Svako pisanje je uzaludno, ali uzaludno je i uzdržavanje od pisanja. Kao što je, uostalom, i sve drugo uzaludno. Utoliko je i pisanje o pisanju uzaludno, ili tačnije – dvostruko uzaludno, uzaludno na kvadrat! Podsjećati na to ljude koji pišu, ali jednako tako, i one koji se opredjeljuju da život proćerdaju bez pisanja, može izgledati prilično netaktično. Čak i surovo! Kao kad u kući obješenog govorite o konopcu. Ali, dva razloga mogu opravdati avanturu da se o pisanju ipak napiše koja riječ.
Najprije, sve što čovjek izabere da radi uzaludno je, ukoliko to radi sa uvjerenjem da je to vrijednije od samog života, da može nadomjestiti sam život. “Posvetiti život” nečemu, ili , što je isto; “žrtvovati život” za nešto – šta god to bilo – znači učiniti najveću grešku, ukoliko čovjek misli da će za tu svoju “posvećenost” i “žrtvu” dobiti neku satisfakciju vrijedniju od samog života. Život proveden u predanosti, posvećenosti, žrtvovanju onome što čovjek voli i smatra vrijednim, sam je sebi najveća nagrada. Život treba živjeti! – ova tautologija je najbolji lijek protiv svih vrsta demagoškog mamurluka, napada letargije i iluzije da čovjek treba živjeti nečiji drugi život a ne svoj,
Drugo, koliko god to izgledalo surovo, nema prikladnijeg mjesta da se progovori o užetu, nego u kući obješenog! Razgovor ublažava i najdublji bol i uvećava najveću radost. Osim toga, kako razumjeti, kako prihvatiti, kako smognuti snage, nego razgovorm!?
Pisac je čovjek koji je sam sebi na vrat namaknuo omču svezanu sopstvenim rukama. Pisac živi cijeli svoj život sa tom omčom. Kad god sjedne i ozbiljno se prihvati pisanja, pisac osjeti da se ta omča opasno zateže. Jedini način da izbjegne najgore, jeste da produži sa pisanjem. Da živi život pisca, život koji je sam izabrao. A to znači, da živi svoj život. Najveća greška, zapravo najveći grijeh svakog pisca, (smrtni grijeh koji su na žalost počinili mnogi pisci za života, neki na samom početku karijere), svodi se na kobnu zabludu da treba biti što sličniji svojim imaginarnim čitaocima! Avet prijetnje da se mora ili pisati ono što očekuju čitaoci, ili propasti! – koštala je mnoge pisce života: koliko god pisali i šta god napisali poslije toga, oni više nisu živjeli svoj život, jer nisu pisali svoje knjige!
Strah je posebno čest gost u domu pisca. Osim što je izložen strahovima koji more sve ljude, biće pisca potresaju i strahovi koje je Inkvizitor život rezervisao za mučenje onih najplemenitijih duhova. Jedan strah jeste upravo navedeni dvosjekli mač straha da će morati postati sličan imaginarnom krugu svojih čitalaca, ili da će, prije ili kasnije propasti kao pisac!
Drugi strah je tanka, gotovo nevidljiva dugačka igla, slična onima za akupunkturu, koja se svakodnevno ubada u samo središte individualnog integriteta pisca. Književne “radionice”, sve vrste socijalnih “iventa” , od kulturnih manifestacija, do političkih mitinga, pozivaju pisce uvijek istom rečenicom da dođu i da “budu dio ovog projekta” (“Come and be a part of this project!”).
I?
Šta “i”?
Šta tu ima loše, eto šta “i”!?
Loše je to što pisac nije “dio”. Ni tog konkretnog, ni bilo kog drugog projekta! Pisac je cjelina. Univerzum. Pisac je Kosmos! To insistiranje da budemo “dio” ovog i onoga, da sebe vidimo kao “dio”, nije afirmacija socijalizacije, nego je degradacija individualiteta! Jer ljudsku zajednicu ne grade nikakvi “dijelovi”, koji bi tek svi zajedno sačinjavali neku cjelinu, kao što šrafovi, grede, stubovi, poluge i opruge čine neku mehaničku konstrukciju. Ljudsku zajednicu čine cjelovita bića, od kojih je svaki pojedinac beskrajno složeniji i cjelovitiji od svih konstrukcija ovoga svijeta sastavljenih od “dijelova” !
Nije ni malo naivna ni slučajna ta tendencija razbijanja pisca na “dijelove”. Eto zašto sam odlučio da pišem o pisanju. Da se podsjetimo da je svaki čovjek pisac koji svojim životom piše svoju sopstvenu knjigu, i da samo tada život nije uzaludan, nego dobar i ispravan i ljudski, kao dobra knjiga!
Ferid MUHIĆ