Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

ovoj tišini nedostaju okovi

Objavljeno prije

na

Danas nisam nigdje išla jer me nigdje nije falilo

 

Poslepodnevna kafa. Razmišljam kakvu je odiseju prevalila do moje šolje sada. Navodno euforična koza brstila kafu u Etiopiji, pa zadrti Arapi trgovali samo suvim semenom – ono koje klija za sebe čuvali, pa ga Holanđani ukrali, pa plantaže po belom svetu, pa robovski rad, ej živote! Razmišljam o tome kako treba po dečijim sobama prikupiti veš za pranje i mislim na moju babu koja je bila 1927. godište i sama pravila sapun, skupljala kišnicu i ručno prala veš. Sva sećanja na detinjstvo i njenu kuću su mi čista, uštirkana i mirišljava.

Danas nisam nigde išla jer me nigde nije falilo. Sasvim dovoljno me nigde nije bilo. Dok odlučujem o destinaciji za letovanje, došla mi želja da ga provedem opet sa bratom i komšijskom decom, u onoj maloj kući i oko nje, po prašnjavim puteljcima, jureći svice. Sa tetkom, dedom i babom kojih više nema, čekajući: „Hajmo lubenica, slatka kao med, hladna kao led!“, odlažući neizbežno odrastanje. Da, i opet da mi je sedam. Nepregledno leto počinjalo je podelom knjižica, a završavalo podelom uspomena sa raspusta. Leta mog detinjstva sam upamtila  po kratkim pantalonama, prašnjavim nogama, basketu na improvizovanom šumskom igralištu, belim oblacima koji su uvek dolazili sa desne strane čika Rankove kuće, puževima posle kiše i lubenici koju je deda vikendom donosio. Ona velika, a mi mali. Prošlo brzo. Jednog leta baba me je učila i da mesim, znala je reći: „Ćuti i mesi dok se grede na tavanu ne oznoje“. Sad tek kapiram moju babu i njene mudrosti o ćutanju:  „Ćuti, ne pričaj ništa“. Sve te krene kad ne pričaš ništa nikome. Tačka. To je procep koji seže duboko. U meni. U prošlost. Nešto što nikada nisam uspela da zakrpim.

Prošetaju ponekad kroz sobe u srcu, vrata doživotno otvorena, pogledam u sebe… tu su, gde god da krenem, neki obrisi, smeh, pomerena zavesa iza koje je onaj što isčekuje… i vreme koje nas nosi sve brže kroz ovaj svet koji je sve manje naš… Kraj sveta je ono mesto gde je sve počelo, gde pripadaš, gde ti se duša splela sa platinom zvezda, gde su nebo i zemlja neodvojivi, gde trava miriše na vekove, gde se ljubav iz vene u venu preliva.

Prisećam se i kad sam na početku bunila, onog strašnog bunila na ulasku u tranziciju kojoj se ne zna krajnje odredište… Na vratima konačnog… A za ruku me drži stranac, s kojim sam provela dobar deo života. Horor. Ultimativni, ni sa čim uporedivi užas.

Više te ne čekam, nisam pružala ruke razlozima koje su gutali virovi… i tu, gde bilo je sve, sad su mesta pored kojih prođem. Samo prođem, kao pored sudbine. Ceo život potpuno posvećena odlasku zauvek.

P.S. Sve manje hodam, a sve više odlazim.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Žvaće nas krezubo vrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čovjeka da pronađe dovoljno uvjerljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vrijeme nastani

 

 

Pogledom kroz pendžer utvrdila sam da se svanuće dogodilo. Okružena sam ljudima koji biju male i velike bitke sa sobom, okruženjem, sistemom i nisam dobra podrška jer me nema dovoljno. Kada neke stvari nisu baš najjasnije, najbolje je pomeriti se malo… Da li ću jednog dana žaliti što nisam rekla sve što sam imala, ili će vreme pokazati da je to ipak bila dobra odluka? Dileme kišnog ponedeljka, a i inače.

Sluđuje me stalni osećaj izmeštenosti. Moje želje i potrebe krojile su stvari i dovele me ovde gde sam. Za dobro i loše odgovorna sam sama i nemam nikome drugom bilo šta da prebacim. Izađem do grada, gužva u saobraćaju, ljudi non stop kukaju, buka i stigne me umor. Dođem kući, raskomotim se, u frižideru hladno mleko, omiljena serija ili dobra knjiga. Tako sam ukapirala da nisam asocijalna. Ja sam srećna. Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čoveka da pronađe dovoljno uverljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vreme nastani.

Trebalo bi da bude kao u bajci „Baš Čelik“, koja, između ostalog, govori i o tome da harmonična društvena zajednica nije ona u kojoj nema zla, nego ona u kojoj zlo postoji, ali je zatvoreno, žedno i svezano. To uostalom važi i za čoveka, valja prvo biti svestan zla u sebi, a onda imati i snage da ga kontrolišeš. Ne znam sad da li da idem u p… peršun, peršun, ili na kraj sveta, uvek neka teška pitanja. Ako je jezik bogata trpeza sa koje misao izabira sastojke kojima će utoliti svoj izražajni apetit, psovke su smeštene među delikatesom, pod oznakom: verbalna aroma. Što bi Edgar Allan Poe rekao: „Reči nemaju moć da zadive um bez finog užasa svoje stvarnosti“. Imam pravo da kažem… bez dlake na jeziku i mozga u glavi… Nekako uvek ide zajedno. „Pravo štiti ličnost od pretenzija zle volje. Pravo čini slobodu ljudske ličnosti nezavisnom od vrlina i poroka drugih ljudi, od njihovog moralnog nivoa, od njihove samovolje. Pravo omogućava slobodu ličnosti čak i kada je tu opaka zla volja ljudska.“, Berđajev, Filozofija nejednakosti.

Idu neki bolji dani. Grčevito ću se držati za tu misao.

Zaroniš u dobar razgovor, uživaš malo, posle te dizalicom izvuku i srećnog ostave da se sušiš na suncu.

P.S. Kod komšije otirač večito stoji ukrivo. To mi namerno radi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Stranputice uspomena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tijesna i previše često mi se samo žmuri

 

 

Ubrala sam divno poljsko cveće danas. Cvet po cvet, i dobiješ buket svojih radosti, osmeha i prepuštanja. Navikneš da budu tu, u tvom životnom prostoru, pa se sve šareni i miriše na sunce i svetlost. I odjednom, za drugo i ne znaš. Čak i kad se naoblači, oblake više ni ne vidiš, od prelamanja boja u svojoj duši.

Slava svim voćkicama postradalim u aprilskom mrazu. Prvo je došao po kajsije, šljive su ćutale, kad je došao po šljive, višnje su ćutale, sad kad dolazi po višnje, jabuke ćute… I jutros je onaj čudni i sve manje ofucani pas došao da ga nahranim. Oči ima svetle i u njima najtužniju bosa novu, to pseto je videlo svašta!

Danas nisam kliknula niti na jedan članak koji bi me snabdeo krajnje nebitnim informacijama iz sfere koju ne pratim i koja me ne zanima. Mom putu duhovnog uzdizanja je konačno došao kraj. Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tesna i previše često mi se samo žmuri. Kad razmišljam namrštim se, a brdo između obrva raste kao perunike u proleće. Misaoni tok (monolog u glavi) tokom razgovora u poslednje vreme: „Preskoči tu prvu rečenicu što ti je pala na pamet. O, preskoči i tu drugu. I treću. I četvrtu. Znaš šta? Samo stegni zube da ne izleti nešto i lagano klimni glavom.“ Savetujem i svakom svom detetu: „Ni slučajno nemoj da razmisliš, proveriš, bar udahneš. Skači odmah na prvu, prosipaj žuč, drvlje i kamenje i ne razmišljaj o posledicama. Najgore što može da se desi je da se vidi koliko si glup/a. Kao da je to nešto strašno…“ Malo sam ovakva zbog prirode i genetike, mnogo više zato što sam tako htela.

Iza nepoznavanja istorije vreba mogućnost za ponavljanje grešaka, iza poznavanja strah od ponavljanja, pa onda i propuštanje prilika. Neka dva vuka u meni, nebitno. „Država je u krizi ako mora da šteluje svoje izbore, al je u mnogo većoj krizi kad hoće, a ne  može da ih našteluje“, tutnuo mi je ove reči jednom priliko deda, ne pridajući im ni sam značaj, izgovarajući ih skoro kao da ih krije, kao da mi daje neki dinar “da mi se nađe“.

Umorna sam… Samo nisam bila svesna, koliko. Koliko me nema… Koliko me je ostalo, negde, usput… Makar mirše poljsko cveće.

P. S. Neki pričaju, a neki samo umeju da govore, pa to zloupotrebljavaju.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Um nije dugme

Objavljeno prije

na

Objavio:

I kao što se korijenje bori sa asfaltom, tako se svaka tišina bori za svoj pogovor, nekad samo nestane, kao rijeka ponornica

 

 

Jesu li se ovo pomerile samo kazaljke na satu ili vremenska zona. Hladno, mračno, jezivo. Proleće je došlo, svi smo u opasnosti… Budite na oprezu, ne slušajte srce! Ovog jutra me je svetlošću obasjao plašljivi i ofucani pas koji je samo pronjuškao veknu hleba u mojoj kesi i okrenuo se, neće on da spusti kriterijume ni kad je u najvećim mukama. Kada malo bolje razmislim, imam sve što mi treba i jedino o čemu razmišljam je kako to i da zadržim.

– Kako tako olako pređeš preko nekih stvari?

– Zato što sam matora i znam da koliko tu ima karaktera, toliko ima i rano usvojenih obrazaca. Nisu svi društveno nevešti, loši ljudi. Ima onih divnih koje nije imao ko da nauči lepom ponašanju, a to teško ide kad odrasteš. Želje koje ni u glavi ne smeš jasno da formulišeš, a kamoli naglas da kažeš. Sujeverje kad mu se najmanje nadaš. Svaka tišina ima veliki predgovor. Celo jedno detinjstvo, šarena polja, držanja za ruke, bezazlenu veru, arhetipe slikovnica. I kao što se korenje bori sa asfaltom, tako se svaka tišina bori za svoj pogovor, nekad samo nestane, kao reka ponornica.

„Ćutanje je teže od laži, jer čak i najveća laž podrazumeva ma i najmanju meru istine, a ćutanje čak i nju ignoriše.“ Borislav Pekić, Marginalije i moralije

Obožavam bajke, basne, mitove… Kažu da je u osnovi svakog zrno istine. Često se pitam da li je veština pripovedača isplela magiju oko neke totalne idiotarije i učinila je izuzetnom ili je magija sama porasla i stvorila priču? Mitovi su stariji od pisma, tako da su kroz usmeno prenošenje dobijali nadgradnju. Pojavom pisma polako su zapisivane verzije koje danas znamo kao konačne. No, može se zamisliti da su talentovaniji propivedači u tom dugom nizu dodavali elemente koji su čista magija. Moć reči. Neprolazna. I nenadmašna.

Ponela sam se sinoć žutinom krema od domaćih jaja, gledajući neki video recept jedne šumadijske domaćice i obećala ukućanima princes krofne, jerbo i imi imamo domaća jaja, pa ’ajd da napravim i danas shvatila koliko je jutro pametnije od večeri. Ali, nema sad rekla-porekla, nego taknuto-maknuto, ne kukaj, baba, nego pravi! Vidim tako nešto lepo, zasijaju mi oči, praktično zamašćene kao da su jele burek. Reljef i podneblje te isklešu za svoje prilike, uzalud šaraš po koordinatama i prkosiš sopstvenom obrisu, nema tu bežanja.

P.S. Vrane u polju ispred moje kuće, pored hrane, zahtevaju da im sve detaljno ispričaš o životu.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo