovali – vjerovali su da rade nešto vrijedno. Pored ljudi u Monitoru, bilo je dosta onih koji su pomagali na razne načine. I u tom vremenu rizikovali su dosta samo zbog te dobre volje i pomoći“, priča Slobodan – Bobo Dedić, koji je godinama bio glavni operativac Monitora. Zadužen, praktično, za sve što nije novinarski posao. Od finansija do distribucije novine.
Prva redakcija u centru Titograda, seljenje Preko Morače, onda u Dalmatinsku ulicu, prisjeća se Dedić. U Dalmatinskoj na redakciju Monitora bačena je bomba i to je bio prvi napad na medije u Crnoj Gori. ,,Nikad se nije saznalo ko je bacio bombu, bilo je raznih nagađanja. Preselili smo se u podrum koji nam je dao Božo Kovač u Bloku pet. Jednom prilikom je tamo došao vojnik direktno sa Dubrovačkog ratišta, sa kalašnjikovim, da nas pobije jer, kako je rekao ‘svašta pišemo”. Pričali smo sa njim i urazumili ga”, priča Dedić.
Tadić – Mijović kaže da je Monitor primjer da kada postoje želja i volja može da se opstane u svim uslovima. ,,Monitor je dokaz da se može biti slobodan i u najmračnijim vremenaima, u totalitarnom sistemu. Nikada nije bilo straha, samo ta želja da se kaže i prenese istina”.
Nakon prvih brojeva nije se mislilo koliko će Monitor trajati – mjesec, godinu, važno je bilo da izlazi što duže. I bude što bolji. ,,Svaki broj je bio poduhvat, a takvo je vrijeme bilo da nismo znali ni hoćemo li ostati živi”, priča Kočan. Iz te perspektive 30 godina izlaženja izgleda kao nevjerovatan uspjeh.
,,Kada smo počeli bilo je i onih koji su vjerovali da će se sve završiti za pola godine, najviše godinu”, priča Dedić: ,,Sjećam se da je profesor Perović rekao da je to proces koji se neće završiti najmanje za 30 godina. Evo ispade taman tako, nakon tri decenije došlo je do smjene vlasti”. Tako, samo što se nije obistinila jedna od redakcijskih pošalica, prizivana kad god bi izgledalo da se stiglo do zida: „Vala ćemo, makar za jedan broj, nadživjeti DPS vlast… Pa onda šta bude“.
,,Tih godina sam se čudila kada ljudi kažu teško mi je da idem na posao, ja sam jedva čekala da odem. Nama je Monitor bio kuća, dio života”, kaže Tadić-Mijović. ,,Sada kada se sjetim tih dana – to je bio jedan entuzijazam, poduhvat, žrtva. Shvatam da nije bilo Monitora tih godina ne bi bilo hronike tih strašnih događaja, hronike zločina”.
Mnogo ljudi je stvaralo i vjerovalo u ideale Monitora. Vremenom neki su odustali. ,,Bolno je što su se neki Monitorovi ljudi okrenuli protiv i počeli da služe Đukanoviću. Kao da nije bilo onog našeg zajedničkog zanosa i entuzijazma. Svako pak bira svoj put. A Đukanovićev režim je bio takav da svi oni koji su ga služili izdali su ono najbolje u sebi, kada smo zajedno digli glas protiv diktatora i zločina”, ističe Mijović-Tadić.
Povodom izlaska 1000 broja Monitora, 2009. godine, profesor Milan Popović je zapisao: ,,O ukusima se ne raspravlja. Neko uživa u borbi, neko u služenju. Neko u slobodi, neko u ropstvu. O da, čovek je složena, veoma složena vrsta. Najvažnije je, ipak, da borba za istinu, slobodu i pravdu, nikada i ni po koju cenu, ne prestane’’.
Nije prestala borba protiv fašizma, nacionalizma, gaženja ljudskih prava, kao ni borba protiv korupcije, organizovanog kriminala, nezasluženih privilegija, bahatosti, uništavanja prirode… I nastaviće se.
Predrag NIKOLIĆ