Njegova linija, tvrde stručnjaci, savršena je. „Izvući liniju je slično potezu mača“, kaže. I kroz osmijeh napominje: „Monaški sam živio, a moja olovka je preuzela veliki dio moje muškosti”
Vjerovao je da je u slikarstvu moguće ostati nepotkupljiv, osoben, slobodan i svoj. Slikar Pero Nikčević ne slika naručene motive radi novca, prezire državno institucionalno slikarstvo ali i komercijalne galeriste. Završio je studije brže nego drugi. Nuđeno mu je da ostane kao asistent na Akademiji u Beogradu – odbio je. Sloboda je bila privlačnija. „Sve institucije uzimaju slobodu“, tvrdi Pero Nikčević. Sloboda, ideja van ideja, a Vinsent Van Gog vječni uzor…
„Umjetnik je neko ko se sudara sa okolinom. Da bi stvarao, moraš se osjećati kao da si sam na svijetu, moćniji od svih. To traži umjetnik u meni. Ponekad pogledam tog Pera, umjetnika u sebi, i pomislim, budalo, mogao si lijepo da živiš. A, opet, strahujem da ne izdam tog mladića, jer ne bih bio dostojan njegovog ideala. Slažem li sebe, slagao bih čitav život. I onog mladića koji je bio blizu nebu… Onaj bljesak divlje zvijeri u očima koji je imao“.
Zavšio je Pedagošku akademiju 1971. u Nikšiću. Rodio se blizu ovog grada, u Stubici 1951, na Petrovdan, odrastao uz Carev most. Studije slikarstva završava već 1975. na Likovnoj akademiji u Beogradu, a potom nastavlja postidiplomske studije u Parizu. Sa Žarkom Bjelicom, Ilijom Brankom Burićem, Dušanom Jeknićem, Draganom Karadžićem, Milovanom Mikijem Radulovićem, Branislavom Banom Sekulićem, Rajkom Todorom Todorovićem, Dragomirom Cilom Vušovićem, Stankom Zečevićem ostaće zapamćen kao jedan iz slavne Generacije 9 crnogorskih umjetnika. Njihov profesor Nikola Gvozdenovića Gvozdo smatrao ga je najtalentovanijim.
Rajko Cerović je sa Nikčevićem davne ’77 pravio intervju u domu mladog slikara, u skromnoj seoskoj kući u Stubici gdje se bio vratio nakon jednogodišnjeg studijskog boravka u Parizu. „Ima li Pero neprijatelja?“ – pitao je Cerović njegovu majku na kraju intervjua. „Ne, siromah“, odgovorila je Perova majka. „Ako ih nije imao do sada, imaće ih“, kazao je Cerović. Upravo to se i desilo. „Moj život je stvarno bio naporan. Ne znam ni sam kako sam uspio da opstanem. Bez podrške kolega, porodice… Sam.“
„Svi oni iz Generacije 9 trebalo bi da poštuju moj umjetnički stav. Ako su odustali od toga, to je njihovo pravo. Ali, njihova će umjetnost zbog toga trpjeti. Ja svoja umjetnička stremljenja pomjeram do krajnjih granica. Priznajem, nekad su mi kolege bile jako potrebne. Ali, nisu bili tu za mene. Ipak, ne mogu da ih se odreknem, kao što su se oni mene odrekli. Vjerujem da mi je upravo samoća pomogla da izgradiim snagu karaktera“.
Događaj vezan za njega i primarijusa dr Miša Maksimovića nije nepoznat. Ali, prvi put, Pero Nikčević priča o njemu. „Nedavno sam sreo dr Ratka Radovića, koji se živo sjeća tog vremena i tog događaja. Radović mi je priznao da je bio spriječen da jednu od mojih slika, koju je izabrao, odnese u Beograd uglednim kolekcionarima, paru Bošković. Razlog je tragikomičan. Dr Mišo Maksimović je tražio da cijena moje slike bude niža od one na koju su kupci pristali. Moj stav je bio da ne želim da se jeftino prodajem. Ironija slučaja se nastavlja i sljedeće godine. Maksimović kupuje sliku po cijeni koju sam ja tražio, ali me doveo do zida plača insistirajući da korigujem jedan detalj na slici. U par sekundi promijeniće se moj život. Dok sam već završenu sliku, da zadovoljim potražnju gospodina Maksimovića, ‘popravljao’, čuo sam tihi razgovor između moje majke i sestre. Plašile su se da ću da poludim. Revolt Spartakusa pojavio se u meni.Veliki nož koji mi je služio kao paleta, u jednom trenu bio je usmjeren prema majci uz urlik: „I od tebe ću braniti moju čast“. Nož sam zario u nesrećnu sliku. Nastavak priče, takođe, je tragikomičan. Moja molba doktoru da uzme neku moju drugu sliku ili da mu uradim portret, odbačena je. Insistirao je da mu vratim novac koji mi je prije toga ostavio. Osjećao sam da ovu tragediju moramo podijeliti. Novac sam pocijepao. Jednu polovinu sam dao njemu, a drugu zadržao. Maksimović je, užasnut događajem, pobjegao. Novac je ostao u formi kolaža, zalijepljen na slici. Danas nisu živi ni moji roditelji, ni dr Maksimović. Ali, živ je Mijo Mijušković, vajar, i zahvalan sam mu jer me podsjetio da sam se našao u prekršaju, zakonski kažnjivom, cijepanjem novca. Portreti ćerke i sina Maksimoviću su kompezirali taj novčani gubitak. Sliku je javnost vidjela na mojoj samostalnoj izložbi 1981. u Titogradu, zahvaljujući u to vrijeme predsjedniku Veljku Mijatoviću i predsjedniku Akademije Branku Pavičeviću. Uskoro će je ponovo moći pogledati na retrospektivnoj izložbi koju sam najavio iduće godine“, objašnjava Nikčević.
Oko novca u životu nikada nije postavljao pitanje. „Kad ga nije bilo, gladovao sam, a glad me pročišćavala. Cijepao sam kontakte sa porodicom, društvom generacijom. Sve sam to činio da bih se vratio izvoru života. I Mikelanđelo je morao da gurne sklupturu nizbdo da bi dokazao da je dobro napravljena ako ostane u komadu. Tako je i u umjetnosti i u životu. To ne preporučujem ljudima koji nemaju hrabrosti. Možda ni ja to ne bih radio u ovim godinama, ali kad si mlad, to je prirodno. Umjetnik koji ne želi da bude Leonardo svog vremena bolje da umjetnost napusti“, priča umjetnik.
Opisivali su ga kao buntovnika sa snovima, nekog ko se ne pokorava slikarskim trendovima. „U vrhunskoj umjetnosti nema kompromisa. Svejedno šta slika – cvijet ili jagnje, umjetnik je uvijek zvjerka koja čuva svoju teritoriju. Slikar ili vajar stvaraju čitavim svojim bićem.“
Dado Đurić je tvrdio da Perova linija nije dovoljno cijenjena ali da se od njega treba čuvati. Slično je govorio i profosor Stojan Ćelić. „Bez sumnje talentovan, ali nikakvog posla sa njim. „Profesor likovnih umjetnosti Helena Gvozdenović tokom izložbe u Galeriji JNA u Beogradu, izjavila je za Pera Nikčevića da je najtalentovaniji student svih generacija.
Perova linija, tvrde stručnjaci, savršena je. „Izvući liniju je slično potezu mača“, kaže. I kroz osmjeh napominje: „Monaški sam živio, a moja olovka je preuzela veliki dio moje muškosti”.
Sa 16 godina upoznao je rad Van Goga. I danas misli da je najveći slikar svih vremena. „Dodirnuo je naučno posmatranje kosmosa. Talasanje u prirodi u odnosu na svoju emociju i na prirodu. Približili su mu se crtački Dado, a slikarski Lubarda. Ja hoću da to objedinim u svom radu“.
Neće, kaže, poput Vinsenta van Goga odsjeći uho. Ni sebi oduzeti život, kako je njegov veliki uzor uradio. Ali, uništavao je svoje radove. „Jednostavno moram to da uradim jer osjećam da je pitanje, ja ili oni“.
U manastiru Reževići kao slikar isposnik proveo je četiri godine. Od 1981. do 1984. odlazi u manastir, kaže, jer nema kud drugo. Osim, u sinje more. „Svima smetam.Velika afera je na pomolu.“ Odlazi kod moćnog Tempa da mu uradi portret. „Zbližili smo se. Imao je sinove mojih godina i bio sam mu simpatičan. Kod njega sam bio da bih ga ‘smekšao’ kako bi Tempo preko generala Nikole Ljubičića i Koste Nađa spasao dilera droge slikara Dušana Jeknića i mog druga iz studentskih dana. Ali, i profesora Nikolu Gvozdenovića, osnivača Cetinjske likovne akademije, koji je na mjesto asistenta primio upravo Dušana Jeknića.“ Da bi ih obojicu sačuvao, Pero je poslat da uradi portret i ćuti. „Znao sam, budem li previše govorio, mrak će me pojesti.“ Tempo će mu i pomoći da se smjesti u dijelu prostorija koje su pripadale manastiru.
Par godina živio je u Holandiji i Belgiji. Za njegov duh i Crna Gora i Jugoslavija bile su tijesne. Konačno, 1987. nastanjuje se u Parizu, gdje živi i danas. I stvara, naravno.
U Parizu Nikčević je sazrijevao, usvojio nove navike, ponašanje, novu kulturu. „Pariz je velegrad, istovremeno i pitom i divalj.“ Mnogo je, tvrdi Nikčević, uticao na njega. „Biti umjetnik tamo gdje su slavni duhovi sebe kalili, nešto je što ne priznaje nikakve diplome i teoriju. Taj poziv traži da se ide grlom u jagode“.
Posljednjih godina, nakon dugog odsustva, opet dolazi u Crnu Goru. Tvrdio je, nikad se vratiti neće. Na nagovor majke vratio se prvi put. A onda, rodila se ćerka Isidora u Bijelom Polju. Pedeset pet godina je stariji od nje. Djevojčica već pokazuje očev talenat i sprema se za parišku akademiju. Nikčević je i djed. Od najstarije ćerke Poline, koja živi u Amsterdamu, ima unuku Eliz. Sin Goran posvećen je biznisu.
U politiku i nacionalne podjele „ne razumije se“. U Francuskoj je Francuz, porijeklom sa Balkana, Jugosloven, Crnogorac, Pješivac, Stubičanin. Dok, uz crno vino završvamo razgovor u nekadašnjoj nikšićkoj galeriji, danas privatnom restoranu, povjerva nam jednu svoju želju. Volio bi da uradi portret svog lijepog sina Gorana. U crnogorskoj nošnji.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice