Povežite se sa nama

Uncategorized

OTVORENA SVJETSKA EKONOMIJA: NOVI PUT SVILE: Više od sna

Objavljeno prije

na

Kina je preduzela veliki korak u ostvarenju svoje vizije oživljavanja drevnog Puta svile, koji je vodio u prvi stadijum globalizacije u ljudskoj istoriji. Na kraju prvog samita Foruma za međunarodnu saradnju Pojasa i puta u Pekingu u ponedjeljak, predsjednik Si Đinping saopštio je da je Kina potpisala sporazume sa 68 zemalja za zajednički razvoj infrastrukture duž trgovinskih ruta na novom Putu svile.

Novi put svile vizija je Narodne Republike Kine za podsticanje globalnog ekonomskog rasta i napretka čovječanstva. Radi se o do sada najambicioznijem projektu za 21. vijek, smatraju kineski predsjednik i pojedini svjetski ekonomisti.

Inicijativa Pojasa i puta (BRI), u ovom času obuhvata države sa preko 4,4 milijarde stanovnika, 60 odsto svih u svijetu. Te zemlje učestvuju sa 30 odsto u globalnom ukupnom domaćem proizvodu, navode kineski mediji.

Na početku samita, koji je okupio državnike iz 29 zemalja svijeta, predsjednik Si je obećao 113 milijardi dolara za izgradnju nove mreže transkontinentalne željeznice, luka i autoputeva u Aziji, Evropi i Africi. Time će infrastrukura tri kontinenta, na kojima živi gotovo šest milijardi stanovnika, biti preobražena kao nikada do sada.

Obraćajući se delegatima iz gotovo 100 država, Si je izrazio posvećenost svoje zemlje „odbrani i razvoju otvorene svjetske ekonomije” pred prijetnjama trgovinskog protekcionizma koje potiču sa Zapada. Kao globalna trgovinska sila Kina ima direktan interes da „točkovi globalizacije nastave da se okreću”, kazao je Si. Njegovi najnoviji komentari eho su njegovog govora sa Svjetskog ekonomsog foruma u Davosu ovog januara, kada je globalizaciju opisao kao „veliki okean koji ne možete da izbjegnete”, a protekcionizam kao „da se zaključate u mračnu sobu”.

Na samitu su, među ostalima, bili predsjednici Rusije, Indonezije, Pakistana, Irana, Turske, Argentine, Čilea, Češke, premijeri Italije, Španije, Grčke, Poljske, Mađarske.

Shvatajući važnost događaja, Sjedinjene Američke Države su odlučile da unaprijede svoje učešće slanjem u Kinu Metjua Potingera višeg direktora za Aziju u Nacionalnom savjetu za bezbjednost u Bijeloj kući. Na samitu, koji je nazvan najvećim diplomatskim događajem godine u Pekingu, bile su, takođe, ugledne ličnosti poput direktorke Međunarodnog monteranog fonda Kristine Lagard, generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Antonia Gutereša i predsjednika Svjetske banke Džima Jong Kima.

S nadom da će profitirati od novih prilika u preobražaju infrastrtukturnog zemljopisa, na Foruma su bili i poslovni ljudi, finansijeri… Industrijski giganti sa Zapada, kao što su Simens i Dženeral Elekrik, među ostalima, imali su predstavnike na skupu.

Svima postaje sve jasnije da inicijativa predstavlja više od sna o izgradnji cjevovoda. Peking je već osnovao početni Fond Puta svile od 40 milijardi dolara, uz dodatnih 50 milijardi dolara od Azijske banke za infrastrukturna ulaganja (AIIB) sa sjedištem u Pekingu. Očekuje se da će domaće, ključne, Kineska razvojna Banka i Kineska izvozno-uvozna banka, odigrati u narednim decenijama centralnu ulogu u finansiranju do 1,3 biliona dolara u projekte povezane sa inicijativom.

Prema nekim izvorima, u Kini je prvi, javno, ideju novog Puta svile pomenuo 2009. tadašnji zamjenik direktora Državne poreske uprave Su Šanda. Po njemu, investicije u susjedne zemlje bile bi način za povećanje potražnje za kineskim robama namijenjenim izvozu.

Predsjednik Si je s razrađenom idejom o dva Puta svile, kopnenom i pomorskom, izašao u govorima na univerzitetu u Almati, glavnom gradu Kazahstana u septembru 2013. i mjesec dana kasnije pred poslanicima Narodne skupštine Indonezije u Džakarti. Od tada je u Pekingu usavršavan plan o boljem usklađivanju vrtoglavo rastuće privrede NR Kine (prve ili druge najveće ekonomije na svijetu, zavisno koji se kriterijumi primijene) s napretkom Azije, najmnogoljudijeg kontineta i sadašnjeg dinama međunarodne privrede, najrazvijenije Evrope, te po stanovništvu najmlađe i sirovinama bogate Afrike.

U govoru na otvaranju samita u Perkingu, Si je kazao da je čovječanstvo u eri velikog napretka, značajnih preobražaja i dubokih promjena, ali i suočeno sa mnoštvom izazova. „Globalni rast zahtijeva nove pokretače, razvoj mora da uključuje sve i bude uravnotežen, a jaz između bogatih i siromašnih treba da bude smanjen… Pojas i Put treba da budu izgrađeni u trasu mira, napretka, otvaranja, novina i povezivanja različitih civilizacija”, poručio je Si.

Ruski predsjednik Vladimir Putin pozdravio je kinesku inicijativu Pojasa i Puta (BRI) i pozvao na veće evroazijsko partnerstvo. Istorijsko iskustvo naroda tih prostora važno je za 21. vijek u kome je čovječanstvo suočeno s ,,veoma velikim izazovima,” ocijenio je Putin.

Kineska novinska agencija Sinhua, podsjeća da su predsjednici Si i Putin u Moskvi u maju 2015. potpisali sporazum o povezivanju BRI s Evroazijskom ekonomskom unijom (EEU). EEU sada okuplja Rusiju, Kazahstan, Bjelorusiju, Kirgiziju i Jermeniju.

,,Inicijativa Pojasa i Puta utemeljena je u zajedničkoj viziji globalnog razvoja”, kazao je generalni sekretar UN Gutereš. Uoči samita predsjednik za štampu Bijele kuće Šon Spajser rekao je kako će SAD nastaviti da sarađuju u okviru BRI. ,,Radi se o veoma značajnoj trgovinskoj inicijativi”, ocijenio je on.

Ima mišljenja da po razmjerama ambicija u ljudskoj istoriji nije postojao takav projekat. Peking namjerava da poveže svoje industrijsko središte sa Zapadnom Evropom putem ogromnih kopnenih i pomorskih trgovinskih i transportnih ruta.

Iako skupa i s ekonomskim, diplomatskim, političkim i bezbjednosnim rizicima, inicijativa omogućava Kini da prevaziđe infrastrukturnu preopterećenost kod kuće, snizi troškove transakcija i preusmjeri svoje ogromne devizne rezerve od preko tri biliona dolara, k profitabilnim ulaganjima u inostranstvu.

No, naročito na Zapadu postoje kritičari inicijative. Oni izražavajući zabrinutost zbog širih geopolitičkih ciljeva; zbog ekonomske isplativosti kao i uticaja megainfrastrukturnih projekata na životnu sredinu; velikog oslanjanje na kineske radnike i inženjere prilikom izvođenja radova u inostranstvu; te mogućnosti da bi mnoge siromašnije zemlje, poput Laosa, Venecuele i Šri Lanke, mogle da završe u dužničkoj zamci zbog prekoračenja troškova i prekomjernih pozajmica.

Do sada su zemlje Zapada, kao i Japan, bile na distanci, uglavnom posmatrajući s nelagodom i sumnjičanjem kineske projekte vezane za infrastrukturu. Širom raznih regiona, najveću zabrinutost predstavlja to da bi inicijativa mogla da završi kao projekat „Jedan put, jedan tok”, dodatno učvršćujući poziciju zemlje koja je najveći svjetski izvoznik.

No niko ne može da porekne da Kina može da igra centralnu ulogu u prikupljanju neophodnih 1,7 biliona dolara za razvoj Azije godišnje. Vjerovatno će tokom realizacije projekta biti zastoja i kontroverzi, kako Kina bude preoblikovala globalnu ekonomiju prema svojim potrebama. Put naprijed, međutim, nisu ni paranoja ni mirenje sa sudbinom, već međusobno korisna saradnja, uz jasno izvlačenje pouka iz prethodno počinjenih grešaka, kažu pojedini analitičari iz Azije.

Možda najveći paradoks vremena u kojem živimo jeste činjenica da kako Zapad podliježe naletu ekonomskog nacionalizma. komunistička NR Kina izrasta u novog zaštitnika globalizacije. Ima mišljenja da su uvijek ambicioznoj BRI, dodatni podsticaj dali protekcionistički trgovinski dnevni red i moguća izolacionistička diplomatija novog predsjednika SAD Donalda Trampa. Nekoliko posljednjih mjeseci na BRI se gleda kao na barjaktara globalizacije.

Profesor Šanđun Li s američkog univerziteta Kornel ocijenio je da bi Trampov protekcionizam mogao da pomogne dodatnoj legitimizaciji BRI kao poduhvata koji će unapređivati trgovinu u područjima koja obuhvata. „Kina bi mogla da se razvije kao ekonomski lider i popuni prazninu koja je nastala protekcionizmom SAD na međunarodnom tržištu”, kazao je profesor Li.

Stari Put svile

Stari Put svile koji potiče iz vremena kineske dinastije Han (206. godina prije nove ere – 220 n.e.), bio je mreža pravaca trgovinske i kulturne razmjene Istoka i Zapada, koja se protezala od Japana do zemalja na obalama Mediteranskog mora, povezujući Kinu s Evroazijom. No, rane kopnene rute nisu imale ime sve dok ih u drugoj polovini 19. vijeka, njemački geolog baron Ferdinand fon Rihthofen nije nazvao Die Seidenstrasse (Put svile).

Prva u svijetu

U proces dalje globalizacije Kina može da unese i vlastiti razvojni model. Najmnogoljudija zemlja na svijetu stekla je veliko bogatstvo tokom nekoliko posljednjih decenija vrtoglavog – najdužeg ekonomskog buma u modernoj istoriji i izvukla stotine miliona ljudi iz siromaštva u samo jednoj generaciji. Od 1978, kada je počela unutrašnje reforme, prva je u svijetu u pogledu ekonomskog rasta. Od 1989. do 2015, Kina, te Vijetnam i Laos, koji slijede kineski razvojni model, bili su prva, druga i treća zemlja u svijetu po rastu prosječnog ukupnog domaćeg proizvoda. Između 1993. i 2015. te su zemlje, kao i Kambodža, koja takođe koristi kineski razvojni model, bile na prva četiri mjesta u svijetu po uvećanju per kapita BDP. Pri tome nisu računate zemlje sa stanovništvom manjim od pet miliona ljudi ili one u kojima dominira proizvodnja nafte i zemnog gasa. Od 1989. Vijetnam i Laos su rasli tri puta brže od svjetskog prosjeka. Od 1978. stopa rasta u Kini bila je u prosjeku šest puta veća nega u ostatku svijeta. Uz rast BDP, u pomenute četiri zemlje impresivno je iskorjenjivanje siromaštva. Od 1981. Kina je podigla 728 miliona ljudi iz siromaštva kako ga definiše Svjetska banka. Po istom kriterijumu, Vijetnam je izbavio iz bijede preko 30 miliona žitelja. Za to vrijeme je u ostatku svijeta kojim dominira model razvoja koji zagovara MMF, oko 120 miliona ljudi prešlo iznad granice siromaštva. U tom periodu, 83 odsto u svijetu ukupnog siromaštva eliminisano je u Kini. U svim zemljama koje koriste kineski model razvoja iz bijede je izvedeno 85 odsto od svih siromašnih u svijetu.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo