Povežite se sa nama

DUHANKESA

Otočani na trgu velegrada

Objavljeno prije

na

„Lovac koji sam jede svoju lovinu,
Filozof koji svoje misli čuva za sebe –
Ima li strašnijeg prizora?”

Dok sam već treći put prolazio između visokih stolova oko kojih su stajali ljudi sa čašama kuhanog crvenog vina, uz poneku veliku kriglu piva i obaveznim sendvičima s viršlama i senfom, u trenutku u kom sam izgubio nadu da ću pronaći slobodan stol za sebe,  dva čovjeka oslobodiše stol sa moje desne strane. Učinili su to iznenada, kao po komandi, usred glasnog razgovora. Pokušah ljubazno da im se zahvalim, uz smiješak. Ako izuzmem začuđeni pogled jednog od njih i njegove, sa očiglednom indignacijom podignute obrve, dva gospodina me zaobiđoše sa toliko pažnje sa koliko bi zabišli kakav stub.

Praznično ukrašen, blještavo osvijetljen, trg velegrada bio je preplavljen velikim raznobojnim šatorima, montažnim tendama pod kojima su bile tezge sa najraznovrsnijom robom, provizornim roštiljima i pultovima sa alkoholnim i bezalkoholnim pićima. Oko svih ovih mjesta rojili su se ljudi, hiljade i hiljade ljudi. Probijajući se kroz tu bujicu, zapazio sam nekoliko beskućnika koji su se vrzmali oko tezgi sa hranom i pultova sa pićem.  Neki su direktno tražili sendvič sa viršlom, pljeskavicu, čašu kuhanog vina ili kriglu piva; drugi su samo molećivo gledali u ljude koji su jeli ili pili, kao što umiljat pas skitnica gleda u goste za stolom u bašti kakvog provincijskog restorana. Za sve vrijeme dok sam tražio slobodno mjesto, nisam primijetio da je bilo koja od ove dvije strategije uspješna. I jedni i drugi bili su podjednako ignorisani, iako su, u dva incidenta, toliko zasmetali ljudima zanijetim u svoje jelo, piće i razgovor, da su im se obrecnuli i otjerali ih, prijeteći da će im poslati policiju.

Kada sam, pukom srećom, konačno pronašao ovaj slobodni stol i malo se opustio od iscrpljujućeg guranja kroz neopisivu gužvu, sami od sebe, zazvoniše mi u mislima tri stiha:

„Lovac koji sam jede svoju lovinu,

Filozof koji svoje misli čuva za sebe –

Ima li strašnijeg prizora?”

Posmatrajući tu zatvorenost ljudi u sebe, učinilo mi se da gledam beskrajnu flotu podmornica hermitički zatvorenih, da ne prime u sebe ni kap okeana kroz koji plove dubinama svoje sebičnosti. Pomisao na okean asocirala me je na sasvim drugu vrstu ljudi, domorodaca sa jednog ostrva u Tihom okeanu. Naime, antropologe koji su tamo prvi došli, veoma je iznenadila nevjerovatna nesebičnost i potpuno odsustvo egoizma u psihologiji pripadnika lokalnog plemena. U studijama koje su uslijedile, naveli su veliki broj konkretnih primjera koje su detaljno opisali i analizirali. Šta god bi neko od pripadnika plemena pronašao sam u šumi, prva pomisao mu je bila da ga odnese nekome od saplemenika kome bi to moglo najbolje poslužiti. Ako bi naišao na deblo oboreno od oluje, pogodno za gredu kuće, odmah bi to javio onome kome je takva greda bila najpotrebnija. Sve plodove koje bi sam sabrao, svako bi nedirnute odnijeo u selo, da ih podijeli sa drugima. Ulovljenu divljač, kako sitniju tako i krupniju, nijedan lovac ne bi krišom donio svojoj kući, nego bi je, bez izuzetka,  netaknutu odnio u selo da je podijeli sa drugima.

Sasvim relaksiran, izvadio sam iz džepa zelenu metalnu tabakeru („Clubmaster, Superior Brazil”). Sa uživanjem sam zapalio jedan cigarillos.  Tabakeru, sa desetak preostalih cigarillosa, vratio sam u džep. Udobno nalakćen na glatku plastičnu površinu visokog stola, premišljajući se čime da sebe počastim na ovom hladnom jesenjem danu, ugledah jednog od onih beskućnika. Žudno je posmatrao dim moje cigare, kao da ga očima udiše. Trenutak zatim, odvaži se i tihim ali jasnim glasom mi se obrati:

„Gospon, imate li jednu cigaru za mene!?” Po akcentu sam osjetio da nije iz ovog grada pa ga upitah.

„Odakle si, prijatelju?”

„Otočanin, gospon. Ja sam Vam Otočanin.”

Izvadih tabakeru iz džepa i dadoh mu je. Oči mu radosno sinuše, zahvali se i žurno se udalji. Odmah zatim ugledah kako sav srećan vadi tabakeru i preostale cigare dijeli sa dva jednako loše odjevena druga. „Evo još dva Otočanina u  velegradu”, pomislih.

Do danas me peče saznanje da bih ga sasvim sigurno i ja odbio, samo da se nisam sjetio onih pacifičkih otočana.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

O “evropskom kršćanstvu“ i “neevropskom islamu“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istorijski, sve države u Evropi mogu se podijeliti na hrišćanske i islamske,   nikako ne na države sa evropskim i države sa islamskim (neevropskim) uređenjem! Samo ako se oslobodi iluzije da je “monokulturni, ekskluzivno hršićanski kontinent“, i prihvati istinu da je njen duhovni identitet inkluzivno judeo-hrišćansko-islamski, Evropa će obnoviti svoje najplemenitije ideale

 

U najavi knjige (Dževada Suško, Faith and Loyalty; About the book, Google ), piše: “Krajem 19-og vijeka, Bosna i Hercegovina, mala ali strateški značajna (sa pretežno muslimanskim stanovništvom)…do tada dio Osmanlijske Imperije, potpala je pod Austro-Ugarsku vlast 1878. godine. Posljedice ove promjene na Bošnjački narod, koji se odjednom našao pod upravom evropske umjesto stoljećima duge islamske vlasti (The impact of this on the Bosniak people suddenly finding themselves under the authority of European rather than centuries old Islamic rule), te način na koji su rješavali ovaj prijelaz u kontekstu vjere i lojalnosti je tema ovog djela.“

Smjesta mi sinu: Opet bi da Islam i muslimane  izbace iz Evrope!

  1. Metodološki, klasifikacija je neodrživa. Geografski, teritorijalni kriterijum (“Evropskom vlašću“), nespojiv je sa religijski definisanim kriterijumom (“Islamskm vlašću”), jer implicira da je kršćanstvo evropska a islam neevropska (azijska) religija, odnosno da je vlast u kršćanskim državama navodno po definiciji evropska, dok je islamska vlast, takođe po definiciji, neevropska (azijska);
  2. Zapravo, riječ je o promjeni jednog religijski definisanog modela, drugim religijskim modelom, konkretno – islamskog sa kršćanskim; a ne promjeni evropskog i neevropskog sistema vladavine;
  3. Ovom klasifikacijom promovisana je u “činjenicu“ kobna zabluda da je kršćanstvo evropska religija, za razliku od islama koji to, navodno – nije! Međutim, nepobitan historijski fakt je da su i judejstvo i kršćanstvo i islam izvorno neevropske religije, nastale u Aziji, na Bliskom Istoku;
  4. Tako je još jednom nametnut ideološki konstrukt da je kršćanstvo domicilna evropska religija, dok je islam nekakv uljez kome u Evropi nije mjesto (??),  ne koji sam ukazao još 2011. godine u knjizi Islamski identitet Evrope, prevedenoj na više jezika, uključujući i engleski i njemački, odnosno arapski), pa je nedavno imala i svoje deseto izdanje!
  5. Ova podvala političkih centara antiislamskog ekstremizma, ignoriše ključnu činjenicu da su i judejstvo, i kršćanstvo i islam izvorno neevropske religije, što znači da je pozivanje bilo koje od njih na status navodno “evropske religije“, bez osnove. Isto tako, ignoriše se i činjenica da je Islam na tlu Evrope prisutan već 14 stoljeća (od 711. godine), i da je od samog početka svoje prisustvo uspostavio kroz tada najrazvijeniju državu sa svim svojim političkim, vojnim, kulturnim i ekonomskim institucijama, za razliku od kršćanstva koje je (iako par stoljeća ranije), u Evropu pristiglo sa  robovima, bjeguncima i emigrantima  sa Bliskog Istoka. Takođe je potpuno pogrešna slika da je Islam stigao u već potpuno “kršćansku Evropu“. U periodu od osmog vijeka do početka jedanaestog vijeka, dakle, punih 300 godina, Evropa je većim dijelom bila pod vlašću islamskih nego kršćanskih država. Naime, kroz cijeli ovaj period, daleko najveći dio Evrope – teritorija koju danas zauzimaju Danska, Norveška, Švedska, Finska, Njemačka, Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Bjelorusija, Rusija, Ukrajina i najveći dio Balkanskog poluostrva, još nije primio kršćanstvo.  Prihvatanje kršćanstva, na ovom ogromnom području, uzelo je maha tek početkom 11. vijeka. U međuvremenu, Islam je zauzimao praktično cijeli bazen Sredozemlja, Španiju, Portugaliju, Južnu Francusku, prostirući se u jednom periodu do južne Švajcarske. Kada je, nakon gotovo 800 godina, često dominatnog i kroz cijeli period aktivnog kulturnog, ekonomskog, vojnog  i administrativnog prisustva, evropska islamska država  El Endelus konačno prestala postojati (1492. godine), na Jugoistoku Evrope već je uveliko najmoćnija i najrazvijenija evropska država – Osmanli Devlet – takođe bila islamska a veliki procenat njenih građana, stanovnika ovog dijela Evrope, bili su i do danas ostali – Evropljani muslimani.

Historijski, sve države u Evropi mogu se podijeliti na kršćanske i islamske,   nikako ne na države sa evropskim i države sa islamskim (neevropskim) uređenjem! Samo ako se oslobodi iluzije da je “monokulturni, ekskluzivno kršćanski kontinent“, i od srca prihvati istinu da je  multikulturni kontinent,  a da je njen duhovni identitet inkluzivno judeo-kršćansko-islamski, Evropa će pobijediti svoju najtežu bolest i obnoviti svoje najplemenitije ideale.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Aporije anti-semitizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uz  sve  užase kontinuiranog genocida u Gazi,  kao da niko nije primijetio da se taj genocid vrši nad Semitima! Palestinci su semitski narod. Isto kao i Jevreji

 

 

U vojnoj kampanji koja traje već 14 mjeseci i koju najviše međunarodne pravne institucije definišu kao genocid, armija Izraela je do sada ubila preko 54.000 Palestinaca, od toga oko 42.000 žena i djece, ranila preko 120.000 Palestinaca, od kojih više od 70 posto žena i djece, blokirala i uvela stroge restrikciie na dostavu hrane, humanitarne pomoći i lijekova, čime je izazvala glad i epidemije zaraznih bolesti, uništila je sve Univerzitete, porušila je i teško oštetila 70 posto stambenih zgrada, porušila i teško oštetila 85 posto škola, protjerala 90 posto  civilne populacije sa njihovih ognjišta,  i uništila ili teško oštetila sve bolnice u Gazi.

Uz  sve navedene užase ovog kontinuiranog genocida, kao da niko nije primijetio da se taj genocid vrši nad Semitima! Naime, činjenica je da su Palestinci semitski narod. Isto kao i Jevreji. Prenerazio sam se pred  pitanjem šta rade sve države članice OUN, koje su usvojile desetine dokumenata o najoštrijoj osudi i aktivnoj borbi protiv svih formi antisemitizma? Posebno dramatično pitanje je šta čeka Međunarodna zajednica, zašto nije od prvog dana prekinula ovu najbrutalniju demonstraciju antisemitizma, koja se svakodnevno nesmetano vrši pred očima cijelog svijeta!? Kažem, Međunarodna zajednica, iako ona obuhvata svega oko 800 miliona stanovnika, pa je iz perspektive demokratije nejasno da li ona ogromna većina od 7.5 milijardi stanovnika zajedničke nam planete, spadaju ovdje, ili nisu  ni “međunarodna“ činjenica, ni neka “zajednica“!? Ipak, apostrofiram važnost  manjine sadržane u pojmu “međunarodna zajednica“,  zato što ova sintagma obuhvata države koje posjeduju institucionalno neograničen politički autoritet i vojnu moć. Da hoće, mogli bi za 24 sata zaustaviti ovaj genocidni  pir nad Semitima!

Mora biti da postoji neko formalno objašnjenje, neki dokument koji dopušta ovaj eklatantni antisemitizam!  Da nije tako, svi ti legalisti koji ćute bez obzira kome i kakva se nepravda čini sve dok je pokrivena nekim zakonskim propisom, već odavno bi alarmirali da je u Gazi, od nedavno i u Libanu, na djelu otvoreni antisemitizam. A možda politički vrh država koje vladaju sa OUN,  ne poštuje antropološke činjenice i u semitske narode ne ubraja ni jedan od mnogobrojnih naroda Bliskog i Srednjeg Istoka, pa ni Palestince,  nego samo Jevreje!?  U tom slučaju, iz legalističke perspektive, sve bi bilo u redu, jer bi to značilo da Jevreji, kao jedini semitski narod, mogu biti samo žrtve a ne i protagonisti antisemitizma.

Ko traži taj i nađe! – ne mogu odoliti a da ne kažem, još jedna notorna demagoška zabluda – ali u ovom slučaju ono što sam tražio, našao sam. Kao nesumnjivo najuticajniji faktor svjetske politike, SAD su usvojile najnoviju Deklaraciju,  jednoglasno prihvaćenu u Bukureštu, 26 maja, 2016, koja glasi:

“Kao član IHRA, SAD koriste ovu radnu definiciju i ohrabruju druge vlade i  međunarodne institucije da je takođe koriste.

Usvajamo slijedeću pravno neobavezujuću radnu definiciju antisemitizma u u kojoj se, između ostalog, kaže:

Retoričke i fizičke manifestacije antisemitizma su usmjerene protiv pojedinaca Jevreja i Ne-Jevreja (Italik F.M.) i/ili njihovu imovinu, protiv Jevrejske zajednice i religijskih objekata.“

Sjetio sam se Zenonovih aporija. Onu o brzonogom Ahilu koji ne može stići kornjaču, vjerovatno svi znate?! Elegantna, uvjerljiva, logički besprijekorna. I onda, 2.500 godina kasnije ovo kvazi pravničko rogobatno petljanje, vrdanje, nedoslijednost! Definicija za koju se najprije naglašava da je radna, ali se prećutkuje da je pravno neobavezujuća; koja eksplicite naglašava da se antisemitizam odnosi na Semite Jevreje i na Semite Ne-Jevreje pojedince, kao i na njihovu imovinu, ali onda izostavi Semite Ne-Jevreje i u antisemitizam uključi samo napade na jevrejsku zajednicu i njihove jevrejske objekte – ipak se, uz sva ta laviranja, pretvara u grotesknu sramotu pravne struke.  Glavna aporija ove Deklaracije i svakog antisemitizma, proizilazi iz prećutane kategorije vjerske pripadnosti Semita. Svejedno da li armija Izraela na okupiranoj teritoriji Palestine ubija Palestince Semite masovno ili pojedinačno, za Međunarodnu zajednicu, ako su ubijeni Semiti muslimani, to nije akt antisemitizma!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Ljepote, više ljepote

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravi cilj svakog znanja je – ljubav!  Ljubi, pa ćeš ugedati svijet u svoj njegovoj ljepoti! Kažu: Ljubav je slijepa!    Upravo obrnuto je istina. Dok voli, čovjek vidi ljepotu. Kad ne voli, čovjek oslijepi za ljepotu

 

 

Jesi li zaista toliko poružnio, svijete!? Ili se to samo meni ružnim činiš?Ako je, kako neki kažu, ljepota  u oku posmatrača, onda bi bilo pravo reći i da je ružnoća u oku posmatrača. Ali ovo su moje oči, iste one oči kojima sam nekada ovaj isti svijet gledao i ljepote njegove nisam se mogao dovoljno nagledati! Gdje god bih se zatekao, u šta god da sam se zagledao – ljepota je ljepotu dozivala!  Već poodavno,  nigdje  ni traga od ljepote. Učini li  se nešto u prvi mah, ako ne lijepim, a ono barem ne odurno ružnim, brzo se preokrene u rugobnu i turobnu stvarnost.

Kad li se to desi? I kako mi neprimijetno promače tolika promjena!? A živjeti u svijetu ljepote i živjeti u svijetu bez ljepote, isto je što i biti srećan i biti nesrećan! Jer i ljepota zna nestati u trenu, kao što netragom nestane sreća, kada čovjeka zadesi nesreća. Iznebuha. Bez prelaza,  Nepovratno. Čovjek vozi auto, sluša muziku, pjevuši. Sekundu kasnije, leži u slupanom autu. U toj kobnoj sekundi svijet nesreće zamijeni svijet sreće. Ipak, ovdje ne govorimo o neizbježnim promjenama. Drugo je to. To je ono što zovemo život. Ili historija.

A ljepota nema historiju! Ne počinje iz nekog zametka, ne nastaje tako što se nešto ružno postepeno pretvara u nešto lijepo. Ljepota smjesta sijevne, plane, kao kada iziđe sunce u ljetnje praskozorje. Pojam ljepote ima svoju historiju u estetici, ali ne i sama ljepota. Ako i nastaje, ljepota nastaje kroz metamorfozu.  Umjesto gusjenice, iz čaure izleti leptir raskošnih boja! Kada je Umberto Eko 2004. godine objavio knjigu Historija ljepote, on je klasičnim marketinškim trikom doveo u zabludu njene kupce. Obećao im je historiju ljepote a dobili su raspravu o historiji pojma ljepote. Ko god je tu knjigu pročitao, makar je i najbolje razumio, nije mu pomogla da nađe ljepotu. Poznavanje anatomije ne pomaže varenju, poznavanje estetike ne čini svijet lijepim.

Ono nam dajte, što svijet čini lijepim! Ovdje smo zbog ljepote! Jesmo li došli na pravo mjesto? Ima li ljepote ovdje, u ovom svijetu? I ima i nema. I lijep je ovaj svijet i  nije lijep. Kažu: Ljepota je u oku posmatrača. Blizu istine, ali ne sasvim. Jeste u oku, ali tamo je stigla iz duha! Uz ostala čula postoji i čulo za ljepotu. Štapići i čepčići u oku određuju hoćemo li ovaj svijet vidjeti u bojama ili samo u sivim tonovima. Ljubav u srcu čini ljepotu svijeta vidjivom. Tačan odgovor na pitanje da li je svijet u bojama ili je u sivim tonovima glasi: oboje! Za daltonistu, svijet nema boja. I u toj talasnoj dužini u kojoj daltonista vidi svijet, on ga vidi realno, tačno onakav kakav jeste u dijapazonu i ektromagnetskih frekvencija u kojima nema boja. Dakle, svijet objektivno istovremeno i jeste u boji i jeste samo u sivim tonovima.  I isto tako objektivno, svijet istovremeno i jeste lijep i nije lijep.

O stepenima kroz koje nam se ljepota pojavljuje i otkriva, najbolje govori knjiga Šest Eneada  mudrog Plotina, koju je njegov učenik Porfirij priredio! Veliko je znanje sabrano u ovoj knjizi. Ali svako znanje mora imati svoj cilj. Znanje bez cilja je kao magarac natovaren mudrim knjigama.

Pravi cilj svakog znanja je – ljubav!  Ljubi pa čini šta hoćeš! Ljubi, pa ćeš ugedati svijet u svoj njegovoj ljepoti! Kažu: Ljubav je slijepa! Kad im ljubav prođe, čudom se čude: Gdje su mi bile oči?   Ne znaju da ljubav  nikada nije slijepa. Upravo obrnuto je istina. Dok voli, čovjek vidi ljepotu. Kad ne voli, čovjek oslijepi za ljepotu. I vidi samo ono ružno u svijetu.  Ovdje smo zbog ljepote! Svijet  nije poružnio. Ljubav je presahla.  Oboren s konja u sred bitke, Ričard III je viknuo:

“Konja! Kraljevstvo za konja!“

U žaru naše bitke, neka zagrmi naš poklič:

“Ljubav, kraljevstvo za ljubav!“

Da opet vidimo tvoju ljepotu,  svijete!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo