„Nema sumnje da sam porodici i sebi napravila finansijsku štetu, ali sam zaštitila svoj integritet i mogu slobodno, da se pogledam u ogledalo”, kaže za Monitor Patricija Pobrić, samohrana majka, NVO aktivistkinja i zviždačica bez sertifikata Agencije za borbu protiv korupcije (iako su svi njeni navodi potvrđeni dokumentima). „Četiri mjeseca prije toga – koliko je prošlo od kada sam shvatila da se desilo ono što danas u medijima nazivate slučaj Ramada – bukvalno sam izbjegavala to ogledalo. Ja koja godinama svima pričam da je građanski aktivizam neophodan, da moramo biti odlučni i hrabri, nisam imala snage da to uradim. To me ubijalo dok nisam izašla sa svim ovim”.
MONITOR: Kako ste prelomili?
POBRIĆ: Prelomila sam kada sam shvatila da više oka ne mogu da sklopim, tajeći nešto što ne treba da se skriva.
Ja kao majka dvoje djece moram da ostanem čista. To je jedino što imam – taj obraz. Nisam više mogla da živim sa tom krivicom. Ali nisam znala gdje da idem sa dokumentima. Da ih dam Agenciji, oni bi sve zataškali. Tamo je 28 slučajeva na kojima se malo ili ništa ne radi. To nije bila solucija i ja sam gledala kome to da dam. Kad sam vidjela spremnost poslanika Mladena Bojanića za saradnju sa civilnim sektorom, stekla sam povjerenje.
MONITOR: Kako se osjećate danas, kao – kako vas maloprije prolaznik pozdravi –neko „kome ne daju da bude ono što jeste”?
POBRIĆ: Čitava situacija je zbunjujuća ali, s namjerom zbunjujuća. Makar ja tako mislim. Ako je ovo što sam uradila promijenilo barem jednog čovjeka da uradi nešto slično, onda sam uradila ono što je trebalo. Ja nisam prvi zviždač u Crnoj Gori, nadam se da neću biti ni posljednja, ali nisam stala i neću stati. Iako shvatam da je to borba sa vetrenjačama.
MONITOR: Šta bi status zviždača suštinski promijenio u ovoj priči?
POBRIĆ: U ovoj priči nije najvažniji moj status. Najvažnije je da tužilaštvo do kraja odradi svoj posao i da se slučaj riješi, ali ne na nivou nekog žrtvenog jagnjeta, nego sa glavnim akterima ove priče. Nalogodavcima.
Službeni status zviždačice meni bi dao mogućnost da pokrenem sudski postupak zbog otpuštanja protiv Ramade. Pošto nemam taj status očito je da se štiti moj poslodavac, kao jedan od učesnika tog nezakonitog posla. Naravno, i javnost bi na taj način znala da sam u pravu i neki ljudi bi možda bili ohrabreni da objelodane neke druge, manje ili više, slične priče o zloupotrebi moći i kriminalu. Ja bih imala neku vrstu zaštite koju sada nemam.
MONITOR: Stiče se utisak da je sistem uložio veliki trud kako bi na vašem slučaju pokazao da se ne isplati ulaziti u konflikt sa povlašćenima i moćnima?
POBRIĆ: Pa premijer je jasno, u parlamentu, svima rekao kako treba da se odnose prema ovom slučaju. Tada je krenula ta zamjena teza da sam ja, navodno, otkrila neke privatne informacije i da to nijedan poslodavac – pa ni on – ne bi dozvolio. Nikakve privatne informacije ja nisam otkrivala. Sve te informacije su, onog momenta kada je Direkcija za željeznice platila tuđ račun, postale javne.
MONITOR: Premijr izgleda misli drugačije?
POBRIĆ: Razumijem, ali to su naše pare – vaše pare, moje pare…
MONITOR: Njihove pare…
POBRIĆ: Pa oni to računaju kao njihove pare. Ta finansijska odgovornost je nešto što mi još nismo razvili u dovoljnoj mjeri. Kod nas NVO sektor izigrava taj vočdog dio pokušavajući da zamijeni institucije koje nisu spremne, ili nisu sposobne, da rade svoj posao. Tako vlast nadgleda sama sebe i onda je sasvim razumljivo što oni uvijek tvrde kako je sve u redu. I zato ja nemam nikakva očekivanja da će Agencija za borbu protiv korupcije uraditi nešto po bilo kom pitanju, od Ramade do izborne kontrole. U tom sastavu, po principu svak pazi svoga, to ne može da funkcioniše.
U Americi – 19 godina sam živjela tamo – stvar je potpuno drugačija. Tamo inspekcija dođe i detaljno izrešeta vaše finansije. Ako nađe neke nepravilnosti, da vam rok da ih otklonite, a ako su te nepravilnosti nezakonite onda idete pravo na sud. I tu nema pogađanja.
MONITOR: Kad ste se vratili iz SAD u Crnu Goru 2010. koliko vam je trebalo da shvatite gdje ste?
POBRIĆ: Šest mjeseci. Radila sam tada za jednu veliku agenciju za nekretnine iz Velike Britanije, kao operativni menadžer sa velikom platom, platom pomorca što se kaže, i tu sam sređujući situaciju u kancelariji vidjela da postoje velike malverzacije što se tiče DUP-a, saradnje sa katastrima – posebno budvanskim – plaćanje koncerta za Madonu, vaterpolo kluba… Ja sam napustila tu firmu jer sam se uplašila da će mi se na vratima pojaviti neki ljudi u crnim kaputima.
Onda sam nastavila da tražim posao – uvijek sam bila nepodobna da se zaposlim kod naših poslodavaca, čak su mi u Vladi jedne prilike rekli da sam nekvalifikovana da vodim menadžerski posao, a koji dan kasnije sam dobila menadžerski posao u Ambasadi SAD. Za njih sam bila kvalifikovana. U stvari, tražena mi je članska karta.
MONITOR: Znači ima kadra u Crnoj Gori?
POBRIĆ: Naravno. Mi imamo kadra. Samo nemamo prave ljude na pravim pozicijama. Zato sposobni ne dobijaju šansu da rade. Jer njima ne možete da kažete plati tuđi račun, uradi ovo ili uradi ono. Vi praktično čitavu Vladu možete da zamijenite s kvalifikovanim kadrom iz NVO sektora.
MONITOR: Da se vratimo Ramadi. Koliko je ljudi vidjelo te račune i shvatilo o čemu se radi?
POBRIĆ: Pet. Pet sa moje strane, sa Ramadine strane, ovamo sa druge strane – u Direkciji, ministarstvu, SD-u… ne znam.
MONITOR: Jesu li to četvoro ljuti uz vas? Ili vas ohrabruju?
POBRIĆ: Nisu ljuti na mene. Oni me ohrabruju. I očekuju da idem do kraja. Ja znam da imam njihovu podršku, pričali smo u nekoliko momenata iako se sada držim daleko od njih, da nekome ne napravim štetu. To je normalno. Morate tako, barem u ovom društvu.
MONITOR: Da li bi u Americi bio moguć slučaj Ramada?
POBRIĆ: Ne. Tamo postoji sistem izgrađen na ideji da se to mora spriječiti. Votergejt je dobar primjer kako to funkcioniše. Vi tamo malverzacije možete da prijavite i anonimno, na hot lajn brojeve i inspektori preuzimaju slučaj i ispitaju sve detalje. U čitavom svijetu vi nepravilnosti možete da prijavite novinaru, tužiocu, poslaniku, ministru… A ne samo Agenciji, kao što je to kod nas. I tamo vas ne napada premijer.
MONITOR: Da li ste bili zatečeni kada ste shvatili da premijer, poslije tri decenije vlasti, ne razlikuje kriminal od poslovne tajne?
POBRIĆ: Naš premijer? Taman posla, on nema iskustva na osnovu koga bi znao da napravi tu razliku. Kada je on vodio firmu? Osim ove države koju on smatra za svoju privatnu firmu. Morate doći odnekud da biste nešto naučili. Postoji proces odrastanja koji je vezan i za rad. Ako ste sve vrijeme bili na jednom mjestu ili radili jedan isti posao, to vam ne daje veliku širinu. Ja sam prala sudove, raznosila novine, ali i bila direktor u Dženeral motorsu i vodila fabričku smjenu sa hiljadu i po ljudi. Ja ću se, bude li neophodno, ponovo vratiti da perem sudove, da nahranim djecu.
MONITOR: Spočitavaju vam da ste politizovali slučaj Ramada, da ste imali neke skrivene ambicije?
POBRIĆ: Pa evo – izašla sam iz Otpora beznađu, nisam se prodala za neki mandat. Nisam nikad to ni htjela. Ja hoću promjene, da moja djeca ostanu u svojoj zemlji. Da čitav dan sjedim u parlamentu? Mislim da je to pogubno za zadravlje. Ja znam kako se upravlja, ja sam menadžer, ali znam i to da je neophodno da imate slobodu i širinu da radite da bi to dalo rezultate. A ne da vam neko diše za vrat i traži da mu ispunjavate sve želje – zakonite i nezakonite.
MONITOR: A da ste imali političke ambicije – da li bi to na bilo koji način diskvalifikovalo Vas i ono što ste nam otkrili?
POBRIĆ: Ne. Ali to je još jedna velika greška u razmišljanju, ne samo u Crnoj Gori nego uopšte na Balkanu. Stala sam sa KAP-ovcima kad mi kažu, „ah, što stojiš sa njima – oni su glasali DPS” . Ja stojim sa njima jer su oni žrtve nepoštovanja zakona. Ja sam na ulici spavala sa ženema iz Rožaja. I opet , „ah oni su glasali BS, DPS…” Ja na sve njih gledam kao na ljude. Zakon se mora poštovati. Posebno kada su žrtve manjina, na bilo koji način. Vi ne biste vjerovali koliko sam ja za dvije noći naučila družeći se sa ženama iz Rožaja. Mi na sve gledamo – i na poslu, i u frižideru i u spavaćoj sobi – kroz politiku. I sve gledamo ko je za koga glasao. To treba da prestane.
Sami biramo
MONITOR: Izgleda da zviždači danas nijesu popularni nigdje u svijetu?
POBRIĆ: Globalno smo stigli na nivo gdje se građanski pokret i vlast sve više razmimoilaze. Da li kada se radi o genetski modifikovanoj hrani, istraživanjima nafte, vojnih alijansi, ubijanja životinja. Mislim da sve to dobija nezasluženo malo medijske pažnje, dijelom i zbog kontrole vlasti. Ali ko ima imalo sluha može da shvati koliko je taj pokret velik. Nismo jedini. Niko od nas ne može globalno da promijeni stvari ali može lokalno. I moramo shvatiti da imamo neku svrhu na ovom svijetu. Da li smo tu da životarimo ili da živimo? Sami biramo.
Američka škola
MONITOR: Kako je počela Vaša američka priča?
POBRIĆ: Pa kada sam 1989. godine pošla na razmjenu studenata u SAD, da završim treći razred i naučim engleski (već sam znala nemački i srpsko-hrvatski, odnosno naški) već se nazirao rat. Tata je insisitirao da ostanem tamo. To je bilo vrijeme kada se tata slušao, nije bilo diskusije. Diplomirala sam matematiku, poslije sam magistrirala organizaciono vođstvo i to vođstvo mi je išlo.
MONITOR: A otkuda ideja da se, poslije skoro dvije decenije, vratite kući?
POBRIĆ: Ljudi misle da je trava negdje drugo zelenija. Nije, nego je drugačija. Ja sam žena Balkana, Jugoslovenka, ja sam odavde i to ne može da se promijeni. Nisam željela da zbog para ostanem tamo. Vagala sam i, u jednom momentu mi je došlo u glavu: djeca mi odrastaju u tuđini, ja nisam sa njima jer radim 60-70 sati nedjeljno… Sve to zbog para. Onda sam rekla idem kući – mučim se za pare ovdje, mučiću se tamo, ali će mi djeca rasti među svojima, imati bezbrižno djetinjstvo. I oni to imaju. Poslije, neka rade što hoće kao i svi mladi ljudi.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice