„Naši narodi i narodnosti” ničim osobitim nijesu zadužili čovječanstvo. Kada se svjetskim mjerilima podvrgne ono što smo činili i nasložili u svojim čudnovatim povjesnicama, frustrirajuće je jasno da nam nikada nije bastalo da budemo subjektima vlastite povijesti i kulture. Naprotiv, slika povijesnog nizanja životnih i kulturnih paradigmi koje smo živjeli i koje živimo pokazuje da uglavnom nijesmo stvaraoci, nego samo korisnici, manje ili više nevješti, onoga što su drugi bastaniji narodi smišljali i stvarali. Nije sporno, razumije se, da je bivalo naših bastadura (južnoslovenskih, pa i crnogorskih) koji su bili sposobni da načine i učine nešto što je značajno u svjetskim mjerilima. No, poneka lasta i ponekad – ne čini proljeće! Riječ je o tome da stožeri, pa i konkretni sadržaji naše povijesne kulture nijesu autohtono naše djelo, nego su odsjevi onoga što su u različitim povijesnim epohama stvarali vodeći narodi ekumene. Ko se namrštio da ovu „nepatriotsku” tezu, neka ode u najbliži muzej, galeriju, crkvu, biblioteku ili fakultet. Tako će zateći, manje više, sve tuđe ili stvoreno pod tuđim uticajem: krhotine neolita, antičku kulturu, romaniku, vizantijske freske, gotiku, renesansu, barok, klasicizam, romantizam, atonalnu muziku, analitičku filozofiju, francuski ekspresionizam, ruski roman, postmodernu.., pa sve do kuplunga, šrafcigera, anlasera, softvera i magnetne rezonance.

Fenomen vječite kulturne zavisnosti nije samo naša kob i specifika. U njoj vjekuje većina savremenih naroda. Ekonomista Pol Krugman nazvao ju je fenomenom „perifernih kultura”. To su kulture koje postoje izvan središta stvaranja civilizacijsko-kulturnog toka svijeta. One nijesu stvaralačke, nego receptivne, imitatorske i podaničke, jednim slovom, provincijalne kulture koje žive od preuzimanja metropolitanskih kultura. Krugman veli: „Suštinu perifernih kultura čini izbjegavanje bilo kakvog odstupanja od sheme koju su usvojile. One stoga nemaju sposobnost proizvođenja i korišćenja originalnih rješenja”, nego po inerciji se drže „duha imperijalne kulture ili kulture centra”.

Dobra bi ovo opservacija bila, pa bi Krugman kao ekonomista zasluživao još i komplimente za razumijevanje stvari kulture, kad ne bi bilo onoga vraga zbog koga on perifernim kulturama pripisuje podaničku inertnost. Vrag je u njegovoj tezi kojom hvali imperijalnu kulturu „industrijski razvijenih zemalja” u suočavanju s baukom ekonomske krize. Hvali je zbog pokazane fleksibilnosti, jer nizom antikapitalističkih mjera spasava kapitalizam. Države liberalnog kapitalizma u susretu s krizom u stanju su da odbace sve svoje svetinje i „učine ono što su stotinama godina smatrale bogohulnim uplitanjem u individualna privredna prava”. Spremne su one da posegnu za ozbiljnim državnim intervencionizmom i nacionalizacijom banaka, pa čak i za relativizacijom „svetinje” privatne svojine. Spremne su i na „dogovornu ekonomiju” i „socijalizaciju gubitaka”, ali i da ušutkaju svakoga ko bi im prebacio da prepisuju Kardelja!
Uz te čisto političke mjere (e, sad ne smeta, nego je vapeći potrebno – „miješanje politike u ekonomiju”!), liberalni moralisti obavezno počinju raspredati priču o solidarnosti i plemenitosti. Međutim, to su sad već stvari u koje se ponajbolje razumio naš pametni vladika Rade. Pa da ga parafraziramo za ovu priliku: svjetska kapitalistička klasa, koja na sve moguće načine čereči i ljudski rod i planetu Zemlju, odjednom je otkrila svijetu i sebi samoj svoju „dobru dušu”. Zato što joj profitna „rebra pucaju”.

Milenko A. PEROVIĆ