Povežite se sa nama

INTERVJU

PAOLA KARIDI, NOVINARKA  KOJA GODINAMA PROUČAVA BLISKI ISTOKU: Rat iz ugla arapskog svijeta

Objavljeno prije

1 godina

na

Globalna zajednica država odavno je izgubila nevinost, dostojanstvo i moralnu snagu. Dvostruki standard, dva aršina su, nažalost, grijeh koji nas spaja

 

Txt. Paola Karidi je novinarka međunarodnog ugleda. Godinama izvještava o događajima na Bliskom istoku.  I proučava Bliski istok. Svjedoci smo najavljenih i neizbježnih događaja. Oni su se  dogodili dijelom i zbog informativne praznine koja je progutala Palestinu i njeno stanovništvo.

Paola Karidi Bliskim istokom i sjevernom Afrikom bavi se više od dvadeset godina. Novinarka i esejistkinja,  osnivačica časopisa Lettera 22,  od 2001. do 2003. radila je kao dopisnica iz Kaira, a narednih deset godina iz Jerusalima. Knjigu naslovljenu  Hamas, objavljuje kuća Feltrinelli, a  ukoro  je   Seven Stories Press publikuje u Americi .

LUSY:  Vi ste u Jordanu sa suprugom Filipom Landiem, novinarom iz okupiranog Sarajeva. Kako rat doživljavate sa te distance?

KARIDI: Bila sam u Rimu 7. oktobra. Filipo i ja smo dan poslije otputovali  za Aman…  Što učiniti nakon vijesti o terorističkom napadu unutar Izraela koji je počinio Hamas? Otići ili ostati u Italiji? Odgovor je bio jednostavan, spontan. Odlazimo, bolje ćemo vidjeti što će se dogadjati “s druge strane”. Sve je  stvar perspektive. Mnogi to gledaju izvana, kao da je video igra. Čak i krv, drhtanje ranjene djece, žamor ljudi koji traže svoje voljene oko kratera od bombi koje su izraelski bombarderi bacili na izbjeglički kamp Jabalia. Mravinjak pun glasova, nepodnošljiv za savjest.

Čak i u Amanu gledamo na rat izvana. Sa ekrana al Jazeere i drugih arapskih  televizija. Koja je razlika između praćenja  slika na TV-u u Rimu ili u Amanu? Najveća  je  upravo u slikama koje dolaze iz Gaze. Sve je drugačije: hiljade i  hiljade ljudi poginulih pod bombama, hiljade pod ruševinama, hiljade ranjenih koji svakodnevno umiru u snopovima jer nema goriva za generatore. Tu su i posmatrači posvuda vezani za te slike, televizori uključeni svuda, od brijačnice, do pekare, na svim javnim mjestima, na svim mobilnim telefonima. U kolektivnoj, diskretnoj žalosti, koja uključuje  i porodice palestinskih izbjeglica iz 1948., takoreći polovinu stanovništva. Za razliku od Evrope gdje je cenzurirana, ovdje se kefijom ogrću radnici po samoposlugama. To je simbol Palestine, a ne Hamasa.

LUSY: Kako definisati Hamas?

KARIDI: Složena, kompleksna  priča.  To govorim nakon dvadesetogodišnjeg proučavanja. Sačinjena je  od faza. Od samoubilačkih napada tokom više od deset godina, od 1994. do 2005. Od poglavlja, u kojem Hamas odlučuje učestvovati u predstavničkim institucijama, pojavljuje se na opštinskim izborima, a potom i na opštim  dobija većinu, uz blagoslov  međunarodne zajednice, uključujući SAD i EU.  Tada počinje katastrofa. Međunarodna zajednica nije bila u stanju riješiti težak problem, ali rješiv: prisiliti Hamas da se uključi u demokratske procese, kao što se dogodilo mnogim oružanim pokretima širom svijeta.

Hamas je preuzeo kontrolu nad Gazom 2007. u sukobu s Fatahom….Gaza je od tada zapečaćena: prostor na koji su padale bombe od 2008. u četiri vojne operacije koje je Izrael pokrenuo, vojne kampanje koje su rezultirale hiljadama ubijenih, prije ovog rata. Vojno krilo Hamasa, Brigade Ezzedin al Qassam, postale su militarizovane, naoružanije nego prije, radikalizovanije nego prije, i lansirale su rakete  na izraelske gradove.

Što je Hamas? Politička ruka Palestinskog muslimanskog bratstva, nastala ranih 1980-ih, istovremeno sa krizom Fataha i drugih frakcija. Islamizam, koji je zračio u palestinskom društvu decenijama… Hamas je nastao u palestinskom društvu, koristio se terorizmom, za to će mu suditi sudovi i istorija. Ali,  Hamas je više od toga: sva naučna literatura na tu temu, kako svjetska, tako i izraelska, potvrdjuju tu činjenicu.

LUSY: Možemo li reći da Hamasovi ciljevi uključuju uništenje države Izrael ili su stvari komplikovanije ?

KARIDI: Mnogo su kompleksnije. Zato sam posvetila mnogo stranica knjige dokumentima, onom temeljnom iz 1988. i onom koji je ponovo napisao  i odobrio Hamas 2017.  Prvi, koji je napisao nastavnik iz Gaze, onaj koji govori o uništenju Izraela nije imao pečat organizacije, a u isto vrijeme nije nikada porican. Drugi, takođe rezultat pritiska i prije svega pragmatizma dijela rukovodstva, za koji je glasao cijeli Hamas. Tu je,  u osnovi, kompromis o dvije države. Kompromis je de facto postojao već 2006. godine, kada je Hamas odlučio učestvovati na izborima za ANP,  Palestinsku nacionalnu samoupravu kao rezultat  procesa u Oslu i  dvodržavnog rješenja.

Prijedlog o dvije države,  je ideja koju Hamas zagovara  decenijama. Temeljno pitanje, juče kao i danas, za Izraelce i Palestince je 1948. nastanak Izraela i Nakbe, progona palestinskog stanovnistva.  Definicija sopstvene zemlje “od Mediterana do rijeke Jordan”  koju afirmiše Hamas, nalazi se  i u dokumentu iz 2017.   izraelske desnice, krajnje desnice, ali i dijela centra. Zemlja Izraela je definisana od Mediterana do rijeke Jordan, na toj ideji se temelje kolonije na Zapadnoj obali. Dvije zemlje koje se poklapaju teritorijalno, to je čvor problema.

LUSY: Kakav je odnos između Hamasa i Palestinaca?

KARIDI: Hamas je stranački izraz jednog dijela Palestinaca. Predstavlja dio birača i dio palestinskog stanovništva. Izmami mi gorak osmijeh kada čujem  komentar osoba koje nikada nisu bile u Palestini kako govore:  Palestinci se moraju pobuniti protiv Hamasa. To kažemo u Italiji, zemlji u kojoj bi trebalo da postoje slobode. Palestina je,  naglašavam,  okupirana od strane Izraela od 1967. Izrael vrši i  administrativnu i vojnu kontrolu. Ne samo na Zapadnoj obali, već i u Gazi, koja je pod embargom i totalno zatvorena od 2007.

LUSY: Izrael se formalno povukao iz Gaze 2005. Da li je ispravno govoriti o režimu  aparthejda?

KARIDI: Evakuacija izraelskih doseljenika iz Gaze, povlačenje Ariela Šarona 2005. ne okončava okupaciju: čini je drugačijom, sterilizira Gazu izvana dok nastavlja okupaciju Zapadne obale i Istočnog Jerusalima iznutra.

Da, postoji apartheid, vidjela  sam vlastitim očima i to ne samo na razdvojenim cestama  Zapadne obale ili Zida Razdvajanja, već i zbog protjerivanja i izolacije, i  sastavni  je dio palestinske svakodnevice. To potvrdjuju Izraelci, Haaretz je to napisao u svojim tekstovima, to kaze  Amnesty Internationale,   to kaze Human Rights Watch.

LUSY: Osim Hamasa, postoji li u Palestini mogućnost za stvaranje institucija sposobnih za vođenje nenasilne političke borbe?

KARIDI: Naravno, postoje. Nenasilna, masovna praksa u palestinskim selima na Zapadnoj obali kao i u Jerusalimu u četvrti Sheikh Jarrah 2021. još je jedna od skrivenih stranica istorije. Praksa nenasilja je naišla na represiju izraelske vojske, a   i palestinskih sigurnosnih snaga,  vlade ANP u Ramallahu i Hamasa u Gazi. Poznata palestinska  političarka Hanan al Ashrawi prisutna je u svjetskoj štampi: njena prošlost je poznata svima. Već dugi niz godina je aktivista civilnog društva, sa svojim centrom,  portalom, svakodnevnim radom.To je samo jedan od mnogih primjera. Isto važi za aktivistu   Mustafu Barghouthi. Mnoštvo mladih ljudi, koji ne vjeruju ni ANP-u, niti Hamasu,  potvrđuju svoje mjesto u svijetu, kao individualni nosioci prava,  mnogi su aktivisti izvan i unutar granica Palestine. Ljuti  su na nas  Europljane i u pravu su: pripadaju epohi  postkolonijalizma, dobro znaju što smo radili i nastavljamo da radimo.

LUSY: Recite nam više o nenasilnim demonstracijama koje su posljednjih godina Palestinci organizirali na granici između Gaze i Izraela.

KARIDI: Mnogi su ubijeni na granici između Gaze i Izraela 2018. Manifestante,  pacifiste  palestinske, koje  nije organizirao Hamas, ubila je izraelska vojska. Bila je 2018. i svi se sjećaju – barem ovdje – Trump i Netanjahu otvaraju ambasadu SAD-a u Jerusalimu.Na drugoj polovini ekrana Veliki Marš Povratka i zvuci metaka, krvi, kola hitne pomoći. Marš Povratka je nastao iz baze, odozdo, Hamas ga nije htio, onda je shvatio da mu se ne može suprotstaviti i instrumentalizovao ga je. Pazite da ne upadnete u zamku klišea koje ovih dana širi propaganda: prvi neprijatelji krhke palestinske demokratije bili su korumpirani političari  ANP i obavještajne službe.         Na lokalnim izborima 2005 i na  opštim izborima 2006. prevagnuli su čelnici i pristalice Hamasa ponašanjem, možda integralističkim, ali nikako i korupcijom.

LUSY: Kako biste okarakterizirali Netanjahuovu vladu i njegov odnos sa gradjanima  Izraela?

KARIDI: Dio naše grešne  informativne praznine je i zaglušujuća šutnja, muk! Protest koji je organizovan devet punih mjeseci, ponavljam devet mjeseci, svake subote, pa onda i utorka – ispunio je ulice i trgove svih izraelskih gradova, od sjevera do juga. Stotine hiljada ljudi svake subote na ulicama protiv Netanjahua i njegove krajnje desne vlade u kojoj i danas sjede dva rasistička i supremacistička ministra poput Bezalela Smotricha i Itamara Ben Gvira. Malo ko kaže da među ljudima koje je Hamas masakrirao ima i eksponenata izraelskog pacifizma.

Lusy:Nakon terorističkih napada Hamasa uslijedili su razorni napadi Izraela. Može li se  govoriti o genocidu?

KARIDI: Prije nekoliko dana jedan je čovjek stigao u Rafah, na južnu granicu Pojasa Gaze, granicu  koju kontroliše Egipat. Njegovo ime je Karim Khan i glavni je državni tužilac Međunarodnog kaznenog suda UN-a. Akronim je ICC, a nastao je u Rimu 1995. godine, nakon ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu.

Posmatrati zločince poput Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića na optuženičkoj klupi nije mi pričinilo radost, već  duboki osjećaj pravde za ono sto su počinili. Karim Khan je tog dana govorio o “pravdi na djelu”, o “pravdi na frontu”, a riječ je o čovjeku koji se usavršavao upravo na zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji. Otvorio je istrage, a čak je i Izrael – koji se poput SAD, Rusije i drugih nije pridružio Tribunalu – pod jurisdikcijom ICC-a.

Hamas je počinio ratne zločine. Izrael čini mjesecima ratne zločine: ne govorim to samo ja, već i pravnici i međunarodne organizacije. Genocid je vrlo precizna definicija: pravnici će tako reći. Ima onih koji termin već koriste. Vjerujem da je ono čemu svjedočimo već dovoljno: neselektivno bombardiranje, bombe na bolnice, crkve, džamije, škole UN-a, prisilno premještanje stanovništva, zatvaranje slavina za vodu, struju i gorivo.  Samo oni koji nikada nisu bili u Gazi mogu misliti da vojna strategija koja želi izbrisati Hamas ne briše istovremeno i Gazu. Gaza je bila niz palata, zgrada, naselja i gradova na cijeloj svojoj površini, najgušće naseljeno  mjesto na svijetu.

LUSY: Zašto međunarodna zajednica ne uspijeva zaustaviti rat koji prijeti širenjem konflikta?

KARIDI: Globalna zajednica država odavno je izgubila nevinost, dostojanstvo i moralnu snagu. Dvostruki standard, dva aršina su, nažalost, grijeh koji nas spaja. A taj naš a-moral opisan je naopako: Zapad je nositelj vrijednosti i demokratije. Gledajući s ove strane, dojam je potpuno drugačiji, a to svakako ne oslobađa arapske zemlje odgovornosti.

LUSY: Nakon završetka Drugog svjetskog rata, narodi nekih evropskih država, do tada u ratu, počeli su ponovno saradjivati. Što bi moglo zbližiti Izraelce i Palestince?

KARIDI: Znate li da je poslijeratna Europa jedan od modela za moguće mirovno rješenje i poštovanje Izraela/Palestine? Ne govorim o dvodržavnom rješenju zamišljenom u procesu iz Osla, koje je umrlo prije mnogo godina jer je bilo bez sankcija za one koji su kršili njegov sadržaj. Govorim o onom što se iza kulisa razvija u grupama, posebno u bazi, koje se bave problemom iz njegovih temeljnih elemenata. Kraj izraelske okupacije palestinskog teritorija, koja traje 56 godina i koju svi  zaboravljaju. Uzajamno priznanje, ne samo Države Izraela nego, jednako tako, Države Palestine. Jerusalim, glavni grad dviju država. Primjer, po mom mišljenju vizionarski, A land for ALL, je primjer Zemlje za sve, koju su zamislili Meron Rapoport i Awni al Mahshi.

LUSY: Alternativa ideji “dva naroda, dvije države” je, ako dobro razumijem, država za dva naroda s jednakim pravima za sve. Kako bi dva naroda u međusobnom ratu, s različitim idejama vlasti, s različitim kulturama i religijama, mogla ostaviti po strani mržnju kako bi stvorili jedinstvenu državu?

KARIDI: Je li jednakost problem?Jesu li jednaka prava za sve problem? Razgovarajmo o tome jer tu leži naš dvostruki standard: misleći da Palestinac ne žudi za pravima, državljanstvom, demokratijom, srećom. Istina je, međutim, da ne možemo misliti kao dobre duše, da je moguće pobijediti mržnju koja hrani našu (evropsku) ravnodušnost ili da je potrebno  kupanje u krvi, kao što se Evropi dogodilo, da shvatimo kako je bilo suludo. Konfederacija je najbolja solucija kojoj  mogu težiti.

 

Antisemitizam je bolesni plod Zapada

LUSY:: Što mislite o pro-palestinskim demonstracijama podrške na Zapadu i koliko se one razlikuju od onih u arapskom svijetu? U kojoj mjeri postoji opasnost od antisemitizma?

KARIDI: Naravno da vidim rizik od antisemitizma! Velik rizik. I to vidim  na Zapadu, ne u arapskom svijetu,   jer antisemitizam je naš bolestan plod,  plod Zapada… Već se događa pomak od političkog izraelsko-palestinskog pitanja prema neselektivnom napadu na jevreje i muslimane. Antisemitizam i islamofobija dvije su strane iste medalje: kovanice rasizma, suprematizma, patrijarhata, negiranje Drugačijeg.

 

Cilj rata je krucijalno pitanje na koje se ne želi jasno odgovoriti

LUSY: Kakav se rat trenutno vodi u Pojasu Gaze, je li to rat s jasnim političkim ciljem?

KARIDI: Cilj je krucijalno pitanje na koje se ne želi jasno odgovoriti. A ” to nedorečeno ” je glavno pitanje u tom ratu. Strah vlada, ovdje u Amanu, i u cijelom području, da rat koji je počeo nakon 7. oktobra ima temeljni cilj, koji su javno iznijeli neki izraelski zvaničnici i službeni dokumenti, kao što je onaj iz ministarstva obavještajne službe. Protjerati što više Palestinaca iz Gaze, preko milion, pola stanovništva, prema Sinaju i smjestiti ih u grad šatora.    To je kratki spoj sa aspekta kulturološkog i  ratni zločin: ideja o stavljanju Palestinaca u grad šatora znači negiranje njihove  istorije, kao i istorije kompletne  regije. Palestinci iz 1948. godine, protjerani u doba Nakbe, nazivaju se “oni iz šatora”.  Nakba se ne tiče samo Gaze, već i Zapadne obale, gdje su desetine  malih palestinskih sela ispražnjena od mještana  zbog prijetnji radikalnih izraelskih doseljenika  koje podržava izraelska vojska.


Nikola LAGIOIA, pisac, scenarista, novinar, direktor multimedijalnog časopisa za  kulturu Lusy
Odabir iz intervjua i prevod: Vesna ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

1 sat

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

1 sat

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Marta, 2025

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo