Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Permanentni teror

Objavljeno prije

na

Pažljivije uho moralo je prepoznati taj ton samokritičnosti – ni u milosrđu ne treba pretjerivati. ,,U Crnoj Gori neće ubuduće biti moguće kao do sada nekažnjeno raditi protiv interesa države i nekažnjivo se uplitati u vršenje terorističkih akata”, poručio je Milo Đukanović, nadležan za sve u našoj zemlji. Sveobuhvatna je to definicija narodnog neprijatelja, mnogi se tu mogu prepoznati.

Da bi se Đukanovićeve najave obistinile institucije moraju vršiti dug. Milivoje Katnić, specijalni tužilac, je iskazao spremnost da hapsi i krivično goni lidere DF-a, Andriju Mandića i Milana Kneževića. Prepreku u vidu poslaničkog imuniteta otklonile su u Skupštini zapete ruke vladajućih zastupnika. Taman kad su strasti usplamtile, stigla je dojava: Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković naložio je Katniću da ne hapsi poslanike, nego da ih uredno pozove na saslušanje. Crna Gora je odahnula. Produžava se meko vanredno stanje. Na to smo navikli.

Niko ne zna kako će izgledati završni čin igrokaza državni udar, koji povremeno doživljava komične obrte. Odgovorno tužilaštvo prije huke s hapšenjem lidera DF-a, moralo bi objelodaniti dokaze o sumnji u umiješanost Mandića i Kneževića u terorizam, jednako očigledne kao što su bili očigledni dokazi da Đukanović i društvo pljačkaju izbore i gaze Ustav u aferi Snimak. Precizno: samo po odobrenju suda napravljen snimak Mandića i Kneževića kako pripremaju terorističke akcije bi mogao otkloniti sumnju da tužilaštvo nije pomoćno osoblje izvršne vlasti. Građenjem slučaja na izjavama svjedoka dragovoljaca Katnić raspiruje osnovane sumnje da je dio organizovane režimske grupe za sijanje haosa.

Da je Đukanović spreman da brani vlast po svaku cijenu mnogo puta je rečeno. Svejedno nije lako odgonetnuti zašto mu ova operacija treba baš sada. Izbori u Nikšiću su važni, ali ne sudbinski da bi samo zbog njihovog ishoda potezao Katnića da hapsi opozicione šefove. Jasno je da ga u akciju goni strah, ali tek će se pokazati najdublje porijeklo Đukanovićevih strahova. Kome se u Crnoj Gori, a posebno izvan nje, zamjerio i šta želi da preduprijedi. Moguće da pokazujući na šta je sve spreman traži nagodbu sa strancima oko svoje sudbine. Meko, neslužbeno, vanredno stanje tu dobro dođe. Može da potraje. Vlast se ne mijenja. Promjena uglavnom nema ni u opoziciji. Pogotovu ne na bolje.

Iluzije da će Đukanovićev odlazak s premijerskog položaja donijeti promjenu suštine režima, još su jednom pokopane. Trebalo je čuti Duška Markovića, kako kiti. Dugotrajni šef tanane Službe čudi se opoziciji što se uzjogunila. Nek se sjete kako je DPS junački bolovao kad je robije dopao Svetozar Marović, po važnosti druga režimska glava. Nezgodna je sitnica: i kad je Maroviće odrađivao Katnić je radio za Đukanovića. Pomagao mu da pomete dvor, ućera strah u kosti kako nikome ne bi na um palo da otkaže poslušnost. Pogledajte one 42 ruke u parlamentu kako su u slučaju Mandić-Knežević ropski odletjele u zrak.

Cinizam kojim DPS i satelitski odličnici brane pravosuđe koje radi svoj posao, odavno je prerastao u sadističko iživljavanje. Taj će metod koristiti i režimska medijska oruđa, da potkažu kao domoljubno sumnjive sve koji šutke ne prihvataju progone Đukanovićevih državnih neprijatelja.

Šta god da bude, važno je što se opozicija složila da bojkotuje izbore u Nikšiću i što će bojkotovati parlament. Važno je i da opozicioni lideri nauče da dogovaraju i sinhronizuju aktivnosti, na platformi prihvatljivoj i nerežimskom dijelu civilnog sektora. Samo protiv koncepta pobune svakog dana Đukanović nema dugoročno lijeka. Režimu treba ambijent nasilja. Stvaraće ga. Oni koji u opoziciji prihvate tu igru slaće poruku da podzemno sarađuju s Đukanovićem.

Na posebnom su testu tzv. izvorni suverenisti, Crnogorci i pripadnci manjinskih zajednica. Pomagati Đukanoviću ili okretati glavu dok režim sudski progoni one koji u njihovim teškim časovima nisu bili uz njih, i čiji im mnogi stavovi nisu bliski, je izdaja principa. Pravo je pravo onoga koji drugačije misli.

Kad je devedesetih Đukanović u zatvor otpremao radikala Aćima Višnjića, u dugoj mrkloj noći u parlamentu mu je na crtu stao Slavko Perović. Buneći se svom snagom protiv progona svog političkog protivnika, lider liberala palio je svjetlo nade, za posrnulu zemlju.Crna Gora je ranjivija i podijeljenija nego ikad. U svijetu organizovanog haosa, opet može izgubiti sebe. Predstava državni udar u prljavom kazališu, je pozivnica. Za buđenje.

Esad KOČAN

Komentari

DANAS, SJUTRA

Dvojka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neke su stvari, jednostavno, očigledne. Poput širenja netrpeljivosti i raspirivanja mržnje. Odlukom da se pravi slijepa i gluva na takve ispade, vlada ne podspješuje proklamovanu politiku EU integracije prije polarizujućih tema, već postaje saučesnik nepočinstava

 

 

Kad se aktuelni premijer domogao svoje funkcije tvrdio je da će mu u fokusu biti ekonomija i evropske integracije. Obećao je  nova radna mjesta, veće plate (penzije) i reforme koje će nas ubrzano odvesti u EU. Ostavljajući prošlosti hronične društvene podjele i „polarizujuće teme“.

Šta smo dobili ?

Sveštenik SPC,  tivatski paroh Mijajlo Backović predočio je, neki dan, kako Hrvati u Crnoj Gori nijesu narod nego – projekat. „Do Drugog svjetskog rata u Boki rimokatolici uvijek govore da su Bokelji ili Srbi. Onda je u ovom projektu nastupila kroatizacija bokeljskih rimokatolika i oni su se nasilno gurali da postanu Hrvati. Ne osporavam pravo da se izjašnjavaju kako žele, ali govorim o projektu.“

Dok nadležni iz pravosuđa ćute, baš kao što ćute i čelnici izvršnih i zakonodavnih vlasti, Backović je kritičarima odgovorio kako on „mora kao sveštenik da svjedoči istinu koja ih očigledno boli“. Da pritvrdi kako pređašnji izliv šovinizma nije bio lapsus, nego dio dobro osmišljenog političkog projekta. Zahvaljujuću tom projektu, koji se razmahao devedesetih godina minulog vijeka, broj Hrvata u Boki smanjen je gotovo do njihovog nestanka.

Slučaj gradonačelnika Podgorice demonstrirao je kako jezik krije zamke onome ko izgovara riječi. Glavni grad je organizovao iftar tokom ramazana. To je lijep gest.  U prazničnoj besjedi Saša Mujović je sugrađanima islamske vjere  poručio da su „ukras“ Podgorice.  „Hvala što ste uvijek iskazivali lojalnost prema ovome gradu, što ste bili i ostali naše dobre komšije i što nijeste dozvolili da nas smutne devedesete posvađaju i hvala vam što ste našu Crnu Goru uvijek doživljavali kao svoju zemlju”, poručio je naglašavajući kako ih zbog takvog odnosa doživljava “blisko kao svoju pravoslavnu braću”. Sasvim izvjesno – gradonačelnik nije imao namjeru da uvrijedi svoje goste. To ne smanjuje već povećava potrebu za odgovorom na pitanje: da li se ovako komunicira sa ravnopravnim građanima ustavom definisane građanske države?

Ili vlast u Podgorici slijedi misaoni poredak gradonačelnika Nikšića kome je sve kristalno jasno. Sa onom „pravoslavnom braćom“ koja ne prihvataju njegov model svesrpskog bratstva, on bi postupao kao prema Turcima, označenim arhi- neprijateljima.

Izvjesno: ako  proevropsku Crnu Goru vidimo kao društvo osjetljivo na bogatstvo različitosti, posvećeno praksi razumijevanja drugog i drugačijeg, pred nama je veliki izazov. Valja se oslobađati treškog bremena netolerancije, bahatosti, neosjetljivosti za nijanse. Puno je naznaka da  će to biti mučna operacija, sa neizvjesnim ishodom.

Pogledajmo  i drugu dimenziju našeg evropskog puta, po vokaciji bližu našem premijeru. Podaci objavljeni početkom nedjelje pokazuju nastavak neočekivano loših trendova u crnogorskoj ekonomiji.

Iznos prosječne plate je u padu drugi mjesec zaredom. U 2025. ušli smo sa prosječnom decembarskom neto platom od 1.012 eura, januar je donio neto zaradu od 1.004 eura u prosjeku, dok je februarski prosjek bio za dva eura manji. Sitan je to pad ali može biti znakovit  trend. Koji bi, ukoliko se nastavi, mogao potvrditi sumnje da je crnogorska ekonomska slika bitno drugačija od onoga što Vlada pokušava predstaviti kao realnost. I svoj „nevjerovatan uspjeh“.

Dodatan razlog za brigu ogleda se u činjenici da su državni prihodi u februaru po osnovu PDV-a za 4,2 manji od planiranih. Očekivano, taj manjak se ispoljava i na strani potrošnje. Zvanično, državni izdaci u prva dva mjeseca ove godine bili su za 79 miliona manji od planiranih. Nije riječ o uštedama nego o odloženom plaćanju. Neko na taj novac računa kako bi proširio posao, platio radnike ili namirio dug. Sljedstveno, koncentrično se šire krugovi onih koji trpe štetu vladine finansijske neažurnosti.

Priča o ekonomiji može biti naporna i dosadna. Ali treba znati: neisplaćeni novac iz državne kase ne može biti nadomješten obećanjima o budućim investicijama i ubjeđivanjem da su sva prethodna ispunjena. Neke su stvari, jednostavno, očigledne. Poput širenja netrpeljivosti i raspirivanja mržnje. Odlukom da se pravi slijepa i gluva na takve ispade, vlada ne pospješuje proklamovanu politiku EU integracije prije polarizujućih tema, već postaje saučesnik. Taj put ne vodi u Brisel.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zatvoreno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Opravdavanje zločina pod  bilo kojim patriotskim izgovorom, znak je nesposobnosti da se vidi očigledno. To je mentalno i moralno sljepilo. Bijeg u neznanje obično se skupo plaća

 

 

To se moglo očekivati. Mijenja se odnos dijela vlasti u postjugoslovenskim državama prema ratnim zločinima počinjenim tokom krvavog raspada SFRJ. Na gore.

“Ne postoji i nikad nije postojao nikakav logor Lora”, poručio je hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. “Vojno – istražni centar Lora bio je neka vrsta logora”, čuli smo od predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, samo koji dan kasnije.

U međuvremenu, ovdašnja politička “elita”, sa popriličnom ravnodušnošću je  ispratila najnoviju epizodu priče o mučilištu u kome je skončalo i četrnaest crnogorskih rezervista . Prije 33 godine.  Sve one koje je takav odnos iznenadio, podsjetimo kako se  Crna Gora, duže od tri decenije, jednako neodgovorno nosi sa izazovom interpretacije zločina počinjenih u njeno ime.

Da li je Morinj bio svirepo mučilište ili sabirni centar za smještaj zarobljenika sa dubrovačkog ratišta? Jesu li stanovnici Bukovice bili žrtve etničkog čišćenja ili meta pojedinačnih napada “ekstremnih pojedinaca sa područja Republike Srpske”, kako je to 2007. godine, prije i nakon mnogih sličnih, ustvrdio i tadašnji ministar pravde , kasnije, i sudija Ustavnog suda Miraš Radović. Da li je deportacija izbjeglica bošnjačke nacionalnosti iz Crne Gore u smrt bila naređeni državni ratni zločin ili “tragičan nesporazum”, kako su podaništvo ubjeđivali tadašnji državni zvaničnici predvođeni Momirom Bulatovićem i Milom Đukanovićem?

Je li masakr civila u Srebrenici iz 1995. godine genocid, kao što tvrde presude nadležnih međunarodnih sudova, ili “običan” ratni zločin? Koji se u toj interpretaciji, bezmalo, može pravdati stavljanjem u “adekvatan” istorijski kontekst. Tezu zagovaraju, ili su je zagovarali, Vladimir Leposavić, ministar pravde u prvoj vladi 30-to avgustovskih pobjednika, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode Jovan Vučurović, dok je predsjedniku Opštine Nikšić Marku Kovačeviću i suđeno zbog kontinuiranog negiranja genocida u Srebrenici. Oslobođen prvostepenom presudom Kovačević je nastavio sa “raspirivanjem nacionalne, rasne i vjerske mržnje “. Za to krivično djelo sumnjiči ga Više državno tužilaštvo  ali je istraga u zastoju zbog toga što Kovačevića štiti poslanički imunitet koji parlamentarna većina ne želi da mu ukine.

Prijedor, Kaluđerski Laz, Štrpci, Kazani, Račak…  I još mnoštvo toponima na kojima su, tokom krvavih devedesetih  pljačkani, mučeni, silovani i ubijani muškarci, žene i djeca bošnjačke, srpske, hrvatske, albanske, romske, crnogorske nacionalnosti. Uglavnom pred domaćim pravosuđem nekažnjeno.

“To o čemu govorite nije otvoreno pitanje”, poručio  je visokopozicionirani diplomata iz Zagreba. Nema sumnje kako su među političarima u Podgorici, Beogradu, Banjaluci, Prištini, Sarajevu može naći previše političara saglasnih sa njegovim tezama da je priča o nekažnjenim zločinima počinjenim sa naše strane  “narativ koji cilja izjednačavanje agresora i žrtve”. Sporili bi se, doduše, oko toga ko je agresor a ko žrtva.

“Ratne partije, koje su kroz bratoubilačko krvoproliće opljačkale sve ono što su generacije gradile pet decenija, vladaju i danas”, upozorio je Blagoje Grahovac preko stranica Monitora makar prije šest godina. Ponovimo. “Te iste partije i mnogi isti pojedinci, da bi opstali na vlasti, koriste dobro utrenirane mehanizme zavađanja naroda. Nema mira na Zapadnom Balkanu dok od svih političkih i državnih funkcija ne budu odmaknuti svi oni koji su pripadali ratnim partijama.”

Na iskaz Grlić Radmana o Lori reagovao je Viktor Ivančić, član nekadašnje redakcije Ferala koja je o strahotama u Splitu izvještavala u vrijeme dok su ti zločini trajali: “On ne prosvjeduje zbog toga što nam nedobronamjerni ljudi podmeću zločine, nego zato što nam podmeću njihovu neopravdanost.”

Opravdanje za zločine počinjene u naše  ime traži se na svim stranama. Treba biti precizan. Zločin je samo po sebi napasti komšije. Ali zločin je zločin i kad ga počini vojska ili država koja se brani. Opravdavanje zločina pod  bilo kojim patriotskim izgovorom, znak je nesposobnosti da se vidi očigledno. To je mentalno i moralno sljepilo. Bijeg u neznanje koji se, obično , skupo plaća.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ništa novo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sutkinja Larisa Mijušković Stamatović, koja je ove sedmice oslobodila petoricu policijskih inspektora  za torturu nad Markom Boljevićem, je prije deceniju oslobodila odgovornosti tadašnji vrh policije za torturu nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem. Uprkos svjedočenju bivšeg policajca Gorana Stankovića

 

 

Osnovni sud u Podgorici oslobodio je petoricu policijskih inspektora optuženih za iznuđivanje iskaza teškim nasiljem nad Markom Boljevićem u podgoričkoj policiji, u maju 2020.

Oslobođen su inspektori – Danilo Grbović, Dalibor Ljekočević, Bojan Vujačić, Ivan Peruničić i Nemanja Vujošević. Presudu je donijela  sutkinja Osnovnog suda u Podgorici Larisa Mijušković Stamatović, uz obrazloženje da nije dokazano da su inspektori  izvršili krivično djelo.

“Ta odluka  pokazuje veoma zabrinjavajući pristup procesuiranju torture, po kome je kritička oštrica usmjerena isključivo ka žrtvi, dok se iskazi državnih službenika nekritički prihvataju, čak i onih čije su kolege optužene. Ovakav odnos suda prema policijskoj torturi ohrabrabruje zlostavljače a zastrašuje žrtve da torturu prijave”, prokomentarisala je presudu Akcija za ljudska prava (HRA)

Iz HRA su ukazali da je ovaj slučaj  posebno važan jer se radilo o iznuđivanju iskaza u cilju prevarnog procesuiranja postavljanja eksploziva na kuću državnog službenika bezbjednosti Duška Golubovića i lokal Grand.

“Oba slučaja postavljanja eksploziva do danas nijesu rasvijetljena. Rasvijetljeno je samo to da je na osnovu iznuđenog, netačnog iskaza Marka Boljevića, koji je podvrgnut torturi, pokušano da se krivica svali na one koji te eksplozive nisu postavili (Jovana Grujičića i Benjamina Mugošu). Sada, posle gotovo pet godina nakon što je Marko Boljević mučenjem u podgoričkom CB primoran na davanje netačnog iskaza, sud za to nije osudio ni jednog službenika Uprave policije”, naveli su.

Zanimljivo je da je sutkinja Larisa Mijušković Stamatović, koja je oslobodila petoricu policijskih inspektora  za torturu nad  Boljevićem,  prije deceniju, uprkos svjedočenju bivšeg policajca Gorana Stankovića, oslobodila odgovornosti vrh policije za torturu nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem.

Ona je u novembru 2013. godine donijela oslobađajuću presudu za tadašnje starješine CB Podgorica Ratka Rondovića i Dušana Raičevića, koji su bili optuženi za prebijanje  Pejanovića. U obrazloženju presude, sutkinja je kazala da iskaz bivšeg policajca Gorana Stankovića, na kojem se temeljila optužnica, nije potkrijepljen nijednim materijalnim dokazom.

Goran Stanković je prvi javno progovorio o tome da su petorica nepoznatih pripadnika interventne jedinice u više navrata u pritvorskoj ćeliji tukli Aleksandra Pejanovića. Stanković je na suđenju ponovio da je nakon što je Pejanović priveden u pritvorske prostorije došao šef smjene Dušan Raičević, koji je ,,prosto rekao” da će da biju Pejanovića. Ponovio je i da mu je komandir Ratko Rondović ponovio da izađe ako ne može da gleda, rekavši da je za to došlo ,,naređenje odozgo”.

Monitor je tada pisao da je Stanković u pismima bivšeg šefa UP Veselina  Veljovića obavijestio i da je tadašnji načelnik Predrag Ašanin više puta pozivao policajce koji su te večeri bili u smjeni, tražeći od njih da se svi drže istog iskaza – da nije bilo torture i da je Pejanović došao sa povredama, te da im je, ako to učine, obećao podršku Uprave policije i branioca.

I bivši policajac Oliver Bošković je na suđenju svjedočio da Pejanović nije mogao biti pretučen bez prethodnog znanja Ašanina i  Veljovića.

Pejanović je iz pritvora pušten sa 29 teških povreda, koje su konstatovane  u medicinskoj dokumentaciji. U maju 2011. godine Pejanovića je ubio pripadnik Interventne jedinice u kafiću u blizini stana u kom je živio. Prije nego što je ubijen javno je saopštio da se plaši za svoj život. Bezbjednost mu je javno garantovao Veselin Veljović.

Goran Stanković je politički azil dobio u Luksemburgu 2014,  zbog progona i pritisaka nakon svjedočenja  koji su njega i njegovu porodicu doveli na rub egzistencije.

Deceniju kasnije, kod kuće se neke stvari i dalje ne mijenjaju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo