A,  onda, osmog oktobra 1965, dvadesetogodišnji pjesnik , na pisaćoj mašini posuđenoj  od prijatelja i pjesnika Radeta Tomića u dahu kuca svih deset strana  Mostarskih kiša. Iste večeri, a pošta je još radila, šalje jedini primjerak poeme Zvonimiru Golubu u zagrebački Telegram. „Da je pismo zalutalo, da ga je Zvonimir zaboravio,  ne bi bilo te poeme“, sjeća se Zubac.  Kopiju nije imao

”Pišete li još? ”, pitamo Pera Zubca, barda jugoslovenske i srpske književnosti tokom telefonskog susreta sa njim.On u novosadskom domu, mi ovdje u Crnoj Gori.” Sve rjedje” , odgovara. Tek ponekad kad treba, da tekstom podrži nekog mladog pisca ili kolegu.Uz smiješak podsjeća na predgovor književnice Vesne Golsvordi njegovoj knjizi Sestra moja samoća izdatoj prošle godine u Sarajevu. Golsvordi piše:  ”Nadam se da nije tačno da je ovo poslednja knjiga pjesama Pera Zubca…”

Putuje manje. ” Godine su pritisle”, kaže.  „Dolazio sam nekad na pjesnički festival  Igre juga. Putovali smo svom  Crnom Gorom  Mika ( Antić)  i ja, gostovali pod Starom maslinom, na Nikolinom dvoru, gradovima po Primorju, bili u Beranama, Kolašinu, Andrijevici…”

U  78- oj  godini života,  jedan od najvećih lirika ovih prostora tihuje i uživa u svojim unučicama, četrnaestogodišnjoj Mileni i  osmogodišnjoj Mej. Danas su one u posjeti manastiru Bogoštica,  sa roditeljima. O njima Zubac rado priča. Sjeća se kako je mlađa Mej poželjela da se okiti ordenom Republike Srbije kojim  je Zubac odlikovan. ”Lijep je, ali je težak”, konstatovala je djevojčica.

Veliki pjesnik rodio se u Nevesinju 1945. Školovanje je počeo  u gimnaziji u Lištici, a nastavio u Zrenjaninu u Drugoj eksperimentalnoj gimnaziji. I danas se sjeća izuzetnog školskog programa i profesora koji su mu predavali. ” Ta škola  bila je eksperiment, tip klasične gimnazije. Profesor fiskulture morao je da bude državni prvak u nekom sportu. U prvoj godini bio je to Petko Radović, prvak države u boksu. Par njih izdvajalo se i izuzetnim muzičkim i literarnim darom.Sjećam se, čita mi profesor Trakla ( Georga) i Rilkea na njemačkom i direktno prevodi.Ili Hofmanstala…”  Sticao je vrhunsko srednjoškolsko obrazovanje. Ne čudi što je kasnije, tokom studija, njegov profesor Sreten Marić, inače najbolji drug Antuna Branka Šimića, govorio: „ E moj janičaru, ne treba tebi nikakav fakultet…”

Prve pjesme Pero Zubac objavio je u sarajevskom studentskom listu Dani u rubrici  Trenutak poezije i u novosadskim  Poljima’. Mika Antić je prepoznao dar mladog pjesnika. Pisao je da je na veče poezije profesora i studenata Filozofskog fakulteta ” vredelo doći samo da se čuju pesme Pere Zubca…”

A onda, osmog oktobra 1965, dvadesetogodišnji pjesnik, na pisaćoj mašini posudjenoj  od prijatelja i pjesnika Radeta Tomića u dahu kuca svih deset strana  Mostarskih kiša.Iste večeri, a pošta je još radila, šalje jedini primjerak poeme Zvonimiru Golubu u zagrebački  Telegram. „Da je pismo zalutalo, da ga je Zvonimir zaboravio,  ne bi bilo te poeme, sjeća se Zubac danas. Kopiju nije imao.

Pjesma je zaživjela širom tadašnje Jugoslavije, ali i u SSSR-u.  Mostarske kiše  su u ruskom časopisu  Robotnica štampane  u tiražu od skoro 20 miliona. Prevedene su i na 18 jezika. ”Ušao je na teren i već u prvom minutu dao gol. Posle više nije morao da traži loptu,”  govorio  je  Matija Bećković o Zubcu.

Uz  Kiše se  udvaralo, voljelo. Odrastalo. Govorene su na školskim priredbama, a onda su dobile mjesto u čitankama za srpski jezik.  Po njima je Zubac, ma koliko da je poslije mnogo toga napisao, ostao  upamćen. ” U početku mi je smetalo što me svi znaju samo po toj poemi i što to baca sjenku na sve drugo što sam napisao, ali kasnije sam shvatio da me ona učinila dobrodošlim gdje god da sam išao. Mislim da mi je mnogo više pomogla nego odmogla.Narod je odlučio”.

„Otkrio“ je pjesnik i da Svetlana iz pjesme nije postojala, da je to priča o Mirjani iz Mostara, Ljiljani iz Beograda, Veri iz Osijeka i Dragani Vajdić iz Novog Sada. Dragani koja će kasnije postati njegova supruga.” Sve platonske ljubavi”. Priča nam i da se u prva dva izdanja potkrala greška, pa je u stihu ” njene su usne bile pune kao zrele breskve,  njegovom greškom ukucan stih  ” njene su oči bile zrele…”. I da je sevdalinka opisana u Mostarskim kišama u stihu ”…i noćna pesma tekla lagano niz Donju mahalu, Ej Sulejmana othranila majka …” tek plod njegove mašte.

Biografi bilježe da je Zubac objavio 50 knjiga poezije, 20 knjiga pjesama za djecu, knjigu eseja, lirsku studiju o Lenki Dundjerski, tri knjige parodija na jugoslovensko pjesništvo…Na strane jezike prevedeno je 7 njegovih knjiga, po dvije na makedonski i albanski i po jedna na madjarski, italijanski i rumunski. Pjesme su mu prevedene na 20 svjetskih jezika. Nalaze se u 16 antologija jugoslovenskog i stranog pjesništva…Uredjivao je časopise, pisao libreta za balet i operu, napisao i realizovao preko 400 scenarija za dokumentarne, muzičke, zabavne, umjetničke i programe za djecu i omladinu, poput kultnog Muzičkog tobogana i  Fora i fazona, uređivao popularne serije klasične muzike RTS-a Harmonija sfera…

” Imao sam sreću da me hrabre, pomažu mi i budu sa mnom najbolji…” priča Pero Zubac dok se sjeća velikog prijateljstva sa pjesnicima Miroslavom Mikom Antićem i Duškom Trifunovićem.” Mika je bio moj kosmički kišobran”, kaže Zubac. I mada  se Mika bojao da spava u mraku,  ili sam u sobi, pa je dok su zajedno putovali na pjesničke kolonije,  Pero čekao da on zaspe kako bi ugasio svjetlo, danas kaže:  ” Dok je Mika bio živ ničeg se bojao nisam”.

Pili su, ali nikad zajedno. Jedan je uvijek morao ostati trijezan, da se ne obrukaju.Tog dana, kada je Mika umro, popio je Zubac poslednje piće sa Vaskom Popom.Od tada ni pivo ne pije.” Izgubio sam partnera”.

Onih ratnih godina izbjegao je u Srbiju  Duško Trifunović. I sa njim, do zadnjeg njegovog časa, Zubac je ostao prijatelj. Sjeća se da ga je sarajevski izbjegli pjesnik pitao za savjet gdje da se nastani. Odgovorio mu je,  na njemu svojstven način:  ” Ako je neko prvi pjesnik u Vojvodini, njemu će biti čast da bude drugi, ako ti dođeš…” Zubac se sjeća  da je Trifunović skoro zaplakao na ove riječi.

Sjećanje na veliko prijateljstvo ostalo je zabilježeno na stranicama knjige’ Pisma D.T.  na nebesku adresu’ kojom se Pero obraća njemu na ” onoj drugoj obali”. Baš kao što se i Mostaru vratio zbirkom pjesama Povratak Mostaru i stihovima ” … evo se detinjstvu vraćam, u krilo dana davnog, al’ ne zvoni zvon zlaćan, s tornja pravoslavnog…”

Nakon ratnih godina vratio se Mostaru da primi Šantićevu nagradu i da bar na dan ujedini podijeljeni grad. Na druženje sa Perom Zubcem, ličnošću dana, kako ga je nazvala bosanska dnevna štampa, došli su i oni ” njihovi” i ovi ” naši”. Gradimir Gojer, tada predsjednik pisaca BiH rekao je da je njegov dolazak u Mostar, a kasnije i u Sarajevo, značio više građanima ove republike od svih posjeta,  svih političara, iz regiona i cijelog svijeta zajedno.”

A  Raif Dizdrarević, bivši predsjesnik SFRJ,  u izjavi za  Oslobodjenje opisao je druženje u Sarajevu:  ” Večerao sam sa Perom i Slavkom Pervanom. Perovim povratkom u Novi Sad, čarolija je završena”.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO