Cetinjanin Božo Lipovina plovio je 12 i po godina morima. Sve do 90-ih. Kao i grad u kome živi, Lipovina je početkom devedesetih digao glas protiv rata i nacionalističkog ludila. Platio je cijenu otpora – hapšen je, godinama suđen, a država mu je oduzela pasoš i onemogućila rad. ,,Upoznao sam mnoge gradove i države, ali nijesam poznavao ljude. Ljude sam upoznao tek devedesetih u Crnoj Gori”, kaže Lipovina.
U oktobru 1991. Lipovina objavljuje odgovor na tekst Mila Đukanovića Dobićemo nametnuti rat: ,,Ljudi kao što ste Vi, gospodine Đukanoviću, u ovom ludom vremenu pretenduju da se bave politikom, jer im ona jedino može obezbijediti mnoge ugodnosti od koji će se Crnogorci u budućnosti zastiđeti”.
,,Nije bilo pametno. Bilo je glupo obratiti se otvorenim pismom tada Milu Đukanoviću koji je pozivao na rat, na paljenje Dubrovnika. Bilo je glupo, ali tako je morao reagovati čovjek koji ima savjesti”, kaže Lipovina.
Nije to jedina stvar koju je Božo Lipovina učinio kao čovjek koji ima savjesti. Dok je Cetinje, predvođeno liberalima, budilo savjest Crne Gore pjevajući sa trgova – oprosti nam Dubrovniče, Cetinjani su pružali utočište izbjeglicama.
Lipovina se sjeća da ga je u maju 1992. zvao Bobo Bogdanović i pitao bi li mogao primiti jednog čovjeka.
,,Naravno, rekao sam. Kod mene je došao mladić plav, plavih očiju, oko 180 sanitimetara visok. Bio je ćutljiv. Fino obučen, ali se vidjelo da je odjeća pohabana od bježanja, čega li”.
,,Zvao se Mirza. Iz Bosne. Iz njegove priče sam kasnije saznao da je odslužio vojni rok. I da ga je policija uhapsila, ovdje u Crnoj Gori. Tu kod Cetinja bio je neki udes i on je iskoristio priliku i pobjegao. Bježeći naišao je kod nekog domaćina koji ga je primio. On je zatim kontaktirao Bogdanovića. I tako je došao kod mene”.
Mirza je bio u domu Lipovina nekoliko mjeseci. ,,Nazvao je oca u Bosni da mu javi da je bezbjedan. Rekao mu je gdje je. Mirza mi je kazao da mu je babo rekao – kada si na Cetinju na sigurnom si”.
Poučen Mirzinom sudbinom i pričom o tome da po Crnoj Gori hapse muslimane iz Bosne, Lipovina je napisao članak i pokušao da upozori na ono što će kasnije biti poznato kao zločin deportacija. Članak je ponio u Pobjedu. Zamjenica urednika mu je rekla da je bolje da dođe kada urednik tu bude. Kada je pročitala tekst, rekla mu je otvoreno – ne znam koliko vam je ovo pametno.
,,Nije bilo pametno, ali morao sam da reagujem. Kada sam došao drugi put, tu je bio urednik, Konatar. Rekao mi je – ti koji se interesuješ za neprijatelje srpstva, ako nastaviš da pišeš ovakve tekstove uskoro će se neko zainteresovati za tvoju glavu. Uz pomoć portira tada su me izbacili iz Pobjede”.
Bogdanović i Lipovina uspjeli da preko prijatelja u Ulcinju prebace Mirzu u Albaniju. ,,Javio mi se iz Italije da je dobro. Kasnije sam čuo da je otišao u Ameriku, u Detroit”.
Nakon Oluje 1995. godine iz Hrvatske su utočište na Cetinju kod Lipovina našla dva brata Jovanovići – Dragan i Milan. ,,Kasnije su uspjeli da izbjegnu u Grčku. Jedan je poslije završio fakultet u Beogradu i danas tamo živi. Sa njim održavam kontakt”, priča Lipovina.
,,Kod mene je nekoliko godina bio i Radulović iz Osijeka. Završio je fakultet u Podgorici. Poslije je radio kod Save Parače u Crnagoraputu. Izgubili smo kontakt”.
Kada je počeo rat na Kosovu opet su se organizovali i pomagali ljudima. U pismu prijateljima iz Ulcinja Lipovina tih godina poručuje: ,,Dok god bude živih Cetinjana, vaše porodice će biti na sigurnom”. Lipovina je 1999. primio porodicu Jašari. Kada se sve smirilo, vratili su se na Kosovo.
Za pomaganje unesrećenima tokom devedesetih Lipovina je primio zahvalnice iz Ulcinja i Trebinja. Ističe da nije on jedini pomagao, da je takvih primjera na Cetinju bilo dosta.
Takvo Cetinje i Cetinjani nijesu odgovarali vlasti ni tada ni danas. ,,Bez obzira na sve to što je Cetinje radilo 90-ih. Današnjoj vlasti ne odgovara da je Cetinje kao 90-ih kada su ljudi protestovali svaki dan. Oni su fabrike zatvorili, narod je gladan”, kaže Lipovina.
,,Danas je Cetinje grobište. Ništa ne radi. Grad je potpuno uništen kulturološki, materijalno. Cetinje čeka sudbinu Rijeke Crnojevića. To sam i objavio prije mnogo godina”.
Svođenje Cetinja na tu mjeru je, po Lipovini, tačno ono što je Milo Đukanović napisao u tekstu u Omladinskom pokretu krajem ’80-ih da Obod treba zatvoriti, a Cetinje disciplinovati.
,,No, Cetinje se ne da tako lako disciplinovati. Ono je zadržalo duh. Veliki broj ljudi ima još to sačuvano. Manji je dio onih koji su 90-ih bili vojnici Slobodana Miloševića i crnogorske vlasti. Oni su to i danas i oni su najbolje prošli. Njima je podijeljeno to što je ostalo od cetinjske privrede. Dobili su sjajne kredite, preuzeli su zapošljene. Ovaj drugi sloj, koji je bio protiv strašnih činjenja koja su se dešavala u Crnoj Gori i Jugoslaviji, platio je ceh. Oni i dan danas trpe posljedice toga vremena”.
Lipovina priča da je svaki zarađeni dinar sa broda ulagao u Crnu Goru, imao lokale u Cetinju, Budvi… No, devedesetih počinju suđenja i progoni.
,,Na sud su me zvali 238 puta, pa ću se obratiti Ginisovoj knjizi dako uđem i u nju”.
Prilikom hapšenja 1993. slomili su mu sedam rebara.
,,Obraćao sam se nakon toga svima, premijeru, predsjedniku države, predsjedniku Vrhovnog suda. Svi su me primili i rekli da su upoznati sa tim i da je to strašno”.
Nakon 20 burnih godina, i kako kaže, borbe za Crnu Goru, Lipovina je razočaran. ,,Ispada da smo se borili za lopove, kriminalce, a ne za pošten svijet. Ipak, nadam se da je pošteni i razočarani svijet u većini i da će uspjeti da izgradi neku bolju Crnu Goru”.
Predrag NIKOLIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice