Sam kao rog na glavi nosoroga, strpljiv kao zemlja, čist kao zlato, šireći oko sebe svjetlo kao buktinja u noćnoj šumi, proveo je punih dvadeset osam godina živeći životom koji Maks Veber naziva ausserweltliche Askese, dakle, živeći asketski, ali ne povlačeći se iz svijeta u kom je do tada živio. Odluku je učinio neopozivom nakon što je po treći put pročitao Veberovu Sociologiju religije, Glava XI: asketizam, misticizam i religija spasenja. Život je organizovao na principima racionalizma i to u svim aspektima koje čovjek može organizovati. Imao je raspored dnevnih obaveza, i to za svaki dan u nedelji, posebno. Jer, kao što postoje neke zajedničke osobine svih ljudi, postoje i neke koje su karakteristične za većinu ali ne i za sve ljude, zatim one koje su rijetke, i konačno, osobine koje susrećemo samo kod jednog čovjeka; tako isto postoje i obaveze koje donose svi dani u nedelji, zatim obaveze koje imaju samo vikend dani, i konačno obaveze koje se vezuju samo za svaki dan posebno. Zato je racionalno sistematizovao sopstveni svakodnevni život i napravio kompletan pregled obaveza za svaki dan posebno; razumije se, pošto je na njega ostavila snažan utisak Ničeova opaska da naš život podjednako, ako ne i više, od onoga što nam se dogodilo, određuje ono što nam se nije dogodilo, napravio je i spisak svega onoga što treba odbaciti i čega se treba odreći. Na ovom spisku našli su se svi prohtjevi koji su etički bili upitni ili makar i samo iracionalni, kao i estetski doživljaji koji nisu imali opravdanje u nekoj višoj dužnosnoj ili moralnoj ravni, kao i personalna obaveza striktne kontrole svih emocionalnih reakcija na svijet i njegove institucije.
Dosljedno poštujući svoje svakodnevne, nedeljne, kratkoročne, tromjesečne i dugoročne planove, inteligentan, vrijedan i savjestan, vremenom je izrastao u intelektualnog kolosa, istinskog mudraca koji je uživao sveopšte poštovanje. U mnogim situacijama u kojima je postojalo duboko neslaganje ili nepomirljivost društva po nekim pitanjima, obraćali su se njemu za savjet i svaki put je njegov savjet bio prihvaćen kao najbolje rješenje. Jednom je izbio sukob dvije najjače partije u državi. Odužio se u nedogled i građani su se na kraju obratili svom kolosu-asketu.
,,Želimo da iskorijenimo ovaj rat!” – rekli su mu.
,,A zašto ste ga otpočeli?” – upitao ih je.
,,Mi smo počeli rat da bismo postigli mir!” – odgovorili su i jedni i drugi.
,,Rat postaje neiskrojenjiv kad se proglasi za sredstvo da se stigne do mira!” – podučio ih je asket.
Čim su prestali da se bore u ime mira, rat je sam splasnuo i mir se ponovo uspostavio.
Međutim, paralelno sa njegovom gotovo tridecenijskom askezom, jedan politički lider se postepeno nametao, dok se nije izmetnuo u pravog autoritarnog kolosa. Građani su godinama uzalud tražili da se kolos povuče. Kada nisu pomogli ni protesti, ni pritisci, obratili su se njemu i zatražili savjet.
,,Vi ste ga podigli, vi ćete ga i srušiti. Njegova snaga nastala je iz vaše podrške, sada je održava vaše protivljenje. Nemojte se upinjati da ga oborite ili skinete sa njegovog mjesta. Biće dovoljno da mu okrenete leđa, ostavite ga samog i ne obraćate na njega pažnju. Tako će izgubiti oslonac koji ste mu oduvijek bili upravo vi, i on će, kao mermerni Kolos ispod kog se izmakao pijedestal, pasti od svoje sopstvene težine i razbiće se u paramparčad!”
Ubrzo, ignorisan od svih, kolos se srušio sam od sebe. Ponovo je uspostavljena demokratija. Ali asket je odjednom shvatio da je i njegova snaga došla od odricanja, ali da mu je odricanje oduzelo i prijatelje, i ljepotu, i svu radost ljudskog života. Odustao je od odricanja. Dok je padao kolos u kog se i sam u međuvremenu pretvorio, radosno je primjetio kako se iz njegovih ruševina ponovo podiže čovjek. Kada je pogledao pažljivije, shvatio je da je to on, isti kakav je nekada bio.
Ferid MUHIĆ