Nisu meni devedesete bile previše zabavne iako ih se sa nostalgijom sjećam. I pored svega, postojalo je neko nejasno svjetlo na kraju tunela. Ljudi su još bili hrabri i nekompromitovani, iskreni u namjeri da se bore za neko sjutra u najavi.

Devedesetih sam uzgred budi rečeno odgledala i sve filmske klasike na TV Politika koje je Tijanić krao bogatim da bi dao nama. Pošto su bioskopi imali nikakav repertoar, ali su i dalje nekako funkcionisali i što je najvažnije postojali (za razliku od današnjeg vremena kada ima filmova a nema bioskopa- Deltu ne računam), nije bilo Youtuba ali je bilo odlične muzike- čak sam i ja imala svoj entuzijastički bend u kom su svirali i danas neki vrlo poznati muzičari.

Ali, nekako, najzabavnije mi je bilo plaćanje radnika, naročito u prve dvije godine sankcija. Moj otac je tada radio u veoma jakoj firmi, koja se brzo urušila kao i mnoge u to vrijeme. Radnici su poslati na prinudni odmor, on je zapalio za Budvu, ali je platu primao u Beogradu. Jedna od prvih plata tog tipa bila je u vidu ogromnih količina toilet papira. Gdje god se okreneš u malom stanu gazio si na neku zalutalu rolnu.

Sljedeća isplata, vrlo zanimljiva, bila je u vidu zamrznute skuše. Skuša je bila pakovana u ogromnim ledenim blokovima od po 20 kilograma, što ne bi bilo toliko tragično da smo imali horizontalni zamrzivač, ali nismo. Procedura je bila sljedeća. Odemo kod prijatelja sa sve skušom, koja bi u gradskom prevozu u međuvremenu počela da se topi i jel’ te smrdi . Dok bi stigli do njih, ona bi već bila prilično raskvašena te bi mi prilično mokri i bazdeljavi unosili ribu ljudima u stan. Onda bi onako kao u agoniji nastavljali da je komadamo i razdvajamo kako bi uspjeli da je zapakujemo i ponovo zamrznemo. Danas kada osjetim miris skuše uhvati me neka mučnina.

Dobro, bilo je tu i raznih drugih paketa u vidu brašna, ulja i šećera, ali jedan mi je ostao u posebnom sjećanju. Ovako je bilo. Vrelog avgustovskog dana u Beogradu zvao je čuveni Đak(tatin kolega) i rekao mi je da je stigla plata i da treba da dođem da je pokupim. Wow, sjajno razmišljam u sebi i onako naivna isplaniram finu žurku jer sam dosta vremena provodila sama u stanu. Moji su koristili svoje prinudne odmore da budu u Budvi. Nakon 45 minuta čekanja upakujem se na početnoj u već prepun tramvaj i odklackam do Lamartinove u blizini Karađorđevog parka. Lijep kraj uzgred budi rečeno. Uđem u kancelariju sa osmjehom od uva do uva I čekam da mi Đak da novce, jer da napomenem ponekad bi davali i keš novac kada bi ga bilo , ali rijetko.

– Ajmo.-kaže on meni
– A gde?- pitam i opet, mlada, ne shvatam u čemu je caka.
– Pa da uzmeš polutku.

Auh. Plata je bila u obliku freške, nezamrznute svinjske polutke. Osjetila sam kako mi se izmiče tlo pod nogama, jer sa polutkom, kao i sa gore pomenutim skušama ja nisam imala đe. Da ne pričam da mi je transport bio nemoguća misija. I šta ću kud ću, zamolim ga da telefoniram. Jedina osoba koju sam našla kod kuće bio je MIljan, koji je živio na Crvenom krstu. Sačekala sam ga, uprtila mu polutku sa kojom smo elegantno ušli u autobus, zajedno i sa rojem muva koji se, dok smo čekali, nakupio na svježe meso.

Moram priznati, niko nas nije popreko pogledao, jeste bilo par ljudi kojima je zasmetalo što im krv kaplje po vratu dok su sjedeli, ali ko ih šiša ionako su to oni srećnici koji uvijek nađu mjesto za sjedenje. Poseban detalj je što smo morali da itu tu polovinu praseta iznesemo na deseti sprat jer je u tom trenutku bila MIljanova grupa za restrikcije.

Danas mi je ponekad mrsko i dvije kese da ponesem sa sobom. Ali kao što rekoh- čvrsto smo vjerovali u to da će doći dan kada će ovo biti mjesto gdje neće živjeti poniženi ljudi.

Iva Bajković