I bi Dan državnosti. Taj praznik, prema službenom objašnjenju, ustanovljen je kao znak sjećanja na 13. jul 1878. godine, kada je Crna Gora na Berlinskom kongresu priznata kao samostalna država, kao i na 13. jul 1941. godine, kada je crnogorski narod počeo ustanak protiv fašizma. Iz godine u godinu, sve su zbijeniji redovi antifašista i boraca za crnogorsku nezavisnost. Na čelu kolone, kako i dolikuje, jezde perjanice naše nezamjenljive vlasti. Perje im je boje kameleona. Ceremonijal je standardan: položen je vijenac na Spomenik partizanu borcu na Gorici, bila je počasna paljba iz artiljerijskih oruđa, predsjednik države Filip Vujanović održao je prijem. Prijemu su prisustvovali predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić, premijer Milo Đukanović, članovi Vlade, kao i ostali predstavnici političkog, kulturnog, naučnog, privrednog i sportskog života. Bio je i diplomatski kor i narodni heroji, viđeni su i predstavnici Socijalističke narodne partije i Pokreta za promjene. Na državnim svečanostima nema boraca iz potonjega rata. Budu samo njihovi komandanti
,,Slobodarstvo i antifašizam vječne su vrijednosti Crne Gore objedinjene u jedinstven datum 13. jul”, kazao je Vujanović u Plavom dvorcu na Cetinju.
Slijed istorijskih događaja predsjednik Crne Gore objasnio je ovako: ,,Veliki opštenarodni antifašistički ustanak počeo je obnovu Podgoričkom skupštinom nepravedno ukinute crnogorske države i proces koji se, preko istorijskih odluka antifašističkog vijeća donijetih u Kolašinu, našoj tadašnjoj prijestonici slobode, stvorio uslove da se, 21. maja 2006. godine, demokratskim referendumom, definitivno obnovi nezavisna Crna Gora. Zato, 13-julski opštenarodni antifašistički pokret doživljavam prvom stranicom, a majski referendum završnom stranicom obnove nezavisnosti crnogorske države”.
Istorija je to, desetak godina ništa je u odnosu na vječnost, pokoji rat i dvije države koje smo u međuvremenu promijenili ionako spadaju u godine koje, po zadatku, treba zaboraviti. Ima da se zaboravi prosto zato što se antifašizam slabo slaže, na primjer, sa načinom na koji su današnji vrhovnici zasjeli na vlast. Mitinzi diljem Crne Gore i oni najvažniji u Podgorici organizovani su kako bi se odbranili ugroženi Srbi i Crnogorci na Kosovu. ,,Ljudi mogu da se okupe samo na onoj osnovi na kojoj se osećaju napadnutima i ugroženima. Napadnuti su kao Srbi i Crnogorci, napuštaju svoje domove kao Srbi i Crnogorci i, prema tome, brane se kao Srbi i Crnogorci”, tumačio je Slobodan Milošević. Slijedili su ga mladi lijepi i pametni Momir Bulatović, Milo Đukanović, Svetozar Marović. Sijanje straha od drugih nacija i gajenje svijesti o ugroženosti sopstvene, kažu udžbenici, služi kao temelj svakog pristojnog fašizma. ,,Odnarođena vlast”, već je poslije prvog mitinga posebno osudila uzvike ,,Hoćemo oružje” i ,,Crna Gora je Srbija”, tumačeći ih kao podsticanje antialbanskog raspoloženja, poziv na građanski rat i negiranje crnogorske nacije i Crne Gore. Uzalud.
Peta crnogorska i brigada Sava Kovačević, pored ostalih, poslije su preko Bosne, oslobađale Hrvatsku. Jednog ponedjeljka Svetozar Marović je sa čitaocima Pobjede, tada jedinog dnevnog lista u Crnoj Gori, podijelio impresije oko najave održavanja mitinga za mir. ,,Kome se upućuje zahtjev za mir. Onima koji ubijaju i nasilno proganjaju cijele narode? Onima koji pucaju na sinove naše zemlje?! Onima čije su cijevi okrenute prema našim građanima? Onima čiji nas redarstvenici dočekuju oružjem i prijetnjom?”. U skupštini Crne Gore Marović je tumačio: ,,Teško je u ovom vremenu biti neutralan, kako nam preporučuju neki ljudi. Ni jedan moralan čovjek i ni jedan zreo narod ne može biti neutralan kad se pred njegovim očima ubijaju djeca, bestijalno zlostavljaju stari i bespomoćni ljudi…”. Smjernice su bile tu, državnim medijima preostalo je tek da ih pretvore u priče o ustaškim ogrlicama od dječjih prstiju i tome slično.
Sklad je vladao u vrhu partije, Milo Đukanović je objašnjavao: ,,Ne može se mahati grančicama mira dotle dokle se srpski narod u Hrvatskoj kolje, masakrira, siluje, dok im se pale kuće i uništavaju imanja samo zato što su Srbi. Rat se ne dobija dezerterstvom već mobilizacijom.” Funkcionisalo je savršeno – ratni se štabovi od dobrovoljaca nijesu mogli odbraniti.
Računa se valjda – ako se dovoljno puta ponovi, postaće istina. Crna Gora jes’ malena, ali je, kaže njen predsjednik „nesumnjivo prepoznata kao primjer stabilnosti čije je, u političkom i društvenom smislu, najveće bogatstvo međunacionalni i međuvjerski sklad”
Nije kratak spisak usklađivanja. U logoru u Morinju prevaspitavali smo zabludjele Hrvate. Kad im je dopušteno da posjete “sabirni centar”, državni novinari su živo prenosili utiske: ,,Hoćemo li tamo zateći ljude krvavih ruku, plaćene ubice, dojučerašnje poznanike? Kako izgledaju, liče li na ljudski rod, umiju li da govore naški, sanjaju li izgubljeni nož…?”. Vlast, valjda, nije čitala novine, pa nije znala.
Sadašnja i tadašnja vlast bosanske je izbjeglice vraćala snagama Radovana Karadžića. Na jedvite jade dogurali su dotle da isplate odštete porodicama stradalih, krivični postupak ne odmiče od početka. Sudi se naravno, izvršiocima i onima koji su tokom podjele na Milove i Momirove izabrali pogrešnu stranu. Tadašnji i današnji predsjednik vlade, direktno nadređen policajcima koji su deportovali ljude, posvjedočio je kako nije znao. Partijski drug Svetozar Marović, takođe. Raspredalo se čak i o tome da li je Bosna i Hercegovina, u trenutku kad su izbjeglice deportovane bila nezavisna država, kao i da li se s ove strane granice znalo da tamo bjesni rat.
Izgovora vlastima nije falilo ni oko otmice u Štrpcima. U putnički voz Lovćen, na relaciji Beograd – Bar, ušle su srpske snage i u smrt odvele 19 putnika sa neispravnim imenom. Grijeh se sjetiti: odveli su ih i ubili pripadnici savezničkih snaga crnogorskih vlasti.
Etnički očišćena Bukovica oživi samo u dane izbora. Tamošnji Bošnjaci odlučili su da povjerenje poklanjaju onima koji su ih rašćerali.
Za zločine u Kaluđerskom lazu kriva je vojska, vlast je opet nedužna. Ubijali su, palili i pljačkali njeni građani, ali im je komandovao neko drugi. Saznati kako je ko glasao za ovu vlast nikad nije bio problem, otkriti ko je u vojsci bio i šta je tamo radio, znatno je komplikovaniji posao. Naročito ako se zna da je policija uredno uhodila istu tu vojsku.
Briga za državnost Crne Gore posebna je priča. Izdajnik, ustaša, strani plaćenik bio je svak ko je devedesetih zucnuo o crnogorskoj nezavisnosti. Državni program bila je Jugoslavija bez alternative, SR Jugoslavija bez alternative, Srbija i Crna Gora bez alternative. Pošto je Slobodan Milošević dobio alternativu u liku Havijera Solane, državni program je postala crnogorska nezavisnost.
Prosto – ne zna se je li nam bujniji antifašizam ili domoljublje. Svaka službena istina nam je takva.
Kosara K. BEGOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice