Petrovo ratovanje trajalo je samo par dana. Onog osmog oktobra, kada je Vlada uputila Hrvatskom veleposlanstvu poruku da Crna Gora nije u ratu, Petar Vučelić i kotorski rezervisti bili su u Konavlama. ,,U mojim rukama puška sa municijom, gledam kako kuće gore, kako se pljačka, a čujem da nismo u ratu…” Nije bilo lako donijeti odluku, još teže napustiti ratište. „Moja savjest bila mi je jedini saveznik i savjetnik“, prisjeća se
Uz kafu, blizu kotorskog lučkog pristaništa, Petar Vučeljić priča, do sada neispričanu priču. Ćutao je dugo, jer, tvrdi, za njegovu priču nije bilo interesa u crnogorskoj javnosti. U hrvatskoj štampi opisali su ga, ,,… kao čovjeka koji nije htio da ide po komšiluku i ubija komšije. To je njegov grijeh u očima njegovih sugrađana i prijatelja…” Trideset jednu godinu kasnije slike su žive, ali i Petrova potreba da se sjeti tog doba…
Imao je 30 godina kada je mobilisan u Treću kotorsku brigadu. Kamione kojima su ih odvozili prema Dubrovniku Kotorani su cvijećem ispratili. Režimski mediji ponavljali su ,,da se ustaše spremaju da napadnu Crnu Goru”. U jednom od kamiona Petar se povukao u ćošak. Stidio se.
„Pitaš se da li je moguće da Crna Gora ide na jedan ovakav osvajački pohod. U vazduhu osjeća se neko apokaliptično stanje. Ne razgovaramo međusobno. Mnogi među nama nerado su se odazvali, ali naglas se o tome ne može razgovarati. Strah dominira…“, priča Petar.
Vozili su ih prvo na brdo Vrmac iznad Kotora ,,na obuku”. Onda u Herceg Novi, a odatle do Kamenova odakle se vide cijeli Konavli. Brzo su se ,,ušančili” u Konavlsko polje, u kuću nekog Mate. Sjeća se Petar, da se govorilo da je taj Mate imao lanac mesara po Dubrovniku, ali i da je vojska ovu kuću zapalila kad su se povlačili.
Petrovo ratovanje trajalo je samo par dana. Onog osmog oktobra, kada je Vlada uputila Hrvatskom veleposlanstvu poruku da Crna Gora nije u ratu, Petar Vučelić i kotorski rezervisti bili su u Konavlama. ‘,,U mojim rukama puška sa municijom, gledam kako kuće gore, kako se pljačka, a čujem da nismo u ratu…”
Nije bilo lako donijeti odluku, još teže napustiti ratište. „Moja savjest bila mi je jedini saveznik i savjetnik“, prisjeća se. Uspio je da dođe do Zelenike, gdje se nalazio Glavni štab. Ne želi da bježi. Njegovo dezerterstvo, razmišlja, mora da ima smisla. Hoće da pošalje jasnu poruku, da u tom ludilu ne želi da učestvuje. Obavijestio je pretpostavljene da je za njega rat završen i vratio oružje. ,,Znali smo ti pokojnog oca, bio je dobar čovjek, a i ti si bio dobar omladinac…”, sjeća se Petar riječi nadređenih oficira. Ponudili su mu i par dana bolovanja. Desetak sati kasnije vojna policija bila je na vratima njegove kuće. ,,Crna Gora je jedina domovina koju imam i braniću je ovdje. I ovu majku pred kojom me vučete u rat. Nikad izvan Crne Gore”. Odveli su ga u kasarnu u Kumboru, u kojoj je tada bio improvizovani vojni zatvor. „Strpali su me u jednu od spavaonica na čijim prozorima su, ekserima prikucane one vojničke šuske”. Nisu ga fizički zlostavljali. Dvanaest sati trajalo je ispitivanje.
„Kapetan neobrijan, u mornarskoj majici, prao je noge, jeo slaninu, i sve vrijeme ponavljao samo jedno pitanje: ‘Zašto nećeš da uzmeš pušku u ruke?’ Ja sam odgovarao: ‘Zato što neću’. On insistira da moram da se vratim na teren, a ja ponavljam, ‘nema šansi kapetane’. ‘Vodite ga’, naredio je. Krenuli smo kroz one mračne hodnike. Negdje pred zoru vidim da su ekseri na prozorima razlabavljeni i uspijevam da otvorim jednu stranu. Tuda sam pobjegao. Sa strahom, preko dvorišta garnizona, da me ne vide i ne pucaju u potiljak …“
Desetak dana zet Ilija Bećir krije ga na Njegušima, a potom, Petar će preko Skadra doći do Slovenije i završiti u Americi. Vratio se godinu kasnije.Vladajući DPS pravio je polako otklon od ratne prošlosti, ali sudbina Petra Vučeljića, zapečaćena je i do dan danas. „Ako bi moja djeca živjela sljedećih godina kao što je njihov otac živio posljednjih 30 godina, onda bi to bio moj najveći poraz kao roditelja, kao nekog ko im je dao život…”, kaže.
Milo Đukanović 2000. godine izviniće se u ime Crnogoraca hrvatskom narodu. Petar se glasno pobunio.Tvrdio je da u njegovo ime niko nema prava da se izvinjava . ,,On me poslao i ne može se u moje ime izvinjavati. Jer ja sam taj koji je proživio golgotu, ne bi li bruku sa Crne Gore skinuo. Sramotu koja je nezapamćena u istoriji ovog mog naroda. A šta će biti od izvinjanja poginulim mladim crnogorskim rezervistima, koji su tamo poslati? Mrtvi ostaju mrtvi“.
Tih devedesetih Petar Vučelić vlasnik je picerije Cataro u Starom gradu, gradu u koji se sa roditeljima doselio iz rodne Andrijevice. ,,Trudio sam se”, kaže, ,,tada, u predvečerje rata, ostati dostojan i postojan“. Sa ponosom se sjeća prve antiratne tribine koju je organizovao sa profesorom Ljubišom Stankovićem, na Njegušima, devedesete, pred vladikinom rodnom kućom. Političku aktivnost počeo je sa reformistima Ante Markovića, ali se, odmah po formiranju Liberalnog saveza, pridružuje idejama Slavka Perovića. Sa članskom kartom u kojoj je broj 44, osjeća se kao jedan od osnivača Liberalnog saveza. Sastanci su se, sjeća se održavali gotovo u ilegali. Rado se sjeća istomišljenika iz tog vremena, Peka Burića, Vasa Kašćelana, Koka Vujovića, Bora Zorića, Sretena Zekovića…
„Crna Gora, umjesto da odabere put u Evropu i već otvorena vrata, ostaje vjerna idejama koje generišu rat i zločin. Crnogorci ne žele svoju kuću, žele biti podstanari u tuđoj. Đukanović i njegovi istomišljenici, udruženi sa srpskim zločincom, žele graditi budućnost na ruševinama arhetipskih moralnih okvira. No, bilo je nas koji u tome nismo željeli učestvovati…“, kaže Petar.
Ali, LSCG se cijepa. Petar odlazi. ,,Nisam mogao gledati da mi se tu pred mojim očima ruši nešto što sam mnogo volio i čemu sam posvetio mladost“. Nebojša Medojević ga poziva da naprave NVO Grupa za promjene. Kasnije NVO postaje stranka Pokret za promjene. „Prepisali smo skoro cio program LPCG i okupili vrijedne ljude, profesore Branka Radulovića i Şvetozara Jovovića, Maju Kostić, Branku Bošnjak, Rista Kilibardu, dr Gorana Batrićevića, Zariju Pejovića, pokojnog profesora Milenka Popovića …”, kaže.
„Osnivač sam PZP, član predsjednistva dva puta i neko ko je, što se rijetko dešava u parlamentarizmu, ustupio svoj mandat Milošu Bigoviću, tada najmlađem poslaniku. A, onda, 2008. dolazim u sukob sa partijom i Nebošom Medojevićem, jer ne želim podržati srpsku listu i Andiju Mandića. Po istom scenariju zbog kojeg nisam htio da podržim ‘živopisnog’ predsjednika Liberalne partije Miodraga Živkovića, dižem ruke shvatajući političku zbilju Crne Gore“, priča Vučeljić.
Sukob sa Eurofondom i njegovim vlasnikom Veselinom Barovićem, rezultiraće svjedoči naš sagovornik, činjenicom da za njega, posla u društvenom sektoru u Crnoj Gori, više nikad neće biti. Sve zbog uzaludnog pokušaja, da spriječi klan Veselina Barovića i Vuka Rajkovića, da firmu Fjord otkupe sa 50.000 maraka osnivačkog kapitala. Kompaniju čija je vrijednost pred rat procijenjena na 31 milion maraka.Vučeljić je ovdje radio kao menadžer u Hotelu Fjord. Na molbu radnika, pristaje, da ih tokom stečajnog postupka, koji će završiti 2003. godine zastupa.
,,Uspio sam da od Barovića uzmem 1.900.000 maraka, po 16 plata, šesnaest regresa i osam zimnica. Nisam mu dozvolio otimačinu akcija manjinskih akcionara. Bilo je pokušaja podmićivanja, nuđenja poslovog prostora u Starom gradu, pod maskom da ja na to imam pravo jer kao radnik spadam u grupu povlašćenih povjerilaca. Sve sam to odbio. Onda su uslijedile prijetnje. Obećano mi je da će se oni potruditi da više nikad ne jedem hljeb od ove države. To je rečeno pred radnicima. Obećanje je ispunjeno“, tvrdi naš sagovornik.
Radio je, posle toga, u privatnim firmama. Kao šofer, pomoćni radnik, noćni recepcioner… Danas živi sa minimalnom penzijom, sa ženom i sinom koji su zaposleni. Drugi sin na studijama je u Americi. ,,Snalazimo se”, kaže. „Ali najveća bol je što ne vidim da će se ideali moje mladosti ikad ostvariti u Crnoj Gori”.
Rezignirano primjećuje: „Ušančila se grupa ljudi, pozicija i opozicija i samo se ciklično mijenjaju. Kao, kritikuju jedan drugog, a Crna Gora sve dublje tone. Čini mi se da je danas još i gore nego devedesetih. Nastala je neka nova vrsta crnogorskih patriota, koje predstavlja čovjek koji je protiv tog patriotizma nekad bio, koji je mene kao Crnogorca proganjao. A, sad on angažuje crnogorski nacionalni osjećaj, mobiliše i okuplja patriote oko sebe. Sve samo sa ciljem da zaštiti svoje interese. Patriotizam je postao vrsta trgovine. S druge strane, evo ni trideset godina kasnije, nismo se osvijestili, ni otrgli od srpskog hegemonizma… Crna Gora je danas težak bolesnik, a mi roditelji natjerani da učimo djecu da napuste domovinu. Kako bi upoznali svijet koji je drugačiji od onog koji ovdje živi“, zaključuje svoju ispovjest Vučeljić.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
DUHANKESA4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA4 sedmice