Povežite se sa nama

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

2 dana

na

foto: facebook

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

STEFAN TODOROVIĆ, LIKOVNI UMJETNIK: Sentimentalnost i sujevjerje stvaraju mitove

Objavljeno prije

2 dana

na

13 Decembra, 2024

Objavio:

Umjetnost ne mijenja svijet preko noći, ali mijenja način na koji ga gledamo

 

 

Umjetnik Stefan Todorović predstavio je novi opus radova na samostalnoj izložbi pod nazivom “Beton” u Umjetničkom paviljonu u Podgorici. Diplomirao je i magistrirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Njegova karijera uključuje samostalne izložbe u Beogradu, Podgorici i Parizu, kao i učešće u rezidencijalnom programu Cité internationale des arts u Parizu.

Među njegovim priznanjima su Nagrada za crtež na XVIII Bijenalu studentskog crteža i nagrada “Milunović, Stijović, Lubarda” na 71. tradicionalnoj izložbi ULUCG, te Nagrada CANU za istaknute mlade stvaraoce u oblastima nauke i umjetnosti (2016).

MONITOR: Naziv izložbe „Beton“ asocira na nešto univerzalno i sveprisutno. Koliko naziv ima direktnu vezu sa Vašim radovima? Da li ste željeli da Vaša izložba komunicira ideju koja prevazilazi samo vizuelni aspekt radova?

TODOROVIĆ: Naziv je dovoljno banalan da privuče pažnju. Poenta izložbe i postavke jeste da upravlja pažnjom gledalaca, a ne da im priča priču. Ja sam oduševljen brojnim komentarima koje sam slušao, ljudi su lako ukapirali da taj naziv ne korespondira ni sa kakvom tematikom, formom ili suštinom. Što potvrđuje tezu iz vašeg pitanja, da ideja komunicira prevazilazeći estetske aspekte.

MONITOR: Vaše slike bave se odnosom između trajnosti i promjene, otpornosti i propadanja. Kako te kontrastne teme reflektuju stvarnost koju istražujete?

TODOROVIĆ:  To je sve dio jednog istog procesa permanentne transformacije i promjene koji se jednako odnosi na nas i na sve što nas okružuje. Mi se vezujemo za stvari, razvijamo osjećanja i odnos prema njima, i  u njima se reflektuje naša stvarnost.  Sentimentalnost i sujevjerje stvaraju mitove, ja se sa tim mitovima igram.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DAVOR ĐENERO, POLITIČKI ANALITIČAR IZ HRVATSKE: Zoran Milanović bi lako mogao osvojiti novi predsjednički mandat

Objavljeno prije

2 dana

na

13 Decembra, 2024

Objavio:

S Plenkovićem HDZ-ova većina ostaje centristička, a Domovinski pokret –u slučaju parlamentarnih izbora, ne može računati na prelazak izbornog praga

 

 

MONITOR: Vlada Andreja Plenkovića je prošla još jedno saborsko glasanje o povjerenju. Koliko su podjela u Domovinskom pokretu i slabljenje krajnje desnice doprinijeli učvršćivanju saradnje HDZ i Domovinskog pokreta Ivana Penave, poslije prelaska u opoziciju DOMINO Maria Radića? Pomjera li to hrvatski desni centar još udesno?

ĐENERO: U konsolidiranim demokracijama proceduru glasanja o povjerenju vladi opozicija pokreće samo onda kad je vjerojatno da je moguće izglasati nepovjerenje. Kad je parlamentarna većina-ako i minimalna, čvrsta, a kad opozicijski front prema vladi nije čvrst, ona je besmislena. Praksu ustrajanja na pokretanju procedure izglasavanja nepovjerena vladi u hrvatsku je političku arenu uveo Zoran Milanović, kao šef SDP-a u parlamentarnom mandatu 2007-11, a ljudi koje je on selektirao kao političku elitu u SDP-u (nekoć važnoj stranci demokratske ljevice), ponavljaju njegove političke početničke greške i danas. A istovremeno s procedurom glasanja o nepovjerenju vladi, vodio se i dijalog o izboru sudaca Ustavnog suda, koje se bira dvotrećinskom većinom- pa je nužan politički konsenzus. Paradoksalno je da se istog dana trebalo glasati o nepovjerenju Vladi i o ustavnim sucima- koji su izabrani de facto dogovorom vladajuće većine i SDP-a.

U današnjoj parlamentarnoj većini marginalno sudjeluje populistički Domovinski pokret, njegovi ministri formalno upravljaju s tri ministarstva. Ali, pogotovo nakon raskola u DP-u, njihov utjecaj na vladine politike je marginalan. Nažalost, oni su potisnuli dosadašnjeg partnera u Plenkovićevim administracijama-SDSS Milorada Pupovca. Ali korektni parlamentarni odnosi HDZ-a i SDSS-a nisu prekinuti i pitanje je kako će dugo trajati to „izbivanje“ (najveće stranke srpske manjinske zajednice) iz vladajuće koalicije. Pupovac nastavlja voditi odmjerenu i racionalnu politiku i zaustavlja prodor koncepta „srpskog sveta“. Ton vladajućoj koaliciji i dalje dominanto daje Andrej Plenković-koji je prije svega zagovornik koncepta „više Europe“, a to ne ugoržava niti kvazisuverenizam DP-ovaca-niti pritisak ostalih populističkih stranaka. Pa niti kvazisuverenistička matrica koju nastoji nametnuti predsjednik Milanović.

S Plenkovićem, HDZ-ova većina ostaje centristička, a DP-koji kao niti DOMINO (u slučaju ponovljenih parlamentarnih izbora), ne može računati na prelazak izbornog praga. Nema manevarskog prostora insistirati na nekim „svojim politikama“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANA VUKOVIĆ, SUTKINJA VRHOVNOG SUDA: Politika želi  pravosuđe po svojoj mjeri

Objavljeno prije

1 sedmica

na

6 Decembra, 2024

Objavio:

Osam neuspjelih  pokušaja izbora predsjednika Vrhovnog suda samo su  dodatna potvrda urušenosti crnogorskog sudstva. Odbijanjem da  vlastitog vođu izabere iz reda svojih kolega, crnogorsko sudstvo negiralo je sopstveni autoritet, dostojanstvo i poštovanje

 

 

MONITOR: Od šestoro sudija Specijalnog odeljenja Višeg suda u Podgorici, četvoro se prijavilo u Apelacioni sud, nakon što  je Sudski savjet  raspisao konkurs. Kao kandidatkinja za poziciju predsjednice Vrhovnog suda ocijenili ste da to ne bi trebalo dozvoliti. Šta bi to značilo za Specijalno odeljenje i neke od ključnih procesa koji traju?

VUKOVIĆ: Značaj Specijalnog odjeljenja u ukupnim društvenim reformama nije potrebno posebno objašnjavati. Nedovoljan kadrovski potencijal Specijalnog odjeljenja mora  se hitno ojačati. U suprotnom, odliv kadra će neminovno dovesti do  zastoja u funkcionisanju ovog odjeljenja, a svaka sporost  je ozbiljna prijetnja pravdi.

MONITOR: Šta se može uraditi da Odeljenje koje inače ima problem sa kadrovskim kapacitetima ostane bez sudija?

VUKOVIĆ: Pravosuđe je u brojnim problemima. Nije ih moguće sve riješiti, ali  neke je moguće spriječiti. Napredovanje sudija  Specijalnog odjeljenja u višu instancu,u ovom trenutku,  sigurno nije  dio rješenja problema. U nove  procese izbora sudija ne smijemo  ući uz loše i sporo sprovođenje pravde. Ceh loše kreirane kadrovske politike,  koji već plaćamo, ne ostavlja puno mogućnosti da se upražnjena sudijska mjesta blagovremeno popune kadrovima odgovarajućih stručnih i iskustvenih kompetencija.

MONITOR: Kazali ste da ste čuli da je većina sudija koji su konkurisali to učinila iz inata, kako bi dobili reakciju na težinu posla i stanja u kom se nalaze.   Gdje leži odgovornost za takvo stanje, i na kome je da to riješi?

VUKOVIĆ: Specijalno odjeljenje Višeg suda u Podgorici, već duže  funkcioniše u smanjenim kadrovskim i prostornim kapacitetima,  što se uz veliki priliv predmeta složene strukture odrazilo na dugo trajanje sudskih postupaka i mali broj prvostepenih presuda. Predstojeća izmjena  procesnog zakona (ZKP)omogućiće veću efikasnost u  postupanju i  eliminisati brojne zloupotrebe koje su  značajno uticale na ažurnost procedura. Ipak,  i u postojećim uslovima organizaciju rada  ovog odjeljenja moguće je unaprijediti  brižljivim planiranjem  svih aktivnosti sa jasno definisanim rokovima, uz uspostavljanje mehanizama kontrole djelotvornosti sprovedenih aktivnosti.

Odgovornost je na svakom sudiji pojedinačno. Profesionalac je onaj koji daje sve od sebe i  onda kada su postojeći uslovi za to daleko od zadovoljavajućih. Integritet, stručnost i lična posvećenost svakog sudije ponaosob, dodatna su  afirmacija garancije nezavisnog sudstva, čiju  potvrdu u hijerarhiji sudske vlasti, svojim ličnim primjerom mora obezbijediti Predsjednik suda.

MONITOR: U Izvještaju EK konstatuje se da još nema pravosnažnih presuda u slučajevima visoke korupcije i organizovanog kriminala, što i javnost percipira kao jedan od ključnih pokazatelja nereformisanog sudstva.  Zašto procesi toliko dugo traju i koriste li sudovi sve mehanizme da se to ne dešava?

VUKOVIĆ: Normativni okvir usklađen sa relevantnim međunarodnim standarima u krivičnim procedurama  i raspoloživi pravosudni resursi, ključan su preduslov za punu efikasnost krivičnih postupaka. U tom cilju  nužna je blagovremena izmjena procesnog zakona i hitno rješavanje problema nedovoljnog broja sudijskog kadra i evidentnog nedostatka  adekvatno opremljenih sudnica. Međutim, neke od najčešćih procesnih prepreka, odsustvo optuženih i branilaca, razne taktike za odlaganje suđenja, moguće je prevazići  korišćenjem postojećih instrumenata u skladu sa važećim odredbama ZKP. Iako trenutni pravni okvir predstavlja određena ograničenja, sudije su i sada u mogućnosti da koriste postojeće procesne mehanizme i tehnološke alate kako bi poboljšali upravljanje predmetima. U tu svrhu, Vrhovni sud Crne Gore je izradio  smjernice za upravljanje u predmetima teškog i organizovanog kriminala, koje su osmišljene da poboljšaju i promovišu kulturu efikasnosti i poštovanja sudskog procesa. Da bi se smanjila nepotrebna kašnjenja i osigurala brza pravda, preporučeno je sačinjavanje plana za upravljanje predmetima, organizovanje blok listi -više povezanih pretresa zakazanih u određenom vremenskom okviru,upotreba  postojećih mehanizama  (novčane kazne)za održavanje procesne discipline, upotreba sistema elektronske komunikacije i upravljanja dokumentima i dr. mehanizmi.

MONITOR: Hoće li izmjene Zakona o krivičnom postupku promijeniti stvari?

VUKOVIĆ: Zakon se ne razumije ako se samo čita, on se može suštinski razumjeti samo kroz  njegovu primjenu kada se istovremeno uviđaju i nedostaci u vidu normi koje su tako koncipirane da ne mogu uspješno odgovoriti svim savremenim izazovima, posebno u postupcima organizovanog kriminala. Konzervativan stav ZKP-a prepoznatljiv je ne samo u pogledu upotrebe savremenih tehnologija u vidu elektronske komunikacije već i u primjeni brojnih formalističkih i komplikovanih procedura koje značajno usporavaju efikasnost sudskih procedura. Loše prakse u vidu prekomjernog trajanja postupaka izdvojile su se posebno u postupcima kontrole optužnica.Očekuje se  da će predložene izmjene ZKP biti uskoro u skupštinskoj proceduri.Odgovornost je na zakonodovnoj vlasti koja mora prepoznati značaj potrebe da hitno obezbijedi adekvatan normativni okvir koji je  ključni preduslov za punu efikasnost krivičnih postupaka.

MONITOR: Neki misle da je veting neophodan. Rekli ste da je pitanje  kako bi se sproveo u ovom trenutku. Na šta tačno mislite?

VUKOVIĆ: Ako nam je cilj reformisano  pravosuđe i ako ga hoćemo, onda treba  da hoćemo i sredstva koja vode do tog cilja. Veting se od strane stručne  javnosti  potencira kao jedna od efikasnijih mjera koja je u drugim pravosudnim sistemima dala pozitivne rezultate, koje svakako  treba uvažiti. Odgovornost nosilaca sudijskih funkcija predstavlja neophodni balans sudijskoj nezavisnosti. Pozivanje na odgovornost  onih koji su ukaljali sudijsku funkciju je prioritet. U sudstvu se mora uspostaviti  nulta tolerancija na korupciju, kriminal i druge pošasti. Iako se odgovarajući model vetinga  mora pažljivo osmislitii i vješto procijeniti, dinamika njegovog sprovođenja, nužno ne povlači odugovlačenje ukupnog procesa.Veting je moguće  započeti već pri  prvom novom izboru sudija.Takođe, primjenom postojećih mehanizama, analizom kvaliteta rada,   životnog stila i ukupnog  ponašanja sudija, mogu se dobiti mjerljivi  pokazatelji odgovornog  obavljanja ove funkcije i uporedo planirati potreba  za budućim kadrovima, kako proces funkcionisanja sudskog sistema ne bi bio dodatno ugrožen.

MONITOR: Šta su po vama ključni problemi crnogorskog pravosuđa?

VUKOVIĆ: Postupci visokog prioriteta, posebno oni koji uključuju slučajeve teškog i organizovanog kriminala, moraju dobiti promptnu pažnju i resurse. Neuspjeh izvršne vlasti da adekvatno finansira pravosudni sistem i obezbijedi  potrebne infrastrukturne i druge materijalne resurse, jeste osnovni ali ne i jedini  razlog stagniranja crnogorskog pravosuđa. Nezavisnost i profesionalnost sudskog sistema suštinski zavisi od nosilaca sudijskih funkcija, u čemu značajnu ulogu u dijelu kreiranja kadrovske politike u pravosuđu, ima Sudski savjet. Samo Sudski savjet koji funkcioniše u punom sastavu, podržan i adekvatnim ljudskim, finansijskim iinfrastrukturnim resursima, svoje ključne funkcije može vršiti profesionalno, transparentno i nepristrasno. Crnogorsko sudstvo  nema odlučujuću ulogu u kreiranju sopstvenog budžeta, već o tome odlučuje izvršna vlast. Iznosi koji se opredjeljuju za rad sudova su po pravilu znatno  manji od iznosa koje  predloži Sudski savjet. Ovakav sistem finansiranja ograničava eksternu nezavisnost sudstva, što se posledično odražava na sve ostale probleme kako u organizaciji tako i efikasnosti funkcionisnja ukupnog sistema.

MONITOR: Koliko je  to isto ono pravosuđe na čelu sa Vesnom Medenicom?

VUKOVIĆ: Profesionalna i moralna dužnost Predsjednika Vrhovnog suda je da  prevashodno ličnim primjerom  garantuje poštovanje Ustava i zakona i da isto to, kao primus inter partes među sudijama, zahtijeva od sudija. Sudstvo ipak ne smije  počivati na sposobnostima i autoritetu jedne osobe. Svaki sudija pojedinačno,  mora se i sam brinuti o povjerenju i poštovanju koje treba da mu se ukaže, što je osnovna titula njegove nezavisnosti. Sudija ne smije dozvoliti da počini  grešku koja će uništiti ne samo njegovu savjest, već će se direktno odraziti na autoritet ukupnog pravosudnog sistema.

MONITOR: Više puta ste se prijavljivali za poziciju predsjednice Vrhovnog suda, a opstrukcije da se to ne desi bile su očigledne.  Kako to komentarišete, i šta  te opstrukcije govore o stanju u pravosuđu?

VUKOVIĆ: Osam prethodnih neuspjelih  pokušaja izbora predsjednika Vrhovnog suda samo su  dodatna potvrda urušenosti crnogorskoh sudstva. Odbijanjem da  vlastitog vođu izabere iz reda svojih kolega, crnogorsko sudstvo negiralo je sopstveni autoritet, dostojanstvo i poštovanje. Zbog toga se nijesam osjećala nimalo ugodno. Iako mi je u međuvremenu još mnogo toga ubijalo motivaciju, izabrala sam da se ponovo  kandidujem  i ostanem čuvar dostojanstva svoje profesije. Jer ako pravdu ne održavamo ni ona neće održati nas.

MONITOR: Koliki je politički pritisak na pravosuđe?

VUKOVIĆ: Sudstvo je suočeno sa brojnim problemima i izazovima  kojih će u kontekstu međunarodnih integracija biti još. Ostvarenje projektovanih rezultata zavisi od više sudionika, sudske, zakonodavne i nadasve volje izvršne vlasti. Često se ta volja, ili njen nedostatak, oblikuje u direktan pritisak na pravosuđe. Na taj način politika želi  kreirati pravosuđe po svojoj mjeri. U sistemu podjele i kontrole vlasti sudstvo ima mehanizme da se suprotstavi  svim pritiscima i pokaže sopstvenu snagu i dostojanstvo. Nažalost, svjedoci smo da pravosuđe  nije uvijek bilo spremno i voljno da slobodno odlučuje.

 MONITOR: Neki govore i o pritisku javnosti. 

VUKOVIĆ: Percepcija pravde iz ugla onih koji koriste usluge sudova nije ohrabrujuća. Javnost ne tako rijetko može i na neadekvatan način da interveniše u procesu sprovođenja pravde. Međutim, sudija ima posebnu odgovornost uspostavljanja uvjerenja  da je pod bilo čijim ili bilo kojim uticajem. U samom činu suđenja, sudija ne smije ostaviti prostora glasinama, predrasudama ili sumnjičavostima. Svojim radom, odlukama i ponašanjem,  sudija je taj koji uvijek mora demonstrirati pravičnost, i nadasve,  biti voljan i spreman donijeti zakonitu odluku.

MONITOR:  Govorili ste da je neophodna kultura integriteta i nezavisnosti sudija. Zašto je nema? 

VUKOVIĆ: Uspostavljanje kulture nezavisnog, efikasnog i odgovornog  sudstva koje neće biti otuđeno od građanina koji traži pravdu, prevashodna je dužnost sudija.Stalnost sudijske funkcije ne može  pružiti garanciju nezavisnog  i nepristrasnog  sudstva sve dok postupak  izbora sudija  ne bude utemeljen na objektivnim kriterijuma integriteta i stručnosti a ne na  političkoj podobnosti. Dodatna  afirmacija ovih garancija su lična nezavisnost i hrabrost svakog sudije.Veliki broj sudija, koji časno i predano obavlaju ovaj težak i odgovoran posao, neopravdano nose teret osude javnosti,  koja je već dugo željna da pravdu vidi i osjeti. Samo sudovi koji uživaju povjerenje građana mogu biti uspješni u obavljanju svog posla i povratiti urušeni ugled pravosuđa.Treba zaslužiti takvo povjerenje.

 

Kad sudimo i nama se sudi

MONITOR: Koliko je na vaš profesionalni put uticao slučaj S.Č, u kom ste bili istražna sutkinja?

VUKOVIĆ: Pravo na profesionalnu nezavisnost izborila sam uz dosta isleđivanja, osporavanja i potcjenjivanja. Neki su tu moju posebnost prepoznali i pohvalili. A ja sam već na početku sudijske karijere naučila da se pravda  ne može doseći ako nam je za istinu potrebno odobrenje drugih. Na tom putu kojim se ređe ide, naučila sam i da je dobro kad te nedobronamjerni potcijene, daju priliku da pokažeš da posjeduješ integritet i da su moralne vrijednosti i profesionalne obaveze sudije nedjeljive. Kada sudimo i nama se sudi, što  nije teško prihvatiti ako vam je lična i profesionalna savjest čista.

Vrijeme je  prolazno da bi karijeru fiksirali  i dozvolili da jedan slučaj  oboji naše profesionalno postojanje. Profesionalno iskustvo, posebno  sudije krivičara, svakodnevno nas odvodi u teme bliske tamnoj strani ljudske prirode, teške zločine i mnoge oblike kriminaliteta. Tokom  suđenja i donošenja odluke, sudija  mora imati emotivnu distancu. Ipak, kao ljudsko biće emotivnu osjetljivost ne možete uvijek lako podrediti profesionalnom iskustvu koje vas čini svjedokom tuđe patnje, bola, gubitka, kajanja. Sva ta iskustva nosite u sebi, pokušavajući da potisnete njihovu neprijatnost.

Ovaj posao nekada ukrsti  događaje i ljude  koje ne možete  zaboraviti, koliko god da su se potrudili da nas zvanično uvjere da se ništa što bi zavrijedilo krivične procedure, zapravo nije ni desilo. Nepriznavanjem tog postojanja  samo su pomogli  da opstanu čak i nakon 20 i više godina.

O lošim pojavama ne bi imalo smisla ni govoriti da nijesu u velikoj mjeri prisutne u našem društvu.Ne smijemo ih ni ignorisati. Nema ničeg  superiornog  u demonstriranju moći  sa kojom se poistovjetiš i živiš u stalnom strahu da će isčeznuti. To je samo loša hrana za uplašeni ego. Istina se ne može ničim uniziti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo