U jesen ratne 1991. u Monitoru, jedinom nezavisnom glasilu u Crnoj Gori, mislilo se kako je dodirnuto dno pakla progona šačice novinara koji su hrabro otvarali sve tabu teme i ogoljavali službene laži. Na prostorije redakcije bačena je ručna bomba, najpoznatiji crnogorski autori – saradnici nedjeljnika – dobijali su otkaze u državnim medijima, pozivi na linč, javne i anonimne prijetnje bile su svakodnevni ritual. Niko zbog toga nije snosio posljedice. Ni 18 godina kasnije, na „punoljetstvo” ustavom zajamčenog prava slobode štampe i društvenog pluralizma, najgore nije prošlo – dno pakla za nezavisno novinarstvo nije dodirnuto. O naručiocima smaknuća Duška Jovanovića još se ništa ne zna. Novinari Mladen Stojović i Tufik Softić su pretučeni a počinioci ostali nepoznati. Tri nezavisna medija (Monitor, Vijesti, Dan) raznim tužiocima – od državnika do nižerangirane režimske boranije – po osnovu „duševnih bolova” trebali bi da skupa isplate preko 13 miliona eura. Svi oni našli su se pogođenim iznošenjem neprijatnih činjenica iz njihove ratne i poratne prošlosti. Komercijalne trendove drakonskih sudskih kazni nad nezavisnim medijima diktira glavna persona dramatis „duševnih bolova”, premijer Milo Đukanović, koji je podnio nekoliko tužbi – i sve uredno, po paragrafu tom i tom, dobio – a 2007. zahtijevao rekordnu isplatu: okruglo milion eura!

DŽELATI I ŠEGRTI: Jedan iz plejade njegovih prijatelja, sapatnik u epidemiji „duševnih bolova”, režiser Emir (pokršteni Nemanja) Kusturica, sa prebivalištem u Beogradu, našao se uvrijeđenim zbog teksta Emir Kusturica pravoslavni hrišćanin:Dželatov šegrt koji je Andrej Nikolaidis objavio u Monitoru. On je 2004. preko advokatice Marike Novaković – sada akcionarke Đukanovićeve Prve banke – tražio isplatu 100.000 eura. Vrhovni sud u svojoj presudi, dostavljenoj 8. septembra, ignorisao standard slobode izražavanja prema tumačenju Evropskog suda za ljudska prava, za razliku od sutkinje Slavke Vukčević koja je 2006. prvostepenom presudom Osnovnog suda – utemeljenom na iscrpnoj analizi šest ključnih presuda Evropskog suda – odbacila Kusturičunu tužbu.
„Vrhovni sud nije razmatrao da li je tema kojom se Nikolaidis bavio u svom tekstu – suočavanje s ratnom prošlošću – od javnog interesa i da li je on imao osnova da bude isprovociran da objavi uvrjedljive, provokativne stavove, slične onima koje je već štitio Sud u Strazburu”, kaže advokatica Tea Gorjanc-Prelević iz NVO Akcija za ljudska prava i dodaje da „na taj način, Vrhovni sud slikovito pokazuje mjeru slobode izražavanja u sadašnjem ograničenom stepenu razvoja demokratskog društva u Crnoj Gori, umjesto da promoviše demokratsko društvo kakvo je Sud u Strazburu definisao u svojoj praksi”.
Pravosnažnom odlukom Vrhovnog suda, koju je potpisao sudija Radoje Orović, potvrđena je presuda Višeg suda kojom je Kusturici dosuđeno 12.000 eura, jer će, stoji u obrazloženju, „dosuđeni iznos doprinijeti otklanjanju štetnih posljedica, tj. uspostavljanju psihičke i emocionalne ravnoteže tužioca koja je narušena objavljivanjem teksta”. Navodi se i da je Nikolaidis kažnjen zato što je koristio ,,najgrublju ironiju i sarkazam”, te zato što je ,,osporavao rezultate u umjetničkom stvaralaštvu tužioca”.
,,Kažnjavati pisce zbog ironije i sarkazma – nezabilježena je praksa, osim u totalitarnim društvima, što Crna Gora, nadamo se, nije. Naprotiv, mnogi pisci, od Voltera preko Embrouza Birsa do Tomasa Bernharda, slavni su po svojoj ‘ironiji i sarkazmu’. Jednako je skandalozno i prosto nerazumljivo da Vrhovni sud presuđuje Nikolaidisovim stavovima o Kusturičinom umjetničkom stvaralaštvu. Od kad je to negativna kritika filma kažnjiva?”, stoji u reagovanju Mladena Lompara iz Crnogorskog P.E.N. Centra i Milorada Popovića iz Crnogorskog društva nezavisnih književnika.
Ta ili druge slične sudske egzekucije nijesu iznenađenje ukoliko se uzme u obzir hijerarhija ,,dželata i šegrta” u crnogorskom pravosuđu. Na čelu Vrhovnog suda, kao i Sudskog savjeta – koji bira, kažnjava i smjenjuje sve crnogorske sudije – nalazi se Vesna Medenica, u nomenklaturi prva sablja familije. Poput advokatice Novaković, predsjednica Vrhovnog suda takođe ima poslovne i prijateljske veze sa familijom Đukanović i Prvom bankom. Kupila je 2007. audi Q7 (60.000 eura) kreditom od Prve banke. Medenica je još od 2004. Đukanovićeva kadrovska investicija, kada joj je, kreditom Vlade, odobrio 80.000 eura ,,za rješavanje stambenog pitanja” (iako joj je Vlada 1999. već dala stan od 80 kvadrata). Dodatnih 20.000 eura od Đukanovićeve Vlade, opet za ,,rješavanje stambenog pitanja”, Medenica je dobila i 2005. godine. Školska je drugarica i prijateljica sa advokaticom Anom Kolarević, premijerovom sestrom.

EPIZODA NA FEJSBUKU: Front paljbe režima po nezavisnim medijima – u konstelaciji u kojoj je parlamentarna opozicija pretvorena u kreature – sada je u skladu sa tehničkim dostignućima proširen. Na Fejsbuku je krajem avgusta anonimno postavljena fotografije sa nudističke plaže kod Ulcinja na kojoj se vidi kako Željko Ivanović direktor nezavisnog dnevnika Vijesti, u bermudama šeta sa jednim sagovornikom. Tema je naslovljena: Željko Ivanović-Topli brat. Objavljene su i fotografije nepropisno parkiranog kolporterskog vozila Vijesti na jednom podgoričkom bulevaru.
Sve to je prezira vrijedan pokušaj da se kompromituje najuticajniji crnogorski dnevni list. Epizoda na Fejsbuku uslijedila je kada je, poslije uličarskog nokturna Miomira Mugoše, premijer Đukanović prozvao „medijske ekstraprofitere”. Mugoša je, saznaje izvještač Monitora, tokom istražnog postupka dao izjavu kojom, poput premijera, takođe aludira na „medijske ekstraprofitere”. Kazao je da će raskrinkati Vijesti tako što će objaviti „svu imovinu”.

Meta Mugošinog gnjeva je „desetak – petnaest takozvanih slobodnih intelektualaca” – koji svoje stavove objavljuju na stranicama Vijesti i Monitora – uglavnom isti oni što su juna 2007. od strane Đukanovića žigosani i kao ,,sramotni”.
Premijer je onomad posegao za tom prizemnom kvalifikacijom nakon što je „desetak-petnaest takozvanih slobodnih intelektualaca”, među kojima i Ivanović, osporilo pokušaj ,,pranja biografija”. Izvjesni Zdravko Šurlan iz Sarajeva je Đukanoviću i Svetozaru Maroviću, šampionima ,,ratova za mir”, uz medijske fanfare uručivao nagradu ,,humanista za doprinos misiji mira”.
Dva mjeseca kasnije, Ivanović je napadnut pajserima na mračnom parkingu restorana u kojem se proslavljao jubilej lista. Ivanović je izjavio kako su batine ,,čestitka od onih koji vladaju Crnom Gorom, a to je Milo Đukanović i njegova familija, bilo biološka ili kriminalna”. Rasplet je bio farsična sudanija u kojoj su optužena i osuđen dva navodna napadača, za koje su Ivanović i nekoliko očevidaca uporno tvrdili da su podmetnuti. Ivanović je u posebnom procesu osuđen za klevetu.
„Za Miloševića smo 1990-ih govorili da vodi jedan te isti rat. Slično njemu i Đukanović, već šest godina vodi jedan te isti rat protiv Vijesti, rat sa ciljem ili da novinu ugasi ili joj promijeni namjenu. Oni koji su organizovali napad 1. septembra 2007. su znali da mene ne mogu promijeniti, ali su računali kako mogu promijeniti Vijesti. Kada im je propao pokušaj da, izmjenom vlasničke strukture, Vijesti pretvore u svoj partijski bilten, mislio sam da je na to stavljena tačka i da su se pomirili s činjenicom da u Crnoj Gori postoji dnevna novina van njihove kontrole. Događaji nakon prebijanja novinara od 5. avgusta ove godine govore i o tome kako nijesu odustali od ideje rušenja Vijesti”, kaže Ivanović za Monitor.

HAJKE: Ivanović se našao na udaru „izvjesnih struktura” još februara 2004. kada je u Vijestima napisao članak o Dušku Markoviću, direktoru Službe državne bezbjednosti (preimenovana u ANB). Članak nosi naslov Duško Dugouško i osvrt je na lik i djelo šefa tajne službe.
„Uslijedile su danonoćne anonimne prijetnje telefonskim pozivima i SMS porukama”, kaže Ivanović i dodaje: „Zbog toga sam uputio pisma Đukanoviću, Filipu Vujanoviću i Ranku Krivokapiću. Ali, hajka se nastavila nesmanjenim intenzitetom”.
Prijetnje Ivanoviću 2004. su proširene i na njegovu porodicu, suprugu i dvoje djece. U liftu zgrade u kojoj živi izlijepljeni su plakati sa lascivnim porukama. „Poslao sam drugo pismo Đukanoviću u kojem sam napisao kako sam informisao najširu familiju da mi je život ugrožen. Ostavio sam im u amanet, ukoliko mi se nešto desi, da znaju ko iza toga stoji i da dalje postupaju u skladu sa onim što Đukanović naziva ‘tradicionalnim crnogorskim načinom obračuna'”, objašnjava Ivanović.
I svega par sati nakon što je uputio svoje drugo pismo Đukanoviću, „dvonedjeljne neprekidne prijetnje su odjednom nestale”. Slično Ivanoviću, prijećeno je u to vrijeme i Dušku Jovanoviću, koji je ubijen par mjeseci kasnije, maja 2004. godine. Ivanović tvrdi kako je sada zloslutna kampanja protiv njega i Vijesti obnovljena i dodaje kako „nažalost, imamo bogato i veliko iskustvo sa hajkama koje vlast neprekidno sprovodi na različite načine – (zlo)upotrebom policije, tajne službe, sudskim farsama i finansijskim reketiranjem, sve do javnih stigmatizacija i fizičkih napada”. Ivanović dodaje da su ga „sumnjičili kako sam plejboj, sad nudista, možda i gej”. Sve su isprobali, tvrdi, „preostali su pištolji, zato su sad uzeli pištolj i prislonili ga na bedra kolege Mihaila Jovovića; ali, ukoliko ipak potegnu oroz, nećemo čekati na Vesnu Medenicu, nego će dalje postupati oni kojima sam ostavio u amanet da na tradicionalan način sprovedu pravdu”.
Pjesnik bi rekao: Ravno do dna! Ali: Gdje je dno?

EMIR HADŽIHAFIZBEGOVIĆ, GLUMAC IZ SARAJEVA
Sramna odluka!

Sarajevski glumac Emir Hadžihafizbegović, koji je skupa sa novinarom Šekijem Radončićem pokrenuo akciju podrške Andreju Nikolaidisu i Monitoru u procesu po tužbi Emira Kusturice, ocjenjuje za Monitor da je „sramna odluka Vrhovnog suda Crne Gore”
„To je još jedan dokaz da zlo vrijeme nije prošlo. Ta sudska presuda govori i o tome da u Crnoj Gori sve ono što je u nasljeđe ostavio Slobodan Milošević i dalje ima državni suport. Bilo je za nadati se da će, inercija i posljedice osamostaljenja Crne Gore, polučiti istinski obračun sa onima koji su i toj istorijski plemenitoj državi nanijeli sramotu. No, ova presuda dokazuje kako se to nije desilo. Dobro bi bilo da oni koji su donijeli presudu, pročitaju imena onih ljudi, Andrejevih prijatelja iz Bosne i Hercegovine, koji su potpisali peticiju i prikupili novac želeći do apsurda dovesti proces u kojem je, sudskom presudom, pokušano cinično pranje biografije jednog Miloševićevog saradnika porijeklom iz Sarajeva. Jednom su me pitali da, za neku reviju, odgovorim na pitanje šta je po meni najveći izum? Očekivali su odgovor tipa – avion, raketa, kompjuter. Ja sam rekao da je to – ogledalo! Vrhunski je osjećaj izjutra sebe pogledati u ogledalo i ponosno reći: ‘Šta ima, majstore!’ Vjerujem da su ogledala Andreja i nas, njegovih prijatelja, koji smo stali uz njega, mnogo čišća, moralnija i ljudskija od onih ogledala koja ocrtavaju likove sudija koje potpisaše ovu sramotnu presudu”, kaže za Monitor Emir Hadžihafizbegović.

Kusturica: Da je Slobo imao atomske bombe…

U prvostepenoj presudi sutkinje Osnovnog suda Slavke Vukčević, kojom je 2006. odbačena tužba Emira Kusturice, navedeno je kako se tuženi (Andrej Nikolaidis) „u svojoj kolumni u Monitoru, konkretno, nije bavio profesionalnim angažmanom tužioca, kao takvim, niti njegovom privatnošću, već je sa svog stanovišta reagovao na politička, nacionalna, vjerska i istorijska gledišta koje je tužilac prethodnim medijskim izjavama učinio predmetom javne polemike”. U presudi su citirani brojni priloženi dokazi – koje tužilac nije osporio – o sprezi i simpatijama koje je Kusturica imao za Miloševića i srpskom ratnom politikom. Kusturica je još 1988. izjavio listu Mladost: „Strašno se slažem sa čovjekom koji se istinski predaje svom poslu. To je Slobodan Milošević, kojeg se mnogi boje jer bi vjerovatno željeli da Srbija dobije demokratiju zapadnoevropskog, haotičnog tipa. Slobo će pobijediti jer je opasan čovjek”. Listu Figaro Kusturica je 1995. kazao da su „Srbi gađali Sarajevo, da bi malo uplašili Muslimane”, a 2004. je izjavio: „Miloševićeva osnovna greška je to što je mislio da Srba ima 250 miliona i što nije imao dvije atomske bombe u džepu. Onda bi priča bila drugačija”. Vijeće Višeg suda, kojim je predsjedavala Radojka Nikolić, prošle godine je preinačilo presudu Osnovnog suda. Monitor i Nikolaidis su obavezani da Kusturici isplate 12.000 eura na ime naknade štete zbog „duševnih bolova”.

Bez opravdanja

Izgleda kako je pravdu zaista teško pronaći u Crnoj Gori i kako će slučaj doći do Suda za ljudska prava u Strazburu. Komentarišući presudu protiv Monitora i Andreja Nikolaidisa, Tea Gorjanc-Prelević iz NVO Akcija za ljudska prava kaže za naš nedjeljnik: „Ako se ispostavi da većinu sporova u vezi slobode izražavanja u Crnoj Gori može kompetentno da razriješi tek Sud za ljudska prava u Strazburu, to će značiti izgubljene godine ne samo za ugrožene učesnike tih sporova, već i za demokratski razvoj u cjelini i napredak Crne Gore ka Evropskoj uniji. Nema više opravdanja za odbijanje učenja na tuđim greškama i kaskanja za Evropom”.

Slučaj prof. Milana Popovića

Na udaru se početkom godine našao i dr Milan Popović, koji je 2007. takođe javno protestovao zbog pokušaja „pranja biografija” humanista Đukanovića i Marovića. Krajem februara, Popović je pozvan da kod vrhovne državne tužiteljke Vesne Čarapić i specijalne tužiteljke Stojanke Radović da iskaz povodom tvrdnji u tekstu Revolucionari štampanog u Vijestima. Popović je napisao kako „u slučaju Crne Gore imamo na djelu, ne samo povezanost organizovanog kriminala sa dijelovima vlasti, kako je to Evropska komisija oštro primijetila u jednom od svojih ranijih izvještaja, nego čak nešto još mnogo, mnogo gore od toga, naime sam organizovani kriminal, na čelu sa najmoćnijim čovjekom Crne Gore, oligarhom, tajkunom i premijerom, Milom Đukanovićem i njegovim klanom na vlasti”. Prof. Popovića je Vrhovno državno tužilaštvo zimus saslušavalo po hitnom postupku, iako je on, kao kolumnista, komentarisao publikovan izvještaj Evropske komisije. On je Čarapićevoj i Radovićevoj objasnio kako nije insajder, niti je s Đukanovićem bilo kada bio u nekoj poslovnoj kombinaciji. Ali, za Ratka Kneževića, kvalifikovanog insajdera, kuma i službenika Đukanovića, čija je ispovijest mjesecima potresala medijski prostor u regionu, koji se nudio za svjedoka – Čarapićeva i Radovićeva su nezainteresovane. „Nečinjenjem, Ranka Čarapić potvrđuje da je Đukanović sa svojom klikom u stvari napravio državni udar”, kazao je Knežević.

Vladimir JOVANOVIĆ