Kao što su im rekla djeca okupljena u hladovini krošnji tri hrasta prnara, pokraj seoske česme, čovjeka kog su tražili zatekli su u njivi sa ovcama. Parkirali su auto na rubu puste ceste. Stariji od dvojice došljaka, čovjek u ranim sedamdesetim, krepkog držanja, srdačno se zagrlio i izljubio sa ovčarom, čovjekom približno istih godina, izrazito prefinjenih crta lica, kakve čovjek rijetko može vidjeti i kod umjetnika i mislilaca. Vozač, dvostruko mlađi od dva prijatelja koji su se prvi put sreli poslije punih 30 godina, zakratko ostade po strani. Poslije prvih razmijenjenih riječi njegov saputnik ga predstavi ovčaru. Ovaj ih povede do dubokih sjenki divljih lješnika na blagoj uzbrdici, ostavi ih da sjednu i odmore se, a sam ode na drugi kraj njive. Poslije kraćeg kopanja, iz zemlje izvadi poveću lubenicu i donese je gostima. Bijaše početak septembra, a ljeto je još prosipalo svoju vrelinu štedro i bodro, kao usred julske žege! Iako je sezona bostana već odavno prošla, lubenica je bila prohladna, izuzetno svježa, sočna i slatka, kao da je sad ubrana. – Zakopao sam je prije mjesec dana! Ima u ovoj njivi lubenica po jedna

za svaki dan, sve do novembra! – pohvali se ovčar.

Iz razgovora dvojice starih prijatelja, mladi vozač je povezao koordinate životnih priča ova dva prijatelja. Rođeni i odrasli u istom selu u Grčkoj, krenuli su rano u svijet. Iako su obojica stekli visoko obrazovanje u istom gradu u Italiji, životne peripetije su ih razdvojile. Slučajna, iako nevjerovatna informacija da je njegov prijatelj kupio ovce u ovom selu blizu grčke granice, spojila ih je poslije više od 30 godina!

Putem do kuće u selu jeli su smokve pretvorene u gust med, i grožđe čiji sok im je lijepio prste kao sladak sirup. Pred kućom ih dočeka Eleni, supruga ovčara. Odmah je prepoznala došljaka i oslovivši ga imenom, srdačno mu poželila dobrodošlicu!

– Donesi sira i flašu rakije gostima! Ja idem da zakoljem jedno janje za

večeru! – naloži domaćin i ode iza kuće. Eleni donese rakiju ali ne i sir. Ovčar

se vrati po nešto što je zaboravio. Odmah zapazi da nema sira na stolu i ponovo, ovaj put oštrije, podsjeti Eleni da iznese gostima sira. Eleni klimnu glavom u znak da se slaže i čak se pridiže kao da će krenuti. Čim se njen muž udalji, Eleni ponovo sjede. Ovčar se i po treći put pojavi, sa odranim janjetom na ramenu i krvavim nožem u ruci. Kad vidje da sir i dalje nije na stolu, zamahnu nožem i prosikta na grčkom:

– Dosta mu tiri! (Donesi sir!)

Eleni se ne pomjeri.

On viknu: Aharisto stihio! (Bezmilosni elementu!). Kao da je čekala te riječi, Eleni poslušno i čak sa osmjehom pođe. Kad ona ode, produži da objašnjava:

– Filozofi govore o četiri elementa: vatri, vodi, zemlji i vazduhu! A

potpuno su zaboravili na peti element: ženu! Jer žena je jedinstvo, a možda i praosnova sva četiri ova elementa! Ona je i vatra koja čovjeka može spaliti, ali i zgrijati mu dušu i spasiti ga od vječne studi kosmičke osame! Ona je i voda: more koje niko ne može preplivati, i bistri izvor koji gasi metafizičku žeđ. Žena je i vazduh, koji kužan i ustajao otruje i najzdravijeg čovjeka, a svjež i čist daje snagu i diže na noge i na smrt bolesnog. Najzad, žena je i zemlja; u njoj sve živo nestaje, iz nje sve živo nastaje!

– Malo znam o ženama. Ali čuo sam užasne priče! – prekide mladi

vozač tišinu. U to se pojavi Eleni sa velikim komadom bijelog sira na dasci i vrčem rujnog vina. Blistavo glatkih i rumenih obraza, sjajnih crnih očiju, guste vrane kose spletene u tešku pletenicu, sa svojih 70 godina činila se uistinu vječna kao element, istovremeno neumitna i spasonosna, kao vatra i voda, kao vazduh i zemlja!

– Eleni, nisi nimalo ostarila za ovih 30 godina!? – iskreno se začudi

stariji gost.

– To je zato što ni dana nisam bila sama sve ove godine. Osamljena

žena, kao prazna kuća, najbrže propada!

Mladi vozač glasno uzdahnu pri pomisli da će ovaj dan dugo pamtiti.

Ferid MUHIĆ