Izlazak u bioskop proteklog vikenda – podgorički osnovac I.V. i njegovi roditelji vjerovatno nikada neće zaboraviti.
Četrnaestogodišnjaka je se u subotu oko 21 sat na Zabjelu, bez povoda, napala grupa – maloljetnika. U policijskoj zabilješci napravljenoj te večeri ostalo je zapisano da su I.V. fizički napali petnaestogodišnjak N.B. i godinu dana mlađi – F.K. A sa njima su bila i dva trinaestogodišnjaka. Drvenom palicom i metalnim boksom bjesomučno su tukli dječaka. Pretučenog i onesviješćenog u lokvi krvi našao ga je slučajni prolaznik. Scena kao iz filmova.
Iako u prvi mah prognoze ljekara nisu bile ohrabrujuće – nakon hitne operacije oka u Beogradu, postoji nada da će se teška povreda zaliječiti.
Od svih povreda koje je te noći dobio najteža je upravo ta – sočiva oka. Otac pretučenog dječaka je, pored nade da će njegov sin za dva, tri mjeseca progledati – rekao da bi institucije sistema trebalo da pomognu i maloljetnicima koji su pesnicama, palicama i metalnim boksevima brutalno povrijedili njegovog dječaka.
No, institucije mnogo ne haju i slabo se bave svojim poslom. Da je tako – dokaz je i to da je samo pet dana ranije ista družina, u isto večernje vrijeme, takođe na Zabjelu, opet bez ikakvog povoda nasrnula na E.Ć. (16), E.M. (14) i H.M. (19) iz Podgorice, i nanijeli im lakše tjelesne povrede.
Ko zna koliko je još ovakvih, nikad prijavljenih napada, ili u policijskim zapisnicima požutjelih prijava. Klupko nasilja je počelo da se odmotava pa se sada sumnja i da je ista ekipa 5. 12.2011. zapalila i državnu zastavu na školskoj zgradi. I, nikome ništa. Nastavili su da haraju podgoričkim ulicama.
Dječak je osim povrede oka, brojnih podliva i modrica u užasnom susretu sa maloljetničkom bandom sa Zabjela zaradio i težak stres. Slike nasilja mu se vraćaju u snove i on, kako tvrdi, sanja kako ga dječaci naoružani palicama i boksom jure u mraku. Drugovi i roditelji djece koji sa I. V. idu u školu tvrde da je on omiljen u odjeljenju. No, nasilinici često biraju upravo takve žrtve. Prema očevim riječima – dvojica napadača idu u istu školu – Oktoih, dok su trojica starijih iz škole Vuk Karadžić. Njihova direktorica tvrdi da je nemoćna da bilo šta učini. ,,Meni su ruke vezane, jer se težak incident dogodio u vrijeme raspusta i izvan školskog dvorišta. Tako da nemam nadležnost da bilo šta preduzmem”, rekla je Jasmina Vukašević tvrdeći da je riječ o učenicima koji su ranije bili kažnjavani u školi.
Nakon svega – dvojicu starijih napadača saslušao je istražni sudija, a ne tužilac jer se maloljetnička delikvencija još vodi po starom ZKP-u. Osumnjičeni su nakon toga odvedeni i smješteni u Centar za djecu i mlade Ljubović. No, direktor tog centra Dragan Pajović tvrdi da sa tim slučajem ova ustanova nema ništa. ,,Dječaci su dvije večeri boravili kod nas, ali njih je preuzela policija, tako da je i cio slučaj u njihovoj nadležnosti”, rekao je novinarima.
Još se nije slegla prašina oko tog slučaja stigao je novi. U opisu događaja opet inicijali. Gotovo svi učesnici su – maloljetni.
Ukratko – sedamnaestogodišnjakinja je, praćena bandom, nožem prijetila dvadesetdvogodišnjaku i sedamnaestogodišnjakinji koju je udarala nogama i rukama po licu i tijelu. Bilanas – prekršajne prijave za napadače i bolničko liječenje za napadnutu djevojku.
Sve češće haranje maloljetničkih bandi po Podgorici su jasan znak da institucije sistema ne rade svoj posao. Tradicionalno društvo koje se oduvijek hvalilo porodicom kao utočištem je, izgleda, samo legenda, a odgovorne institucije nikada nisu ni postale stvarnost.
Psihološkinja Zorica Mirović u razgovoru za Monitor pojašnjava kako su za pravilno odrastanje djeteta najvažniji preduslov – roditelji. „Ljudi treba da budu svjesni da su izborom životnog partnera izabrali svoj budući stil života, odnos prema vrijednostima, prema djeci i njihovom vaspitanju”.
Mirović napominje kako smo svi svjedoci urušavanja sistema vrijednosti i suočeni sa borbom za golu egzistenciju pa je zato veliki broj djece doživio zanemarivanje jer su se roditelji posvetili prehranjivanju porodice. „Upravo to zanemarivanje je najčešći oblik zlostavljanja djece. Ako zanemarivanje traje dugo i posljedice su dalekosežnije”, upozorava psihološkinja.
Ona kaže da kada vidimo dijete koje se ponaša neadekvatno situaciji – moramo znati da postoji neki problem. Djeca koja se ne snalaze u sredini, agresijom se žele nametnuti toj okolini i na neki način skrenuti pažnju na sebe.
Psihološkinja Mirović objašnjava i da se u školama često agresijom rješavaju krizne situacije i da su djeca koja nisu sklona tučama i agresiji često odbačena ili označena raznim epitetima.
Ona tvrdi da u Crnoj Gori nisu adekvatno razvijeni mehanizmi za prijem i praćenje djece koja imaju problem sa nasiljem. „Sa njima se radi stereotipno, iako je ovdje potreban velika posvećenost”.
Da o posvećenosti nema govora dokaz su i najnoviji događaji. Ministarstva – rada i socijalnog staranja, prosvjete i unutrašnjih poslova su na potezu. Valjda ovaj problem zaslužuje da se (preko)brojna državna administracija koju plaćaju građani ove zemlje prene. Maloljetničko nasilje je znak da nas čeka opasna budućnost.
Marijana BOJANIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice