Prvo su nas nadležni iz Elektroprivrede obavijestili da je pitanje dana kada će u Crnoj Gori početi planske restrikcije struje. Prve u ovom vijeku. Ako se, u međuvremenu, sistem sam od sebe ne raspadne pod prevelikim opterećenjem. Za te je nevolje, objašnjavali su nadležni, isključivi krivac nedostatak kiše. Neplaniran i ničim izazavan. Nasuprot prošlogodišnjim, rekordno obilnim padavinama koje su sa nebesa stigle isključivo zahvaljujući angažmanu rukovodećeg kadra EPCG, predvođenih italijanskim stručnjacima za dodole koje je A2A angažovala u Nikšiću i Podgorici pod firmom top menadžement.
Potom je, kao gotova stvar, stigla i informacija o skorom i neizbježnom poskupljenju struje. Nove, veće cijene odobriće Regulatorna agencija za energetiku (RAE) do sredine decembra. Objašnjenje je jednostavno – troškovi EPCG su zbog neplaniranog uvoza struje oko 10 miliona eura veći od onih koje im je prošle zime odobrio regulator. Prethodno utvrđen dug prema potrošačima – u pitanju je približno isti novac – sada niko ne pominje. Iako je i on nastao na sličan način – EPCG je tada, izvozeći struju, ostvarila
ekstra profit. Pa je ovo bila zgodna prilika za kompenzaciju između EPCG i potrošača iz kategorije domaćinstva. Za sada, ništa od toga.
O ozbiljnosti situacije trebalo je da posvjedoči poziv potrošačima da štede energiju, a još više javni zahtjev Kombinatu aluminijuma i Željezari da za makar 30 odsto smanje (ekonomskom krizom i onako značajno redukovanu) proizvodnju. Što su prozvani, takođe javno, odbili da učine. Posmatrač je mogao samo da se divi načinu poslovne komunikacije i količini iskazanog razumijevanje između tri preduzeća koja, faktički, imaju jednog većinskog vlasnika – Vladu Crne Gore.
U kabinetu premijera Igora Lukšića su se, po navici, napravili nevješti i neznaveni. Izostala je njihova reakcija bilo koje vrste. Nije se čulo makar objašnjenje nastale situacije. Vjerovatno su zauzeti širenjem spiska privatizovanih preduzeća čije će dugove umjesto njihovih novih vlasnika, takozvanih strateških investitora, vraćati Vlada, novcem poreskih obveznika.
Javnost je zbog toga bila prinuđena da, uz pomoć medija, nagađa o stvarnim razlozima i mogućim motivima najavljenih restrikcija. Tako smo mogli pročitati da struje nema zato što je nestašica opšta, pa ona nema gdje da se kupi. Istovremeno, a često i na istom mjestu, pisalo se i da struja može da se kupi, ali da ona ne može da se dopremi do Crne Gore pošto su, zbog regionalne nestašice, preopterećene prenosne mreže. Treći su zagovarali tezu po kojoj se EPCG zapravo ne isplati da kupuje struju po cijeni koja je trenutno veća od 100 eura za gigavat pošto su, po postojećem cjenovniku, prinuđeni da kupljenu energiju prodaju po cijeni nižoj od nabavne. Slijed događaja je pokazao da su istini, vjerovatno, najbliži bili oni što su tvrdili da Elektroprivreda, jednostavno, nema para da kupi i dopremi struju koja joj nedostaje u sistemu. A para nema (izaberite po želji jedan ili više ponuđenih odgovora) zato što se:
– Tri godine nakon uvođenja strateškog partnera kome je povjereno upravljane kompanijom, EPCG i dalje ponaša kao monopolista nezainteresovan da racionalizuje sosptvene troškove, smanji zastrašujuće gubitke na prenosnoj i distributivnoj mreži (i do tri puta veće od evropskog prosjeka) i poveća stepen naplate;
– Novac uložen kroz dokapitalizaciju, a namijenjen povećanju proizvodnje i modernizaciji visoko i nisko naponske mreže EPCG, završio je na računima Prve banke braće Mila i Aca Đukanovića, kao garant njene finansijske stabilnosti. Slušali smo, prošle godine, kako realizacija planova modernizacije EPCG kasni zbog dugih procedura za dobijanje kredita od međunarodnih finansijskih institucija. Istovremeno, na računima EPCG u Prvoj banci leži 60-ak miliona eura, a niko od menadžera te kompanije ne usuđuje se da da jasan odgovor na prosto pitanje: ko odlučuje o upotrebi tog novca: vlasnici Elektropirvrede ili vlasnici Prve?
– Dugovi prema EPCG rastu proporcionalno potrebama vladajućih partija da kupuju lojalnost birača i odanost povlašćenih biznismena i time što ih oslobode obaveze plaćanja struje. Kako drugačije razumjeti podatak da domaćinstva u Crnoj Gori duguju za potrošenu struju oko 120 miliona eura, ili više od 500 eura po brojilu? Kako, ako ne političkom odlukom vladajuće većine, objasniti da KAP za struju duguje 32 miliona iako je kupoprodajnim ugovorom predviđeno da će on biti raskinut ukoliko dug pređe iznos od osam miliona eura?
Umjesto razrješenja makar neke od pobrojanih dilema, iz EPCG su pozvali da se pomolimo za „zdravlje” termoelektrane u Pljevljima, koja trenutno, u nedostatku energije iz hidrocentrala, održava sistem. „Situacija je neizvjesna jer TE može stati sjutra, a može za deset dana ili mjesec”, kažu u Pljevljima. Gradnju drugog bloka TE danas niko više i ne pominje, iako su nas Ranko Krivokapić i Vujica Lazović prije koju godinu ubjeđivali da je to posao u koji će država ući po hitnom postupku. A onda se Milo Đukanović vratio u premijersku fotelju, posprdnuo se sa SDP-ovcima i „alternativnim planom”, posmjenjivao njihove istomišljenike u bordu EPCG i – Crnu Goru ostavio zarobljenu sa deficitom električne energije.
Nema ni TE u Beranama, kao što se, privremeno, odustalo i od gradnje elektrana na Morači. Makar dok se ne pronađe model po kome bi se one finansirale državnim novcem a knjižile kao privatno vlasništvo.
Aktuelna nestašica električne energije ne može se posmatrati samo kao posljedica ,,više sile”. Prošlo je manje od pola godine od kako je Skupština akcionara EPCG prihvatila izveštaj o poslovanju u 2010. godini u kome stoji da je preduzeće ,,konačno izašlo iz finansijske recesije i ulazi u fazu dinamičnog razvoja”. Sada nam iz Nikšića hvataju muštuluk: Elektroprivreda Crne Gore obezbijedila je do 12. decembra potrebne količine električne energije. I još obećavaju, „a do kraja godine ćemo se truditi da nabavljamo električnu energiju”. Samo, treba da budemo dobri i poslušni. Da ne otjeramo kišu. Ili eksperte iz A2A.
Zoran RADULOVIĆ