Povežite se sa nama

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, FILOZOFKINJA, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Promjena titulara moći nikad nije dovoljna

Objavljeno prije

4 godine

na

foto: privatna arhiva

Profesionalne patriote su nas dovele u situaciju u kojoj bez ostrašćenih nacionalista ne možemo da sačuvamo ono što je ostalo od državnog i društvenog bogatstva koje su nemilosrdno crpili za vlastite potrebe i partikularne interese, enormno se i sramno bogateći dok su mahali zastavama i zviždukali himnu

 

MONITOR: Ove sedmice slavimo 15 godina nezavisnosti. Ima li se šta proslaviti?

PETRIČEVIĆ: Uvijek možemo slaviti ono što još nismo izgubili, ali mislim da u našoj društvenoj zbilji stvarnih razloga za slavlje nema u izobilju. Crna Gora je mala zemlja koja je za petnaest godina mogla da postigne izvanredne uspjehe, da kroz proces ozbiljnog i odgovornog suočavanja sa ratnom prošlošću izgradi ne samo dobre odnose sa susjedima već i da prevaziđe unutrašnje podjele i konflikte koji su, umjesto da budu razriješeni, neprestano držani na najčešće tihoj vatri, da bi se prema potrebi podgrijavali, raspirivali i koristili kao dimna zavjesa za zloupotrebe i pljačku. Crna Gora je mogla da istinski valorizuje svoj najveći potencijal – prostor, hladno ime za skoro nestvarnu prirodnu ljepotu i kulturno nasljeđe kojeg, sve sam uvjerenija u to, nismo dostojni. Nakon ratnih zločina nema većeg zločina od onog koji smo učinili prema prostoru, kao prirodnom tako i onom urbanom. Urbicid se, nažalost, ne tiče samo prostora već i duha mjesta, meni kao Kotoranki je ovo posebno bolna tema. Od svega se možemo oporaviti, ali prostor ne možemo ni povratiti niti obnoviti. Najviše što možemo da učinimo jeste da prestanemo i zaštitimo to što je ostalo, ali za to niti ima političke volje, niti kapaciteta, sudeći po komično katastrofičnim potezima i nastupima najviših predstavnika nove vlasti. Crna Gora je mogla da napravi savremenu, inovativnu, hrabru i efikasnu obrazovnu politiku i da joj se već počnu vraćati najbolji studenti i najveći stručnjaci koje je stipendirala na prestižnim svjetskim univerzitetima, umjesto da u svakom naselju otvori po koji fakultet i brzopotezno podigne procenat visokoobrazovanog stanovništva. Nama najbolji odlaze, nama su već otišli oni koji bez kojih je skoro nemoguće napraviti nephodnu, pozitivnu i održivu promjenu – demokratsku državu kojoj je nezavisnost preduslov, ali ne i svrha postojanja.

MONITOR: Podjele i tenzije u društvu sve su dublje čini se. I podgrijavaju se. Kako smo stigli dovde, i zašto nova vlast, iako je obećala ,,pomirenje”, to pomirenje ne donosi?

PETRIČEVIĆ: Ne može i neće donijeti pomirenje vlast koja većinom podržava za Crnu Goru najopasniju ideologiju – onu izgradnje tzv. ,,srpskog sveta”, to je iluzorno očekivati. Ono što nova vlast može i što je dobila mandat da učini jeste da obuzda kriminal i korupciju i uspostavi princip odgovornosti i kažnjivosti. Profesionalne patriote su nas dovele u situaciju u kojoj bez ostrašćenih nacionalista ne možemo da sačuvamo ono što je ostalo od državnog i društvenog bogatstva koje su nemilosrdno crpili za vlastite potrebe i partikularne interese enormno se i sramno bogateći dok su mahali zastavama i zviždukali himnu. Imam ozbiljnih poteškoća da razumijem ljubav koja čini štetu onome koga ili što voli, a šteta pričinjena Crnoj Gori u ime navodne ljubavi prema njoj ogromna je, poput sjene kineskog duga koja natkriljuje još nerođene generacije. Mi ne možemo naprijed dok ne shvatimo da nacionalizam ne brani već uništava zemlju i da je to blistava, krvava igračka koja služi tome da zaokupi našu pažnju i skrene je sa nekada kriminalno lošeg rada i učinaka bilo koje vlasti.

MONITOR: Gradonačelnik Budve i Nikšića, na snimcima koje je objavila Demokratska partija socijalista, pjevaju četničke pjesme. Kako to komentarišete?  Iako svi politički akteri govore o antifašizmu, gdje je Crna Gora danas u tom smislu?

PETRIČEVIĆ: Revizionističko zlo koje je zahvatilo ovaj nesretni region, pa time i Crnu Goru, jasno i nedvosmisleno potvrđuje da fašizam nikada nije dovoljno i zauvijek mrtav. Nespremnost da se ne usvoji, nego čak i da se u dnevni red skupštine uvrsti Zakon o zabrani fašističkih organizacija i simbola pokazuje do koje je mjere ojačao i osilio se četnofilski sentiment brojnih predstavnika nove vlasti, što je jezivo i nespojivo sa antifašističkim nasljeđem uz koje svi, makar deklarativno i nevoljno pristaju. Da smo načisto i na ,,ti” sa antifašizmom, druge bi se pjesme pjevale, a za ove bi se snosila politička i pravna odgovornost. Umjesto toga, mi imamo situaciju u kojoj se na disciplinsku odgovornost zbog navodne zloupotrebe đaka u političke svrhe poziva nastavnica koja je povela djecu na obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom. Antifašizam nije tek jedan od političkih koncepata ili ideologija, već predstavlja temeljnu vrijednost bez koje je savremeno demokratsko društvo nezamislivo. Za razliku od njega, u ovom našem pokrenut je disciplinski postupak protiv nastavnice i to, kako direktor škole tvrdi, na osnovu ,,usmene sugestije” koju je dobio iz Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta. Strašno je što se ministarka još nije oglasila ovim povodom i nevjerovatno je kojom se brzinom nekolicina ministara/ki nove Vlade kvalifikovala za momentalnu i neopozivu ostavku.

MONITOR: Dok DPS , posebno otkako je u opoziciji, upozorava na desničarska skretanja nove vlasti i govori o evropskim vrijednostima, ne bi se moglo reći da je , dok je bio na vlasti, mnogo u tom smislu uradio. Nijedan ratni zločin nije rasvijetljen, recimo.

PETRIČEVIĆ: Legitimno je da DPS upozorava na desničarska skretanja nove vlasti i svakako nije usamljen u tome. Međutim, ne smiju se gubiti iz vida ranija, ali time ne i manje stvarna desničarska skretanja samog DPS-a, kojih su ratni zločini najmračniji rezultat. Najodgovorniji za ovu najsramniju epizodu crnogorske istorije nisu mogli biti pozvani na odgovornost jer su bili zauzeti vođenjem države posljednje tri decenije. Zato je sada vrijeme da se neke stvari pomjere u pozitivnom smjeru i u tom smislu pozdravljam odluku vrhovnog državnog tužioca da organizuje raspravu o primjeni Strategije za istraživanje ratnih zločina, koji su mu uputile Akcija za ljudska prava, ANIMA, Crnogorski komitet pravnika za ljudska prava, Gradjanska alijansa i Udruženje pravnika Crne Gore.

MONITOR: Kako vidite  poruke premijera Krivokapića o tome da zakone neće primjenjivati na sveštenstvo MPC, ili da postoje “prijateljski građani”?

PETRIČEVIĆ: Najjednostavnije rečeno – vidim ih kao razlog za ostavku – do čega, naravno, neće doći. Sadašnji premijer je uveo jedan strašno opasan momenat u crnogorski politički diskurs, a to je iracionalizam. Nakon somnabulnih naklapanja o pomjeranju brda vjerom i nesumnjivom čudodejstvovanju svetaca, sve je moguće reći, ma koliko se kosilo sa racionalnošću. To je jako opasno jer na naše oči slabi značaj i moć razuma. Nemam nikakvih problema da to bude nečiji lični izbor, ali imam zaista veliki problem da me premijer sekularne države uvjerava u to da vjera utiče na oblikovanje reljefa ili da mi kaže da država ne može da sprovodi vlastite zakone jer je to u domenu metafizike. Drugo, ako neke građane vidite kao prijateljske bilo bi važno da iznesete na osnovu čega ih smatrate takvima i postoje li onda i oni drugi? Šta ćemo sa njima, hoće li postati građani drugog reda? Ali naravno premijer već sada može sebi da dozvoli razbarušenu aluzivnost i nerazumljivost proroka. Svetom nema mjesta u politici niti u upravljanju državom. Ozbiljno me zabrinjava kada čujem da sam se prevarila ako sam mislila da će ova Vlada da hapsi sveštenike. Što to znači? Da je njima dozvoljeno kršenje zakona? Ah da, eto solomonskog rješenja, ukinućemo zakonske mjere pa neće morati da ih krše, niti da Vlada okreće ćoravo oko ili da mjere selektivno primjenjuje. No brain, no tumor.

MONITOR: Šta je sa političkom krizom? Osim što su neka pitanja, poput smjene ministra Leposavića, dovela u pitanje funkcionisanje nove vlasti, te budućnost Vlade, sada je i DPS najavio  bojkot  parlamenta jer je vladajuća većina odbila da razgovara o čelnim ljudima u tužilaštvu.

PETRIČEVIĆ: DPS ostavlja skupštinskoj većini da se izjasni o tome i već sada je jasno da Skupština neće razriješiti ministra koji negira genocid u Srebrenici. Međutim ovdje se ne smije izgubiti iz vida da su DPS-u, kao i toliko puta do sada, mnogo važniji politički poeni od odbrane principa za koji se deklarativno zalažu. Ako ne želite ministra koji negira genocid onda glasate za njegovu smjenu, ali ako vam je od toga važnija destabilizacija Vlade onda možete i da se odlučite za bojkot. Jer važnija je partija od države i njenog funkcionisanja. To nam potvrđuju i predstavnici nove vlasti za koje je zapošljavanje osoba sa ,,opozicionim bekgraundom” savršeno neproblematično, štaviše tvrde da to predstavlja ,,ostvarivanje pravde”. A gdje je pravda za one bez ,,opozicionog bekgraunda” i da li ovaj tip pozadine predstavlja kvalifikacioni uslov za ostvarivanje prava? Dođeš na vlast obećavajući iskorjenjivanje pogubne prakse zapošljavanja na osnovu političke podobnosti koja kapilarno razara sve institucije i onda je otvoreno primjenjuješ. To samo potvrđuje da promjena titulara moći nikada nije dovoljna za suštinske promjene, prije svega svijesti pa onda i prakse – da nisu dobili mandate kako bi došli na red da se obogate i privileguju sebi bliske, već da ukinu logiku privilegija i nekažnjivost zloupotrebe vlasti.

MONITOR: Trebaju li Crnoj Gori neke nove političke snage?

PETRIČEVIĆ: Crna Gora je mala, a toliko ju je ,,novih političkih snaga” do sada iznevjerilo da je to skoro pa bolno. Daju mi nadu posljednja dešavanja u Hrvatskoj, prije svega u Zagrebu. Oni očito mogu, pitanje je kada ćemo i hoćemo li uopšte mi moći nešto slično. Ako je u koaliciji vladajuće većine zelena partija, a građani i dalje moraju da svojim tijelima brane rijeke od pošasti malih hidroelektrana onda imamo veliki problem, ali možda i prostor za neke nove pokrete, ljude, partije i koalicije koji mogu da ponude bolju, odgovorniju i održiviju perspektivu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo