Kraj marta je u Brezoviku.Ostaci snijega brzo kopne dok mene zasipaju „pahuljice rane” Ane Ahmatove.Knjigu njenih stihova poslala mi je ovdje, za rođendan ,Ratka Jovanovića.

Stihove Ahmatove čitao sam davno u nekoj antologiji ruske poezije.

Nijesam posebno upućen u njenu biografiju. No stihovi, pjesme su najpotpunije biografije istinskih pjesnika.

„ Mrtav muž, u hapsu sin,
Molite se za me vi.”

Ahmatova je herojski podnijela strijeljanje muža pjesnika Leva Gumiljova, osnivača akmeizma, gladovanje sa drugim i višestruko hapšenje trećeg muža kao i mnogih prijatelja.Najteže od svega bilo je višegodišnje „logorovanje” sina Leva.

„Ne, ovo nisam ja, ovo netko drugi strada.
Ja tako ne bih mogla, a to što se zbilo,
nek crna sukna pokriju,
i nek odnesu fenjeri…
Noć.”

Proskribovana i obilježena u vrijeme Ježova kao gotovo svi veliki pjesnici epohe: Hljebnikov, Blok, Mendeljštajm, Pasternak, Cvjetajeva, Majakovski, Zabolocki…

Ahmatova je „postojanije od svih stajala pred iskušenjima”i ako je svako od njih „bio samosvijan do tragičnih razmjera”( F. Cacan).

Nakon prvih odlično dočekanih knjiga, desetak godina bilo joj je onemogućeno da objavljuje.Početkom rata, otadžbinska vojna (1941-45) prihvatila je kao rodoljubivi glas rodoljubivog pjesnika ( ne više disidenta koji tuguje za prošlošću).

Pa iako je 1946. Doživjela jednu neobično snažnu kritiku od Ždanova Ahmatova je mirno pjevala.

„Ne, ne pod tuđim nebeskim svodom,
Ni pod zaštitom tuđih krila.
Ja sam bila sa svojim narodom
kad je s njim nesreća bila.”

Ahmatova je tada već bila znak prepoznavanja kulturne Rusije.

Izmorena i iscrpljena progonima, osudama i ličnim nesrećama nije stigla da sredi svoje knjige i cikluse iako je pisala poeziju do poslednjeg daha… Umrla je 5 maja. 1966. U 77 godini života.

„Spomen na sunce srce ne grije” čujem na osunčanoj brezovičkoj terasi šapat Ahmatove i mislim kako se sudbine pjesnika često nadovezuju, nadodaju i nastavljaju.

Radovan Zogović pjesnik revolucije društvene i revolucije u književnosti proganjan od drugova i saboraca proveo je dvanaest godina u zatvoru.Kada su ga pripuštili na sunce budno su motrili da ne izađe izvan kontrole.

Kao što su tada zasipali blatom njegov stvaralački u ljudski profil zarad priznanja i privilegija danas se iz istih pobuda utrkuju rehabilitatori.

Stefan Mitrović, revolucionar-komunista, jedan od najobrazovaniji u generaciji, ratni heroj i general JNA, iz komunističkog vaspitno popravnog logora izasao je tek kada je , po procjeni „vaspitača”, prevaspitan do tragičnog rastrojsva. Za njega vjerovatno nikada ne bi ni saznali da je bio rođeni pjesnik. Tako slomljenog slučajno ga je sreo namćor Banjević urednik u GZT i u prestižnoj biblioteci objavio Mitrovićevu knjigu poezije „ Snijeg i more”.

Slutim kako će možda proći decenije da se književna i kulturna Crna Gora, ako je tad bude, sjetiti sjajnog Vojislava Vulanovića koji je živio za poeziju i od nje, ili majstora u esnafu Miodraga Tripkovića.To je sudbina pjesnika koji stvaraju sa nekim iskonskim bolom i žive sa svojim stvaralašvom.

Ima toga u velikim kulturama. Herderlin je optuživan za bonapartizam, hapšen i zatvaran.Umro je u nekom sanatorijumu za umnobolne.

Uostalom, Jevtušenko u pjesmi „Varlenu” o ovome sudi kao Višnji.

„ On nikako nije mogao da stane u
ramove vaših laži i intriga.
……………………………………………………
Njega je ubilo sve što je podsjećalo
na vaš smijeh za uglom što zvoni podmuklo
sve što se zvalo vašim moralom
sve to skupa njega je dotuklo.
Uostalom, na kraju,
ja s tugom mislim o tom
pjesnike često ubijaju
da bi ih citirali potom.”

Zlobno je reći, ali veliki jezici i kulture mogu da izdrže i ovo.

Crna Gora je malena. Njeno jezičko i kulturno pamćenje mrzne i od pahuljice…

I opet Ahmatova. Njena poezija, život, njena sudbina su jedna veliki rana nastala od pahuljica bola koje su je zasipale.

Priređivač i prevodilac Fikret Cacan u autorskom predgovoru, pozivajući se na Viktora Žurmiskog, odriče metaforičnost njenim stihovima. No ja sam u figurama Ahmatove (svijetlo mučenje, pahuljice rane i sl.) vidio prožimanje sa drugim pojmovima i dubljim značenjima.

Stoga, sestro Ana, tvojim stihovima na mom jeziku stavljam akcenat (‘)- mislim da ruski jezik to dopušta.

“Spomen na sunce srce ne grije
Žuti trava.
Vjetar pahuljice ràne vije
Jedva , jedva.”

Brezovik, 26-28 mart 2018,

Momir M. MARKOVIĆ