Povežite se sa nama

OKO NAS

POBUNA BERANSKIH DRVOPRERAĐIVAČA: Kap prelila čašu

Objavljeno prije

na

Privatni preduzetnik iz Berana Radomir Anđić ,,čudnom igrom državnih institucija” doveden je u nezavidnu poslovnu situaciju jer nije u stanju da vraća kredit koji mu je dodijeljen prije sedam godina iz Investiciono razvojnog fonda.

On kaže da mu je država s jedne strane velikodušno izašla u susret da proširi proizvodnju, ali da mu je s druge strane onemogućen pristup državnoj sirovini. Zbog toga njegove mašine i nova oprema stoje neuposleni i kupe prašinu u krugu moderne fabrike za preradu drveta u beranskom naselju Donje Luge.

„Imao sam velike nade kada mi je država 2010. godine odobrila kredit od pedeset hiljada eura. Vjerovao sam da će mi taj, u to vrijeme povoljni kredit, otvoriti vrata za dobijanje sirovine i pokretanje posla”, kaže Anđić.

Tako, nažalost, nije bilo pa Radomir danas ne može da se načudi kako je izigran i dovoden u probleme.

„Odgovorno tvrdim da za deset proteklih godina nijesam dobio ni jedan kubni metar iz državnih šuma”, dodaje Anđić.

Ovaj čovjek zato s pravom postavlja pitanje zašto mu je država odobrila kredit ako mu uskraćuje sirovinu i tako ne dopušta da pokrene mašine.

„Sada imamo veliki problem i ja i država. Ja kredit ne vraćam, oni ne mogu da se naplate. Možda bi mogli i da aktiviraju hipoteku na dio fabrike koji je založen, ali niti bih ja to dozvolio da se to uradi na miran način, niti bi oni imali koristi od toga”, objašnjava Anđić.

Ovaj preduzetnik najslikovitiji je primjer pozicije najvećeg broja privatnih drvoprerađivača iz Berana koji nemaju sirovinu i ne mogu da rade. Od njih tridesetak, pristup državnim šumama, vjerovali ili ne, imaju samo četiri privilegovana.

„Nas više od dvadeset možemo samo da gledamo u šume. Pristup nam ne daju, kao da nijesmo državljani Crne Gore. Daju samo svojim privilegovanim privatnicima, koji su im dobri sponozori kada im zatreba para. Tu se okreću milioni bez papira. Tu nema popisa”, kaže Anđić.

Država je povlašćenim koncesionarima izdala koncesije na sedam godina, one su istekle 2014. ali jedan mali broj koncesionara i dalje gazduje beranskim i crnogorskim šumama, dok najveći dio njih nema sirovine ni za najosnovniju djelatnost i osuđen je na propast.

Oni su, ako žele uopšte da rade, prinuđeni da kupuju drvnu građu po sedamdeset eura po kubiku. Apsurdno je, ali nerijetko od onih koji su je od države dobili po petnaest.

Umjesto da obnovi konkurs i ravnopravno i pod jednakim uslovima omogući pristup sirovini svim fabrikama za preradu drveta, država omogućava odabranim i privilegovaim privatnicima da produžavaju zakup iz godine u godinu.

,,Da budemo pošteni pa da kažemo da je situacija u drugim gradovima znatno bolja i da se nešto promijenilo. Uzmimo za primjer Rožaje. Tamo ima sedamedset privatnih fabrika, i svima je dato dovoljno da mogu da rade. Ali, jasno je da je to zbog toga što su i direktor Vladinog direktorata, kao i direktor Uprave za šume iz tog grada. Oni neće dozvoliti pobune u svojih gradovima”, kaže Anđić.

Beranski vlasnici fabrika drveta okupili su se u novom udruženju drvoprerađivača i zaštite životne sredine, pokušavajući da se kroz institucije sistema izbore s nepravdom s kojom su suočeni.

,,Ne znam zašto je samo Berane ostalo s ovim neriješenim problemom. Možda Vlada zaobilazi Berane zbog toga što je opoziciona opština. Naša lokalna uprava morala bi se više založiti za nas. Samo ja, kad bih imao sirovinu, mogao bih zaposliti trideset do pedeset radnika. Svi ostali neka zaposle po desetak, i to bi za Berane bilo više nego značajno”, objašnjava Anđić.

Udruženi drvoprerađivači iz Berana uputili su zbog svega pismo Vrhovnom državnom tužiocu, smatrajući da se procedura dodjele koncesija ne sprovodi u skladu sa zakonom i da opravdano sumnjaju da cijeli postupak prate koruptivne radnje.

Drvoprerađivači smatraju da je čitav posao dodjele koncesija praćen brojnim nepravilnostima i da bi bilo potrebno da se s tim upoznaju i međunarodne organizacije.

,,Dovoljno je da provedete samo jedan dan u nekoj kafani s pogledom na magistralni put od Plava prema prema Kosovu i Albaniji. Šleperi natovareni oblovinom i dalje bez problema prelaze granicu i sirovina odlazi iz naše države. Najčešće za Prištinu, Tiranu i Drač”, kaže Anđić.

Kada je Monitor prije nekoliko godina pokušavao da otvori ovu temu i ukaže na nezakonitosti u gazdovanju šumskim blagom na sjeveru i mahinacijama s koncesijama, naišao je na zid ćutanja.

Anđić smatra da je sada situacija drugačija i da su svi odreda spremni da svjedoče o tome da privilegovani i povlašćeni drvoprerađivači, mahom članovi i finansijeri vladajućih partija, prije svega Demokratske partije socijalista, dobijaju kubik drveta na panju po cijeni i od osam eura, dok je cijena kubika oblovine na Kosovu od sto, do sto dvadeset eura.

Ljudi iz drvoprerađivačke branše objašnjavaju da u Crnoj Gori zbog toga nema finalne proizvodnje, ali da zato čitava drvna industrija na Kosovu i Albaniji počiva na sirovini iz Crne Gore.

Oni su još tada upozoravali da državljani Kosova i Albanije dolaze u Crnu Goru i nude da kupe preduzeća koja imaju koncesije, dok za cijenu ne pitaju.

„Kada se radi o Albaniji, to je vjerovatno zbog toga što je tamo zabranjena sječa šume. Oni zato dolaze u Crnu Goru i odvoze nam čak i ogrijevno drvo”, navodi Anđić.

Predsjednici skoro svih sjevernih opština ranije su u više navrata saopštavali kako se kolač od šuma neskladno dijeli, i da neprimjereno malo pripada opštinama na čijim se teritorijama šume nalaze. Oni su ukazivali na to da šumskim blagom treba da se upravlja na sjeveru, kao što se morskim dobrom upravlja na jugu.

Centralne vlasti su, ipak, do sada odbijale da se odreknu ovog izvora prihoda koji je ujedno i izvor manipulacija, posebno u toku izbornih procesa i kampanji.

Privilegovani koncesionari samo čekaju da okopni snijeg pa da s teškom mehanizacijom krenu šumama u pohode. Ne računaju jedino s tim da će se pobuniti ne samo preduzetnici koji nemaju državne privilegije, već ni mještani seoskih područja na sjeveru. Zapravo računaju da kod nas kap ne može preliti čašu.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo