Povežite se sa nama

DUHANKESA

Platona smo odavno sahranili

Objavljeno prije

na

Politička istorija svijeta je istorija populizma. Iako se u savremenoj političkoj teoriji termin populizam povezuje sa događajima u SAD-u i Rusiji s kraja 19. vijeka, populizam kao stanje stvari na terenu, seže u najdublju prošlost organizovanog društva i dominira savremenim svijetom. Sljedeća epizoda iz istorije sociologije najbolje ilustruje ovu konstataciju.

Kada je Marsel Mos, najbolji učenik Emila Dirkema (koji je kultnim djelom Osnovne forme religijskog života – Les Formes elementaire de la vie religieuse, s pravom stekao titulu rodonačelnika sociologije religije), pitao pripadnike plemena Hotentoti da odrede sadržaj etičkih pojmova dobra i zla, dobio je odgovor da je zlo i nemoralno kada ratnici susjednog plemena zapale njihove kolibe, ubiju njihove ratnike, otmu im stoku i siluju njihove žene. A šta je dobro i moralno?

„Kada mi zapalimo njihove kolibe, pobijemo njihove ratnike, otmemo im stoku i silujemo njihove žene!”

Mos je sa zgražanjem prenio ovaj rezultat istraživanja evropskim kolegama i medijima; do danas, za medije i evropsku javnost, Hotentoti su, ni krivi ni dužni, ostali metafora za najcrnje varvarstvo.

Nisu htjeli priznati ono što su morali znati: da su i oni do dna duše Hotentoti, da su na političkoj sceni svijeta od pamtivijeka do danas, praktično svi akteri, sljedbenici bahato kritikovanog hotentotskog morala. Vodeći mediji država koje se diče svojom demokratskom tradicijom, izvještavajući sa ratišta na kojima djeluju njihove agresorske trupe, ponavljaju refren hotentotskog morala: ,,Mi njima bombardujemo i okupiramo cijelu državu, uništavamo njihove vojnike, ubijamo njihove lidere i stotine hiljada njihovih civila, uništavamo im strateške objekte i infrastrukturu, koristimo njihove ekonomske resurse, punimo zatvore onima koji nam se protive, silujemo im žene – to je pravedno i dobro! Kada oni ubiju stotinu naših civila i dignu u vazduh neki naš važan objekt, to je nedopustivo i zlo!”

U antičkom vokabularu riječ Demagog (Vođa naroda), nije pežorativno konotirana. Demagog vodi narod tamo gdje mu narod kaže. Najomiljeniji je vladar koji uspijeva ubijediti narod da ga vodi tamo gdje narod hoće! Ili, vodeći ga tamo gdje sam vladar hoće, da ubijedi narod da je to upravo ono gdje narod hoće. Suština svake vlasti i danas je da uvjeri narod u to. Neopravdana je redukcija populizma na „mobilizaciju otuđenog dijela stanovništva protiv vladajućeg sistema”, odnosno na „revolt siromašnih i pauperizovanih slojeva protiv korumpirane elite u cilju preuzimanja vlasti”. U osnovi, populizam se definiše prema nosiocu društvene moći a ne prema principima na kojima počiva vlast. Budući da su sve savremene države zasnovane na narodu kao krajnjem nosiocu vlasti (još od vremena klasične rimske formule: ,,Potestas in populus, auctoritas in Senatu!” – ,,Moć je u narodu, autoritet je u Parlamentu”), jasno je da su sve one populističke.

Opravdano je pitanje: Zar nije svaka vlast nužno utemeljena na narodu, zar je uopšte moguća nekakva druga forma političke vlasti osim populizma!? Svakako, barem teorijski. Platon nije bio populist. U njegovoj idealnoj državi narod jeste osnova ali vodeći principi države su vrline koje treba unijeti u narod. Kod Platona ne vlada narod nego se narodom vlada. Za razliku od svih poznatih vlada uključujući savremene, koje narod tretiraju kao priglupog džina kom treba laskati i lagati ga da je on najpametniji i da zato ima pravo da vlada, Platon narod shvata ozbiljno i pristupa mu pošteno. Prema Platonu cilj države je uspostavljanje najboljeg mogućeg, dakle, idealnog društva, koji zahtijeva i najveće znanje upravljanja državom.

A narod ne može upravljati državom, jer nije sveznajući već je neznajući! Narod treba educirati, podučiti ga vrlini, ispravnom i dobrom životu, narod treba odgajati za zajednicu, usmjeravati ga u skladu sa društvenim vrijednostima i moralnim vrlinama, za dobro svih! To je smisao Platonove države, to je razlog zašto toliko rigorozno insistira da državu vodi najmudriji i najmoralniji. Ujedno, sam taj zahtjev je najbolje objašnjenje zašto ta država nije nikada bila primjenjena u praksi, i zašto o Platonovoj državi niko ne razmišlja ni danas!

Osim toga, i narodu je mnogo ugodnije kada mu laskaju nego kad ga kritikuju. Kao i pojedinca i narod je najlakše potkupiti ako mu se kaže da zna sve, nego da ne zna ništa, i da ga još treba podučavati i vaspitavati, zahtijevajući da živi u skladu sa vrlinama Istine, Pravednosti, Dobrote i Ljepote, a ne po svome ćejfu!?

Deificiranje naroda rimskom sentencom – ,,Vox populi – vox Dei!” – ,,Glas naroda, glas Boga!” – dalo je narodu prednost koju ništa nije moglo ugroziti. Takav formalno i institucionalno apsolutni status naroda, trajno je skinuo sa naroda svaku odgovornost dok je vladaru omogućio da, zloupotrebljavajući lakovjernost neukog naroda, ostvaruje lične ciljeve i osvajačke fiks ideje, prikazujući ih kao volju naroda; ujedno, dao je idelanu priliku narodu da se prepusti želji za pljačkom i ubijanjem na tuđoj teritoriji, zahtijevajući od vladara da ih povede u rat, a kasnije, kada se svode računi da nađe alibi u obavezi da se povinuje naređenjima vlasti!

Veliki socijal-utopisti, koji takođe nisu populisti, propali su. Prosvjetiteljstvo je propalo zato što je bilo inspirisano velikim idealima a ne neposrednom voljom naroda. Kant nije bio populist nego Prosvjetitelj i zato je za politički praksu ostao onoliko beznačajan koliko je postao značajan za političku teoriju. Kao i za Platona, i za Prosvjetiteljstvo narod živi u neznanju. Treba ga iz tog stanja izvesti, prosvijetliti, i naravno, treba sistem uskladiti sa društvenim idealima i moralnim vrlinama a ne sa voljom, tačnije – samovoljom! – naroda. Zato su veliki utopisti ostali – utopisti. Zato je revolucija od 1789. godine propala u krvi. Jer su pokušali propisati narodu kako treba da živi; jer su ideale Slobode, Bratstva, i Jednakosti (Liberte, Fraternite, Egalite), kao principe koji će odlučivati o budućnosti naroda, pokušali postaviti iznad sadašnjosti u kojoj će narod samovoljno odlučivati ili nalaziti opravdanje za svoje hirove u obavezi građanskoj poslušnosti.

Zato narod neće ideale;i zato narod hoće da vjeruje da su mu odriješene ruke, da ga se pita. Sve nevolje svakodnevnog života koliko god bile realne, u narodu potiskuje mogućnost da odlučuje a da ne snosi odgovornost!

Ipak, nisu sve oblasti društvenog života podređene sindromu populizma. Gdje god postoji jasno definisan vrijednosni ideal, tu populizam nema pristupa. Tipičan primjer su umjetnost i nauka, koje su ostale imune na populističke zahtjeve da im se i ovdje prizna da je ,,Glas naroda glas Božji”. Nijedan veliki umjetnik nije populist: Holderlin, Dostojevski, Kafka, nisu populisti; Salvador Dali, Pikaso, Vazareli nisu populisti; Bergman, Korbizje, Henri Mur, nisu populisti. Naučnici u području egzaktnih nauka – astronomi, fizičari, hemičari, biolozi, liječnici, geolozi… generalno nisu populisti. Njih ne vodi lični interes, niti o njihovim rezultatima odlučuje Narod, nego Istina.

A narod kao narod, koliko god volio Istinu više voli da ga lažu i preči mu je onaj ko ,,ga laže najbolje”, od svake istine, bila ona sa velikim ili sa malim početnim slovom.

Na sreću i vlasti i naroda, Platona smo odavno sahranili!

Ili ipak, na nesreću i njihovu i svih nas!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Podvala o “srećnim” i “nesrećnim” narodima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaboravilo se zlatno pravilo da na ovom svijetu nema ništa što, uz prednosti koje donosi nama, istovremeno ne nosi i prednosti za naše protivnike

 

 

Uz bezbrojne obmane kojima je izložen svaki bespomoćni pojedinac, posljednjih godina prešlo se na manipulisanje cijelih naroda. To se moglo predvidjeti još kada je svijet sa beskrajnim optimizmom prihvatio Veliki projekt Prosvjetiteljstva o prednostima uvođenja opšte pismenosti i savremenim spektakularnim napretkom komunikacijskih tehnologija.  Najveće oduševljenje izazvala je tvrdnja da će sveopšta pismenost zadati smrtni udarac tiraniji i svakoj drugoj autokratskoj vladavini. Ovaj optimizam kulminirao je u ideji trajne emancipacije naroda (kod Imanuela Kanta, emancipacije cijelog čovječanstva i konstituisanja Svjetske države vječnog mira i univerzalne slobode!) formulisanoj u paroli:

“Vlastima je u interesu da narod ostane nepismen jer se najlakše vlada nepismenim narodom! Nepismen narod robuje, pismen i obrazovan narod je slobodan!“

Zaboravilo se zlatno pravilo da na ovom svijetu nema ništa što, uz prednosti koje donosi nama, istovremeno ne nosi i prednosti za naše protivnike! U svakom društvu, vlast može manipulisati samo onaj dio društva do kog direktno stiže njen glas. Nepismen narod živi u neznanju, ali upravo zbog toga, živi i izvan dohvata ideološke manipulacije!  Brzo se pokazalo da svaka vlast manipuliše svaki pismen narod, i da apsolutno manipuliše apsolutno pismen narod! Jer se zaboravilo da svaka vlast korumpira a da apsolutna vlast apsolutno korumpira!

Činjenica da je u savremenom svijetu praktično postignuta apsolutna (makar samo elementarna) pismenost, i da su svi najmoćniji centri produkcije i plasiranja informacija monopol vlasti, u praksi znači da danas vlasti apsolutno manipulišu svakog pojedinca i sve narode svijeta! Osim  neznatnog broja nepismenuih srećnika iz enklava do kojih ne doseže svemoćna ruka manipulatora i ne dopire zaglušujući glas interneta. Ovaj monopol je omogućio da se već desetak godina za redom na velika zvona plasira i postane svima dostupna, totalno kretenska sintagma o “srećnim“i “nesrećnim“ narodima, uz pozivanje na istraživanja javnog mnjenja, izvršena od najautoritativnije instance te vrste u svijetu – Galupovog Instituta! Zavedeni objavljenom rang listom onoga što se u principu ne može rangirati (“sreće“ kao striktno subjektivnog stanja, nemjerljivog indeksima kojima je Galupov institut “mjerio“ srećnost i nesrećnost svih naroda svijeta, na udarnim TV vijestima i portalima odjeknulo je “otkriće“ da su Makedonci  “najnesrećniji“  narod Evrope. Po ovom istom istraživanju, već osmu godinu za redom, Finci su najsrećniji narod na svijetu(??).

Svakom ko malo razmisli, biće jasno da narodi ne mogu biti ni srećni, ni nesrećni. Nema srećnih naroda, kao što nema ni nesrećnih naroda. Sreća je subjektivno stanje pojedinca a narode čine milioni pojedinaca – svako sa svojim subjektivnim stanjem. Svi rado prihvataju ocjenu da je neki narod hrabar, ali ako kažete da je neki narod genocidan, odmah će vas podsjetiti da je zločin uvijek individualan. Kao da hrabrost nije individualna!

Manipulisanje se pretvorilo u mentalno nasilje najgore vrste. Jer šta je, ako nije mentalno nasilje, kada  desetine naroda sa strijepnjom očekuje vijest potkrijepljenu autoritetom navodno naučne istine, da bi saznali jesu li srećni ili nesrećni!?  Ako ne postoji prihvatljiv način da se utvrdi broj srećnih ljudi u jednom narodu ili državi, bar približno se može odrediti broj nesrećnih ljudi: procentom samoubistava na 100.000 stanovnika. U ovom pogledu, brojke potpuno protivrječe navedenim Galupovim istraživanjima.  Za ilustraciju,  2020. godine taj broj je iznosio: u Makedoniji 9.4; u EU 10.2; u SAD 14.5; u Finskoj 15.3. U Siriji, razorenoij decenijskim građanskim ratom, milionim raseljenih, 2.0!

Budite pismeni, čitajte, pratite šta se događa ali razmišljajte svojom glavom. Vaša sreća je samo vaša. Ne dopustite nikome da zastane između vas i vašeg srećnog osmijeha.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Starost i pohlepa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto što motive lidera najmoćnijih svjetskih država tumače u kontekstu hipotetičkih dugoročnih planova, politički analitičari bi bili bliže istini ako bi, po uzoru na Henri Džejmsa, pošli od pojmovnog para Starost i mudrost, uz postulat da prividna mudrost starosti ovih lidera skriva pohlepu. Pokvarenu, zlu, bezosjećajnu pohlepu. I ništa više

 

Većina komentatora aktuelnog rusko-ukrajinskog konflikta, ne shvataju ili zaboravljaju da je invazija Rusije na Ukrajinu, započeta februara 2022 godiue, bila erupcija sukoba koji datira od 2014 godine. Iako profesionalno nedopustivi,  ovakvi propusti zapravo i ne iznenađuju. Od vremena Hladnog rata,    nepomirljive ideološke razlike diktiraju pristup većine političkih analitičara,  prije nego što počnu pisati.  Posebno onih vodećih sa mainstrim medija, koji su upravo zbog svoje ekstremne neobjektivnosti i pristrasnosti, najutjecajniji.

Iz pristupa predsjednika Trampa prema ovom problemu, može se zaključiti da su on i njegova administracija ocijenili kao pogrešnu ili u najmanju ruku, kao neuspješnu, politiku administracije predsjednika Baraka Obame da podrži puč od 2014, godine,  kojim je zbačen  sa vlasti proruski, demokratski izabran predsjednik Ukrajine Viktora Janukovič, kao i politiku dalje konfrontacije Ukrajine  i Rusije, predsjednika Bajdena. Pokraj ostvarenih upozorenja profesora Džona Meršajmera (John Mearsheimer) sa Čikago Univerziteta, da će politika stvaranja permanentnog konflikta između Rusije i Ukrajine nanijeti Ukrajini ogromne gubitke i štetu. Ujedno,  izjalovila su se i očekivanja da će neokonzervativne snage US, Istočne Evrope i Ukrajine, pod dirigentskom palicom Viktorije Nuland, dovesti do brzog sloma Rusije.

Kao što je razvoj događaja potvrdio,  njihov plan je, umjesto do brzog sloma Rusije, nanio  veliku štetu strateškim geopolitičkim interesima US i dodatno doprinio tenzijama država članica EU i slabljenu njene međunarodne uloge. Zaokret Trampove administracije okrenuo je naglavačke uloge ključnih aktera. Vašington i Kremlj koordinirano rade na postizanju trajnog mira, dok su Ukrajina i EU mareginalizirane do granice pasivnih posmatrača, iako se više teatralno nego efikasno,  energično protive – u najmanju ruku uslovima koje je predložio Donald Tramp i koje je  Vladimir Putin prihvatio!

Kroz cijeli ovaj period, predsjednik Putin, njegova administracija  i diplomatija su na mnogim političkim forumima uporno ukazivali na potrebu dijaloga sa Rusijom ali su, sve do sada,  bili sistematski ignorisani i od Vašingtona i od Brisela. Izuzetak je donekle, bila Njemačka koja je imala pragmatičan i samim tim, aktivniji  odnos sa Rusijom, posebno u periodu kada je kancelar Njemačke  bila Angela Merkel. Koja je možda samo kupovala vrijeme da bi EU i SAD osposobile ukrajinsku armiju za borbu protiv pro-ruskih separatista. Najuticajnijui lideri država članica EU, kao i UK premijer Kejr Starmer (Keir Starmer), uporno i dalje podbadaju Ukrajinu da beskompromisno produži rat sa Rusijom, uz obećanje brzog prijema Ukrajine u NATO,   očekujući da će neograničena vojna podrška EU Ukrajini i produžetak rata,  prije ili kasnije ekonomski slomiti a možda čak i vojnički poraziti Rusiju i ujedno,  ojačati ideološko jedinstvo EU, ozbiljno dovedeno u pitanje tokom minule dvije decenije.

Nasuprot ovom optimizmu, za novu administraciju u Vašingtonu, produžetak rata u Ukrajini je uzaludan trud, koji može samo još više udaljiti SAD od planiranja najvažnijeg projekta – prebacivanja težišta svoje politike na region Istočne Azije (Kine), koja sve brže postaje epicentar globalne ekonomske, tehnološke i političke moći…

U kultnom horor romanu Okretaj zavrtnja (The Turn of the Screw), sa podnaslovom Mladost i nevinost (Youth and Innocence). objavljenom 1898 godine, Henri Džejms (Henry James) je utemeljio fabulu na paru navedenih pojmova, postulirajući da nevinost (innocence) mladosti skriva u sebi notu zle okrutnosti. Umjesto što motive lidera najmoćnijih svjetskih država tumače u kontekstu hipotetičkih dugoročnih planova, politički analitičari bi bili bliže istini ako bi, po uzoru na Henri Džejmsa, pošli od pojmovnog para Starost i mudrost, uz postulat da prividna mudrost starosti ovih lidera skriva pohlepu. Pokvarenu, zlu, bezosjećajnu pohlepu. I ništa više.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Mržnjom do vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

EU na udaru političkog ekstremizma

 

 

Ekstremizam kao ideologija mržnje ad libitum i ad infitinitum, danas vlada na političkoj sceni EU.  Iako nastupa upravo tako – kako mu se svidi i koliko mu se hoće ­- ovaj ekstremizam se račva u nekoliko pravaca. Nostalgične reminiscencije moćne totalitarne države kojoj je Hegel pribavio filozofski autoritet Svjetskog Uma, a Hitler je realizovao  in concreto  1933. godine kada je imenovan za kancelara uz blanko podršku ogromne većine oduševljenih sugrađana,  fascinirale su građane EU toliko da su kroz Neo-naci pokret obnovili njene ključne ideale: politički totalitarizam, rasni supremacionizam, ekspanzionizam i anti-semitizam. Ovaj put, nacistička ideologija nije ostala zatvorena u granicama Njemačke. Pokret “Krv & Čast!”  (“Blood & Honour”), osnovan 1980. godine u  Ujedinjenom Kraljevstvu, brzo se proširio na EU.  Iznjedren iz Švedske 1990. godine, inspirisan njemačkim vojnim formacijama Trećeg Rajha,  prerastao je 2016. godine u pan-skandinavski pokret. Danas na tlu EU djeluju  “Sonnenkrieg Division” (UK) i “Feuerkrieg Division” (u državama Baltika) kao ogranak  Atomwaffen Division sa centralom u SAD.

          Uz nekoliko sitnijih programskih razlika, u okvirima EU koordinirano djeluju i ekstremističko Anti-islamski  i Anti-migracijski pokret. PEGIDA je politički najorganizovanija ekstremistička organizacija iz prve kategorije, dok je najradikalnija anti-imigrantska grupa “Odinovi vojnici“ (“Soldierds of Odin”), osnovana 2015. godine u Finskoj, ubrzo prihvaćena u mnogim državama EU.

          Poseban ogranak ekstremizma u EU, predstavljaju takozvani  Identitetski pokreti. Najuticajnija organizacija sa ovim opredjeljenjem je “Identitetska generacija“ (“Génération Identitaire“), osnovana 2012. u Francuskoj, danas prisutna širom EU. Zajednički imenitelj im je uvjerenje da različite etničke zajednice moraju živjeti odvojeno, a bijeli Evropljani imaju zadatak da odbrane tradicionalnu evropsku kulturu od Islama, neoliberalizma i kulturalnog marksizma.

Iako srodni sa Neo-nacističkom strujom, Ultranacionalistički i  Neofašistički pokreti predstavljaju posebno poglavlje u knjizi savremenog ekstremizma u EU. Njihov cilj je konstituisanje totalitarne, kršćanske, mono-etničke države. Najmarkantniji primjeri ove vrste su pokreti “CasaPound“ u Italiji, “Bastion Sociale“ u Francuskoj, “Légió Hungária” u Mađarskoj, i “Poljski nacionalni radikalni kamp” (“Obóz Narodowo-Radykalny”,ONR), ultra-nacionalistički i antisemitski pokret osnovan u Poljskoj prije Drugog  svjetskog rata. U novije vrijeme ove grupe uključuju u svoj program naglašen anti-islamizam i anti-imigrantsku agendu.

Principijelno neprihvatanje legalne vlasti i postojećih institucija i zakona, predstavlja ideološku matricu ekstremističkog pokreta “Suvereni građani desnice“. Prisutan kao ideja i u drugim državama EU, najuticajniji i najpoznatij predstavnik ovog pokreta u EU danas je organizacija “Građani Rajha“ (“Reichsbürger”) – antiustavni politički pokret koji smatra da savremena Njemačka nije legalni ni legitimni naslijednik njemačkog Rajha.

Uz ove relativno kompleksne ideologije, na krajnoj desnici se javljaju  i ekstremistički pokreti sa samo jednom temom, takozvani “Single-issue extremists”. Karakterističan primjer je pokret “Incel“ (“Involuntary celibates”), mizoginistička muška internet grupa koja sebe određuje odbijanjem da formira seksualnu zajednicu sa ženama. Nastala u SAD ova grupa se danas proširila u EU.  U istu kategoriju spadaju i pokreti “COVID-19” i “5G”, kao i “Žuti prsluci”.

Koliko god se razlikovale u detaljima, sve ove ekstremističke opcije su varijante Bijelog supremacionizma, zasnovanog na uvjerenju da je bijela rasa prirodno superiorna u odnosu na sve ostale ljudske rase.  U savremenoj političkoj sociologiji  bijeli supremacionizam  se odnosi  na ultranacionalističke, rasističke i fašističke doktrine koje za  ostvarenje svojih ciljeva računaju na upotrebu nasilja. U političkoj praksi doktrina o nadmoći bijele rase od početka se oslanjala na rezultate društvenih nauka, kako u Evropi tako i u SAD. Početni zamah ovom pokretu dala je  četvorotomna studija Rasprava o nejednakosti ljudskih rasa (Essai sur l’inégalité des races humaines,1853–55), francuskog diplomate i socijalnog antropologa Artur de Gobino-a  (Arthur de Gobineau), u kojoj je na preko 2.000 stranica analizirana i afirmisana teza o superiornosti bijele rase. Tokom XIX-og vijeka ovu tezu su snažno podržali nobelovac Radjard Kipling (Radyard Kipling, autor “Knjige o džungli”), Tomas Karlajl (Thomas Carlyle), Čarls Kingsli (Charles Kingsely), koji su razvili teoriju da je dužnost Evropljana – “teret bijelog čovjeka” – da civilizira inferiorne rase putem za njih korisnog imperijalizma.  U prilog opravdaosti ove teze,  sredinom XX-og vijeka, Evropljani bijelci pozvali su se na  testove inteligencije (IQ tests), koje su sami sastavili i  na kojima su (očekivano!) Evropljani bijelci imali uvjerljivo najbolje rezultate.

Koliko god se razlikovali po metodima, motiv svih ekstremističkih pokreta u EU danas je isti: Mržnjom do vlasti! Jer najsigurniji put do vlasti ne vodi ni preko izbora, ni preko nasilja na ulici, nego promjenom duha vremena, ukidanjem moralnih vrijednosti, promovisanjem egoizma umjesto humanizma i proglašavanjem mržnje i rasne oholosti za temelje vladajućeg pogleda na svijet.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo