Beranci i turisti koji su nekada znali kako izgleda hotel Berane u punom sjaju, sklupturu pod nazivom Kupačica danas mogu vidjeti samo kao kopiju, odnosno drugi odlivak, na plaži Ričardova glava u Budvi. Mnogi, tako, i ne znaju da je ova skulptura pravljena specijalno za fontanu terase hotela u Beranama početkom šezdesetih godina prošlog vijeka. Sada se u Budvi prodaju suveniri sa motivom Kupačice.
Od vremena nesrećne privatizacije Hotelsko-turističkog preduzeća Berane do današnjih dana ne zna se sudbina ni drugih značajnih umjetničkih djela koja su krasila objekte te kompanije, iako njihova ukupna vrijednost daleko prevazilazi sumu po kojoj je grupa berzanskih špekulanata došla do većinskog paketa akcija.
Uzalud javnost postavlja pitanje gdje je nestao triptih čuvenog slikara Uroša Toškovića koji je krasio enterijer hotela Berane, kakva je sudbina simbola ovog hotela, pa i grada, skulpture Kupačica akademskog vajara Dragana Mitrovića, šta je bilo sa velikim platnom Aleksandra Prijića, i mnogim drugim umjetninama, nakon što je ovaj odavno zatvoreni ugostiteljski objekat promijenio više vlasnika?
Tri slike kombinovane tehnike, koje čine cjelinu, iz jednog ranijeg perioda Toškovićevog stvaralaštva davno su kupljene za nekoliko desetina hiljada maraka. Naravno, da je vrijednost triptiha neprocjenjivo porasla u kasnijem periodu, kada je ovaj crnogorski umjetnik u Parizu označen kao „najveći živi crtač na planeti”.
Triptih se nalazio u manjem salonu u prizemlju, kada mu se izgubio svaki trag, kao i drugim umjetničkim djelima. Neki vjeruju da je samo Toškovićeva slika danas sigurno vrijedna onoliko koliko su ti berzanski mešetari platili većinski paket akcija čitavog hotelsko-turističkog preduzeća, što je iznosilo svega oko sto pedeset hiljada eura.
Takođe se vjeruje da su neke umjetnine iznesene iz zemlje. Sigurno da nije teško utvrditi u kojem periodu je nestao, recimo, Tošković, ko je mogao i kome da ga proda. Zna se tačno kako je i kojim redosljedom hotel mijenjao vlasnike na papiru. Na taj način bi se i triptihu i svim ostalim umjetničkim djelima ušlo u trag.
Hotel Berane je do 2003. godine bio najznačajniji objekat hotelsko- turističkog preduzeća u ovom gradu. Ta godina je početak pljačke i početak njegovog kraja. Monitor je već pisao da je 2003. godine ovu ugostiteljsko-turističku kompaniju privatizovala nepoznata firma Euroturist GMBH. Kola su brzo krenula nizbrdo. Za društvo okupljeno oko Euroturista problemi su počeli već krajem 2004. Ponestajalo je obrtnih sredstava, sve manje se radilo, a plate zaposlenima nijesu isplaćivane. Tinjalo je nezadovoljstvo, počeli štrajkovi.
Šlag na torti bio je neizmireni kredit kod Atlasmont banke, zbog kojeg je ova banka HTP-u 2005. godine zaplijenila hotel Berane. Ovaj hotel, površine hiljadu kvadrata u osnovi, puta tri sprata, sa 17 hiljada metara kvadratnih zemljišta nad obalom Lima, Atlasmont banka je cijenila 700 hiljada eura, a prodala, tek iz trećeg puta, za svega 200 hiljada. Navodno, istim vlasnicima pod drugim imenom.
Izvor iz filijale Atlasmont banke u Beranama rekao nam je, međutim, da je ova filijala zaplijenila samo objekte i zemljište, ali ne i inventar. Vrata hotela su plombirana, ali je plomba brzo oštećena, a inventar i dalje nestajao.
„Nijesmo postali vlasnici inventara, i nijesmo bili u posjedu popisa sredstava, tako da nam nije poznata sudbina umjetničkih djela. Ne znam zbog čega, ali ključevi od hotela su završili u Podgorici, a ne kod nas”, rekao je Monitoru jedan bankarski službenik.
U Podgorici je obavljena i prodaja, koju je u ime banke potpisao generalni direktor Mihailo Banjević, a u ime kupca preduzeća Monte invest, čiji je vlasnik na papiru bio Slovenac Matjaž Trtnik, Snežana Perović. Kupci se nikada nijesu pojavili u Beranama, ali je Slovenac navodno ovlastio Monte nekretnine Berane, kao firmu kćerku, da preuzme ključeve. Hotel nije stavljen u funkciju, a vjeruje se da je upravo u ovom periodu došlo do nestanka najvećeg broja umjetničkih slika i drugih umjetničkih djela i predmeta.
Osim Toškovićevog triptiha i Prijićeve slike veličine četiri puta tri metra, samo u hotelu Berane bilo je i nekoliko slika beogradskog umjetnika Zorana Radovića, veliki broj slika drugih umjetnika, unutrašnjih skulptura od drveta i bronze.
Upravo u to vrijeme iz fontane na terasi hotela nestala je Mitrovićeva statua Kupačica. Za originalnu Kupačicu se vjeruje da je završila daleko od Crne Gore. Jasno je, kažu bivši radnici, i to da je Kupačica razmontirana vrlo stručno, što ukazuje na to da je neko „radio” mirno i bez straha, odnosno da to sigurno nijesu uradili kradljivci starog bakra i bronze.
Neko je pokušao da ukrade i skupocjeni klavir Petrof, koji je krasio veliki salon hotela, i iz njega izvukao mehanizam. Danas, kada ovaj hotel djeluje sasvim avetinjski, u njemu je od svih umjetnina ostala samo velika zidna tapiserija dužine preko deset metara, sa motivima momaka i djevojaka u crnogorskim narodnim nošnjama. Nevjerovatno da se neko nije sjetio i nju da skine i odnese.
Skoro da su u potpunosti uništene i dvije drvene zidne instalacije, takođe značajne vrijednosti, djelo beogradskog umjetnika koji ih je, svojevremeno, izrađivao na licu mjesta, živeći u hotelu. Lopovi su ih skunuli sa zida, ali nijesu uspjeli da ih u komadu iznesu. Ostale su kao obična gomila drveta ispod zidova na kojima su se nalazile decenijama.
Više nije imalo šta da se ukrade. Tu je bio kraj pljačke umjetnina nekadašnjeg Hotelsko-turističkog preduzeća Berane, koje su iz ruke u ruku stigle ko zna dokle. U civilizovanim zemljama u kojima se cijene umjetnost i umjetnici poput Uroša Toškovića, Aleksandra Prijića, Zorana Radovića, Dragana Mitrovića, odavno bi istraga o tome bila pokrenuta. Ova umjetnička djela su bila ne samo vlasništvo kompanije, već grada i države. Zar ih ne bi trebalo vratiti državi i gradu?
Tufik SOFTIĆ