U jednom kutku moje duhankese, s vremena na vrijeme napipam kamenčić. Više puta sam ga uzimao među prste, tražeći nešto drugo. I tako sam ga ostavljao za onaj dan, kada ću se sjetiti baš tog kamenčića i potražiti ga da bih ispričao njegovu priču. Evo, taj dan je došao…
– Izbjegao sam mnoge smrti, pa ću i ovu!
– A zašto da dijeliš smrt na ovu i onu? Od smrti se i tako ne može izbjeći. Svejedno je koja smrt će čovjeku dohakati!
– Nije svejedno. Od svake smrti se može pobjeći. Osim od svoje. Ja tražim svoju.
– Ne razumijem te sasvim. Ako misliš da svako ima svoju smrt, pa tako i ti, zar to onda ne znači da mi biramo svoju smrt!?
– Ne, nikako! Ne može se izabrati svoja smrt, zato što je ona određena sa rođenjem čovjeka. Ali svako ima svoju smrt. Malo ko to zna. I zato skoro svi nepromišljeno dopuštaju da se izlažu svim vrstama smrtnih opasnosti, umjesto da ispune pravi smisao života.
– A to je?
– Dočekati smrt sebi namijenjenu!
– U čemu je razlika? Smrt je smrt, a mrtvac je mrtvac. Ako se već mora umrijeti, onda je potpuno svejedno od čega, a u krajnjoj liniji i kada će se umrijeti!
– Opet nisi razumio! Ljudi zavole, jednom, dvaput, što puta! Ali zapravo uvijek zavole nadajući se da je to ona prava ljubav. Njima namijenjena. Njihova ljubav! Neki je nađu. I onda se okanu ćorava posla i više ne traže. Ne traže jer su našli ono što se u ljubavi traži. Isto tako, ljudi mijenjaju posao. Traže pravi posao za sebe. Traže i mjesto gdje će živjeti, i kuću traže, pravu kuću za sebe! Za svakog čovjeka postoji samo jedna prava ljubav, jedna prava kuća, jedan pravi posao, pa tako i samo jedna jedina prava smrt! Smrt koja je njemu namijenjena, Njegova smrt. Koja čeka na njega a ne na nekog drugog. Smrt koju je čovjek dužan cijelog života tražiti i naći, kao što je dužan tražiti i naći svoju ljubav, svoj posao, svoj dom.
– Recimo da je tako. A zašto da traži svoju smrt!? Svoju ženu, kuću, posao – to sasvim dobro razumijem – moramo tražiti! Jer to bitno mijenja naš život. Ko nađe sve, taj živi srećno. Ko nađe barem jedno, srećniji je od svih koji ni to jedno nisu našli. Ali smrt je kraj. Onaj ko je našao svoju smrt, nema od toga ništa, u odnosu na onoga ko je nije našao! Opet propuštam da vidim zašto bi se tražila svoja smrt, taman i kada bi bilo istina da svako ima svoju smrt!?
– Da bi se ispunila životna misija! Zbog reinkarnacije! Vraćaju se samo oni koji nisu uspjeli izbjeći smrt koja nije bila njima namijenjena! Zato se i vraćaju: da pokušaju ponovo! Sav živi svijet je tako uređen. Svaka biljka i svaka životinja imaju svoju smrt. Pošto mnoge biljke i životinje ne dočekaju svoju smrt, čini se kao da se svijet biljaka i životinja bez prestanka obnavlja, iako nije tako. Doći će vrijeme kada na zemlji neće biti ni jedne životinje da pojede travku, i ni jedne travke da je vjetar povije.
– To onda znači…?
– Tako je! Onaj ko traži i nađe, ko čeka i dočeka svoju smrt, taj se više nikada neće vratiti u ovu alegoriju nazvanu život!
Krenuo je praktično nemogućom linijom kojom niko nikada nije stigao do tog vrha. I poginuo!? Ne. Stigao je. Nije poginuo. Znao je da ga tu ne čeka njegova smrt. Meni je ovo ostao jedan od rijetkih vrhova do kog nisam stigao. Nije bio moj vrh, očigledno. Sa uspona po potpuno glatkoj granitnoj stijeni, odronio se, odnekud, pod njegovim nogama jedan kamenčić. Toj je ovaj koji sam do danas čuvao u duhankesi. Za vas. Možda svako ima i svoj kamenčić. I svaki kamenčić svoj dan.
Ferid MUHIĆ