Povežite se sa nama

INTERVJU

PATRICIJA POBRIĆ, ZVIŽDAČICA: Nije mi žao i neću stati

Objavljeno prije

na

„Nema sumnje da sam porodici i sebi napravila finansijsku štetu, ali sam zaštitila svoj integritet i mogu slobodno, da se pogledam u ogledalo”, kaže za Monitor Patricija Pobrić, samohrana majka, NVO aktivistkinja i zviždačica bez sertifikata Agencije za borbu protiv korupcije (iako su svi njeni navodi potvrđeni dokumentima). „Četiri mjeseca prije toga – koliko je prošlo od kada sam shvatila da se desilo ono što danas u medijima nazivate slučaj Ramada – bukvalno sam izbjegavala to ogledalo. Ja koja godinama svima pričam da je građanski aktivizam neophodan, da moramo biti odlučni i hrabri, nisam imala snage da to uradim. To me ubijalo dok nisam izašla sa svim ovim”.

MONITOR: Kako ste prelomili?
POBRIĆ: Prelomila sam kada sam shvatila da više oka ne mogu da sklopim, tajeći nešto što ne treba da se skriva.

Ja kao majka dvoje djece moram da ostanem čista. To je jedino što imam – taj obraz. Nisam više mogla da živim sa tom krivicom. Ali nisam znala gdje da idem sa dokumentima. Da ih dam Agenciji, oni bi sve zataškali. Tamo je 28 slučajeva na kojima se malo ili ništa ne radi. To nije bila solucija i ja sam gledala kome to da dam. Kad sam vidjela spremnost poslanika Mladena Bojanića za saradnju sa civilnim sektorom, stekla sam povjerenje.

MONITOR: Kako se osjećate danas, kao – kako vas maloprije prolaznik pozdravi –neko „kome ne daju da bude ono što jeste”?
POBRIĆ: Čitava situacija je zbunjujuća ali, s namjerom zbunjujuća. Makar ja tako mislim. Ako je ovo što sam uradila promijenilo barem jednog čovjeka da uradi nešto slično, onda sam uradila ono što je trebalo. Ja nisam prvi zviždač u Crnoj Gori, nadam se da neću biti ni posljednja, ali nisam stala i neću stati. Iako shvatam da je to borba sa vetrenjačama.

MONITOR: Šta bi status zviždača suštinski promijenio u ovoj priči?
POBRIĆ: U ovoj priči nije najvažniji moj status. Najvažnije je da tužilaštvo do kraja odradi svoj posao i da se slučaj riješi, ali ne na nivou nekog žrtvenog jagnjeta, nego sa glavnim akterima ove priče. Nalogodavcima.

Službeni status zviždačice meni bi dao mogućnost da pokrenem sudski postupak zbog otpuštanja protiv Ramade. Pošto nemam taj status očito je da se štiti moj poslodavac, kao jedan od učesnika tog nezakonitog posla. Naravno, i javnost bi na taj način znala da sam u pravu i neki ljudi bi možda bili ohrabreni da objelodane neke druge, manje ili više, slične priče o zloupotrebi moći i kriminalu. Ja bih imala neku vrstu zaštite koju sada nemam.

MONITOR: Stiče se utisak da je sistem uložio veliki trud kako bi na vašem slučaju pokazao da se ne isplati ulaziti u konflikt sa povlašćenima i moćnima?
POBRIĆ: Pa premijer je jasno, u parlamentu, svima rekao kako treba da se odnose prema ovom slučaju. Tada je krenula ta zamjena teza da sam ja, navodno, otkrila neke privatne informacije i da to nijedan poslodavac – pa ni on – ne bi dozvolio. Nikakve privatne informacije ja nisam otkrivala. Sve te informacije su, onog momenta kada je Direkcija za željeznice platila tuđ račun, postale javne.

MONITOR: Premijr izgleda misli drugačije?
POBRIĆ: Razumijem, ali to su naše pare – vaše pare, moje pare…

MONITOR: Njihove pare…
POBRIĆ: Pa oni to računaju kao njihove pare. Ta finansijska odgovornost je nešto što mi još nismo razvili u dovoljnoj mjeri. Kod nas NVO sektor izigrava taj vočdog dio pokušavajući da zamijeni institucije koje nisu spremne, ili nisu sposobne, da rade svoj posao. Tako vlast nadgleda sama sebe i onda je sasvim razumljivo što oni uvijek tvrde kako je sve u redu. I zato ja nemam nikakva očekivanja da će Agencija za borbu protiv korupcije uraditi nešto po bilo kom pitanju, od Ramade do izborne kontrole. U tom sastavu, po principu svak pazi svoga, to ne može da funkcioniše.

U Americi – 19 godina sam živjela tamo – stvar je potpuno drugačija. Tamo inspekcija dođe i detaljno izrešeta vaše finansije. Ako nađe neke nepravilnosti, da vam rok da ih otklonite, a ako su te nepravilnosti nezakonite onda idete pravo na sud. I tu nema pogađanja.

MONITOR: Kad ste se vratili iz SAD u Crnu Goru 2010. koliko vam je trebalo da shvatite gdje ste?
POBRIĆ: Šest mjeseci. Radila sam tada za jednu veliku agenciju za nekretnine iz Velike Britanije, kao operativni menadžer sa velikom platom, platom pomorca što se kaže, i tu sam sređujući situaciju u kancelariji vidjela da postoje velike malverzacije što se tiče DUP-a, saradnje sa katastrima – posebno budvanskim – plaćanje koncerta za Madonu, vaterpolo kluba… Ja sam napustila tu firmu jer sam se uplašila da će mi se na vratima pojaviti neki ljudi u crnim kaputima.

Onda sam nastavila da tražim posao – uvijek sam bila nepodobna da se zaposlim kod naših poslodavaca, čak su mi u Vladi jedne prilike rekli da sam nekvalifikovana da vodim menadžerski posao, a koji dan kasnije sam dobila menadžerski posao u Ambasadi SAD. Za njih sam bila kvalifikovana. U stvari, tražena mi je članska karta.

MONITOR: Znači ima kadra u Crnoj Gori?
POBRIĆ: Naravno. Mi imamo kadra. Samo nemamo prave ljude na pravim pozicijama. Zato sposobni ne dobijaju šansu da rade. Jer njima ne možete da kažete plati tuđi račun, uradi ovo ili uradi ono. Vi praktično čitavu Vladu možete da zamijenite s kvalifikovanim kadrom iz NVO sektora.

MONITOR: Da se vratimo Ramadi. Koliko je ljudi vidjelo te račune i shvatilo o čemu se radi?
POBRIĆ: Pet. Pet sa moje strane, sa Ramadine strane, ovamo sa druge strane – u Direkciji, ministarstvu, SD-u… ne znam.

MONITOR: Jesu li to četvoro ljuti uz vas? Ili vas ohrabruju?
POBRIĆ: Nisu ljuti na mene. Oni me ohrabruju. I očekuju da idem do kraja. Ja znam da imam njihovu podršku, pričali smo u nekoliko momenata iako se sada držim daleko od njih, da nekome ne napravim štetu. To je normalno. Morate tako, barem u ovom društvu.

MONITOR: Da li bi u Americi bio moguć slučaj Ramada?
POBRIĆ: Ne. Tamo postoji sistem izgrađen na ideji da se to mora spriječiti. Votergejt je dobar primjer kako to funkcioniše. Vi tamo malverzacije možete da prijavite i anonimno, na hot lajn brojeve i inspektori preuzimaju slučaj i ispitaju sve detalje. U čitavom svijetu vi nepravilnosti možete da prijavite novinaru, tužiocu, poslaniku, ministru… A ne samo Agenciji, kao što je to kod nas. I tamo vas ne napada premijer.

MONITOR: Da li ste bili zatečeni kada ste shvatili da premijer, poslije tri decenije vlasti, ne razlikuje kriminal od poslovne tajne?
POBRIĆ: Naš premijer? Taman posla, on nema iskustva na osnovu koga bi znao da napravi tu razliku. Kada je on vodio firmu? Osim ove države koju on smatra za svoju privatnu firmu. Morate doći odnekud da biste nešto naučili. Postoji proces odrastanja koji je vezan i za rad. Ako ste sve vrijeme bili na jednom mjestu ili radili jedan isti posao, to vam ne daje veliku širinu. Ja sam prala sudove, raznosila novine, ali i bila direktor u Dženeral motorsu i vodila fabričku smjenu sa hiljadu i po ljudi. Ja ću se, bude li neophodno, ponovo vratiti da perem sudove, da nahranim djecu.

MONITOR: Spočitavaju vam da ste politizovali slučaj Ramada, da ste imali neke skrivene ambicije?
POBRIĆ: Pa evo – izašla sam iz Otpora beznađu, nisam se prodala za neki mandat. Nisam nikad to ni htjela. Ja hoću promjene, da moja djeca ostanu u svojoj zemlji. Da čitav dan sjedim u parlamentu? Mislim da je to pogubno za zadravlje. Ja znam kako se upravlja, ja sam menadžer, ali znam i to da je neophodno da imate slobodu i širinu da radite da bi to dalo rezultate. A ne da vam neko diše za vrat i traži da mu ispunjavate sve želje – zakonite i nezakonite.

MONITOR: A da ste imali političke ambicije – da li bi to na bilo koji način diskvalifikovalo Vas i ono što ste nam otkrili?
POBRIĆ: Ne. Ali to je još jedna velika greška u razmišljanju, ne samo u Crnoj Gori nego uopšte na Balkanu. Stala sam sa KAP-ovcima kad mi kažu, „ah, što stojiš sa njima – oni su glasali DPS” . Ja stojim sa njima jer su oni žrtve nepoštovanja zakona. Ja sam na ulici spavala sa ženema iz Rožaja. I opet , „ah oni su glasali BS, DPS…” Ja na sve njih gledam kao na ljude. Zakon se mora poštovati. Posebno kada su žrtve manjina, na bilo koji način. Vi ne biste vjerovali koliko sam ja za dvije noći naučila družeći se sa ženama iz Rožaja. Mi na sve gledamo – i na poslu, i u frižideru i u spavaćoj sobi – kroz politiku. I sve gledamo ko je za koga glasao. To treba da prestane.

Sami biramo

MONITOR: Izgleda da zviždači danas nijesu popularni nigdje u svijetu?
POBRIĆ: Globalno smo stigli na nivo gdje se građanski pokret i vlast sve više razmimoilaze. Da li kada se radi o genetski modifikovanoj hrani, istraživanjima nafte, vojnih alijansi, ubijanja životinja. Mislim da sve to dobija nezasluženo malo medijske pažnje, dijelom i zbog kontrole vlasti. Ali ko ima imalo sluha može da shvati koliko je taj pokret velik. Nismo jedini. Niko od nas ne može globalno da promijeni stvari ali može lokalno. I moramo shvatiti da imamo neku svrhu na ovom svijetu. Da li smo tu da životarimo ili da živimo? Sami biramo.

Američka škola

MONITOR: Kako je počela Vaša američka priča?
POBRIĆ: Pa kada sam 1989. godine pošla na razmjenu studenata u SAD, da završim treći razred i naučim engleski (već sam znala nemački i srpsko-hrvatski, odnosno naški) već se nazirao rat. Tata je insisitirao da ostanem tamo. To je bilo vrijeme kada se tata slušao, nije bilo diskusije. Diplomirala sam matematiku, poslije sam magistrirala organizaciono vođstvo i to vođstvo mi je išlo.

MONITOR: A otkuda ideja da se, poslije skoro dvije decenije, vratite kući?
POBRIĆ: Ljudi misle da je trava negdje drugo zelenija. Nije, nego je drugačija. Ja sam žena Balkana, Jugoslovenka, ja sam odavde i to ne može da se promijeni. Nisam željela da zbog para ostanem tamo. Vagala sam i, u jednom momentu mi je došlo u glavu: djeca mi odrastaju u tuđini, ja nisam sa njima jer radim 60-70 sati nedjeljno… Sve to zbog para. Onda sam rekla idem kući – mučim se za pare ovdje, mučiću se tamo, ali će mi djeca rasti među svojima, imati bezbrižno djetinjstvo. I oni to imaju. Poslije, neka rade što hoće kao i svi mladi ljudi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ĐORĐE PAVIĆEVIĆ, PROFESOR NA FPN BU I NARODNI POSLANIK ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Ne vidim razloge za veliku brigu kako će se studentski protesti razvijati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gdje se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi

 

MONITOR: Aleksandar Vučić je najavio „kontrarevoluciju“ i dolazak cijele Srbije u Beograd. Kako ocjenjujete načine kojima se on nosi sa studentskim manifestacijama i podrškom koju oni dobijaju iz raznih djelova društva?

PAVIĆEVIĆ: On je pokušavao sve iz svog repertoara kako bi ugušio proteste: pretnje, pritiske, nasilje, privođenja, targetiranja, razne ponude, sada je na red došla kontrarevolucija. Aleksandar Vučić se sa rečima igra kao Jajčić Ovalčić (Humpty Dampty) iz Alise, a u stvari očajnički pokušava da skrene temu sa zahteva protesta i ubistva ispod nadstrešnice u Novom Sadu i zaustavi pad podrške, ali mu to ne ide. Sada mu je cilj da se ta podrška ne okrene ka bilo kom političkom akteru i pokušava da političke partije i pokrete izoluje od protesta i društva, tako što će davati direktne ustupke, poput donošenja Zakona o visokom obrazovanju.

MONITOR: Studenti stalno ističu da njihovi zahtjevi nisu ispunjeni i da će u blokadama biti do njihovog ispunjenja. Mnogi se pitaju: Šta poslije? Kao da su se svi protivnici režima toliko oslonili na studentsku istrajnost i konzistentnost a, prije svega, na njihov mobilizatorski potencijal, da ne mogu bez njih?

PAVIĆEVIĆ: Trenutno je situacija takva jer su studenti uradili fenomenalnu stvar, ono što niko nikada nije uradio od pojave masovnih medija. Oni su svojim telima preneli poruku i pokrenuli neverovatan lanac solidarnosti u društvu. Ne vidim razloga za veliku brigu o tome kako će se njihovi protesti razvijati. Ne smemo zaboraviti i druge aktere, pre svega prosvetne radnike i radnice. Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gde se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO DOKUMENTACIONOG CENTRA, SARAJEVO: VP Šmit se uzdržao od korišćenja Bonskih ovlašćenja, da bi ojačalo BiH pravosuđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dodik se pogubio u panici jer se, prvi put, susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Ovaj put on  ne može računati na jednodušnu podršku opozicije.  I njima je jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet… Populističke poruke Dodiku trebaju da bi  obezbijedio političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila

 

 

MONITOR: Milorad Dodik je prvostepeno-nepravosnažno, proglašen krivim za nepoštovanje odluka Visokog predstavnika. Skupština RS je odluku Suda BiH nazvala državnim udarom, Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije je reagovao sa sedam zaključaka…Očito je:   pravosuđe BiH priznaje odluke VP Kristijana Šmita kao  zakonodavne. Šmit je “pobijedio”, a da nije morao da koristi Bonska ovlašćenja?

TOKAČA: Od samog početka je jasno da se sudilo po Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i da su dopune tog zakona koje je inicirao Visoki predstavnik zasnovane na njegvim ovlaštenjima, kao i svih njegovih prethodnika. On nije koristio Bonske ovlasti jer je intencija da se državne institucije Bosne i Hercegovine osposobe za samostalno  donošenje odluka i time ojačava vladavina zakona. Da je cilj drugačiji, bilo mu je mnogo jednostavnije da je upotrijebio Bonske ovlasti i trajno ga eliminirao iz političkog života. Mislim da je ovakav pristup  koji jača ulogu bosanskog pravosuđa potpuno ispravan.

Što se tiče marginalnih tipova koji Dodiku daju podršku, ona neće proizvesti nikakve posljedice, osim utiska koji oni žele proizvesti kod vlastite javnosti da predstavljaju nekakav politički faktor.

MONITOR: Visoki predstavnici EU parlamenta osudili su pritiske na Tužilastvo i Sud BiH, Altea snage su pomno pratile događaje…Aleksandar Vučić je, međutim, brzo došao u Banja Luku. Odluke donijete malo ranije u Beogradu  potcrtavaju stav da stranci ne bi trebalo da se miješaju u BiH prilike. Da li se Srbija- a Vučić se poziva na Deklaraciju Svesrpskog sabora, u stvari-miješa?

TOKAČA: Kada bi Bosna imala prijateljsko okruženje, a ne agresivne susjede koji imaju teritorijalne pretenzije, onda ne bi bilo ni potrebno za bilo kakvim prisustvom međunarodnog faktora. S jačanjem državnih institucija i ta uloga će slabiti. Mada je- već sada jasno, da se Bosna i sama može braniti od nasrtaja susjeda. Zar to nije dokazano devedesetih? Upravo bi Dodik i Vučić trebali biti zahvalni međunarodnim faktorima koji su bosansku armiju zaustavili pred Banja Lukom i častili ih entitetom.

Tzv. „srpski svet“ je roba upotrebljiva samo za srpsku mitomansku ideologiju. Osim toga, sva ova šarada je pokušaj Vučića i njegovog režima da skrene pažnju sa događaja u Srbiji-na jednoj strani, i testiranja bosanske odlučnosti da brani suverenitet i integritet države, na drugoj strani. Cilj je da se u miru postigne ono što nije uspjelo ratom. Ipak, svjestan je Vučić da nisu ovo devedesete. A miješanje u unutrašnja pitanja samo dugoročno šteti odnosima Bosne i Srbije.

Interesantan je sinoćnji poziv Dodika na pregovore. Svakom racionalnom je jasno da su razgovori u miru i bez tenzija i ucjena dobrodošli. Samo, on mora znati da se ti pregovori vrše unutar institucija bosanske države, u Predsjedništvu i Parlamentu. Dakle, Dodik je nenadležan i treba svoju funkciju obavljati unutar entiteta. Prije bilo kakvih pregovora mora povući sve antiustavne zaključke i odluke entitetskog parlamenta.

MONITOR: Podršku je prisustvom u Banja Luci Miloradu Dodiku, dao bivši tužilac i gradonačelnik Njujorka-a u skorije vrijeme i advokat Donalda Trampa, Rudolf Đulijani. Koliko se tu radi o motivima lične i „komercijalne“ prirode a koliko to može imati veze i sa promjenom administracije u Vašingtonu?

TOKAČA: Utopljenik se za slamku hvata. Đulijani-kao i mnogi slični njemu, ima svoje interese, a oni su striktno komercijalne prirode. Pitanje je da li ćemo ikada saznati kolika je cijena njegovog dolaska u Banja Luku?! Radi se o aktivnosti pojedinca koji, moguće, ima veze s novom administracijom, ali to neće proizvesti nikakve posljedice. Sve je to uzaludno bacanje novca poreskih obveznika.

MONITOR: Otvorenu podršku Dodiku dao je i predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. On ovaj proces  smatra pokušajem da se Dodik „izbaci iz politike“. Milanović pominje i položaj Hrvata u Federaciji BiH. Dodik je, godinama,   rado viđen Milanovićev gost koji je podržavao intencije HDZ BiH i dijela zvanične Hrvatske, o samostalnom hrvatskom entitetu. To je savezništvo koje se, izgleda, lako ne napušta?

TOKAČA: Antibosanske snage u Hrvatskoj su uvijek na strani velikosrpskih namjera, a sve s ciljem da ostvare svoje velikohrvatske ciljeve. Takva politika je proizvela stanje u kojem trenutno u Bosni živi između 8 i  10% etničkih Hrvata, s tendencijom rapidnog smanjivanja. Ne postoji niti jedno Ustavom utvrđeno pravo Hrvata koje nije ispoštovano. Treba pogledati činjenice, jer oni na državnom nivou participiraju u vlasti s 33,33 posto a na nivou Federacije sa 50 posto.  Postoji li zemlja na svijetu u kojoj manjina ima takav stepen zastupljenosti u vlasti? Priča o novom „entitetu“ su pusti snovi, jer su i ovi koji postoje rezultat rata i zločina i nestat će, prije ili kasnije.

Što se tiče „izbacivanja iz politike“ Milorada Dodika, bilo bi interesantno čuti šta misli Milanović o učešću presuđenih kriminalaca u vlasti i političkom životu Hrvatske nakon odluka njihovih sudova?! On kao „europejac“ je valjda čuo za vladavinu zakona?! Njegovo petljanje u odluke pravosudnih institucija Bosne je diplomatski skandal i trajno remeti dobrosusjedske odnose između Bosne i Hrvatske.

MONITOR: Kako  gledate na Dodikove tvrdnje da je on bio jedini čovjek u Evropi kojem je suđeno za nepostojeće krivično djelo? Pozivao se na procedure donošenja zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, a da odluke Visokog predstavnika ne spadaju u zakonsku legislativu…

TOKAČA: Pa, i Bosna je jedina država u Evropi koja ima Visokog predstavnika s neograničenim ovlastima! Sada kada je njegova koža u pitanju, on se tako zdušno i patetično poziva na Parlament i institucije države, odjednom je samarićanski spreman na razgovore i dogovore. Pri tome, svjesno ignoriše „kraljevske“ ovlasti Visokog predstavnika koji su godinama postojanja postdejtonske Bosne donosili različite odluke i zakone koji su štitili ustavni poredak i mir u Bosni. Nekada su takve odluke odgovarale nekim političkim akterima, a ponekada nekim drugim. Treba biti jasno da su to populističke poruke koje Dodiku trebaju obezbijediti političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila i da je mogao napabirčiti paritjske funkcionere i entitetske službenike te simboličan broj onih koji su dovoljno indoktrinirani njegovom retorikom koja je galimatijas bemislenih ideja-tumačenja Ustava države kako se njemu svidi, te u isto vrijeme prijetnji sukobom i poziva na mir.

MONITOR: Dodik je izjavljivao  da će se od navodnog političkog progona „boriti do kraja“. Opozicija u RS nije bila spremna na podršku ovoj najavljenoj borbi, a Dodik je čak optuživao SDS da je „izdala Radovana Karadžića“. SDS je, tražio od Dodika da podnese ostavku. Koliko se i da li, opozicija u RS, politički razlikuje od SNSD i Dodika?

TOKAČA: Ako pažljivo analizirate njegov narativ vidite da je on kontradiktoran, da čas prijeti-čas nudi razgovore, čas ucjenjuje, čas optužuje vlastitu opoziciju, a čas Sarajevo. On se potpuno pogubio u panici koja ga je uhvatila, jer se  prvi put susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Priča o pregovorima sa Federacijom je besmislena. Bilo kakvi pregovori mogu se odvijati samo u okvirima institucija države, a ne između entiteta.

Drugo,  prvi put on ne može računati na jednodušnu podršku opozicije, jer je i njima jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet. Razlike između SNSD i opozicije svode se na metode borbe za vlast i svijest opozicije da se ciljevi koje postavlja Dodik ne mogu realizirati mirnim putem. Gospodin Mirko Šarović je u nedavnom intervjuu jasno rekao da njegove političke pristalice neće izdati Bosnu-. To je radikalno suprotno onome što i Dodik i neki iz opozicije žele, a tu izjavu nisu s radošću primili.

MONITOR: BiH je u velikom zastoju sa EU integracijama. Dodik je u svom „planu B“, kao krajnje mjere pomenuo zahtjev Srbiji za konfederacijom sa RS, a kasnije i federacijom i monetarnom unijom.  Da li su ovo sasvim nerealni planovi ili im „vetar u leđa“ daje sve komplikovanija globalna situacija, posebno lakoća sa kojom Tramp i Putin uspostavljaju vezu?

TOKAČA: Zastoj je rezultat komplikovanog političkog sistema na jednoj strani, ali i radikalno različitih političkih ciljeva aktrera u procesu EU integracija. Mi smo zarobljeni u sukobu dva nepomirljiva koncepta. Na jednoj strani je većinska Bosna koja želi uređenje države na građanskim principima i visokim standardima ljudskih prava, dok je na drugoj strani koncept etničkih zajednica i pokušaji dominacije etničkog nad građansko-liberalnim. Plan rasta je blokiran jer se u njemu koristi terminologija koja entitete tretira kao države.

Dodatno, još su prisutne političke snage koje uz pomoć instruktora iz susjedstva žele ostvariti ratne ciljeve političkim sredstvima-jer to nije uspjelo ratom, genocidom i zločinima.

Mnogo je različite retorike koju Dodik koristi u zavisnosti od toga kome se obraća. U konačnici, svjestan je on da se to ne može ostvariti bez sukoba. Sve se svodi na retoriku očajnika koji se potpuno pogubio u iščekivanju sudske presude.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo