Kada se državno planiranje svede na paf–paf, onda se za posljedicu dobije glavobolja. Koja traje znatno duže od zadovoljstva onih što su se “baš dobro” sjetili
Šest mjeseci nakon izbora na kojima je koaliciona lista pokreta Evropa sad osvojila najviše poslaničkih mandata i dva mjeseca od formiranja Vlade Milojka Spajića, javnost i dalje čeka na detalje proljetos obećanog programa Evropa sad 2. Ne bi li u njemu pronašla najavljenu minimalnu zaradu od 700, prosječnu platu tešku 1.000 i prosječnu penziju vrijednu 650 eura. Uz obećano skraćenje radnog vremena i postizanje pune zaposlenosti (najčešće korišćena definicija kaže da je to stanje sa manje od četiri odsto nezaposlenih). A njega nema.
Umjesto detalja programa Evrope sad 2, premijer je, neki dan, ponudio sasvim novu viziju autopilot razvoja Crne Gore. Sa plata i penzija fokus je prebacio na gradnju putne infrastrukture. Na juriš. Evropa sad 3?
Vlada će, najavio je Spajić, u januaru raspisati šest tendera za gradnju idejnih rješenja za preostale dionice autoputa Bar-Boljare, Jadransko-jonski autoput, i brze ceste Bijelo Polje – Pljevlja – Sarajevo, Andrijevica –Peć, Bar-Ulcinj – Albanija (đe?) i zaobilaznica oko Budve – Luštica – Hrvatska (takođe đe, odnosno, dokle?). Čim dobijemo idejna rješenja, biće raspisani tenderi za gradnju navedenih puteva i svi oni će, nada se premijer, biti završeni do 2030.
„Mi ne možemo da čekamo. Ići ćemo na brzi tender i, paf-paf, u septembru želim da vidim ašov u zemlji.“ Tako je premijer najavio skori nastavak gradnje autoputa. I to ne dionice Mateševo – Andrijevica, nego dvije odjednom, skroz tamo do granice sa Srbijom. Novac nije problem, optimista je Milojko Spajić. Pa kaže kako država može finansirati kapitalni budžet od 900 miliona eura godišnje. Na kredit, naravno.
To bi, valjda, trebalo da znači kako bi izgradnja brzih cesta i još bržih autoputeva trebala koštati oko šest milijardi eura. A kuda će proći, ko će ih graditi, ko finansirati, čemu će služiti, kako ćemo ih otplatiti… Za ta pitanja nema se vremena. I ako ima mnogo razloga.
Recimo, kada govorimo o svim dionicama autoputa Bar – Boljare, mislimo li i na one južno od Podgorice? Postojeći put ima “slijepo crijevo” od tunela Sozina do Sutomora, autoput podrazumujeva probijanje još jednog tunela, petlja Smokovac postavljena je tako da se sa nje, na jug, može stići samo saobraćajnicama koje vode kroz sred Podgorice. Pa prelazak preko Skadarskog jezera…
Izvršnim vlastima u Crnoj Gori, pomenuto paf-paf planiranje nije novina.
Prošle godine u ovo doba pažnju javnosti zaokupila je kupovina imovine željezare Toščelik Nikšić, skupa sa 200-tinjak preostalih radnika, i akcija Luke Bar. U oba projekta država je ušla iznebuha, bez valjane analize i jasne strategije. Tek zaogrnuta parolom “DPS je prodavao, mi kupujemo”. Danas Luku više niko ni ne pominje a željezarci platu primaju iz Elektroprivrede. U papirima su, tvrde upućeni, zakamuflirani kao radnici njenog obezbjeđenja. I nije ih više 200 nego 400-500.
Godinu ranije, dok je Spajić gurao Evropu sad 1, Dritan Abazović je kovao planove, sa domaćim i stranim saveznicima, kako da ekspertsku zamijeni manjinskom vladom. Tako su obesmišljena oba modela.
Decembar 2020. pamtimo po zaduženju od 750 miliona. Bukvalno, preko noći. Uz sve sumnje i kontroverze koje taj posao i danas ima. Posebno u interpretaciji nekih članova tadašnje parlamentarne većine. A onaj godinu prije, po načinu na koji je DPS, ničim izazvan, usvojio svoju verziju Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Onda se desilo šta se desilo.
Živimo posljedice mnogih brzopoteznih, nenajavljenih i nedovoljno promišljenih odluka. Nekad ovo duštvo nije uspjelo da natjera političke predvodnike da shvate da su i demokratske procedure temelj demokratije. Osnova stabilnosti i predvidljivosti. Bez kojih nema ni ekonomskog napretka.
Kada se državno planiranje svede na paf–paf, onda se za posljedicu, po pravilu, dobije glavobolja. Koja traje znatno duže od zadovoljstva onih što su se baš dobro sjetili.
Zoran RADULOVIĆ