Da nam se trava preko ograde, u tuđem dvorištu, čini zelenijom od naše, to svi rano otkrijemo! Ipak kad odrastemo i počnemo prelaziti ogradu, uglavnom se uvjerimo da je trava – trava! Shvatimo da je problem u – ogradi! Tako bi, naime, bilo normalno da se stvari odvijaju. Ipak, ljudi koji su inertni, bez inicijative da sami nešto promijene na bolje, ali sa naglašenom potrebom da vjeruju u realnost boljeg, cijeli život provedu uvjereni da je trava preko ograde zelenija, ubjeđujući i druge iz petnih žila u tu optičku varku i mentalnu samoobmanu. Postoje i oni drugi, agilni, energični manipulatori koji furaju suprotnu priču. Za njih je naša trava najzelenija, a sve drugo je puka laž i propaganda. Po pravilu oni su na dobroj poziciji i nikakva provjera kvaliteta koja bi mogla voditi do promjene u sistemu vrijednosti i percepiranju sopstvene situacije, nije im u interesu.

Jasno je da ove dvije kategorije ljudi imaju najveći broj pristalica. Oni prvi privlače sve koji su nezadovoljni svojom situacijom a nemaju snage ni mogućnosti da nešto promjene. Njihov život se pretvara u san o travi preko ograde i u košmar o sopstvenoj travi. Tako dobijaju i udarnu dozu nezadovoljstva i kritičnosti, i ne manje jaku dozu maštanja o boljem svijetu koji postoji odmah tu, preko ograde. Sasvim dovoljno za emotivno intenzivan život bez obzira što je i pozitivna i negativna emocija zasnovana na čistoj fikciji a ne na činjenicama. Oni drugi samo promijene znake ,,plus” i ,,minus” i tako dobiju i svoju čašu meda i svoju čašu žuči. Razlika je samo u etiketama – doze su iste kao što je ista i fiktivna priroda njihove procjene. Normalnih je najmanje, ali njih je oduvijek bilo najmanje.
Kada je zapisao onu čuvenu formulu o ,,pijanoj balkanskoj krčmi” Miroslav Krleža je sebe promovisao u idejnog guru-a onih za koje će trava preko ograde uvijek ostati zelena i privlačna, a sopstvena livada će biti sparušena i izazivati gnušanje. Tako je Krleža nanijeo ne samo nepopravljivu štetu samopoštovanju velikog dijela ljudi unutar ,,Balkanske ograde”, nego je izazvao i trajnu aberaciju u percepciji onoga što je ,,sa naše”, odnosno ,,sa njihove” strane ograde.

Treba reći: ako i ne pomogne odmah, ,,pijana balkanska krčma” ostaje sintagma koja svoje značenje dobija iz pridjeva ,,pijana”, a ne iz geografske odrednice ,,balkanska”! Dovoljno je vidjeti i doživjeti ,,pijanu irsku krčmu”, ili ,,pijanu madžarsku krčmu”, treba provesti par sati u ,,pijanoj francuskoj krčmi” ili navratiti u ,,pijanu bavarsku krčmu” da bi se to odmah i nepogrešivo shvatilo! Pijanstvo je univerzalno, lokacija je partikularna.

Jedan pjesnik nobelovac, u zrelim godinama koje više ne dopuštaju grijeh, dobije najugledniju katedru za poeziju. Tek što su ga izabrali, stigne dostava da je star (79), da je lošeg zdravlja (oronuo), i da ga prati žig sumnje da je nekada davao nedolične seksualne ponude curama. Nobelovac se odmah povuče, jer ne želi svojom pričom okrnjiti ugled katedre pjesnika! Onda se, poslije devet dana, utvrdi da je dostavu anonimno poslala ličnost koju su, kao drugog najozbiljnijeg kandidata izabrali na mjesto nobelovca. Smjene i tu ličnost. Izaberu trećeg kandidata koji sa cijelom prljavom aferom nema ništa. ,,Prljava igra u pijanoj balkanskoj krčmi” – nešto što se samo kod nas može desiti!?

Ne! Prema International Herald Tibunue-u globalnom dodatku New York Times-a od 28.05. 2009 godine, nobelovac je poet Derek Walcott, izabrana nasljednica koja je cinkarila je ugledna poetesa Ruth Padel, prva žena na toj katedri od njenog osnivanja 1708. godine, pozicija je Oxford Chair of Poetry. Katedru je, na kraju, dobio Arvind Krisna Meratra. ,,Pijana oksfordska krčma”!? Ne, nego pijanci su pijani gdje god se napili! Od njih je nastradao veliki pjesnik Derek Walcott iako se nije zatekao u ,,pijanoj balkanskoj krčmi”. Trijezni razumni ljudi Balkana šalju mu svoju punu podršku, nasuprot svim pijancima svijeta.

Ferid MUHIĆ