Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Mala je  mogućnost da se radi o tzv. zvučnom topu (LRAD – Long-Range Acoustic Device). Vjerovatno je upotrijebljen neki od sličnih sistema poput energetskog (ADS – Active Denial System) ili vazdušnog/gasnog topa (Vortex Cannon). U svakom slučaju radi se o zabranjenim sredstvima koja su potencijalno mogla prouzrokovati tragičan ishod

MONITOR:  U subotu je, nekim sredstvom, za koje dio javnosti tvrdi da je tzv.zvučni top, napadnut veliki skup na Slaviji. Izvršna vlast, Aleksandar Vučić, Više javno tužilaštvo, čak i Urgentni centar u Beogradu, odmah su stali „u odbranu države“. Poslije peticije međunarodnim organizacijama preko pola miliona ljudi, ministar policije nudi istragu FBI i FSB. Čemu, u stvari, svjedočimo?

LUNIĆ: Svedoci smo bili istorijskog skupa u Beogradu gde su predstavnici vlasti nepovratno izgubili ne samo politički legitimitet, već i poverenje naroda. Niko više u Srbiji ne veruje zvaničnim saopštenjima, već se uglavnom do istine dolazi ukrštanjem raznih izvora informacija. Obzirom na brojna svedočenja i snimke sa društvenih mreža, može se reći da je upotrebljen neki od nesmrtonosnih sistema za suzbijanje demonstracija. Mala je mogućnost da se radi o tzv. zvučnom topu (LRAD – Long-Range Acoustic Device). Verovatno je upotrebljen neki od sličnih sistema poput energetskog (ADS – Active Denial System) ili vazdušnog/gasnog topa (Vortex Cannon). U svakom slučaju radi se o zabranjenim sredstvima koja su potencijalno mogla prouzrokovati tragičan ishod. Nikom sada ne trebaju političke floskule o kvazi istrazi ili plasiranim dezinformacijama, već istina koja mora dovesti do odgovornosti. Javnost očekuje odgovor na pitanje šta se stvarno desilo i koji nesmrtonosni sistemi su u posedu institucija u Srbiji.  Ponuda za istragu stranim službama na teritoriji Srbije govori u prilog da niti vlast razume koncept suvereniteta, niti dovoljno poštuje istorijsko nasleđe. Podsetiću da je Srbija 1914. upravo zbog odbijanja istrage stranoj službi iz tačke 6. ultimatuma, bila spremna za rat sa Austrougarskom.

MONITOR:  Vučić je obećao rezultate istrage u roku od 48 sati, prema onima koji tvrde da je država imala i upotrijebila zvučni top. Kritične situacije za vlast i ranije su  se često kanalisale u razne „teorije zavere“. Kakav „scenario“  predviđate?

LUNIĆ: Iako vlast voli da upotrebljava rusofilsku frazeologiju o obojenoj revoluciji, istina je da protesti predstavljaju široki narodni bunt prema stanju u društvu, probuđen studentskom inicijativom. Za razliku od opozicionih ili aktivističkih organizacija, protiv naroda je jednostavno nemoguće upotrebiti silu. U okruženju ljubavi, tolerancije i solidarnosti kakva do sada nije viđena, svaka metoda prisile je po pravilu beskorisna. Bez obzira što se studenti formalno ograđuju od politike, protesti predstavljaju političku destabilizaciju društva koji se u jednom trenutku moraju završiti demokratskim izborima. U društvu koje se nalazi u srcu Evrope i u okruženju globalne geopolitičke rekompozicije moći, bilo bi veoma neodgovorno upotrebiti silu. Jedini društveno prihvatljivi scenario predstavlja formiranje nezavisnih institucija koje će pomoći u organizaciji potpuno demokratskih izbora izbornih manipulacija koje su nam  postale svakodnevnica.

MONITOR:   Može li se i kako, sačuvati ova energija i volja?

LUNIĆ: Naravno da može. Svi danas znaju da protestuju bukvalno radi budućnosti svoje dece, njihove slobode i jednakosti u društvu gde su te vrednosti izgubljene. Srbija protestvuje zbog svega onog što Ustav garantuje, a što je zarobljeno od strane privilegovane elite. Danas su  najprofitabilnija zanimanja u Srbiji, a usudio bih se reći i u regionu, profesionalni političar i kriminalac sa vezama u strukturi vlasti iz prostog razloga što nemaju nikakvu krivičnu odgovornost. Zato ova energija ne može biti ugašena, samo mora biti kontrolisana. Mislim da je vreme za političku artikulaciju studentskog pokreta kako bi izbegli scenario “studentske revolucije” koja bi potencijalno generisala nasilje i bila devastirajuća za društvo u celini.

MONITOR:  Predsjednik Srbije je najavio i mogućnost parlamentarnih izbora za 8. jun. Da li su potrebne promjene u pristupu opozicije potezima režima, njena prekompozicija ili jasnije udruživanje ili političko artikulisanje studentsko-građanskih resursa?

LUNIĆ: Opozicija je dobrim delom izgubila kredibilitet zbog intenzivne režimske negativne kampanje, ali indirektno i zbog harizmatičnog studentskog pokreta koji je pridobio i srce i dušu naroda. Ukoliko studenti i dalje ne žele podržati bilo koji opozicijski pokret, imaju kredibilitet i odgovornost da se samostalno organizuju i/ili izaberu svoje predstavnike od poverenja. U takvom scenariju, na za sada hipotetičkim parlamentarnim izborima, studenti sigurno pobeđuju. Pogrešno bi bilo sada kritikovati opoziciju, iako bi se našli mnogi razlozi za to. Evidentno je da ovakva opozicija sa aktuelnim liderima ne može politički pobediti Aleksandra Vučića zbog deficita poverenja. Zato bi svi aktivisti i opozicionari trebalo da  posvećeno rade na uslovima za poštene izbore i ispunjenju preporuka ODIHR-a, a posebno na sređivanju biračkih spiskova.

MONITOR: Ovdje je-sa izvjesnim iznenađenjem, dočekana oštra reakcija Marka Rubia u vezi sa najnovijim potezima vlasti RS. Da li su udvaranja Vučića i Dodika Trampu znak dubljeg nerazumijevanja funkcionisanja spoljnih politika globalno najmoćnijih država, ili se radi o nečem drugom?

LUNIĆ: Zapadni Balkan nije trenutno prioritet Trampove administracije i ne treba očekivati njihovo značajno angažovanje. Međutim, to ne znači da će promeniti svoj spoljnopolitički diskurs kojim su strateški opredelili sudbinu regiona. U tom kontekstu treba tumačiti i stav Marka Rubia koji ne dovodi u pitanje bezbednost i stabilnost institucija BiH i poziva partnere da se suprotstave opasnom i destabilizujućem ponašanju Milorada Dodika. Ovo treba tumačiti kao poziv Vučiću da obuzda verbalni secesionizam Banja Luke jer u protivnom može biti posledica. Iako SAD imaju dugu istoriju izolacionizma, njihova spoljna politika je podređena nacionalnim interesima koji se ne menjaju preko noći. Nerealno je očekivati promenu spoljne politike Vašingtona zbog ličnih ili komercijalnih interesa. Ona se može desiti, ali ne zbog bilo kakve ponude Beograda, već zbog percepcije potencijalno destabilizirajućeg faktora u Sarajevu ili Prištini. U ovom trenutku nema naznaka da bi se tako nešto moglo dogoditi.

MONITOR: Da li se Putinova Rusija dugoročno vezala za Kinu i koliko ovo stupanje u kontakt Putina sa Trampom, pokazuje da ruski gospodar rata možda ima i drugačije planove?

LUNIĆ: Rusija nije bila ugrožena iz Evrope već je gradila partnerske veze koje su u energetskom segmentu saradnje postale simbiotske. Ukoliko se analizira napredak Kine i projekcija njenog uticaja na centralnu Aziju, može se lako zaključiti ko je Rusiji predstavljao konkurenciju. Kada se osvrnemo i na istorijski aspekt i sagledamo Nerčinski sporazum i kasnija osvajanja Rusije, opravdana bi bila opreznost Moskve od vezivanja za Peking. Putin je sve to zanemario i napao Ukrajinu generišući najveću bezbednosnu nestabilnost Evrope od Drugog svetskog rata. U cilju održanja ratnih sposobnosti, Rusija se pragmatično vezala za Kinu.  Sada ruska ekonomija zavisi od rata i zato je podložna tržišnim ucenama čime se dodatno potčinjava Kini. Može se očekivati da će Putin pokušati da iskoristi dolazak nove administracije i da u kontaktima sa Trampom povrati geopolitički manevarski prostor. Ukoliko SAD budu sledele svoje interese, neće dozvoliti trajnu izolaciju Rusije jer bi to značilo njen dugotrajni savez sa Kinom na šta je često upozoravao Kisindžer. Ipak, Moskva bi kao agresor morala platiti cenu mira.

Borba studenata ako ostanu istrajni postaće primjer društvima širom planete

MONITOR:  Poslije velikog protesta 15. marta, studenti su najavili mogućnost da ostanu u blokadama. Kako vidite najavu ostanka pri dosadašnjoj politici njihove borbe?

LUNIĆ: Studenti su postavili zahteve koji se nisu u potpunosti ispunili i neće se verovatno ispuniti ni posle istorijskog protesta 15. marta. Samim tim logičan je nastavak njihove borbe bazirane na mladalačkoj inovativnosti kakva do sada nije bila viđena na ovim prostorima. Njihovi zahtevi su per se politički i verovatno bi potpuno ispunjenje studentskih zahteva impliciralo procesuiranje mnogih donosioca odluka i razotkrivanje veza između političkog i kriminogenog miljea. Jer svedoci smo na primeru pada nadstrešnice, a i tragedije u Kočanima, da korupcija ubija. A po pravilu ubija one najnezaštićenije, najnevinije i najugroženije. Zbog toga borba studenata poseduje potencijal globalne prirode kojeg oni verovatno nisu ni svesni. Ukoliko ostanu istrajni i jedinstveni, postaće presedan savremenog gandijevskog otpora u sofisticiranom komunikacionom okruženju koji bi mogao poslužiti za primer mnogim društvima širom planete.

 EU nema vremena da se u potrebnoj mjeri bavi našim regionom

MONITOR:  Institucije EU-sem donekle EP, bile su dosta „ravnodušne“ na četvoromjesečne događaje u Srbiji. Da li je to sporedna stvar za Brisel, ili se radi i o tome da im je Vučić i dalje savršeni „stabilokratski faktor mira“, sada posebno važan zbog krize u BiH?

LUNIĆ: U ovakvoj globalnoj geopolitičkoj histeriji i nedostatku poverenja u Trampovu administraciju, EU nema vremena da se u potrebnoj meri bavi našim regionom. Koketirajući sa stabilokratskim principima i politikama, EU je tiho pokušavala da očuva stabilnost regiona nauštrb demokratskih principa i vladavine prava. Međutim, sada  je  jasno da u narodu više nema straha, a većinska Srbija se protivi formalnoj demokratiji, klijentelizmu i kontroli nezavisnih institucija i medija. Vučić je i dalje važan Briselu i Vašingtonu zbog niza razloga, ali ne po svaku cenu. Razlozi dalje saradnje sa Vučićem su bitni u geopolitičkom kontekstu, mada je već prisutna sumnja kod mnogih međunarodnih faktora u iskrenost Beograda u privrženost evropskim integracijama. Nema sumnje da Vučić poseduje određeni uticaj za smirivanje tenzija u BiH, eventualnu smenu Dodika, političku stabilizaciju Crne Gore, kao i za odbranu od ruskog malignog uticaja i bezbednosne podrške proizvodnji i izvozu naoružanja i vojne opreme. Međutim, nakon 13 godina saradnje, Srbija nije ništa bliža EU, a region je i dalje zaglavljen u sopstvenoj nezavršenoj istoriji. Zato treba podsetiti da je Zapadni Balkan definitivno deo Evrope i evropske bezbednosne arhitekture. Bez obzira na fantazmagorije pojedinaca o bratskoj ljubavi u međunarodnim odnosima, region će ostati evropski bez obzira na njihove iluzije. Kada fokus reformisane EU administracije bude Beograd i Zapadni Balkan, neće više biti sentimenta i nikog se neće moliti za pomoć. U ovako teškim vremenima potrebno je kreiranje savezništava i jasan stav o tome kojim vrednostima pripadamo i koje principe podržavamo. Nacionalni interesi bilo kojeg naroda nikad ne smeju biti vezani za političku sudbinu jednog čoveka.

Nastasja RADOVIĆ

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

MONITOR: Po Zakonu, odnosno njegovom tumačenju od strane UP,  vi  kritikom “vrijeđate moral”. Šta je onda sa moralom u Crnoj Gori?

MANDIĆ: Tačno je da Zakon o javnom redu i miru pominje moral, iako naravno ne možemo znati šta moral zapravo znači. Za mene je moral individualna kategorija i u Crnoj Gori ga nema ni manje ni više nego na drugim mjestima. Ono važno je kako ćemo mi kodifikovati moral da postane društvena potreba. To možemo uraditi samo preko jezika, koji država, policija i partije žele da kontrolišu. Zato oni napadaju pravo na maštu, provokaciju i slobodan izraz, da bi njihova norma zavladala. U tom sistemu vrijednosti figura “matorog jarca” koju koristim posve literarno biva opasnija od kvaziakademskog meketanja kojim se opravdava prostakluk. Naši centri moći, a možda je bolje reći centri suštinske nemoći, žele da propišu fine riječi, tačne signale, da bi kroz njih lakše proturali svoje političke agende. Ne sumnjajte da svi znaju tačno što žele u ovom slučaju, a najmanje su naivni oni koji povrh svega primaju novac iz budžeta kao profesori, pravnici, filozofi. Najgori su ti zatvoreni krugovi lažnog akademizma u kojem se kale karijere zasnovane na političkoj podvali i pokoravanju.

Moj članak, kao i mnogi koje sam napisao, samo je pokušaj da jasno kažem crnogorskom društvu koliko je opasno i bijedno poigravanje sa istinom sa tih umišljenih visina.

MONITOR: Reagovali su iz dijela civilnog sektora,  medija..  Kako vidite reakciju javnosti?

MANDIĆ: U Crnoj Gori već postoji određeni broj pojedinaca i organizacija koje znaju šta treba raditi u ovakvim situacijama. Oko mene je stvoren obruč profesionalne stručne podrške koji mi omogućava da se skoncentrišem na svoj posao i sagledam stvar u pravom značenju. Sve što se dešava gledam prevashodno kao pisac, jer je to moja jedina donekle valjana optika. Na polju aktivizma i pravne akcije nisam naročito verziran, pa mi pomoć svakako dobro dođe. Hvala kolegama koji su pisali o mom slučaju, hvala civilnom sektoru što prati, a čitaocima što me podržavaju lično.

MONITOR: Nakon pritiska javnosti koji je trajao nekoliko dana, direktor policije Šćepanović je saopštio da će policija dodatno razmotriti osnovanost prijave protiv vas. Kako ste doživjeli njegove riječi?

MANDIĆ: To što je direktor policije saopštio liči na sugestiju da se od cijele stvari odustane. Pominje se tu pravo na kritiku, novinarski stilovi, čak i odbrana dostojanstva koleginice kao motiv za pisanje spornog članka. Dakle, sve što smo čuli je jedno atipično pravno usmjeravanje koje kao da govori neko verziran za medijska prava i slobode. Nismo imali prilike da čujemo nešto tako od ranijih direktora policije, tako da je izazvalo pažnju. Ako se desi da policija povuče svoju prijavu, znači u toj institutciji, ali i krovnom Ministarstvu unutrašnjih poslova, imaju dovoljno mudrosti da uvide pogrešan korak. Nije to mala stvar, ali da ne trčimo sa zaključkom, neka se prvo dogodi. Ne zaboravimo da je samo dan-dva prije Šćepanovićevog nastupa, Uprava policije izdala saopštenje u kojem sasvim opravdava prijavu protiv mene.

MONITOR:  Kazali ste da se nadate da je u tom slučaju reakcije policije riječ o neznanju, ali da se plašite  da je ovakvo djelovanje države pokušaj da se slobodna kritika zakine do mjere blaziranosti koju propisuju političari, istoričari i ostale malterdžije našeg oštećenog javnog diskursa. Ima li još simptoma koji ukazuju da uprkos narativima političke klase, baš i ne idemo u evropskom smjeru?

MANDIĆ: Ni sama Evropa više nije sigurna da li ide u “evropskom smjeru”, što našu poziciju dovoljno otežava. Naprosto, koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika. Ugrožena je naivna vizija pravne liberalno-demokratske države, koja se pokazala kao preskup servis i istorijski previzađen model kapitalističkog razvoja. Zato srljamo u ono što neki zovu tehno-feudalizam, a neki neofašizam. Kako god bilo, Crna Gora je nesnađena i podložna zlim tendencijama, koje se sve brže artikulišu ubrzanim tehnološkim prenosom informacija. Konačno nismo periferija, jer je cijeli svijet otišao dođavola.

MONITOR: Treba li nam ozbiljna normalizacija?

MANDIĆ: I treba, i ne treba. Sa jedne strane moramo da baštinimo narative van standarda i na granici onog okoštalog pojma o normalnosti koji nije ništa drugo nego politički mit i sredstvo manipulacije masama. Tu vrstu normalizacije valja podrivati, razotkriti njeno maligno svojstvo da opravdava zločine i dehumanizuje komunikaciju. Sa druge strane, ne možemo se dovijeka ni izmotavati u realtivizaciji svega, činjenica je da vrijeme koje živimo traži konstruktivnu moralnu okosnicu, makar kao polazište i minimum dogovora šta je to normalno. Taj minimum društvenog dogovora ni u svijetu ne postoji a kamoli kod nas, ali to ne znači da ga prestanemo tražiti i zagovarati.

MONITOR: Koliko je recimo normalno da još pričamo o jeziku i zastavama, dok i dalje čekamo reforme pravosuđa, javne uprave, rezultate u borbi protiv korupcije, procese protiv ratnih zločina, bolji život, niže cijene?

MANDIĆ: U ovom trenutku crnogorsko društvo nema snažan artikulisan glas koji bi pomogao da se te stvari prevaziđu. Namučeni mnogim traumama, još ne nalazimo ideološki referentni okvir u kojem bismo rešavali te smiješne probleme. Pošto tog okvira nema, pošto nam ljevicu glumi kasta tranzicionih zločinaca, dok desnica veliča ratne zločine i EU integracije, nalazimo se u besmislenom prostoru za bilo kakvu političku akciju. Ali ni to neće dovijeka. Epohalno pražnjenje u Srbiji nastupilo je u trenucima najvećeg očaja. Tektonski pokreti čine se nagli, ali posljedica su duge istorijske pripreme. Moram priznati da mi u ovom trenutku Crna Gora izgleda očajno, ali ja sam upravo traumiran jednom policijskom prijavom i vjerujem da nisam sasvim objektivan u ovom lamentu.

MONITOR: Koliko je važno da makar o svemu tome ne ćutimo, remeteći red i mir moćnih?

MANDIĆ: Važno je da preuzimemo definiciju moći i da je okrenemo u korist svojih potencija i potreba, kako su to učinili studenti u Srbiji. Moć je u stvaralačkom i slobodnom izrazu, te nikakva trošna balkanska državna forma ne može kontrolisati našu želju i potrebu za slobodom. To su u komšiluku shvatili onog trenutka kad se više nije moglo disati, kad je ugrožena osnovna supstanca društva. Kamo će rečena pobuna povesti, ne znam, ali vjerujem u nove pobune, ovdje i tamo, lijevo, prevashodno lijevo, gdje se treba okupiti, konsolidovati i spremiti za užase koji svijetu tek predstoje.

Milena PEROVIĆ