Mudre glave okupljene oko premijera Igora Lukšića, a sve su to pametni i vješti ljudi, ozbiljno su razmotrile sve moguće i nemoguće alternative za krpljenje zjapećih rupa u državnom budžetu. Teška su vremena: Oleg Deripaska, čovjek u koga je ova država za pet godina uložila više nego za dvije decenije u sav sjever Crne Gore, požalio se pred predstojeće suđenje u Londonu da je godinama morao da plaća zaštitu ruskoj mafiji kako bi sačuvao život u aluminijskom ratu. Na ostrvu će se Deripaska, putem video linka, suočiti sa nekadašnjim poslovnim partnerom Mihailom Čornogim. Taj tvrdi da mu je Oleg oteo Kombinat aluminijuma u Krasnojarsku. Oleg odgovora da je Mihail mafijaš, vođa bande koja mu je otimala novac.
I kako sada, u ovom delikatnom trenutku, Deripasku i njegove skrivene partnere iz CEAC-a (vlasnik akcija KAP-a) uznemiravati trivijalnom činjenicom da je iz Elektroprivrede stigla nova faktura za struju koju je potrošio podgorički Kombinat. Tričavih 5,5 miliona eura. Zapravo, ako tome dodamo i već postojeći dug za struju (35 miliona) i “njemački” kredit koji su prije mjesec dana umjesto CEAC-a vratili građani Crne Gore (25 miliona) i dolazeću ratu ,,mađarskog” kredita (16 miliona) koja dospijeva ovih dana i koju će, a zašto ne bi, ponovo platiti Vlada našim novcem… Sve je to, opet, manje od iznosa zbog koga su se, negdje u dalekom i hladnom Sibiru, sporečkali Oleg i Mihailo. Pa, zar da se brukamo zbog sitnica?
Slična priča stiže i iz Milana. Dokazani prijatelj naše Elektroprivrede i crnogorske vladarske porodice, Silvio Berluskoni ,,plaćao je velike sume novca sicilijanskoj mafiji, kako ne bi bili oteti on ili neko od članova njegove porodice”. Vitorio Manjano, ,,šef poslovnih interesa Koza Nostre na sjeveru Italije” i mafijaš osuđen za ubistvo, živio je u Berluskonijevom domu i pratio njegovu djecu u školu. ,,Ponašao se savršeno”, opisao ga je bivši italijanski premijer baš negdje u vrijeme kada je, družeći se sa Milom Đukanovićem, odlučio da priskoči u pomoć prvom komšiji (Crnoj Gori), njenoj prvoj familiji, njihovoj Prvoj banci… Ne tražeći ništa za uzvrat. Samo djelić (malo više od 2/5) postojeće Elektroprivrede i obavezu da našu energetsku budućnost stavimo u ruke italijanskih kompanija A2A i Terna.
Podaci o vezama Berluskonija i Koza Nostre predočeni su na jednom od mnogobrojnih sudskih procesa koji se vode protiv italijanskog multimilionera i bivšeg (višestrukog) premijera. Cijeneći, valjda, da sada nije zgodno vrijeme, crnogorski pregovarački tim predvođen potpredsjednikom Vlade Vujicom Lazovićem, skoro godinu dana odugovlači dogovor sa zvaničnicima A2A na temu šta još Crna Gora treba da učini, pa da se strateški investitor odobrovolji i ispuni obaveze preuzete ugovorom o djelimičnoj privatizaciji i dokapitalizaciji EPCG.
Sa tih se strana, uglavnom, parama ne možemo nadati. A loše vijesti nikad ne dolaze same.
Stanka Subotića Caneta pravosnažno osudili u Beogradu zbog šverca cigareta. Uzalud je međunarodni biznismen svoj humanizam dokazivao: gradnjom bogomolje u rodnom Ubu; odlukom da ,,potpuno legalni” uvoz cigareta u Italiju vrši preko zemlje koja je pod sankcijama EU (tadašnja SRJ) i da za to ugovorenu taksu plaća Đukanovićevim namjesnicima; kupovinom malog, ali luksuznog aviona u partnerstvu sa Vladom Filipa Vujanovića; planovima o dogradnji i nadgradnji Crnogorskog primorja koje je sanjao skupa sa Đukanovićem i Svetozarom Marovićem.
I Safet Sajo Kalić je, javili su dobro obaviješteni, umalo izbjegao hapšenje na aerodromu u Frankfurtu. Po jednima distributer heroina na veliko (preko 100 kilograma mjesečno), a po drugima lokalni dobrotvor i mecena, Kalić je u bjekstvu od prošle godine, kada je skupa sa suprugom i bratom optužen za pranje novca stečenog trgovinom narkoticima (7,5 miliona eura, prema optužnici).
Do odlaska u ilegalu Kalić je slovio za tihog, ali uticajnog poslovnog čovjeka. Njegov hotel u Rožajama otvorio je tadašnji ministar turizma Predrag Nenezić. Tajnu njegovih (ilegalnih) benzinskih pumpi na Kuli, podignutih na ničijoj zemlji između Kosova i Crne Gore, pokušavao je sačuvati i jedan od pomenutih crnogorskih premijera. Njegovo vjenčanje je u Rožaju okupilo predstavnike crnogorske ANB, zemunskog i surčinskog klana. Zbog Kalićeve svadbe pjevačica Severina Vučković je išla u Rožaje (helikopterom), a zbog snimka iste objavljenog na Jutjubu novinar Petar Komnenić i direktorka NVO MANS Vanja Ćalović u CB Podgorica (pješke). Da bi opravdali zašto nijesu optužili mladoženju kada se na snimku vjenčanja vidi kako puca iz kalašnjikova, zvaničnici crnogorskog tužilaštva su obmanuli javnost tvrdnjom da je vjenčanje održano davno, pa je počinjeno djelo zastarjelo. ,,Dijelio je novac kapom i šakom”, zapisao je svojevremeno reporter Monitora, ,,Nijesu ga bez neke zvali gazda od Rožaja. Ostala je sumnja da je finansirao kampanje DPS-a…”. Hiljade Rožajaca potpisalo je peticiju kojom je traženo oslobađanje iz pritvora supruge Safeta Kalića.
Peticija se potpisivala i u Pljevljima, nakon što je priča o podvizima narko klana pod komandom njihovih sugrađana stigla na naslovne stranice svjetskih medija. Samoproglašeni štab za potpisivanje peticije tražio je od medija da prekinu sa negativnom kampanjom protiv braće Duška i Darka Šarića i njihovih saradnika. Pljevaljski štab nije pominjao ono o čemu se već godinama govori u Podgorici – Šarići su, navodno, finansirali izbornu kampanju DPS-a na lokalnim izborima na Žabljaku.
Uglavnom, Darko Šarić je i dalje u bjekstvu. Mišljenja su podijeljen a o sudbini njegovog kartela. Jedni kažu da je posao nastavljen skoro nesmanjenim intenzitetom, dok drugi smatraju da je ,,pljevaljski kokainski klan” – prošlost. Tek, presušili su potoci novca koji su se, sa raznoraznih of-šor destinacija, slivali u Crnu Goru kao pokriće za kredite koje su od ovdašnjih banaka dobijale kompanije u vlasništvu porodice Šarić. Kriza.
A onda bomba: Šef bosanske policije Dragan Lukač saopštio je u Budvi da očekuje skoro hapšenje Nasera Keljmendija. ,,Nadam se da će se taj famozni kriminalac ubrzo naći iza rešetaka, jer mu je tamo mjesto”. Naser Keljmendi je sarajevski biznismen porijeklom sa Kosova, koga godinama unazad prati sumnja da je na čelu ,,najjače albanske kriminalne porodice na Balkanu”. Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) pisao je krajem 2009. da Keljmendi upravlja nizom firmi u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Kosovu. Prema nezvaničnim podacima, Keljmendijev biznis ima jake filijale u Podgorici i Ulcinju. Crnogorsku javnost Keljmendi je zaintrigirao navodnim vezama sa nekadašnjim šefom ANB, a sadašnjim potpredsjednikom Vlade Duškom Markovićem i poslovnim relacijama sa Fahrudinom Radončićem, bosanskim političarom i biznismenom.
Potom se oglasio i Keljmendi lično. Demantovao je poslove sa narkoticima, ali se nije libio navodnih zasluga za uspjeh crnogorskog referenduma o nezavisnosti. ,,Negdje smo lobirali, negdje organizovali prevoz… “, saopštio je Keljmendi, objašnjavajući da ga to, ipak, nije koštalo ,,velikog novca”. Moguće kontroverze pokušao je da odagna Luiđ Škrelja, šef ulcinjskog odbora DPS-a. „Znam Nasera Keljmendija dobro, radi se o kulturnom čovjeku koji se uvijek uljudno javi”, opisao je Škrelja gospodina koji u njegovom gradu ima hotel podignut bez urbanističke dozvole.
Postoje, dakle, indicije da bi i najavu hapšenja Nasera Keljmendija mogli staviti na popis ,,negativnih međunarodnih uticaja” na crnogorsku ekonomiju. Nešto kao udar na proklamovanu slobodu kretanja ljudi, roba i kapitala. I najgore je što se na meti, kao po pravilu, nađu dokazani privrednici, mecene i humanitarci.
Nije, međutim, sve tako crno. Eto, Pobjeda nam je nedavno predstavila još jednog velikog dobrotvora. Sava Grbović, za prijatelje Džigi, ,,donio je novac iz inostranstva” i uložio ga u niz crnogorskih preduzeća koja se bave priređivanjem igara na sreću. Postoje određene kontroverze koje se tiču, takozvanog, prvog miliona. Ali, Grbović je samouvjeren: ,,Ako je mafijanje to što sam u ovih pet godina uputio na adrese ljudi koji su mi se obratili za pomoć više od 700.000 eura – onda ja zaista jesam mafijaš. Pomogao sam svakoga ko mi se obratio”.
Dobrotvor je, odavno se to zna, i Grbovićev poslovni partner Branislav Brano Mićunović. On se, zapravo, prema vlastitom priznanju humanitarnim radom počeo baviti još kao mladić, čim se dokopao SFRJ pasoša. Tako je svoj angažman u Zapadnoj Evropi Mićunović jednom opisao kao ,,zaštitu naših ljudi od kapitalista, ustaša i albanske mafije”. U intervjuu Reviji 92 iz 2008. godine, odgovarajući na svakojake optužbe, Mićunović objašnjava da se bavi ,,humanitarnim radom i zbrinjavanjem političkih izbeglica”.
Vrijeme je da se vratimo na početak priče. Lukšić i društvo pronašli su, vjeruju, način da obave posao koji su im povjerili Milo Đukanović i Ranko Krivokapić. Kao prepoznati evropski ljevičari, oni su odlučili: neće dirati imovinu stečenu sumnjivim, a u svakom slučaju neoporezovanim kapitalom; neće tjerati novobogataše da isplaćuju plate, izmiruju porez i račune za struju; neće insistirati da investitori poštuju privatizacione ugovore; neće dodatno oporezivati monopole, ekstraprofit i luksuz. Ne.
Evo njihove tajne za popunu državnog budžeta. Ovako se štedi: smanjiće plate učiteljicama, ljekarima i policajcima, uštedjeće na knjigama i sveskama obećanim djeci romske nacionalnosti, lijekove će nabavljati krajnje selektivno, a na liječenje u inostranstvo slati isključivo uz preporuku lokalnih odbora vladajuće koalicije. A ovako prihoduje novac u državnu kasu: svakog vlasnika mobilnog telefona oglobiće za euro mjesečno; toliko će koštati i pravo da koristite kablovsku televiziju; ubuduće, plaćaćemo i pravo EPCG da nam ispostavi račun za struju – jedno brojilo, jedan euro. Kada se sve to prikupi na gomilu, biće taman koliko da se Deripaski plati prošlomjesečni račun za struju. Ne bude li dovoljno, Vlada će biti prinuđena da pooštri poresku politiku. Svaki broj memorisan u imeniku vašeg mobilnog telefona – jedan euro. Svaki prijatelj na Fejsbuku – jedan euro. Demokratsko pravo da se iskaže nezadovoljstvo – jedan euro. Korišćenje tog prava… E, to će posebno da se naplaćuje. A sav će prihod biti iskorišćen u humanitarne svrhe. Za gradnju novog energetskog objekta. Za sakrivanje dobrotvora koji su u bjekstvu, ili za pripremu onih koji se tek spremaju da zauzmu davno pripremljene loge.
Zoran RADULOVIĆ
ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor