Bio je na golu Sutjeske, Trepče, Borca, holandskog Eindhovena… Sreli  smo se prije dvadesetak godina u njegovom restoranu u Eindhovenu. Nedavno, u prostorijama nikšićkog Hotela Onogošt pričali smo sa Petrom Ađanskim, ponovo

Stariji će se sjetiti Petra Ađanskog i one davne 1966. godine kada je iz beogradske  Crvene zvezde prešao u nikšičku Sutjesku. Osam sezona branio je gol Nikšićana. Vrijeme kada se ovaj tim upisao među prvoligaše. Fudbalsku karijeru nastavio je u Trepči iz Kosovske Mitrovice, potom u banjalučkom Borcu. Te godine u Banjaluci pamti kao najljepši period karijere. Od 1975. godine golman je holandskog Eindhovena. Karijeru će nastaviti u Holandiji u klubu Viljem II. Par godina trenirao je i holandske golmane PSV-a.

Mlada generacija naših ljudi, oni koje u Holandiji nazivaju druga generacija, Ađanskog prepoznaju kao simbol  uspjeha i bogatstva. Ađanski sa smiješkom objašnjava. „Imam nešto novca, ali zaista sam mogao biti mnogo bogatiji”. Poneki loš poslovni potez i prevara bliskog čovjeka, koštali su ga. S ponosom ističe da je sve što je postigao rezultat je rada i upornosti. „Znao sam da moram da uspem”.

Petar Ađanski se rodio u beogradskom naselju Žarkovo. Dijete radnika je, mašinbravara, i majke domaćice. Želio je na more. „Zaradi”,  rekao je otac. Prvi novac zaradio je utovarajući ugalj. I otišao na more. „Bez džempera”, napominje uz osmijeh.

Sreli smo se prije dvadesetak godina u jednom od, u to doba, dva njegova restorana. Dvospratno zdanje, u Eindhovenu, gdje su specijalitete Mediterana, srpskog roštilja i ruske kuhinje probala slavna imena jugoslovenskog i svjetskog fudbala, odbojkaši, stonoteniseri, reprezentativci, političari, novinari i brojni manje znani gosti.Te večeri u gostima je bio Matija Kežman sa djevojkom.

U prostorijama Hotela Onogošt pričamo sa Petrom Ađanskim, ponovo. Voli da dođe u Nikšić, kaže. U ovom gradu je i upoznao i sahranio suprugu Branku. Jednu od najljepših žena u gradu pod Trebjesom, kaže Petar, ali i oni koji su je poznavali. Uz neminovno podsjećanje na prošle dane, Ađanski počinje priču o, za to vrijeme, „nevjerovatnom transferu” koji su Holanđani platili, a jugoslovenska štampa senzacionalistički objavila. Klubu iz kojeg je „kupljen” 150.000 dolara.

„Ja sam dobio oko 50.000 maraka, ali novac mi nije bio prioritet. Igrao sam fudbal jer sam to voleo. Igrao bih i da me nisu plaćali. Danas je sve drugačije. Manje je emocije. Cifre koje fudbaleri dobijaju računaju se milionima. Borio sam se kao lav da dobijenu šansu i iskoristim je. Znao sam da ću uspeti.”

Trenirao je tri puta dnevno, na terenu bio i srijedom, dok su drugi odmarali. I uspio da u holandskom fudbalu ostane do kraja karijere. U Holandiju je otišao u vrijeme kada tamo Jugovića gotovo da nije ni bilo. Holandski je učio od jedne Slovenke, koja nije znala srpskohrvatski. On nije znao slovenački, ali za početak je „išlo“.  Vremenom je naučio jezik, otvorio restoran u Helmundu, potom i drugi u Eindhovenu, kupio kuću… Na kraju fudbalske karijere i nakon deset godina provedenih u Holandiji, o povratku u Jugoslaviju više nije razmišljao.

„Imali smo nešto novca, mladost i želju za uspehom. Bilo je to vreme kada je turizam cvetao, a restorani sa našom kuhinjom ovde bili jako popularni. Žena i ja smo otvorili restoran, iako u početku nisam znao ni pivo da otvorim. Ali, mnogo smo radili i uspeli. Mislio sam radiću ovo do četrdesete, ali prošle su godine…“

U međuvremenu Ađanski je prodao kuću i jedan od dva restorana u Holandiji. Brigu o restoranu u Helmundu preuzeo je njegov jedinac, Igor. Petar, u sedmoj deceniji, živi negdje između kuće u Beogradu, budvanskog stana, dragog Nikšića i druge domovine Holandije. „Valjda ta nostalgija dolazi s godinama“,  sjećam se da mi je Ađanski pričao prije dvadesetak godina. I danas misli isto.

Gdje se osjeća kao kod kuće, pitamo golmana tokom nikšičkog druženja. „Kad sam tek stigao u Holandiju putovanje u domovinu zvali smo – idemo kući, vremenom smo odavde išli kući u Holandiju… Čini mi se i danas, kad bih pola godine ostao ovde, imao bih osećaj kao da tamo nikad nisam ni odlazio“.

A odlaska „tamo“ živo se sjeća. I susreta sa tadašnjim trenerom Keesom Rijversom. Ponio je sa sobom album prepun isječaka, u novinama objavljenih tekstova o njemu. „Ovo je bilo tamo, vidjećemo kako će biti kod nas“, kratko je rekao Rijvers.

Sa 37 godina igrao je za klub iz Helmunda koji je te godine ušao u Prvu ligu. Te godine će se i formalno oprostiti od fudbala. Ali, ljubav i veza sa fudbalom nikad prestala nije. Svoja iskustva, kao trener dijelio je par godina sa fudbalerima PSV-a, ali i bio podrška igračima sa YU prostora koji su igrali u Holandiji – Matiji Kežmanu, Dejanu Govedarici, Dariju Kaleziću, Spasoju Samardžiću, Ivici Kralju, Nenadu Grozdiću, Tomiju Juriću…

Svakom novom igraču koji je dolazio pokušavao je da objasni mentalitet Holanđana. Učio ih na šta treba da obrate pažnju da bi ih bolje prihvatili. „Kežmanu sam govorio: ‘Ti si profesionalac, sportista, ali i radnik kluba. To što te plaćaju moraš i da opravdaš. U svakom trenutku moraš biti spreman da se odazoveš ako navijači žele da te vide, da se slikaju sa tobom ili dobiju tvoj autogram. Spreman na intervju kad god zatraže, nasmejan. Na treningu moraš dati sve od sebe′. Govorio sam mu i da ne bude prznica, da bude kolegijalan sa igračima, a da će trener prepoznati njegove kvalitete.“

Matija Kežman potpisao je ugovor sa PSV-om davne 2000. Transfer je plaćen, priča naš sagovornik, 25 miliona eura. Kao igrač opravdao je svaki cent, ubijeđen je Ađanski. Dva puta stijelac Holandije i jedom evropski.

„Petre, evo ti ga. Od danas si mu kao ćale“ – rekao mu je Kežmanov otac kad je „mali“, kako ga Ađanski zove, potpisao ugovor sa PSV-om na pet godina. Ostao je četiri. Da je izdržao do kraja dobio bi holansko državljanstvo. Pričalo se da se za njega raspituje Barcelona. Ali, na nagovor nekog menadžera, potpisao je za Čelzi. Tamo se nije snašao. Odatle prelazi u Madrid, potom u Istanbul… Poslije povrede u Turskoj, šutnu ga…“ – tvrdi Ađanski.

„Mali“ se vratio u Beograd. Pozvao je Ađanskog i zamolio ga da mu potraži neki klub u Holandiji. U holandskom gradu Breda, bilo je slobodno mjesto centrafora. „Zovem ga i obaveštavam da su pristali. Rekao je da će doći za par dana. Sutradan zove i kaže da neće. Ide za Belorusiju. Odigrao je tri-četiri utakmice, a potom se vratio u Beograd…“ Prijateljstvo je prekinuto. Ostale su fotografije, kao sjećanje na zajedničko druženje.

Družio se i sa Ivicom Kraljem u vrijeme kad je ovaj branio gol PSV-a. „Ovo je veliki klub, rekao sam Kralju kada je došao, a ti treba da budeš jedan od najboljih golmana“. Govorio sam mu da na terenu ne sme da ima milosti, da brani čvrsto, tvrdo“.  Kralj je bio velika nada PSV-a, ali nije mu išlo. Ugovor potpisan na pet godina, raskinut je nakon dvije.

I jedno posebno, prigodno sjećanje. Legenda jugoslovenskog fudbala, kako ga Ađanski zove, Ivica Osim posjetio je njegov restoran u Eindhovenu 1998. sa fudbalerima austrijskog Šterna. Igrači su, pred sjutrašnji meč, pili šljivovicu. Osim nije reagovao. Na čuđenje Ađanskog, Osim je odgovorio. „Mogu da piju koliko hoće, ali ako sjutra na utakmici podbace, znaju šta ih čeka. Biće sklonjeni na mjesec dana.“

Fudbal. Jedan čitav svijet.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO