Vlada stiže brzo. Oktobar; 8. novembar; 11. novembar; ipak 24. Sad je aktuelan 2. decembar. Bolje ikad nego nikad, nadaju se svi koji su željni promjena. Oni drugi shvataju da vrijeme postaje njihov saveznik
Kako sada stvari stoje, u parlamentu će se o vladi Zdravka Krivokapića razgovarati i glasati od 2. decembra. Možda to i neće biti baš u parlamentu, pošto skupštinski poslovnik treba da se prilagodi epidemiološkoj situaciji. Bude li volje.
Mandatar je, u međuvremenu, nagovijestio izmjene u personalnom sastavu kabineta koji je predočio prošlog četvrtka. Na to Krivokapića navodi nužda jer je advokat Nikola Terzić odustao od angažmana za mjesto ministra policije. Pride, mandatar je istrpio kritike sa raznih strana pošto u prijedlog vlade nije uvrstio ni jednog kandidata koji bi mogao predstavljati ne mali dio Crne Gore koji ne pripada pravoslavnoj većini. Ni u nacionalnom ni u vjerskom smislu.
Opoziciji nije trebalo mnogo da iskoristi ponuđenu priliku. „Apostolska vlada u kojoj nema predstavnika nacionalnih manjina ali ni Crnogoraca, u kojoj je zastupljena samo jedna konfesija – srpsko-pravoslavna, u kojoj je krštenica važniji dokument od lične karte i pasoša, biće svojevrstan eksperiment koji svakako neće dugo trajati”, poručili su iz DPS. U neku ruku i zadovoljni što se više neće govoriti o sinđinoj vladi i njenom učinku.
Izgleda, zapravo, da o pitanju nacionalne i konfesionalne jednobraznosti, prepoznate u Krivokapićevoj video najavi nove vlade, zamjerki nemaju samo lideri partija članica (njegove) koalicije Za budućnost Crne Gore. A opet, njima smeta što među predloženim ministrima nema, kako kažu, „autentičnih predstavnika srpskog naroda“. Odnosno, njih.
Do nekih promjena je već došlo. Kada je mandatar obrazlagao svoje viđenje vlade i njen sastav, ostalo je upražnjeno mjesto ministra odbrane. Danas, sa priličnom izvjesnošću, na tom mjestu vidimo Dritana Abazovića, lidera GP URA i nosioca liste Crno na bijelo. Time je umanjen problem neadekvatne nacionalne i konfesionalne zastupljenosti, iako među kandidatima za ministre i dalje nema nikoga iz reda Bošnjaka, ali je napravljen novi, ništa manji.
Od 30. avgusta uveče, upravo Abazović nastupa kao glavni promoter ideje da u budućoj vladi ne treba da bude mjesta za partijske lidere i političare sa izbornih lista. I onda, nakon što su svi, više ili manje nevoljno, prihvatili zadati princip, pravi se jedan izuzetak. Dritan Abazović.
„To je možda neprincipijelno, ali je vrlo moralno“, komentarisao je mandatar vlastiti postupak, pravdajući ga tvrdnjom da bez koalicije Crno na bijelo „mi danas ne bismo mi pričali o novoj Vladi“. Još je objasnio da njegov prijedlog „nije naišao na blagonaklon opozicije“, ali i to da Abazovića ne vidi kao eksperta za vojna pitanja.
Zatečen je bio i Abazović. Ali se brzo snašao u vezi ponude: „Ako mandatar smatra da mogu da budem od pomoći mogu da se žrtvujem”. Prevelika je to žrtva. Za Abazovića ali i za pokret koji predvodi. Dugačka je lista onih koji su se žrtvovali isključujući sebe iz principa koje su proklamovali. Uglavnom je poznato gdje ih je to odvelo.
Abazović je imao bolji izbor, u kojem se prirodno spajaju i moralno i principijelno. U parlamentu, kao šef poslaničkog kluba mogao bi kontrolisati i usmjeravati izvršnu vlast. U ekspertskoj vladi, ograničenog roka trajanja, umjesto njega može biti neko drugi, stvarno ekspert za odbarnu. Kao poslanik Abazović bi mogao da kontroliše kako vlada poštuje Sporazum koji su početkom septembra potpisali Krivokapić, Aleksa Bečić i on. Po cijenu da obori vladu ukoliko ona postane prijetnja društvu. To bi bila – žrtva.
Izazova nedostajati neće. U DF-u ne taje da ih je muka natjerala da privremeno prihvate odredbe pomenutog Sporazuma.
„U ovoj vladi ima više DPS-ovaca nego u Vladi Duška Markovića“, kazao je Nebojša Medojević aludirajući na činjenicu da je predloženi ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović i sada na jednom od rukovodećih položaja u istom Ministarstvu, dok je ranije bio zamjenik ambasadora u Rumuniji. Lider PzP je pridodao da je mandatar „osim nedostatka ljudskog integriteta i elementarnog vaspitanja i konstantnog ne-držanja date riječi, svojim kratkim videom pokazao i zaprepašćujuće nepoznavanje suštine problema u kojoj se nalazi Crna Gora i njeni građani“.
Pridružili su se i drugi lideri DF. „Podsjećam da je Crna Gora jedina država na svijetu koja je dva puta priznala Kosovo. Prvi put je to uradio Đukanović u oktobru 2008, a drugi put je tzv. Kosovo priznato u sporazumu lidera tri koalicije od 9. septembra 2020. godine. Zato kad budemo prozivali da će neki drugi izdati Kosovo, ne treba smetnuti s uma da ga je stara i nova crnogorska vlast priznala i izdala već dva puta“, kaže Milan Knežević. Ne samo u svoje ime. Pa pridodaje: „Izgleda da određeni djelovi buduće vlasti nikako ne mogu podnijeti činjenicu da će broj Srba na popisu biti značajno veći, da će procenat onih koji govore srpskim jezikom preći 60 odsto, a da će broj pravoslavnih vjernika SPC biti preko 95 odsto. Zato mi nismo poželjni u vladi.“
Knežević, dodatno, otvara još jedan front. Onaj prema Miodragu Daki Davidoviću, prema tvrdnjama upućenih, dugogodišnjem finansijeru prosrpske opozicije u Crnoj Gori i jednom od najzaslužnijih što je koalicija Za budućnost Crne Gore uopšte formirana. I to signalizira da Koalicija ZBCG neće biti dugog daha.
Valja zapamtiti – ovako o predloženoj vladi govore oni koji će, kažu, podržati njen izbor. Na osnovu toga možemo naslutiti ponešto o njenim dometima. Očekivano, ni opozicija nije štedjela Krivokapića i njegove kandidate.
Iz njihove perspektive, koja je predočena preko medija koje smo do juče zvali provladini, predloženi ministar vanjskih poslova nije DPS-ovac, nego neko „blizak srpskoj crkvi“. Isto se, bez navođenja argumenata, kaže i za nekadašnjeg poslanika i predsjedničkog kandidata Mladena Bojanića, koga Krivokapić vidi na čelu novog Ministarstva kapitalnih investicija.
Slijedi spisak onih za koje se bliskost sa Mitropolijom crnogorsko primorskom može i dokazati. Jelena Borovinić Bojović, predložena za ministra zdravlja, bila je u centru pažnje kao načelnica Pulmologije u KCCG zbog navodnih nepravilnosti koje su pratile liječenje Amfilohija Radovića i ponašanje ljekara i sveštenstva nakon njegove smrti. Ona je, saznali su dobro obaviješteni, i snaha episkopa Kirila Bojovića. Arhitekta Ratko Mitrović, kandidat za ministra ekologije, radio je na projektu Hrama u Podgorici ali i projektovao brojne male elektrane prije nego što je, kako kaže, promijenio stav o njima. Njegov brat je starješina Hrama Hristovog vaskrsenja. Advokat Vladimir Leposavić, kandidat za ministra pravde, dio je pravnog tima MCP. Kandidat za ministra finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić je sestrić episkopa dioklijskog Metodija.
Ovo ukazuje da je mandatar, sam ili uz nečiju pomoć, buduće saradnike birao mahom iz prilično zatvorenog kruga oko MCP. Da li će to voditi i u pretjerani uticaj crkve na buduće izvršne vlasti, vidjećemo. Sumnje nijesu bez osnova.
Posebno poglavlje ove priče otvorio je prijedlog da buduća ministarka prosvjete, kulture, nauke i sporta (vidjeti boks) bude Vesna Bratić, vanredna profesorica Filozofskog fakulteta u Nikšiću.
Društvene mreže su,, preplavili njeni postovi u kojima se moguća ministarka predstavlja kao nekritički sljedbenik crkve i sveštenstva (Bratić kaže kako smo smrću mitropolita Amfilohija „svi postali siročad“, dok Borisu Dežuloviću, zbog kritika na račun radova na manastiru Ostrog poručuje da je „đubre ustaško“ i „magarac“); srpski nacionalista („Ja jesam nacionalista. Srpski. To samo znači da volim svoj narod“) i da je „žensko ko žensko čak i kad je četnik“ (Bratić tvrdi kako je u pitanju jedna „ironična objava“).
Ako je Zdravko Krivokapić napravio grešku, ima vremena da je ispravi. Mnogi ga ovih dana, poput sedam ženskih NVO, uz različitu argumentaciju pozivaju da odustane od prijedloga da Vesnu Bratić postavi na jednu od najvažnijih funkcija u svojoj vladi. Ukoliko se ogluši o te apele, mandatar će pokazati da je baš to želio: da obrazovanjem, kulturom, naukom, rukovodi srpski nacionalista, bespogovorno odan vjerskim dogmama i autoritetima, spreman da se našali na temu ja četnik/četnikuša, dok istovremeno istaknutog novinara antifašistu, poznatog i dosljednog borca za prava Srba u Hrvatskoj označava kao ustašu.
To je jedan od većih strahova koji prate formiranje naredne vlade.
„Ako buduća ministarka izražava ponos zbog pripadništva četničkom pokretu, mora da objasni na šta je to ponosna? Da li na kolaboraciju četnika s nacistima, da li na masakre muslimanskih sela u Crnoj Gori pod komandom Pavla Đurišića i njegov dokumentovan cilj etničkog čišćenja Muslimana i Albanaca?“, javno se zapitala Tea Prelević Gorjanc. „Da li se od nje kao srpskog nacionaliste u vladi može očekivati da interese svog naroda ne pretpostavi interesima svih drugih koji u Crnoj Gori žive?“
Drugima je, opet, mnogo važnije bilo da iskažu svoj nacionalizam zamjerajući predloženoj ministarki što je rođena u Trebinju. Pa, prema njihovom sudu, zato nije dostojna funkcije u Crnoj Gori.
U sjenci takvih priča ostali su neki urgentni i konkretni problemi. Ali i prihvatljiva personalna rješenja. Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija trebalo bi da vodi Tamara Srzentić, povratnica iz SAD, i žena koja ima jaku priču o minulom radu. I o resoru čije važnosti, trenutno, i nijesmo potpuno svjesni.
I Mladen Bojanić objavljuje fotografiju u društvu Milojka Spajića i Jakova Milatovića, kandidata za ministra ekonomskog razvoja. Uz poruku: „Sastanak kandidata za ministre ekonomskog dijela predložene Vlade Crne Gore. Iako nije sigurno da ćemo biti izabrani, radimo sve da budemo spremni od prvog dana. Ekonomija Crne Gore ne može da čeka”.
Koliko je to važno ne treba objašnjavati. Dovoljno je reći da ćemo u narednu godinu, najvjerovatnije, ući sa budžetom koji će pripremiti Markovićeva vlada. Ako ispune svoju zakonsku obavezu.
„Snažno ističem da je svaki novi dan DPS-a na vlasti ogromna, nenadoknadiva šteta za građane Crne Gore i državu. Ko god bude postupak formiranja nove vlade produžavao zarad bilo kakvih parcijalnih interesa, taj izvjesno radi, svjesno ili nesvjesno, u korist bivšeg režima“, upozorava mandatar. Većini se, ipak, ne žuri. Zato će vlada sačekati decembar. Ukoliko se ne nastavi postizborna vrteška. Formalno, vladajuća većina ima fore do 8. januara.
Resursi superministarstva
Ideja mandatara Krivokapića da u jednom ministarstvu objedini četiri postojeća resora: prosvjetu, kulturu, nauku i sport naišla je na najviše pažnje. I kritika. Ukrupnjavanjem bi nastalo superministarstvo koje bi, prema sadašnjim parametrima, raspolagalo budžetom većim od četvrt milijarde (oko 260 miliona eura), hranilo skoro 25.000 porodica i imalo nemjerljiv uticaj na prošlost, sadašnjost i budućnost stanovnika Crne Gore.
Evo nekoliko podataka koji, možda, nijesu najprecizniji, ali bi mogli poslužiti za ilustraciju moći onoga ko bi kontrolisao taj megaresor.
U nadležnosti Ministarstva prosvjete nalaze se 162 državne i četiri privatne internacionalne osnovne škole; 50 državnih, jedna državno-privatna i tri privatne srednje škole (dvije su internacionalne), a tu su i tri resursna centra za obrazovanje i osposobljavanje djece i mladih.
Ministarstvo je krovna organizacija Univerziteta Crne Gore (obuhvata dvadesetak fakulteta, skoro 80 studijskih programa i tri naučna istraživačka instituta) i Zavoda za školstvo, Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, Centra za stručno obrazovanje, Ispitnog centra… Ovogodišnji budžet Ministarstva i institucija u njegovoj nadležnosti prelazi 200 miliona. U Ministarstvu radi nešto manje od 100 zaposlenih dok broj uposlenih u svim organizacijama i institucijama iz tog resora (od škola do zavoda i centara) prelazi 23.000.
Dok prosvjeta brine o budućnosti, Ministarstvo kulture, pored ostalog, vodi računa o tragovima prošlosti Crne Gore. I korijenima onih koji danas žive u njoj. Nacionalna biblioteka Đurđe Crnojević, Narodni, Pomorski i Prirodnjački muzej Crne Gore, Državni arhiv, Muzički centar, Centar savremene umjetnosti, Kinoteka, Filmski centar, Biblioteka za slijepe, Uprava za zaštitu kulturnih dobara… samo su neke od institucija pod okriljem Ministarstva kulture u kojima radi oko 1.500 zapošljenih. Aktuelni budžet Ministarstva je 30 miliona eura. Samo.
Sa 32 zapošljena i godišnjim budžetom od 10 miliona, Ministarstvo nauke ne izgleda kao resor koji je po značaju u istom redu sa kulturom i prosvjetom. To je, međutim, najbolje ocijenjeno ministarstvo u nedavnom izvještaju EK, dok odlazeća ministarka Sanja Damjanović i njeni saradnici guraju projekat osnivanja Međunarodnog instituta za održive tehnologije, što je investicija koja se procjenjuje na nekoliko stotina miliona eura. I ogromne benefite koje bi društvo crpilo iz njegovog budućeg rada u Crnoj Gori. Ili ne bi, ukoliko taj projekat završi u nekom drugom dvorištu.
Ministarstvo sporta i mladih raspolaže godišnjim budžetom od 8,65 miliona. To, očito, nije dovoljno za neometan rad 30-ak zapošljenih, pa sajt ovog Ministarstva trenutno nije dostupan javnosti. Ono što se zna, mimo zvaničnih podataka, jeste da se pod okriljem tog Ministarstva spremaju, ili su već započele, velike kapitalne investicije. Tu su i redovna izdvajanja za sportske saveze. Prednjači Košarkaški savez CG (730.000), dok najmanje ide najtrofejnijima – rukometu i vaterpolu (manje od 100.000, skupa). Te podatke, ipak, treba uzeti sa rezervom. Uz spoznaju da bi se poredak mogao promijeniti. Za razliku od Mila Đukanovića koji je favorizovao košarku, novi mandatar preferira rukomet. Što ne znači da će ga njegova većina slijediti onako kako su čelnici DPS slijedili svog sportsko-političkog idola. I šefa.
Zoran RADULOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DANAS, SJUTRA2 sedmice
INTERVJU2 sedmice
U SJEĆANJU2 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice