Povežite se sa nama

FOKUS

Partner ili gospodar

Objavljeno prije

na

Ne postoji u Crnoj Gori osoba o kojoj se više govori a manje zna nego što je to Branislav Mićunović. U foto dokumentaciji ovdašnjih medija nalazi se samo jedna njegova fotografija, snimljena u sudnici Višeg suda u Podgorici 2001. godine. Mićunoviću se tada sudilo nakon što je optužen da je, u septembru 2001. godine, ispred urgentnog bloka Kliničkog centra u Podgorici, pred više svedoka ubio ranjenog Radovana Kovačevića, koga su unosili u bolnicu. Kovačević je, prethodno, ranjen u vatrenom obračunu u hotelu Podgorica u kome je Mićunović držao kazino. U sukobu, kome Mićunović nije prisustvovao, ubijen je njegov prijatelj Petko Pešukić.

Vijeće sudije Radovana Mandića oslobodilo je Mićunovića zbog nedostatka dokaza. Niko od očevidaca nije bio u stanju da posvjedoči kome je pripadala ,,maljava ruka” koja je ,,izronila iz mraka” i povukla oroz nad ranjenikom u bolničkim nosilima. Suđenje je ponovljeno ali je sudsko vijeće ostalo pri svojoj odluci. Konačno, oslobađajuću presudu je, u novembru 2007. godine, potvrdio i Apelacioni sud.

Priča počinje sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada se Branislav Mićunović iz rodnog Nikšića uputio u Novi Sad, na studije ekonomije. Obreo se među momcima koji su, nerijetko sa pasošima izdatim od Službe državne bezbjednosti nekadašnje SFRJ zbog čega ih je tadašnja policija znala kao savezni klan, Evropom pronijeli glas o jugovićima kadrim ,,stići i uteći”: Vlasta Petrović, Đorđe Giška Božović, Ljubomir Zemunac Magaš, Darko Ašanin, Željko Arkan Ražnatović, Vojislav Vojo Amerikanac Raičević, Ratko Đokić, Dragan Joksović Jokso… neki su od ljudi sa kojima je Mićunović kumovao, drugovao i poslovao.

,,Družio se i bio daleko žešći od svih beogradskih žestokih momaka. Zajedno su se i otisnuli u veliki svet”, piše o Mićunoviću novinar Revije 92 sredinom 2008. godine. U tekstu koji je mješavina intervjua i romansirane biografije stoji i sljedeće: ,,Možda naši mangupi i nisu, sedamdesetih i osamdesetih godina, pokorili Evropu, ali nije ni ona njih. Tek će se pisati romani i snimati filmovi šta su tamo radili. Između ostalog, branili su naše gastarbajtere od kapitalističkih izrabljivača, ustaških terorista i albanske mafije”. U nekim drugim tekstovima i pričama ta je ,,odbrana” opisivana kao reket, pljačka, politička ubistva… Ali za razliku od pobrojanih drugova iz mladosti Mićunovićevo ime se ne vezuje ni za jedan konkretan događaj iz crne hronike tog vremena.

Novinar Revije 92 konstatuje još jednu, bitniju razliku: ,,Brano Mićunović je poslednji preživeli iz te velike generacije!”. A Mićunović novinaru kaže da su njegovi najbolji beogradski prijatelji, ,,uglavnom mrtvi, u zatvoru ili na vlasti”.

Neprijatelje ne pominje. Zna se ipak da je makar jedan od njih u zatvoru. Preciznije, pritvorskoj jedinici Tribunala u Hagu. Riječ je o Vojislavu Šešelju. Netrpeljivost datira iz 1992. godine kada su, prema njegovoj tvrdnji, do Šešelja stigla upozorenja da izbjegava dolazak u Crnu Goru pošto Branislav Mićunović, navodno, priprema njegovo ubistvo. Upozorenja su mu, govorio je e Šešelj, prenijeli Neđo Bošković, nekadašnji načelnik
KOS-a i Nikola Pejaković, ministar crnogorske policije. Šešelja su nakon toga ,,zaboljela leđa” pa su promocije SRS održane bez predsjednika. ,,I posle toga Mićunović je pretio”, rekao je Šešelj u razgovoru za Monitor avgusta 1994. godine, neposredno nakon što su ga pripadnici ovdašnje policije bukvalno izbacili iz Crne Gore zbog, kako je tvrdio, ,,jednog jedinog razloga – napada na Mila Đukanovića kao najvećeg kriminalca u Crnoj Gori”.

Uz dokaz – podudarnost političkih stavova, ta 1994. godina se može uzeti i kao godina kada je ozvaničeno poslovno partnerstvo premijera Đukanovića i Branislava Mićunovića. Tako makar, nakon višegodišnje istrage, tvrde italijanski tužioci iz Barija. Prema njima su Đukanović i Mićunović bili, uz Stanka Caneta Subitića, Andriju Draškovića, Veska Barovića, Branka Vujoševića, Miroslava Ivaniševića i Dušanku Jeknić, glavne karike u crnogorskom dijelu švercerskog lanca duvana koji je preko Jadrana funkcionisao od 1994. do 2002. godine.

Za razliku od optužbi koje su stizale iz Barija, Mićunović je demantovao tvrdnje beogradskih medija u kojima je pominjan u kontekstu kriminalnih poslova.

Tekst pod naslovom Ja sam srpska majka a ne šef crnogorske mafije! objavljen je u Reviji 92 nakon što je u dokumentarnom serijalu Insajder, televizije B92, Branislav Mićunović imenovan kao šef ,,srpske fudbalske mafije”. Tu je citiran i dokument srpske policije u kome stoji: ,,Krajem 80-ih Branislav Mićunović vraća se u Crnu Goru, gde uspostavlja kontakt sa ljudima iz biznisa i političkog života. On na taj način započinje sopstveni biznis, otvaranjem kockarnica u hotelima na Crnogorskom primorju, što mu je omogućilo da stvori zavidan kapital, kojim planira preko svojih prijatelja ulaganje u sportske klubove, kupovinu hotela i otvaranje preduzeća na Kipru”.

,,Nemam nikakve veze sa fudbalskom mafijom”, odgovara Mićunović na optužbe iz Beograda objašnjavajući da je višegodišnje finansiranje FK Sutjeska bilo skup hobi, a ne posao. ,,To nije bio nikakav biznis, nego sam davao svoje pare, praktično bacao ih u bunar, ništa to nije pomoglo da uspije Sutjeska, osim što sam ja bio sve siromašniji”.

Mićunovića je, kaže, posebno razočaralo to što ga optužuju ljudi kojima je upravo on pružao utočište kada su bježali od progona Miloševićevog režima.
,,Gadio bih se sam sebe, kad bih okolo pričao šta sam za koga učinio i koga sam zaštitio. Najbolje to znaju oni koji su sa svojim problemima kod mene dolazili, iako su to odmah zaboravili čim bi se dograbili kakve bilo vlasti u Beogradu”, rekao je Mićunović.

Beogradsko Vreme u prošlom broju piše: ,,Mićunović je uvek bio blizu svih, njegovo prisustvo na raznim mestima, neformalna poznanstava sa velikim brojem važnih ljudi i poslovni odnos sa pojedinim delovima ‘elita’ svrstao ga je na mesto sa koga se ne silazi bez velikog treska.To znaju i oni koji ljuljaju granu.”

Na ove i slične tvrdnje kojih je mnogo bilo posljednjih nedjelja Branislav Brano Mićunović nije reagovao. Ulogu njegovog portparola preuzeo je Veselin Veljović. ,,Branislav Mićunović nema nikakve povezanosti sa Šarićem ili sa konkretnom akcijom Balkanski ratnik”. I Veljovićeva izjava spada u red onih o tome šta Branislav Mićunović – nije. Ali, ko jeste?

U registru Privrednog suda u Podgorici ne postoji ni jedno preduzeće u kome je Branislav Mićunović osnivač, suvlasnik, član uprave ili ovlašćeno lice. I pored toga, verzirane tvrdi kako postoje jasne veze koje dokazuju njegove poslovne veze sa porodicom Svetozara Marovića (Marina u Budvi, Zavala) i Stankom Canetom Subotićem (Mićunović je demantovao navodno posredovanje prilikom kupovine hotela Admiral i ostrva Sveti Nikola).

Podaci iz Registra pokazuju da Mićunović, preko članova porodice i rodbine, ima velike interese u hotelijerskoj, građevinskoj i uslužnoj industriji, dok se preko bliskih prijatelja može povezati i sa igrama na sreću i kazino biznisom u Crnoj Gori.

Poslovne veze sa Milom i Acom Đukanovićem pominju se u tzv. švajcarskoj optužnici u kojoj je grupi italijanskih i švajcarskih državljana suđeno za pranje novca zarađenog u duvanskom švercu preko Crne Gore.

PzP je saopštila da je Nebojša Medojević, nakon što ga je napao bratanac Branislava Mićunovića, zatražio od Sektora za obezbjeđenje ličnosti i objekata da u saradnji sa ANB izradi bezbjednosnu procjenu rizika od mogućih napada „struktura organizovanog kriminala” na njega i njegovu porodicu.

Oprez nije na odmet. Dovoljno se prisjetiti: U Podgorici i Zagrebu ubijeni su Duško Jovanović i Ivo Pukanić, vlasnici i urednici medija koji su otvorili ,,duvansku aferu”. Željko Ivanović je pretučen na ulici nakon što su Vijesti opširno izvjestile o imenima ,,bezbjednosno interesantnih osoba” iz Crne Gore pominjanih na zatvorenoj sjednici Odbora za bezbjednost 2007. godine koja nijesu obuhvaćena Plavom knjigom organizovanog kriminala koju je Odboru prezentovao šef ANB Duško Marković. Novinar Mladen Stojović je napadnut u svom stanu nakon što je za Insajder govorio o fudbalskoj mafiji. Ljudi koji se pominju u svakoj od ovih priča mogu se prebrojati na prste jedne ruke. Ni jedan od ovih zločina nije do kraja razriješen. Ko je na potezu?

 

Napad na Medojevića

Nakon što je, prošlog četvrtka, napustio sjednicu parlamentarnog Odbora za bezbjednost i odbranu koja je zatvorena za javnost na zahtjev direktora Uprave policije, Nebojša Medojević je obznanio zanimljivu ideju: ,,Predlažem da kao politički odgovorni ljudi donesemo zaključak da se jedna delegacija Skupštine obrati gospodinu (Branislavu) Mićunoviću, zakaže sastanak, ode i poljubi ruku crnogorskom sultanu i zamoli ga da gospodina (Darka) Šarića isporuči da bi mi mogli da nastavimo naše evropske i evroatlantske integracije”. Istovremeno je lider PzP predočio pitanja koja je htio postaviti Veselinu Veljoviću. Jedno od njih je: ,,Da li je ugrožen život onim predstavnicima opozicije koji se usude da spomenu ime Branislava Mićunovića?”. ,,Nemam vremena da komentarišem njegove neistine i neutemeljene navode”, odgovorio je Veselin Veljović. Nenad Mićunović, Branislavov bratanić, imao je kad da se, kao slučajno, trefi sa Medojevićem ispred njegovog ulaza i s’ načinom mu pojasni nedoumice. Prije svega dilemu treba li ili ne pominjati ime čovjeka kome jedni tepaju ,,kontroverzni biznismen iz Nikšića”, dok mu drugi spočitavaju da je ,,stvarni gospodar Crne Gore” ili ,,nekrunisani kralj balkanske mafije”. Nenad Mićunović je oko podneva u subotu presreo ispred ulaza Medojevića, udario ga sa leđa, a potom mu zaprijetio ukoliko u javnosti i dalje bude pominjao njegovu porodicu. Mićunović je Medojeviću u istom kontekstu pomenuo i Monitor. Mićunović je u CB inspektorima ispričao svoju verziju događaja. Navodno Medojevića je ,,samo” uhvatio za rukav i poručio da mu porodicu ostavi na miru. Osnovni državni tužilac je napad na poslanika Medojevića okarakterisao kao prekršaj, a ne krivično djelo. Nezadovoljan takvom procjenom tužilaštva oglasio se i Kolegijum predsjednika crnogorskog parlamenta, jednoglasnom ocjenom da je napad na lidera PzP napad na Skupštinu, poslanika u vršenju funkcije i na slobodu javne riječi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

VLADINA IGRA SA BUDŽETSKIM SUFICITOM: Ušteda na naš račun

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz perspektive građana nije nebitno da li su januarska plaćanja iz budžeta ostala neizvršena zato što su u Vladi zaključili da se to može prolongirati pošto korisnicima nije žurba, ili je riječ o planiranim aktivnostima od javnog interesa koja još nijesu realizovana. Čak 95,8 odsto kapitalnog budžeta čije je izvršenje planirano u prvom mjesecu ove godine ostalo je na čekanju

 

 

Vlada je u januaru, pohvalili su se u petak iz Ministarstva finansija, ostvarila suficit od dva miliona eura. Za toliko su, saopšteno je u redovnom mjesečnom izvještaju o izvršenju budžeta, prihodi (prilivi od poreza, doprinosa, akciza, carina, taksi…) bili veći od rashoda.

Da istorijski uspjeh bude pristupačniji onima koji ne vole da čitaju dugačke tekstove prepune brojki, saopštenje je i ilustrovano: nacrtana klackalica preteže na stranu prihoda (156,2 miliona) u odnosu na rashode (154,2 miliona). Problem je nastao kada su neki, ipak, pročitali saopštenje.

Na prvo čitanje primijećeno je da su planirani prihodi realizovani (naplaćeni) u procentu od tačno 100 odsto. To je prilično neuobičajen statistički podatak koji, sam po sebi, poziva na oprez. Dodatno, uslijedio je podatak da su planirani rashodi imali neuporedivo niži procenat realizacije: 72,9 odsto. To pokazuje da je iz državne kase u januaru potrošeno/plaćeno 57, 3 miliona eura manje nego što je planirano.

Kako?

Pojedini novinari pokušali su ispratiti trag novca navedene uštede. Pokazalo se da sve ono što je u saopštenju MF podvedeno pod računovodstvene formulacije koje većinu ostavljaju krajnje ravnodušnom (Tekući izdaci budžeta -77,5 odsto plana; Transferi institucijama, pojedincima, nevladinom i javnom sektoru  – 19,8 odsto plana; Kapitalni budžet – 4,2 odsto plana) imaju itekako konkretan iskaz u stvarnom životu.

“Vlada je u januaru uštedjela deset miliona eura jer nije platila troškove za ljekove, medicinska sredstva, materijale i medicinsko-tehnička pomagala, na zdravstvenoj zaštiti 3,5 miliona a na redovnim subvencijama za poljoprivredu i ruralni razvoj skoro četiri miliona…”, napisao je kolega Goran Kapor u Vijestima, konstatujući da je sve to precizno navedeno u dokumentu Ostvarenje budžeta za januar po programskoj klasifikaciji Ministarstva finansija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRAVOSUĐE U BORBI PROTIV VISOKE KORUPCIJE: Učinak – jedan nevini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suđenje Vesni Medenici i Veselinu Veljoviću kreće ispočetka. Saši Čađenoviću nije ni počelo. Blažu Jovaniću sudi se  još malo pa dvije godine. Kao i mnogim drugim visokim funkcionerima. Miomir Mugoša je ove sedmice pravosnažno oslobođen optužbe

 

 

Zemlja sa zavidnim brojem javnih funkcionera koji se sumnjiče za korupciju i kriminal,  dobila je ove sedmice prvu pravosnažnu presudu koja se odnosi na visoku korupciju. Bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša pravosnažno je, nakon skoro deceniju  – oslobođen. Vijest, što je možda još zanimljivije, proizvela je tišinu.

Kada je Viši sud u Podgorici prije dvije godine donio oslobađajuću presudu za Mugošu, koju je ove sedmice potvrdio Apelacioni sud, to je  izazvalo oštre reakcije. Tadašnji premijer Dritan Abazović kazao je da nas to neće odvesti nigdje, pa ni u Brisel, dok je poslanik Demokrata, danas potpredsjednik Vlade Momo Koprivica  presudu nazvao skandaloznom. Ove sedmice – niko ništa. Kao da se odustalo od toga da stignemo negdje. I u Brisel.

Sve u svemu,  trenutni skor Crne Gore u borbi protiv visoke korupcije je  – jedan nevini. Ne računajući, doduše, Svetozara Marovića, odavno nedostupnog ovdašnjim organima. Kada je prije skoro deceniju osumnjičen za ono za šta je danas oslobođen, Mugoša je kazao: „Nisam vam ja Svetozar Marović“. Ispalo je stvarno da nije.

Bivšeg gradonačelnika je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) teretilo da je u slučaju prodaje gradskog zemljišta građevinskoj kompaniji DOO Carine oštetio budžet Glavnog grada za 6,7 miliona eura. Optužnica je podignuta dok je Specijalnim tužilaštvom rukovodio bivši specijalni tužilac, Milivoje Katnić, danas iza rešetaka.  Slučaj Carine prethodno je decenijama bio predmet medijskih priča, krivičnih prijava civilnog sektora (MANS), skupštinskih replika. Bila je to, pritom, tek jedna od brojnih afera u čijem je centru bio bivši gradonačelnik Podgorice.

Iz Apelacionog suda su ove sedmice saopštili da je SDT kojim rukovodi Vladimir Novović izjavilo žalbu protiv oslobađajuće presude  i predložilo da taj sud ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak. Žalba nije usvojena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONGRES, REFORMA DPS-A  I DRUGE BAJKE: Višestruki povratnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanovićev izbor za počasnog predsjednika DPS potvrđuje ono što  znamo. DPS se nije reformisao, niti će uskoro. Ovo društvo ostaje rascijepljeno između vlasti koja je nastavila da masovno primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio da  slavi susjednog autokratu, i opozicije u  sve čvršćem Đukanovićevom zagrljaju. Koliko Đukanović bude rastao rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije koalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro  sudbina

 

 

„Učinili ste mi veliku čast”, počeo je obraćanje bivši višedecenijski vođa DPS-a i Crne Gore, Milo Đukanović, na desetom Kongresu te stranke, održanom u nedjelju 16. februara, nakon što je izabran za počasnog predsjednika te partije. Nije bilo iznenađenih što je Đukanović dobio partijsku titulu, jer  je novo rukovostvo DPS –a  dvije sedmice uoči  Kongresa saopštilo da će vođa biti predložen za tu poziciju.  Ko je pažljivo pratio, bilo je i drugih znakova pored puta.

“To ne razumijem kao poštovanje samo prema meni. To razumijem i kao poštovanje prema učincima političke generacije sa kojom sam sarađivao i kojoj pripadam, generacije sa kojom sam nastojao, a vjerujem u značajnoj mjeri i uspio da doprinesem vrijednim ostvarenjima naše partije i savremene Crne Gore”, nastavio je Đukanović, nabrajajući  svoje uspjehe (ulazak Crne Gore u NATO , otvaranje pregovora sa EU, 11 miliona investicija..) u gotovo identičnom redosledu kao njegov nasljednik, aktuelni lider DPS  Danijel Živković dok je na Kongresu obrazlagao izbor Đukanovića za počasnog predsjednika.  Živković je u svom govoru u nedjelju bio kritičan prema Zapadu, baš kao i Đukanović u nedavnom intervjuu za Al Džaziru, pa ponovo i na Kongresu. Živkovićev i Đukanovićev govor, potom okačeni na internet stranicu partije, svakako su zanimljivo štivo za stručnjake i vještake. Laički posmatrano, čini se da su napisani iz jedne glave.

Ni Đukanović ni Živković nijesu u svojim osvrtanjima na “istorijska dostignuća” prethodne političke generacije vidjeli nijednu grešku, osim, kako je to istakao Živković,  zanemarivanja standarda građana. Nijesu primijetili da je dobar dio Đukanovićeve političke generacije i onih koji su rukovodili institucijama Đukanovićevog sistema, završio u ZIKS-u i pred sudovima: bivša predsjednica Vrhovnog suda  Vesna Medenica, bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić, njegov zamjenik Saša Čađenović, bivši predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić,  vioski funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović,  policijski inspektori, junaci skaj prepiski – Ljubo Milović, Petar Lazović, Ivan Stamatović, Ilija Vasović.  Pa ministri Đukanovićevih vlada, Petar Ivanović, Milutin Simović, Predrag Bošković. Đukanovićev ekonomski guru Veselin Vukotić i menadžment iz Plantaža, Aleksandar Mijajlović, jedan od vlasnika Bemaxa….Podugačak je spisak. Da su mogli da prisustvuju Kongresu, rukovodstvo stranke moralo bi iznajmiti stadion.

Živković je  na Kongresu, uz prigodnu retoriku o navodnoj reformi partije, saopštio i da će jedan od prioriteta DPS-a biti “revidiranje postojećih pozitivnopravnih rješenja u oblasti pravosuđa koja su nas dovela u situaciju da je selektivna pravda postala svakodnevica, a tužilaštvo instrument u rukama parlamentarne većine čiji predstavnici otvoreno najavljuju progon i hapšenja opozicionih predstavnika”. To je valjda pojašnjenje za podugačak spisak visokih funkcionera bivšeg režima u zatvoru i na optužnicama.

Iz novog Glavnog odbora, koji je izabran na Kongresu u nedjelju, isključena su neka stara imena:  Milutin Simović,  Suad Numanović, Zorica Kovačević, Veselin Grbović, Predrag Jelušić… Ostali su Nataša Pešić, Predrag Nenezić, Vladan Joković, Nikola Divanović, Predrag Bošković …

Analitičari izbor Đukanovića za počasnog predsjednika, te retoriku novog rukovodstva na Kongresu, vide kao definitivan pokazatelj da se reforma partije koja je pod njegovom palicom tri decenije vladala Crnom Gorom, nije i neće skoro desiti. „Nekad je DPS bio lična partija Đukanovića, sada je njegov talac“, efektno je prokomentarisao  Rade Bojović iz Građanske inicijative 21.maj.

Živković se ovako osvrnuo na minule dane:  “Kada iz ove perspektive nakon skoro pet godina od političkih promjena pogledamo učinke svih postavgustovskih vlasti, i sa kakvom ‘nepodnošljivom lakoćom’ razaraju sve čega se dohvate vodeći se primarnim ciljem da što duže ostanu u svojim foteljama, onda nam se čini da te naše greške i nijesu bile baš toliko velike kakvim se pokušavaju predstaviti”.  Sitnica: ratovi, uništavanje državnih preduzeća i privrede zemlje, korupcija i kriminal, prostor na stranicama inostrane štampe najprije zbog državnog vrha na međunarodnim optužnicama za šverc cigareta, potom i zbog veza za jednim od najvećih narko kartela Evrope, progon kritičara i gušenje slobodnih medija, nepristojno bogaćenje političke klase čiji je šef dospio na Forbsovu listu najbogatijih skupa sa šeicima, zarobljene institucije, selektivna pravda, krađa izbora….

Živković je ipak zahvalan: „ Malo je političkih partija koji imaju moralni kapital kakvim mi danas raspolažemo, zahvaljujući ostvarenjima i rezultatima koje su ostvarile prethodne generacije u našoj partiji predvodeći državnu politiku u najturbulentnijim vremenima“.

Zuzvrat: Đukanović na Kongresu nije krio zadovoljstvo novom političkom generacijom. Dao im je i dva savjeta –da “ nastave da pouzdano brane ostvareno”, i da budu istrajni na tom putu. Citirao je i Njegoša: “ Nove nužde rađu nove sile. Tako i ove nužde tražile su novu generaciju naše politike”.

Moglo bi se reći i obratno. Stare nužde vraću stare sile. Pokazatelj povratka Đukanovića na političku scenu, koji ni nakon gubitka vlasti i  odlaska sa čela partije, nije nikada u stvari pustio iz ruku konce moći koje je mogao da zadrži, ne pokazuje samo njegov izbor za počasnog predsjednika DPS-a. To je samo izlazak iz sjenke. Da su ga stare nužde navele da pojača kontrolu nad partijom, i opozicijom, vidljivo je bilo prvenstveno kroz nekoliko posljednjih mjeseci djelovanja Demokratske partije socijalista, koja je na slučaju Ustavni sud, radikalizovala djelovanje, pokazujući da nije spremna ni za  promjene i dijalog. Odnosno da   Đukanoviću treba održavanje “pređašnjeg stanja” u pravosuđu i u partiji. Tu su i njegovi sve češći javni nastupi puni kritike aktuelne vlasti i Zapada, pojavljivanje njegovih članova familije na protestima…Sve u svemu, rezultat njegovog čvrstog  zagrljaja partije koju je decenijama vodio je  još jedna uništena mlada generaciju DPS-a. I propuštena prilika da Crna Gora dobije reformisani DPS, kako joj  joj putevi ne bi bili – đukanovićevski svijet ili srpski svet.

Živković se na Kongresu pohvalio posljednjim izbornim rezultatima DPS-a  na lokalnim izborima, najavljujući povratak te partije u državnu vlast na sledećim parlamentarnim izborima.

“Proces je nedvosmisleno počeo, prvo povratkom na vlast u Ulcinju, a onda i nedavnim razvlašćivanjem ove parlamentarne većine u Budvi. Naredna stanica nas čeka već u aprilu – na izborima koji su zakazani u Nikšiću, a onda nastavljamo dalje sve do narednih vanrednih ili redovnih parlamentarnih izbora koji će biti prekretnica daljeg razvoja Crne Gore”, kazao je.

Izborne brojke, međutim, pokazuju da je nakon niza opadanja podrške na izborima nakon avgusta 2020 godine, pozicija DPS –a počela da jača nakon što se Đukanović i zvanično povukao sa svih pozicija, a dok novo rukovodstvo nije tako otvoreno hvalilo njegova “istorijska dostignuća”, kao sada.  Na posljednjim izborima u Podgorici, kada je DPS pokazao drugačije lice, lice koje je nagovještavalo reforme, izborna lista   koju je predvodio Nermin Abdić, bila je pobjednik tih izbora. Stil, način obraćanja potencijalnim glasačima i političkim protivnicima  Abdića, bili su  neporedivi  sa kampanjama Đukanovića i njegove stare garde. Teško da DPS sa legalizovanim Đukanovićevim vođstvom može popraviti taj rezultat, a sasvim sigurno, umanjiće izglede da DPS stekne ono što mu najviše nedostaje: koalicioni kapacitet.

Još jedna zakonitost. Đukanovićev svijet hrani srpski svet. Niz posljednjih lokalnih izbora pokazuje da kad jača DPS jača i bivši Demokratski front.  Samo jedan detalj. Dovoljno je da  Đukanović dođe da proslavi Abdićevu pobjedu u Podgorici uz pjesmu Jači smo od Srbije, pa da se pojača društvena tenzija i radikalizuje javni prostor.

Profesor i metodolog Miloš Bešić objašnjava: „Nakon izbora 2020., na kojima je smijenjena trodecenijska vlast DPS-a, biračko tijelo te stranke i bivšeg DF-a se preraspodijelilo, tako što je dio glasača ta dva politička subjekta prišao ‘umjerenim građanskim opcijama”. Po njegovom mišljenju u međuvremenu su se partijske strukture oko DPS-a i DF-a konsolidovale, dok je do pada umjerenijih opcija doveo i njihov unutrašnji sukob. Povećava se i broj apstinenata, pokazujući da raste nezadovoljstvo i vlašću i opozicijom.

„Nijesam od onih koji ima ambiciju da djeluje iz sjenke. Nikada nijesam tako radio, valjda zato što sam imao dovoljno prilika da budem dio vlasti i sve što sam želio da radim, radio sam sa scene”, kazao je Đukanović na Kongresu  u nedjelju. Niko nije ni pisnuo na te riječi.

Izlazak iz sjenke višestrukog povratnika Đukanovića, samo potvrđuje ono što već znamo. Ne samo da se DPS nije reformisao, krsteći u istorijska dostignuća teret prethodne političke generacije.  Nego i da će taj teret morati da nosi i ovo društvo. Rascijepljeno između vlasti koja je nastavila masovno  da primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio i da slavi susjednog autokratu, i opozicije u sve čvršćem  Đukanovićevom zagrljaju.

Ne valja se zavaravati: ako bude  Đukanović rastao, rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije prećutna kolalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro sudbina.

Milena PEROVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo