Povežite se sa nama

INTERVJU

PATRICIJA POBRIĆ, ZVIŽDAČ BEZ SERTIFIKATA: Nisu me slomili

Objavljeno prije

na

Nastaviću da se borim. Da radim sa mladima, najviše sa djecom iz socijalno ugroženih porodica, kako bi im pomogla da steknu obrazovanje i  samopouzdanje. Oni neće prodati ličnu. I to je moja pobjeda

 

Nakon što je jedini optuženi u slučaju Ramada pravosnažno osuđen na uslovnu kaznu pa potom zadržao posao u Vladi, prošle nedjelje su i njegovi pomagači – lažni svjedoci, nepravosnažno osuđeni na uslovnu kaznu. Tako je, od svih aktera afere Ramada, izistinski kažnjena samo naša sagovornica Patricija Pobrić, nekadašnja menadžerka u hotelu Ramada. Ona je prijavila zluopotrebu ržavog novca i izgubila posao. Dok su oni koji su učestvovali u zloputrebama i niihovom (uzaludnom) prikrivanju dobili uslovne kazne, a neki i unaprjeđenja umjesto optužnice.

MONITOR: Osjećate li se krivom?

POBRIĆ: Ne osjećam. . Mada je istina da u ovom sistemu, ako govoriš istinu i braniš pravdu, ispadneš kriv. Onda imaju pravo da te vrijeđaju.Meni su govorili da sam lažov, izdajnik, neprijatelj države i demokratije… Tako da, možda, i jesam kriva.

Ali, kad pogledate, sličan tretman imaju praktično svi koje se bore za pravdu, ili govore o zloupotrebama i kriminalu pod okriljem vlasti. I to nije samo naš fenomen. I Asanž je kriv. I Snouden je kriv… Mnogi su krivi zbog toga što ne žele da se pomire sa zloupotrebama moćnika. Živimo u takvom svijetu.

MONITOR: Pravosnažne sudske presude potvrdile su kako ste od početka slačajaR amada govorili istinu. Koliko vam je pomogla ta potvrda iz sudnice?

POBRIĆ: Nije mnogo. Oni koji su me poznavali od početka su znali da govorim istinu. I dokumentacija koja je pratila Ramada proces bila je uredna, lako razumljiva i nedvosmislena. Ko god je htio mogao je da vidi da sam u pravu.

Ipak, sudski epilog je, moram priznati, za mene bio neočekivan. Ne vjerujem u ovdašnje sudstvo i očekivala sam oslobađajuće presude. Tako i ovaj mali progres, mali uspjeh koji se desio – da je neko, ipak, osuđen za učinjene zloupotrebe – doživljavam kao napredak, kao jedan pozitivan događaj. Izrečene kazne su, naravno, druga priča.

A ja sam iz svega ovoga izašla čista.

MONITOR: I bez posla!?

POBRIĆ: Pa, i bez posla.   Postoji linija manjeg otpora, ali je sam od početka, od roditelja i svih drugih osoba oko mene, naučena da ne idem tim lakšim putem.  Naučena sam da iz teških borbi, ako date sve od sebe, izađete jači, čvršći i bolji. Ja sam pokazala da imam riječ. I da imam pošten odnos prema svemu što radim. Bez toga, ja ne bih imala ništa.

MONITOR:  Da li ste imali problema da svojoj djeci objasnite kako će živjeti teže zato što govorite istinu?

POBRIĆ: Nisam. Ili nisam velikih. Pokušavam da im objasnim da nije svuda tako. Mada, generalno, kod nas na Balkanu smatram da jeste. I u susjednim državama imamo sličnih scenarija.

Uglavnom, i moja i sva druga djeca sa kojom radim kroz našu NVO znaju šta sam uradila i zašto. Oni znaju da će od mene dobiti iskrenost i istinu.  To možda i nije tako malo u zemlji u kojoj ličnu kartu možete da prodate za 20 a život za 500 eura. Dok nekim normalnim poslom sebi ne možeš da priuštiš stan, porodicu, pristojnu egzistenciju.

MONITOR: Da li se iko od onih koji su govorili i pisali da lažate, manipilišete, ucjenjujete.. javio i ponudio izvinjenje?

POBRIĆ: Niko. Baš niko.

MONITOR: Da li je završena priča  sa Agencijom za sprječavanje korupcije? Ostalo je na tome da vam ne pripada status zviždača, odnosno, da ste  „pomoćnik zviždača“, kako ste primjetili u našem razgovoru prije tri godine.

POBRIĆ:  Na tome se priča završila. Iako sam, prije nekih mjesec, prisustvovala jednoj konferenciji na kojoj su službenici te iste Agencije izložili definiciju zviždača iz koje je svima bilo jasno da ja to jesam.  Morala sam tada da primijetim kako se, izgleda, ta definicija odnosi na neke a ne odnosi na druge.

Nisu mi dali status zviždača. Izgubila sam posao. I praktično, uz pomoć Agencije, bila kažnjena zbog otkrivanja nezakonitosti. Da sam službeno dobila taj status, sada bih, nakon suđenja i presuda u kojima su dokazane i zloupotrebe i lažna svjedočenja u slučaju Ramada, imala „noge“ ili „leđa“ da legalnim sudskim putem krenem u proces protiv nekadašnjeg poslodavca. Ovako su i oni – i stari i novi vlasnici hotela Ramada – ostali zaštićeni. Baš kao i svi drugi u ovom procesu.

MONITOR: Pobjeda iz 2016. godine, u kolumni Milorada Pustahije, piše o „komičnoj Patriciji Pobrić koja je zviždukala o nekih pet-šest stotina eura“.  Da li je iznos krađe koju ste prijavili zaista toliko mali da se sa njim moglo izrugivati?

POBRIĆ: Taj iznos je 950 eura. Ali za mene je to ogromnih 950 eura. Zašto to kažem: ako ljudi toliko lažu, ako toliko napadaju zbog 950 eura, šta su onda spremni da urade za neke veće pare. Pogledajte kolika se mašina pokrenula protiv nas (mislim na mene i poslanka Mladena Bojanića). Pratili su me  fizički i na društvenim mrežama, privodili, pokušavali kompromitovati, zastrašivali, lažno svjedočili. Iz te perspektive tih 950 eura su jako, jako veliki.

Stvari su išle dotle da sam se ja plašila za fizičku bezbjednost mene i moje djece. Mislim da me sačuvalo to što pored crnogorskog imam i američko državljanstvo. Onda sam se pitala šta se onda dešava ljudima koji nemaju tu vrstu zaštite. Ako je mogu računati kao zaštitu, pošto ni u jednom momentu ove priče moja druga država nije stala iza mene i pomogla mi na bilo koji način.

MONITOR: Da li ste tražili pomoć ambasade SAD?

POBRIĆ: Gospodin Bojanić i ja smo tražili prijem kod tadašnje ambasadorke. Ona nije odgovorila na našu molbu. Onda je jedan opozicioni lider intervenisao kod Stejt dipartmenta pa su iz Vašingtona zvali ambasadu u Podgorici da nas prime na sastanak.

Tek onda smo pozvani u ambasadu na jedan skroz formalan, površan razgovor. Samo sa ciljem da provedu red i obave ono što je trebalo mnogo ranije. Suština moje priče nije ih interesovala.Tražila sam podršku, tražila sam da se makar Američka privredna komora pridruži bojkotu Ramade na koji su prethodno pozvali iz HRA i drugih nevladinih organizacija. Ništa od toga.

Ali mislim da je iza scene bilo nekih razgovora i  mislim da me državljanstvo SAD na neki način štitilo. Bojim se da bi cijela priča bez njega bilo dosta drugačija. Na štetu samohrane žene koja je sa dvoje djece-tinejdžera, bez zaleđa, ušla u borbu sa mnogo moćnijima od sebe.

MONITOR: Prije tri godine ste nam rekli kako se ne bojite za posao pošto „imate više kvalifikacija od dva ministra zajedno a definitivno više od premijera Đukanovića“. Da li vam je to pomoglo da nađete novi posao?

POBRIĆ: Ne baš. Obilježena sam kao „crna ovca“, posebno nakon napada tadašnjeg premijera Đukanovića, i za mene na regularnom tržištu u Crnoj Gori nije bilo mjesta. Niko iz biznisa nije htio da rizikuje sukob sa sistemom primajući mene u radni odnos. Mnogi od tih poslodavaca, iskreno govoreći, to nijesu ni željeli zbog svojih veza i interesa sa državnim vrhom. Možete li da zamislite mene kako, nakon slučaja Ramada, radim recimo u uSplendidu?

MONITOR: Znanje nije pomagalo?

POBRIĆ: Nije. Iako sam prije hotelijerstva u ovoj zemlji radila i u trgovini nekretninama, držala razne fondacije i firme, a u Americi sam bila i bezbjednosni menadžer, imam i vojni trening…

Neko se boji da vas zove, drug ne žele u svom poslu nekoga ko je već pokazao spremnost da prijavi ono što nije u redu.

MONITOR: Da li bi ste ponov prošlo kroz sve ovo?

POBRIĆ: Ako je pitanje da li bih opet uradila ono što smatram da  je ispravno – bih. U ovom slučaju sam četiri mjeseca vagala i spremala se za ono što sam znala da me čeka. I to radim uvijek, i u profesionalnom i u privatnom životu. Svaku odluku pažljivo razmotrim i pokušavam naći neki balans.

Ali ovo nije izbor. Između laži i istine ja ne vidim izbor. Neko možda može da ćuti, ali ja imam problem –  ne mogu da spavam ako znam da je nešto pogrešno a nisam reagovala.

MONITOR: Sud je odbacio vašu tužbu protiv Mila Đukanovića, dok u parnici koju vodite protiv SD Ivana Brajovića još nema prvostepene presude. Šta očekujete?

POBRIĆ: Kod nas u sistemu nema puno ljudi koji imaju stomak da donesu neku odluku koja nije po volji moćnih.Pogledajte prijavu zbog lažnog svjedočenja, koliko je to puta išlo gore-dolje, pošto niko nije želio da taj vruć krompir završi u njegovim rukama.  Tako se i moja prijava protiv SD razvlači u nedogled. Izgleda kao da ne znaju šta će sa tim da rade.

Mislim, ipak, da će se i ta priča završiti nalik onoj sa Đukanovićem, po principu da sam ja javna liučnost koja je dužna da trpi kritiku. I lažne optužbe. A kažu da sam javna ličnost postala onog trenutka kada sam izašla u javnost i prijavila zloupotrebu državnog novca.

MONITOR: Onda kad ste postali pomoćnik zviždača?

POBRIĆ: Da. A zviždača nema.

MONITOR: Za buduće zviždače sprema se novi zakon. Šta milite o njemu?

POBRIĆ: Mislim da ti novi zakoni, novi predlozi, neće poboljšati situaciju. Kopiramo neka rješenja koja nam nisu primjerena. Mi smo mali, zna se šta ko radi, ko je ko.Zato nerealno zvuči ideja o osobi u firmi kojoj zviždači treba da se obrate i sačuvaju svoju anonimnost. Posebno ako na to mjesto postavite osobu koja se već istakla u progonu zviždača, kao što imamo slučajeve u državnim firmama.  To nije poziv za nove zviždače da prijave nepravilnosti koje su uočili. Naprotiv.

MONITOR: Dijelite li utisak je da je vlast, na raznim nivoima, uložila veliki trud da pokaže kako se vaš postupak ne isplati, i kako će i svaki sledeći uzbunjivač biti kažnjen i prokužen?

POBRIĆ: Slažem se. Osim što su se u mom slučaju prevarili. Ja jesam, oprostite na izrazu, pala na dupe poslednje tri godine, dok se nisam snašla u ovim novim vodama. Međutim, poslije mnogo muka, uz pomoć NVO koju sam osnovala i stranih donatora koji finansiraju naše projekte, ja i moja porodica smo od proljeća počeli da stajemo na noge.

Trebale su mi skoro tri godine da prihvatim realnost u kojoj za mene nema mjesta u privredi, u privatnom i državnom biznisu jer tu mogu i hoće da miniraju svaku moju aktivnost. Bilo je za to vrijeme i teških dana –  o tome znamo ja, moja porodica i prijatelji koju su nam bili od velike pomoći. Sada sam pronašla model da se i radno angažujem i da sebi i svojoj djeci obezbijedim egzistenciju bez bojazni da me neki moćnik iz slučaja Ramada može u tome omesti i zaustaviti.

Pomažem drugima i pomažem sebi. I to je način da opstanem, ako želim da ostanem ovdje. A želim. Nisu me slomili. Uzeli su mi tri godine. Ali me nisu slomili. Nastaviću da se borim. I da radim sa mladima, najviše sa djecom iz socijalno ugroženih porodica, kako bi im pomogla da steknu obrazovanje i  samopouzdanje.Oni neće prodati ličnu. Ko god od njih da uspije, postaje dio nekog drugog sistema i neke druge budućnosti.  To je moja pobjeda.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Nedodgovorno se zapostavlja značaj pomirenja u regionu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju

 

 

TXT: MONITOR: HRA i Centar za ženska prava osudili su napad Zorana Ćoća Bećirovića na novinarku Pobjede Anu Raičković, kao apsolutno neprihvatljiv čin nasilja.  Kako vidite dosadašnje reakcije nadležnih i šta bi država morala da učini? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Reagovanje nadležnih je onakvo kakvo treba da bude. Državni vrh je jednoglasno osudio napad, policija je u saopštenju posebno naglasila da želi da unaprijedi bezbjednost novinara, osumnjičeni su odmah privedeni, zadržani i određen im je pritvor zbog opasnosti od ponavljanja djela, jer su izrečene ozbiljne prijetnje novinarki i njenom sinu, i mogućeg uticaja na svjedoke. Sada je važno da procesuiranje bude efikasno, da se postupak ne razvodnjava godinama kao što se dešava. Krivični zakonik od 2021. propisuje strožije kazne za napade na novinare, ali je važno i da se vidi da pravni sistem funkcioniše i da se postupci vode u razumnom roku. Zabrinjava što je ovo sudeći po Sindikatu medija već 18. incident na štetu novinara ove godine.

Reakcije na ovaj događaj, koji nije smio da se desi, pokazuju i dvije karakteristične pojave. Prvo, u javnosti su prisutne naglašene osude napada na novinarku od strane muškog dijela društva, posebno zbog toga što je sve počelo intenzivnim dobacivanjem uvreda ženi iz mraka od strane trojice muškaraca. Važna je ta osuda, jer se naši dječaci moraju učiti novim i mnogo boljim obrascima ponašanja. U tom smislu je ohrabrujuće i svjedočenje novinarke Raičković da sin Bećirovića ni na koji način nije učestvovao u napadu ili vrijeđanju. Druga, razočaravajuća pojava, je to što iako je bilo očevidaca, niko nije pokušao da se umiješa, zaštiti novinarku i spriječi napad, niti je iko drugi, osim nje, pozvao policiju, a to je najmanje što je moglo da se uradi, makar anonimno.


MONITOR: Promocija mržnje, zajedno s mizoginijom i religijskim fanatizmom, sve je prisutnija u crnogorskom društvu, upozorili ste na Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Šta to govori o ovom društvu, njegovim vlastima i institucijama? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Uvijek su državni zvaničnici i političari ti koji kreiraju atmosferu, kako mirnodopsku, tako i ratničku. Ova sad nažalost više vuče na ovu drugu. Mislim da se veoma neodgovorno zapostavlja značaj pomirenja u regionu i za crnogorsko društvo i za odnose sa susjedima, a i za učlanjenje Crne Gore u Evropsku uniju. Odnosi sa Hrvatskom su bez ikakve potrebe na najnižem nivou od devedesetih, samo zato što je to odgovaralo vlastima u Srbiji. Sad se ponovo zloupotrebljava slučaj zločinca Balijagića, koji je u bjekstvu, za potpirivanje međuvjerskih i međuetničkih sukoba na sjeveru Crne Gore. Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju. Zanimljivo je i da aktivno bježe od optužbi nadležnih za govor mržnje, bilo tako što se kriju iza imuniteta, kao Marko Kovačević, ili tako što se ne registruju kao mediji u Crnoj Gori, kao portali koji slede politiku srpskih i ruskih vlasti.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PROFESOR EVROPSKOG PRAVA I PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE IZ BEOGRADA: Jedino predvidivo u Trampovoj budućoj politici je da je ona nepredvidiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trampov pristup će ohrabriti „orbanovsku desnicu“ u Evropi- i možda pojačati neslogu. S druge strane, njegov negativni odnos odnosno ignorisanje EU, možda može da proizvede i efekat veće kohezije država članica- kako se to, na primjer, desilo u slučaju „bregzita“

 

 

MONITOR: Nakon pogibije 14-oro ljudi na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, organizovani su protesti na koje je vlast reagovala privođenjima i hapšenjima. Mnogima je sve to izgledalo kao repriza događaja iz decembra 2023. Hoće li se, i ovog puta, pokazati da vlast ima uspješan način da suzbije nezadovoljstvo i revolt građanstva?

LOPANDIĆ: Radi se verovatno najvećoj nesreći ovog tipa koja se pamti u Srbiji. Nesreća se desila nakon velike rekonstrukcije stanične zgrade, koju su vlasti dva puta svečano otvarale. Ovo je skandaloznan slučaj, gde se mešaju različiti nivoi odgovornosti javnih vlasti i privatnih firmi uz učešće stranaca, veliki novac i korupcija, kao i drastična nekompetentnost i neodgovornost. Gotovo rendgen slika načina na koji SNS vlada Srbijom. Malo – malo, pa nam se nešto sruši na glavu – bilo fizički ili simbolično. Od nesreće prošlo je već dosta dugo a da još niko od odgovornih investitora, izvođača ili nadležnih za nadzor nije čak ni pritvoren – sa izuzetkom aktivista koji su učestvovali u protestima zbog nesreće. Građani su s razlogom besni, a vlasti su odgovorile uobičajenim manipulacijama i odugovlačenjem. SNS je ubacio svoje ekipe da tokom velikog protesta u Novom Sadu prave štetu, kako bi za to optužili organizatore. Već viđen scenario. Nezadovoljstvo i revolt građana neće stati jer ni vlast neće prestati da proizvodi nepočinstva i skandale u serijama.

MONITOR: U izvještaju EK o napretku Srbije, nije primijećen značajan pomak. Ministarka Tanja Miščević očekuje otvaranje novog klastera do kraja godine, mada je to sasvim neizvjesno…Nakon toga, Aleksandar Vučić u obraćanju na samitu Evropske političke zajednice, više  puta je insistirao na strateškom pristupu u politici proširenja, u kontekstu globalnih promjena. Kako vidite dinamiku Srbija-EU i politiku proširenja?

LOPANDIĆ: Vučićeva politika je -u strateškim pitanjima, Srbiju dovela od parole „i Kosovo i EU“ do rezultata „ni Kosovo, ni EU“. Srbija se od 2021. godine nije pomerila u pregovorima sa EU. Ipak, zapazivši sa kašnjenjem da se geopolitička situacija u Evropi i svetu menja-a da je politika proširenja EU oživela, uključujući vesti o napretku Crne Gore i Albanije, Vučić obnavlja priču o ulasku Srbije u Uniju (ranije je samo ponavljao da smo „na evropskom putu“). Osim toga, već neko vreme je primetno tzv. puzajuće okretanje režima ka „političkom zapadu“, što se objašnjava nastojanjem vlasti u Beogradu da očuvaju zapadnu naklonost popuštanjem u nekim bitnim pitanjima (poput odnosa prema Kosovu u „dijalogu“ Beograd- Priština), kao i angažovanjem ili rasprodajom nacionalnih resursa (koncesija za kopanje litijuma, nabavke vojnih aviona u Francuskoj) i drugim merama, poput pomoći i prodaje oružja Ukrajini, jačanja saradnje sa Izraelom… Najnoviji izveštaj Evropske komisije potvrđuje utisak da u Srbiji nema bitnijeg napretka, što znamo. Geopolitika je bitna ali bitne su i reforme u suštinskim pitanjima demokratije, vladavine prava, slobode medija i sl., a u tome režim neće popustiti osim kada na to bude prisiljen. Sa Planom rasta za Zapadni Balkan EU je uvela jedan novi sistem „štapa i šargarepe“ u vidu direktne veze između obećanih koraka u reformama i isplate finansijske podrške. Videćemo kako će to funkcionisati u praksi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN JOVIĆEVIĆ, REDITELJ I TEORETIČAR FILMA: Topli film

Objavljeno prije

na

Objavio:

Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posjedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan slijed. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir

 

Hibridni dokumentarac Topli film Dragana Jovićevića bavi se kvir fenomenom kroz čak 38 naslova iz jugoslovenske i srpske kinematografije. Topli film imao je premijeru u Solunu, a prikazan je na mnogim festivalima – u Splitu, Paliću, Novom Sadu, Bangkoku, Pekingu, Berlinu, Londonu, Tel Avivu, Ljubljani, Sarajevu, Hagu… Podgorička publika mogla je da ga pogleda na UnderhillFestu i na Nedjelji prajda.

Dragan Jovićević je doktorirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu iz oblasti teorije filma, a osnovne studije završio i na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Autor je kratkih filmova, video radova i instalacija. Osnivač je nezavisne produkcijske kuće Greifer. Objavio je nekoliko filmskih knjiga, jedan roman, brojne kratke priče, pripovijetke, naučne studije i eseje. Urednik je rubrike Kultura u nedeljniku Radar. Ranije je istu funkciju obavljao u NIN-u, Danasu, a bio je i urednik dokumentarnog programa na TV Avala. Takođe je filmski kritičar Radio televizije Srbije.

MONITOR: U istoriji jugoslovenske i srpske kinematografije pronašli ste 65 filmova sa kvir tematikom. Zanimljiv je podatak, koji je na samom početku „Toplog filma“, da postoji scena poljupca dvojice muškaraca u filmu  Čiča Ilije Stanojevića iz 1911. godine. Šta Vas je inspirisalo da se bavite kvir odnosima kroz istoriju kinematografije?

JOVIĆEVIĆ: Više toga. Prvo, Topli film je logičan produžetak mojih ranijih teorijskih radova u kojima sam se bavio reistorizacijom jugoslovenske i kasnije srpske kinematografije, iz različitih perspektiva. Tako sam 2014. napisao knjigu Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike s Jovanom Ristićem u kojoj smo tražili sve momente gde je fantastika ušla u ovdašnje filmove i otkrili još impozantniji broj od gotovo 250 filmova, što dugih što kratkih. Odmah zatim, doktorirao sam na Fakultetu dramskih umetnosti sa tezom o žanrovima u srpskoj kinematografiji, što je objavljeno i kao knjiga nekoliko godina kasnije. Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan sled. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir. I naravno, sasvim mi je jasno da će to biti film a ne knjiga ili naučna publikacija, jer  su kvir likovi prosto filmičniji. S druge strane, često čujemo priču o cenzuri nekog filmskog sadržaja zbog gej likova, da je neki glumac odbio da igra gej osobu ili da mlade reditelje te tematike, koje su goruće u svetskoj kinematografiji, uopšte ne interesuju. Ili ih interesuju, ali ne dobijaju finansijsku podršku za njihovo nastajanje. To je sve otvorilo pitanje homofobije, kojim sam na drugom planu hteo da se ovim filmom bavim.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo