Povežite se sa nama

Izdvojeno

PETAR AĐANSKI, GOLMAN: Igrao bih fudbal i da me nisu plaćali

Objavljeno prije

na

Bio je na golu Sutjeske, Trepče, Borca, holandskog Eindhovena… Sreli  smo se prije dvadesetak godina u njegovom restoranu u Eindhovenu. Nedavno, u prostorijama nikšićkog Hotela Onogošt pričali smo sa Petrom Ađanskim, ponovo

 

Stariji će se sjetiti Petra Ađanskog i one davne 1966. godine kada je iz beogradske  Crvene zvezde prešao u nikšičku Sutjesku. Osam sezona branio je gol Nikšićana. Vrijeme kada se ovaj tim upisao među prvoligaše. Fudbalsku karijeru nastavio je u Trepči iz Kosovske Mitrovice, potom u banjalučkom Borcu. Te godine u Banjaluci pamti kao najljepši period karijere. Od 1975. godine golman je holandskog Eindhovena. Karijeru će nastaviti u Holandiji u klubu Viljem II. Par godina trenirao je i holandske golmane PSV-a.

Mlada generacija naših ljudi, oni koje u Holandiji nazivaju druga generacija, Ađanskog prepoznaju kao simbol  uspjeha i bogatstva. Ađanski sa smiješkom objašnjava. „Imam nešto novca, ali zaista sam mogao biti mnogo bogatiji”. Poneki loš poslovni potez i prevara bliskog čovjeka, koštali su ga. S ponosom ističe da je sve što je postigao rezultat je rada i upornosti. „Znao sam da moram da uspem”.

Petar Ađanski se rodio u beogradskom naselju Žarkovo. Dijete radnika je, mašinbravara, i majke domaćice. Želio je na more. „Zaradi”,  rekao je otac. Prvi novac zaradio je utovarajući ugalj. I otišao na more. „Bez džempera”, napominje uz osmijeh.

Sreli smo se prije dvadesetak godina u jednom od, u to doba, dva njegova restorana. Dvospratno zdanje, u Eindhovenu, gdje su specijalitete Mediterana, srpskog roštilja i ruske kuhinje probala slavna imena jugoslovenskog i svjetskog fudbala, odbojkaši, stonoteniseri, reprezentativci, političari, novinari i brojni manje znani gosti.Te večeri u gostima je bio Matija Kežman sa djevojkom.

U prostorijama Hotela Onogošt pričamo sa Petrom Ađanskim, ponovo. Voli da dođe u Nikšić, kaže. U ovom gradu je i upoznao i sahranio suprugu Branku. Jednu od najljepših žena u gradu pod Trebjesom, kaže Petar, ali i oni koji su je poznavali. Uz neminovno podsjećanje na prošle dane, Ađanski počinje priču o, za to vrijeme, „nevjerovatnom transferu” koji su Holanđani platili, a jugoslovenska štampa senzacionalistički objavila. Klubu iz kojeg je „kupljen” 150.000 dolara.

„Ja sam dobio oko 50.000 maraka, ali novac mi nije bio prioritet. Igrao sam fudbal jer sam to voleo. Igrao bih i da me nisu plaćali. Danas je sve drugačije. Manje je emocije. Cifre koje fudbaleri dobijaju računaju se milionima. Borio sam se kao lav da dobijenu šansu i iskoristim je. Znao sam da ću uspeti.”

Trenirao je tri puta dnevno, na terenu bio i srijedom, dok su drugi odmarali. I uspio da u holandskom fudbalu ostane do kraja karijere. U Holandiju je otišao u vrijeme kada tamo Jugovića gotovo da nije ni bilo. Holandski je učio od jedne Slovenke, koja nije znala srpskohrvatski. On nije znao slovenački, ali za početak je „išlo“.  Vremenom je naučio jezik, otvorio restoran u Helmundu, potom i drugi u Eindhovenu, kupio kuću… Na kraju fudbalske karijere i nakon deset godina provedenih u Holandiji, o povratku u Jugoslaviju više nije razmišljao.

„Imali smo nešto novca, mladost i želju za uspehom. Bilo je to vreme kada je turizam cvetao, a restorani sa našom kuhinjom ovde bili jako popularni. Žena i ja smo otvorili restoran, iako u početku nisam znao ni pivo da otvorim. Ali, mnogo smo radili i uspeli. Mislio sam radiću ovo do četrdesete, ali prošle su godine…“

U međuvremenu Ađanski je prodao kuću i jedan od dva restorana u Holandiji. Brigu o restoranu u Helmundu preuzeo je njegov jedinac, Igor. Petar, u sedmoj deceniji, živi negdje između kuće u Beogradu, budvanskog stana, dragog Nikšića i druge domovine Holandije. „Valjda ta nostalgija dolazi s godinama“,  sjećam se da mi je Ađanski pričao prije dvadesetak godina. I danas misli isto.

Gdje se osjeća kao kod kuće, pitamo golmana tokom nikšičkog druženja. „Kad sam tek stigao u Holandiju putovanje u domovinu zvali smo – idemo kući, vremenom smo odavde išli kući u Holandiju… Čini mi se i danas, kad bih pola godine ostao ovde, imao bih osećaj kao da tamo nikad nisam ni odlazio“.

A odlaska „tamo“ živo se sjeća. I susreta sa tadašnjim trenerom Keesom Rijversom. Ponio je sa sobom album prepun isječaka, u novinama objavljenih tekstova o njemu. „Ovo je bilo tamo, vidjećemo kako će biti kod nas“, kratko je rekao Rijvers.

Sa 37 godina igrao je za klub iz Helmunda koji je te godine ušao u Prvu ligu. Te godine će se i formalno oprostiti od fudbala. Ali, ljubav i veza sa fudbalom nikad prestala nije. Svoja iskustva, kao trener dijelio je par godina sa fudbalerima PSV-a, ali i bio podrška igračima sa YU prostora koji su igrali u Holandiji – Matiji Kežmanu, Dejanu Govedarici, Dariju Kaleziću, Spasoju Samardžiću, Ivici Kralju, Nenadu Grozdiću, Tomiju Juriću…

Svakom novom igraču koji je dolazio pokušavao je da objasni mentalitet Holanđana. Učio ih na šta treba da obrate pažnju da bi ih bolje prihvatili. „Kežmanu sam govorio: ‘Ti si profesionalac, sportista, ali i radnik kluba. To što te plaćaju moraš i da opravdaš. U svakom trenutku moraš biti spreman da se odazoveš ako navijači žele da te vide, da se slikaju sa tobom ili dobiju tvoj autogram. Spreman na intervju kad god zatraže, nasmejan. Na treningu moraš dati sve od sebe′. Govorio sam mu i da ne bude prznica, da bude kolegijalan sa igračima, a da će trener prepoznati njegove kvalitete.“

Matija Kežman potpisao je ugovor sa PSV-om davne 2000. Transfer je plaćen, priča naš sagovornik, 25 miliona eura. Kao igrač opravdao je svaki cent, ubijeđen je Ađanski. Dva puta stijelac Holandije i jedom evropski.

„Petre, evo ti ga. Od danas si mu kao ćale“ – rekao mu je Kežmanov otac kad je „mali“, kako ga Ađanski zove, potpisao ugovor sa PSV-om na pet godina. Ostao je četiri. Da je izdržao do kraja dobio bi holansko državljanstvo. Pričalo se da se za njega raspituje Barcelona. Ali, na nagovor nekog menadžera, potpisao je za Čelzi. Tamo se nije snašao. Odatle prelazi u Madrid, potom u Istanbul… Poslije povrede u Turskoj, šutnu ga…“ – tvrdi Ađanski.

„Mali“ se vratio u Beograd. Pozvao je Ađanskog i zamolio ga da mu potraži neki klub u Holandiji. U holandskom gradu Breda, bilo je slobodno mjesto centrafora. „Zovem ga i obaveštavam da su pristali. Rekao je da će doći za par dana. Sutradan zove i kaže da neće. Ide za Belorusiju. Odigrao je tri-četiri utakmice, a potom se vratio u Beograd…“ Prijateljstvo je prekinuto. Ostale su fotografije, kao sjećanje na zajedničko druženje.

Družio se i sa Ivicom Kraljem u vrijeme kad je ovaj branio gol PSV-a. „Ovo je veliki klub, rekao sam Kralju kada je došao, a ti treba da budeš jedan od najboljih golmana“. Govorio sam mu da na terenu ne sme da ima milosti, da brani čvrsto, tvrdo“.  Kralj je bio velika nada PSV-a, ali nije mu išlo. Ugovor potpisan na pet godina, raskinut je nakon dvije.

I jedno posebno, prigodno sjećanje. Legenda jugoslovenskog fudbala, kako ga Ađanski zove, Ivica Osim posjetio je njegov restoran u Eindhovenu 1998. sa fudbalerima austrijskog Šterna. Igrači su, pred sjutrašnji meč, pili šljivovicu. Osim nije reagovao. Na čuđenje Ađanskog, Osim je odgovorio. „Mogu da piju koliko hoće, ali ako sjutra na utakmici podbace, znaju šta ih čeka. Biće sklonjeni na mjesec dana.“

Fudbal. Jedan čitav svijet.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

FOKUS

SKRIVENI TRAGOVI NOVCA: Ko su crnogorski milioneri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postupak koji je pokrenuo ASK  protiv Mila Đukanovića potvrda je  početka ozdravljenja te institucije. No  nije baš za radovanje to što je petu godinu od pada DPS-a, to jedini zvanični postupak koji se bavi pitanjem porijekla novca Đukanovića, odnosno nezakonitim bogaćenjem  dijela političke klase  koja je u njegovo doba  iz džempera ušla u Armani odijela. Zvanično, institucije imaju   samo jednu spornu Đukanovićevu VIP karticu od 200 hiljada eura. Možda

 

 

Pratite trag novca, kaže staro novinarsko pravilo. U Crnoj Gori nije ga lako primijeniti. Naša mala  zemlja nema čak ni sopstvenu listu najbogatijih Crnogoraca.   Tragovi novca javnih funkcionera, od kojih su neki tokom protekle decenije na naše oči postali milioneri, vode samo do registara u kojima oni sami ispisuju šta imaju. Institucije se  nijesu potrudile da tu imovinu i provjere.

Ponekad saznamo iz regionalnih ili svjetskih medija ko su milioneri među nama.Krajem prošle godine beogradski Nedeljnik  objavio je  listu  100 najbogatijih u regionu, u koju je uvršteno  sedam Crnogoraca. Prema tom listu,  u stotinu najbogatijih u regionu su  Ivan Ubović, odnosno kompanija Bemaks ( 52. mjesto), Dragan Bokan i kompanija Voli na 63. mjestu, Veselin Pejović, vlasnik Uniproma ( 81. mjesto), Aco Đukanović sa Invest nova i Prvom bankom (84. mjesto), Risto Drekalović i KIPS (91. mjesto),  Komnen Laković, odnosno HD Laković ( 98. mjesto),  porodica Franca i njihov Mesopromet, na 100. mjestu.

Kako su objasnili iz Nedeljnika  na izradi liste radile su dvije konsultanske kompanije, koje su upoređivale zvanične podatke o vrijednosti regionalnih uspješnih firmi. Ne radi se, napomenuli su, o  ličnom bogatstvu njihovih vlasnika.  Vrijednost Bemaksa je tako procijenjena na 482 miliona eura, Volija na 413 miliona, Uniproma na 296 miliona, Đukanovićeve kompanije na 285 miliona, KIPSa- na 260 miliona, Lakovića 234 miliona i Mesoprometa –  218 miliona.

Tom metologijom  su van liste ostali oni poznati Crnogorci čije bogatstvo nije rezultat rasta njihovih kompanija. I o čijem na oko vidnom bogatstvu Crna Gora decenijama nema zvanične podatke. Crna Gora je početkom devedesetih počela da njedri milionere, ili milionerske porodice, ravno iz političke klase, za koje do danas ne znamo, ili makar nemamo institucionalni odgovor, kako su to i postali.

Autori liste najbogatijih u regionu primijetili su da je nejednakost, odnosno jaz između bogatih i siromašnih najveći u Crnoj Gori. Imovina pet najvećih iznosi 1.7 milijardi, što je čak 35.4 odsto bruto društvenog proizvoda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

VUČIĆEV REŽIM PRIJETI NASILJEM U SRBIJI I BOSNI: Ima li Crna Gora odgovor na Srpski (krimo)svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogi se pribojavaju da će Vučić  krizu i studentske proteste pokušati riješiti nasiljem. Opoziciona poslanica Marinika Tepić je izjavila da očekuju hapšenje opozicionih lidera.  Režim je organizovao kampovanje „studenata koji hoće da uče“ u Pionirskom parku. Mediji su pokazali da je među „studentima“najmanje studenata a najviše aktivista SNS, fudbalskih huligana, jedan porno glumac, policajci….  Njima se 11. marta pridružilo i nekoliko desetina muškaraca u uniformama bivše zloglasne JSO

 

 

Formalni premijer Srbije u ostavci Miloš Vučević  u srijedu je na K1 televiziji upozorio da se „približavamo momentu kada država mora da primeni zakon u punom kapacitetu“ i kada „maltretiranje građana Srbije mora prestati“. Vučević, koga opozicija naziva batlerom porodice Vučić, je rekao „da će odluku o tome doneti državni vrh“. Prevedno -Aleksandar Vučić. Po ustavu, predsjednik ima ceremonijalna ovlašćenja zbog čega studenti koji mjesecima protestuju ne žele pregovarati sa njim „jer nije nadležan“. Studenti ukazuju na protivustavnu uzurpaciju vlasti Vučića i njegovog brata Andreja koji, mimo ustava i zakona, sa kumovima postavljaju i smjenjuju u državnoj vlasti i policiji. To potvrđuju i SKY transkripti.

Vučević, akter brojnih korupcionaških afera, je voditeljki Jovani Joksimović objasnio da je „Srbija u ovom trenutku ugrožena kao država od strane i unutrašnjih i spoljnih faktora…i da je to proces koji je dugo pripreman“. Vučević kaže da sve informacije policije, BIA-e (državne bezbjednosti) i vojnih službi govore da se sprema nasilje“ – iza kojeg su, po njemu, studenti kao instrumenti stranih sila.

Ovaj (sovjetski) narativ Vučićevi mediji su intenzivirali posljednje  sedmice u susret  velikog protesta studenata i građana u Beogradu. Radi se o pokušaju „obojene revolucije“, zavjere zapadnih službi protiv Srbije, i studentima kao „srpskim ustašama“.

Istovremeno, režim užurbano radi na mobilizaciji stranačkih pristalica, vojnika kriminalnih kartela, fudbalskih navijača, kompletnog sigurnosnog aparata (i umirovljenih policajaca i „bezbednjaka“) i zaposlenih u državnim službama, bilo ucjenama i  kupovinom.

Opoziciona poslanica u Skupštini Srbije Marinika Tepić je izjavila da očekuju hapšenje opozicionih lidera. Tepić je pustila audio snimak na kome je, kako tvrdi, osuđivani kriminalac i „jedan od glavnih crnokošuljaša braće Vučić“ Miljan Vidović Hofman. On telefonom sagovorniku objašanjava kako je sutra na „sastanku sa glavnim“ i da se spremaju „kačketi, maske, kao vojska bato…biće baš jako, ludilo bato“. Hofman najavljuje, isto kao i Vučić, da će protest 15. marta biti Dan D i „ako pobedimo, a hoćemo… sve ćemo da dobijemo“. Ovo se uklapa u dosadašnji obrazac korištenja kriminalaca kao provokatora i napadača na studente i sve oponente braće Vučić. Premijer Vučević je kao gradonačelnik Novog Sada, često koristio usluge kriminalaca za razbijanje protesta i javno se ljubio i slikao sa njima.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLADA NE POŠTUJE ROKOVE VLASTITIH OBEĆANJA: Ludom radovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Građanima su obećani rast standarda i novi putevi, privredi jednostavnije procedure i finansijska rasterećenja, evropskim partnerima –reforme… I mnogo toga je „odloženo do daljnjeg“. Biće, nadaju se optimisti

 

 

Kada je Milojko Spajić, još zelen na funkciji predsjednika Vlade, najavio da će u septembru prošle godine početi gradnje dionice autoputa Mateševo – Andrijevica („paf-paf i 2024. u septembru želim da vidim ašov u zemlji“, M. Spajić, decembar 2023.) samo su najnaivniji povjerovali u izvodljivost datog obećanja. Još nerealnije zvučala je priča o tome kako će, „u narednih pet do sedam godina“ (otprilike do 2030.), Crna Gora dobiti „18 dionica autoputeva i brzih cesti“.

Kako sada stvari stoje, budu li za pet godina u funkciji tri, od obećanih 18 dionica autoputeva i brzih cesti, biće puna kapa. Ostalo – jednog dana.

Neka druga obećanja, lakša za realizaciju a neophodna za normalizaciju političkih, ekonomskih i društvenih odnosa u Crnoj Gori, zvučala su mnogo realnije. Za njihovo provođenje trebalo je samo dobre volje i, uglavnom, 41 glas u Skupštini Crne Gore. Opet, ni od njih, još uvijek, nema ništa.

Slijedeći premijerovo insistiranje da je ekonomija važnija od politike, krenimo sa tog kraja. Dijelom i zato što za ispunjenje tih obećanja vlast nije trebalo da podnese neku veliku žrtvu, u vidu smanjenja mogućnosti kadrovanja (političkog zapošljavanja po dubini) ili pojačane kontrole trošenja državnog novca preko Vlade, državnih i javnih preduzeća, lokalnih samouprava…

Od proljeća prošle godine slušamo priču o „skorom“ usvajanju zakona o stalnom sezoncu. Ipak, lako se može desiti da predstojeću turističku sezonu, uz narastajući problem sa plažama, dočekamo jednako nespremni kao i prošle godine. Ili sa zakonskim rješenjem koje će, prema dostupnim komentarima zainteresovanih, donijeti novih problema makar onoliko koliko i potencijalnih rješenja.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo