Ne postoji u Crnoj Gori osoba o kojoj se više govori a manje zna nego što je to Branislav Mićunović. U foto dokumentaciji ovdašnjih medija nalazi se samo jedna njegova fotografija, snimljena u sudnici Višeg suda u Podgorici 2001. godine. Mićunoviću se tada sudilo nakon što je optužen da je, u septembru 2001. godine, ispred urgentnog bloka Kliničkog centra u Podgorici, pred više svedoka ubio ranjenog Radovana Kovačevića, koga su unosili u bolnicu. Kovačević je, prethodno, ranjen u vatrenom obračunu u hotelu Podgorica u kome je Mićunović držao kazino. U sukobu, kome Mićunović nije prisustvovao, ubijen je njegov prijatelj Petko Pešukić.
Vijeće sudije Radovana Mandića oslobodilo je Mićunovića zbog nedostatka dokaza. Niko od očevidaca nije bio u stanju da posvjedoči kome je pripadala ,,maljava ruka” koja je ,,izronila iz mraka” i povukla oroz nad ranjenikom u bolničkim nosilima. Suđenje je ponovljeno ali je sudsko vijeće ostalo pri svojoj odluci. Konačno, oslobađajuću presudu je, u novembru 2007. godine, potvrdio i Apelacioni sud.
Priča počinje sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada se Branislav Mićunović iz rodnog Nikšića uputio u Novi Sad, na studije ekonomije. Obreo se među momcima koji su, nerijetko sa pasošima izdatim od Službe državne bezbjednosti nekadašnje SFRJ zbog čega ih je tadašnja policija znala kao savezni klan, Evropom pronijeli glas o jugovićima kadrim ,,stići i uteći”: Vlasta Petrović, Đorđe Giška Božović, Ljubomir Zemunac Magaš, Darko Ašanin, Željko Arkan Ražnatović, Vojislav Vojo Amerikanac Raičević, Ratko Đokić, Dragan Joksović Jokso… neki su od ljudi sa kojima je Mićunović kumovao, drugovao i poslovao.
,,Družio se i bio daleko žešći od svih beogradskih žestokih momaka. Zajedno su se i otisnuli u veliki svet”, piše o Mićunoviću novinar Revije 92 sredinom 2008. godine. U tekstu koji je mješavina intervjua i romansirane biografije stoji i sljedeće: ,,Možda naši mangupi i nisu, sedamdesetih i osamdesetih godina, pokorili Evropu, ali nije ni ona njih. Tek će se pisati romani i snimati filmovi šta su tamo radili. Između ostalog, branili su naše gastarbajtere od kapitalističkih izrabljivača, ustaških terorista i albanske mafije”. U nekim drugim tekstovima i pričama ta je ,,odbrana” opisivana kao reket, pljačka, politička ubistva… Ali za razliku od pobrojanih drugova iz mladosti Mićunovićevo ime se ne vezuje ni za jedan konkretan događaj iz crne hronike tog vremena.
Novinar Revije 92 konstatuje još jednu, bitniju razliku: ,,Brano Mićunović je poslednji preživeli iz te velike generacije!”. A Mićunović novinaru kaže da su njegovi najbolji beogradski prijatelji, ,,uglavnom mrtvi, u zatvoru ili na vlasti”.
Neprijatelje ne pominje. Zna se ipak da je makar jedan od njih u zatvoru. Preciznije, pritvorskoj jedinici Tribunala u Hagu. Riječ je o Vojislavu Šešelju. Netrpeljivost datira iz 1992. godine kada su, prema njegovoj tvrdnji, do Šešelja stigla upozorenja da izbjegava dolazak u Crnu Goru pošto Branislav Mićunović, navodno, priprema njegovo ubistvo. Upozorenja su mu, govorio je e Šešelj, prenijeli Neđo Bošković, nekadašnji načelnik
KOS-a i Nikola Pejaković, ministar crnogorske policije. Šešelja su nakon toga ,,zaboljela leđa” pa su promocije SRS održane bez predsjednika. ,,I posle toga Mićunović je pretio”, rekao je Šešelj u razgovoru za Monitor avgusta 1994. godine, neposredno nakon što su ga pripadnici ovdašnje policije bukvalno izbacili iz Crne Gore zbog, kako je tvrdio, ,,jednog jedinog razloga – napada na Mila Đukanovića kao najvećeg kriminalca u Crnoj Gori”.
Uz dokaz – podudarnost političkih stavova, ta 1994. godina se može uzeti i kao godina kada je ozvaničeno poslovno partnerstvo premijera Đukanovića i Branislava Mićunovića. Tako makar, nakon višegodišnje istrage, tvrde italijanski tužioci iz Barija. Prema njima su Đukanović i Mićunović bili, uz Stanka Caneta Subitića, Andriju Draškovića, Veska Barovića, Branka Vujoševića, Miroslava Ivaniševića i Dušanku Jeknić, glavne karike u crnogorskom dijelu švercerskog lanca duvana koji je preko Jadrana funkcionisao od 1994. do 2002. godine.
Za razliku od optužbi koje su stizale iz Barija, Mićunović je demantovao tvrdnje beogradskih medija u kojima je pominjan u kontekstu kriminalnih poslova.
Tekst pod naslovom Ja sam srpska majka a ne šef crnogorske mafije! objavljen je u Reviji 92 nakon što je u dokumentarnom serijalu Insajder, televizije B92, Branislav Mićunović imenovan kao šef ,,srpske fudbalske mafije”. Tu je citiran i dokument srpske policije u kome stoji: ,,Krajem 80-ih Branislav Mićunović vraća se u Crnu Goru, gde uspostavlja kontakt sa ljudima iz biznisa i političkog života. On na taj način započinje sopstveni biznis, otvaranjem kockarnica u hotelima na Crnogorskom primorju, što mu je omogućilo da stvori zavidan kapital, kojim planira preko svojih prijatelja ulaganje u sportske klubove, kupovinu hotela i otvaranje preduzeća na Kipru”.
,,Nemam nikakve veze sa fudbalskom mafijom”, odgovara Mićunović na optužbe iz Beograda objašnjavajući da je višegodišnje finansiranje FK Sutjeska bilo skup hobi, a ne posao. ,,To nije bio nikakav biznis, nego sam davao svoje pare, praktično bacao ih u bunar, ništa to nije pomoglo da uspije Sutjeska, osim što sam ja bio sve siromašniji”.
Mićunovića je, kaže, posebno razočaralo to što ga optužuju ljudi kojima je upravo on pružao utočište kada su bježali od progona Miloševićevog režima.
,,Gadio bih se sam sebe, kad bih okolo pričao šta sam za koga učinio i koga sam zaštitio. Najbolje to znaju oni koji su sa svojim problemima kod mene dolazili, iako su to odmah zaboravili čim bi se dograbili kakve bilo vlasti u Beogradu”, rekao je Mićunović.
Beogradsko Vreme u prošlom broju piše: ,,Mićunović je uvek bio blizu svih, njegovo prisustvo na raznim mestima, neformalna poznanstava sa velikim brojem važnih ljudi i poslovni odnos sa pojedinim delovima ‘elita’ svrstao ga je na mesto sa koga se ne silazi bez velikog treska.To znaju i oni koji ljuljaju granu.”
Na ove i slične tvrdnje kojih je mnogo bilo posljednjih nedjelja Branislav Brano Mićunović nije reagovao. Ulogu njegovog portparola preuzeo je Veselin Veljović. ,,Branislav Mićunović nema nikakve povezanosti sa Šarićem ili sa konkretnom akcijom Balkanski ratnik”. I Veljovićeva izjava spada u red onih o tome šta Branislav Mićunović – nije. Ali, ko jeste?
U registru Privrednog suda u Podgorici ne postoji ni jedno preduzeće u kome je Branislav Mićunović osnivač, suvlasnik, član uprave ili ovlašćeno lice. I pored toga, verzirane tvrdi kako postoje jasne veze koje dokazuju njegove poslovne veze sa porodicom Svetozara Marovića (Marina u Budvi, Zavala) i Stankom Canetom Subotićem (Mićunović je demantovao navodno posredovanje prilikom kupovine hotela Admiral i ostrva Sveti Nikola).
Podaci iz Registra pokazuju da Mićunović, preko članova porodice i rodbine, ima velike interese u hotelijerskoj, građevinskoj i uslužnoj industriji, dok se preko bliskih prijatelja može povezati i sa igrama na sreću i kazino biznisom u Crnoj Gori.
Poslovne veze sa Milom i Acom Đukanovićem pominju se u tzv. švajcarskoj optužnici u kojoj je grupi italijanskih i švajcarskih državljana suđeno za pranje novca zarađenog u duvanskom švercu preko Crne Gore.
PzP je saopštila da je Nebojša Medojević, nakon što ga je napao bratanac Branislava Mićunovića, zatražio od Sektora za obezbjeđenje ličnosti i objekata da u saradnji sa ANB izradi bezbjednosnu procjenu rizika od mogućih napada „struktura organizovanog kriminala” na njega i njegovu porodicu.
Oprez nije na odmet. Dovoljno se prisjetiti: U Podgorici i Zagrebu ubijeni su Duško Jovanović i Ivo Pukanić, vlasnici i urednici medija koji su otvorili ,,duvansku aferu”. Željko Ivanović je pretučen na ulici nakon što su Vijesti opširno izvjestile o imenima ,,bezbjednosno interesantnih osoba” iz Crne Gore pominjanih na zatvorenoj sjednici Odbora za bezbjednost 2007. godine koja nijesu obuhvaćena Plavom knjigom organizovanog kriminala koju je Odboru prezentovao šef ANB Duško Marković. Novinar Mladen Stojović je napadnut u svom stanu nakon što je za Insajder govorio o fudbalskoj mafiji. Ljudi koji se pominju u svakoj od ovih priča mogu se prebrojati na prste jedne ruke. Ni jedan od ovih zločina nije do kraja razriješen. Ko je na potezu?
Napad na Medojevića
Nakon što je, prošlog četvrtka, napustio sjednicu parlamentarnog Odbora za bezbjednost i odbranu koja je zatvorena za javnost na zahtjev direktora Uprave policije, Nebojša Medojević je obznanio zanimljivu ideju: ,,Predlažem da kao politički odgovorni ljudi donesemo zaključak da se jedna delegacija Skupštine obrati gospodinu (Branislavu) Mićunoviću, zakaže sastanak, ode i poljubi ruku crnogorskom sultanu i zamoli ga da gospodina (Darka) Šarića isporuči da bi mi mogli da nastavimo naše evropske i evroatlantske integracije”. Istovremeno je lider PzP predočio pitanja koja je htio postaviti Veselinu Veljoviću. Jedno od njih je: ,,Da li je ugrožen život onim predstavnicima opozicije koji se usude da spomenu ime Branislava Mićunovića?”. ,,Nemam vremena da komentarišem njegove neistine i neutemeljene navode”, odgovorio je Veselin Veljović. Nenad Mićunović, Branislavov bratanić, imao je kad da se, kao slučajno, trefi sa Medojevićem ispred njegovog ulaza i s’ načinom mu pojasni nedoumice. Prije svega dilemu treba li ili ne pominjati ime čovjeka kome jedni tepaju ,,kontroverzni biznismen iz Nikšića”, dok mu drugi spočitavaju da je ,,stvarni gospodar Crne Gore” ili ,,nekrunisani kralj balkanske mafije”. Nenad Mićunović je oko podneva u subotu presreo ispred ulaza Medojevića, udario ga sa leđa, a potom mu zaprijetio ukoliko u javnosti i dalje bude pominjao njegovu porodicu. Mićunović je Medojeviću u istom kontekstu pomenuo i Monitor. Mićunović je u CB inspektorima ispričao svoju verziju događaja. Navodno Medojevića je ,,samo” uhvatio za rukav i poručio da mu porodicu ostavi na miru. Osnovni državni tužilac je napad na poslanika Medojevića okarakterisao kao prekršaj, a ne krivično djelo. Nezadovoljan takvom procjenom tužilaštva oglasio se i Kolegijum predsjednika crnogorskog parlamenta, jednoglasnom ocjenom da je napad na lidera PzP napad na Skupštinu, poslanika u vršenju funkcije i na slobodu javne riječi.
Zoran RADULOVIĆ