Povežite se sa nama

Uncategorized

PLJEVLJA: Magla koju dišem

Objavljeno prije

na

To je tek vijest na koju smo navikli. ,,U Pljevljima ne može da se diše”. Čudna mi čuda.

S jesenjim danima krenule su brojke o prekoračenjima štetnih materija u pljevaljskom vazduhu. ,,Koncentracija sumpor- dioksida u Pljevljima u petak je iznosila 408 mikrograma po metru kubnom, toliko je u 15 sati izmjereno na mjernoj stanici u Skerlićevoj ulici, u centru grada. Dozvoljena dnevna koncentracija sumpor-dioksida u Crnoj Gori je 125 mikrograma po metru kubnom”, glasila je vijest u oktobru. Koncentracija sumpor-dioksida u Nikšiću na primjer bila je 4,9 mikrograma po metru kubnom. Vazduh u Pljevljima bio je ,,bogatiji” sumpor-dioksidom 83 puta vi[e nego u Nikšiću. Lani je u Pljevljima registrovano 189 dana sa prekoračenjima vrijednosti zagađujućih PM 10 čestica u vazduhu.

To izgleda ovako. ,,Djevojčicu od dvije godine po čitav dan držimo u kući. Imamo potkrovlje, pa se veš tamo suši. Kad stignemo, odemo na dva sata do Rudnica, desetak kilometara od grada, na čist vazduh. Gore bude 14 kad je u gradu jedan stepen. Oni koji imaju auto i mogu to sebi da priušte odlaze svakodnevno iz pljevaljskog smoga da bar nekoliko sati provedu na čistom vazduhu”, kaže Monitorov sagovornik iz Pljevalja.

Ove godine je, ipak, kažu Pljevljaci, malo bolje nego lani. Nešto je manje magle pa se lakše diše, za šta se može zahvaliti Svevišnjem. Vlada i dalje planira. Od drugog bloka Termoelektrane i, teorijski, sa njim povezane toplifikacije grada, do mini toplane.

Od raznoraznih planova, jedan je realizovan. Od 5.decembra automatska stanica za praćenje kvaliteta vazduha u urbanoj zoni Pljevalja nalazi se na lokaciji Gagovića imanje. Mjesto na kojem se do tada mjerilo zagađenje bilo je ,,u centru grada, na parkingu, pod direktnim uticajem dimnjaka jedne od najvećih kotlarnica u gradu u Skerlićevoj ulici i uticajem izduvnih gasova automobila, tako da ne odgovara kriterijumima za mjerno mjesto toga tipa”, ustanovila je za taj posao formirana komisija.

Faktor da građani dišu i na tom mjestu je ignorisan. Iako se za lokaciju nove stanice odoka ne bi reklo da je reprezentativna jer je malo iznad grada, Pljevljaci kažu da mjerenja pokazuju gotovo iste rezultate kao stara.

Ostalo su – tenderi. U novembru je objavljeno da bi gradnja mini toplane mogla da počne u toku ovogodišnje sezone grijanja, ukoliko se okonča tender za izbor izvođača radova koji bi trebalo da bude objavljen u narednih nekoliko dana. Izgradnjom nove toplane prestala bi da radi kotlarnica u Skerlićevoj ulici, koju Vlada, kada se govori o zagađenom vazduhu, tretira kao prvooptuženu. Iza nje su šporeti po kućama, Termoelektrana je, po mišljenu vlasti, nedužna. Fakat da, kad se elektrana pokvari ili popravlja, mjerenja pokažu čistiji vazduh, zvanično se tretira kao slučajnost.

I ove godine se odigrava priredba sa kupovanjem briketa koji se građanima prodaje po subvencionisanim cijenama. Opštinske vlasti su najavljivale da neće kupovati pelet i brikete, nego štedjeti pare za mini toplanu. Tender je ipak raspisan u novembru. Prije nekoliko dana otvorene su ponude, čeka se da istekne rok za žalbe, pa če biti potpisani ugovori sa najpovoljnijim ponuđačima. Ko se do tad smrzne, smrzao se, ne zbog zime nego zbog Zakona o javnim nabavkama.

Priča sa nabavkom peleta graniči se sa bezobrazlukom jer se najviše domaćinstava u tom gradu grije na ugalj, koji su davno nabavili. Pelet se, može ložiti samo u posebnim pećima koje koštaju od 750 do 2.300 eura.

Da ni briket ni pelet nijesu rješenje, govorio je ovih dana na okruglom stolu koji je na temu zagađenja vazduha u Pljevljima organizovala NVO Green home, profesor Mašinskog fakulteta u Podgorici Vlado Ivanović. „Zamjena energenta ne može da spriječi zagađenje u Pljevljima pogotovo kada su u pitanju PM 10 čestice. Ni prečišćavanje dimnih gasova ne mogu da dovedu do nivoa zagađenja koji je prihvatljiv. Jedino moguće rješenje je gašenje izvora. Moraju gradske kotlarnice i individualna ložišta da se ugase i da se nađe drugi način zagrijevanja prostorija u gradu. Toplifikacija je jedini način da grad Pljevlja ima čist vazduh.

Termoelektrana i Rudnik uglja učestvuju u zagađenju ali njihov uticaj nije presudan u zagađenju. Mi nismo prepoznali izgradnju drugog bloka kao jedino rješenje, mi smo rekli da je od toga veći problem za grad izgradnja sekundarne mreže”, rekao je, kako prenose Vijesti, Ivanović, uz ocjenu da je zagađenje vazduha u Pljevljima katastrofalno.

Predsjednik Opštine Pljevlja Mirko Đačić najavio je da će ovih dana biti otvorene ponude za izbor izvođača radova za izgradnju nove toplane u naselju Radosavac, koja bi radila na biomasu. ,,Pored toplane potrebno je izgraditi i cjevovod do grada i glavnu podstanicu i prilljučiti se na postojeći cjevovod. To zahtijeva velika sredstava. U kapitalnom budžetu države za ove namjene biće izdvojeno 2,55 miliona eura”, rekao je Đačić.

Toplifikacija ne bi mogla biti završena za deset godina i da se odmah krene u njenu realizaciju, saglasni su mnogi u Pljevljima. Stručnjaci objašnjavaju da se toplifikacija mogla uraditi i iz prvog bloka TA, kao i da izgradnja Drugog bloka, kako stvari stoje, ne podrazumijeva toplifikaciju jer ne postoji ,,sekundarna mreža” koja bi toplotu vodila do pljevaljskih domova.

,,Priča se da će možda nešto oko toplane i uraditi jer su lokalni izbori za dvije godine”, kaže naš sagovornik.

Kad negdje skoro dvjesta dana godišnje ne može da se diše, kad kraj sa ogromnim prirodnim bogatstvima živi u siromaštvu, niko nema prava da se čudi zašto je prirodni priraštaj negativan, zašto ljudi odlaze. I zašto se o Pljevljima govori kao o gradu koji najbrže umire u Crnoj Gori.

Ternoelektrana na sudu

Portal H-alter nedavno je pisao o termoelektrani na ugalj Vado Ligure, smještenoj u naseljenom području na rubu grada Savone na sjeverozapadu Italije. Dok su stanovnici umirali od teških bolesti u postotku koji znatno odskače od ostalih dijelova Italije, institucije nadležne za nadzor decenijama su tvrdile kako je sve u redu s radom te elektrane. Kada je 2008. godine firma Tirreno Power, vlasnik termoelektrane, najavila planove za gradnju novog bloka na ugljalj, građani, uglavnom članovi porodica ljudi koji su oboljeli, podnijeli su tužbu. Poočela je višegodišnja istraga koja je na vidjelo iznijela spregu uprave termoelektrane i svih nivoa vlasti koji su dogovarali kršenje raznih standarda emisija štetnih gasova. Termoelektrana je 2014., sudskom odlukom zatvorena. Optužnica koju je podnijelo državno tužilaštvo tereti 86 ljudi, od zaposlenih u termoelektrani do raznih službenika za smrt 442 ljudi između 2000. i 2007. izazivanjem namjerne ekološke katastrofe. ,,Bilo je i prije slučajeva kršenja dozvola od strane korporacija, ali su oni završavali manjim upravnim kaznama za firme. Ovaj slučaj je drugačiji jer je riječ o kaznenom postupku, može voditi i u to da brojni ljudi završe u zatvoru na dugo, što bi bio veliki presedan za italijanski pravni sustav. Takva presedanska odluka kasnije može biti korištena i u drugim državama”, kazao je za H-alter Antonio Tricarico iz Udruženja Re: Common. U junu ove godine italijanski mediji su objavili saopštenje kompanije da nemaju uslove za ponovno pokretanje rada.

MIloš BAKIĆ

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo