Imala je rukometna Crna Gora decenijama nevjerovatne igračice, zvijezde planetarnog kalibra – sestre Mugoša, Lješković, Suzanu Ganić, Božović, Paplacko, Savić, Miličković, Maju Bulatović, Jerominok, Kolaković – imala i možda bolje timove od ovoga potonjega, imala poznatije i priznatije trenere, ali nikom od njih nije uspjelo ono što je pošlo za rukom Bojani Popović i drugaricama, i njihovom treneru Draganu Adžiću. Stavljen je pravi melem na sedam rana nastalih od poraza u polufinalima, od serijala neuspjeha započetog 1996. godine protiv Viborga, nakon čega su uslijedili Mar El Osito L’Eliana, Krim Electe, Hypo Niederösterreich, pa opet Krim Neutro Roberts, mađarska ekipa Herz – FTC, do posljednjeg u nizu – Larvika. Ovoga puta najveća prepreka bio je Gyor (Đer), ekipa koja je u dva meča pokazala da nije slabija od našeg šampiona, čak je u nekim segmentima bila i bolja, međutim, konačan ishod je taj koji se broji, pa makar na drugoj strani bio i rukometni ženski „dream team”, kakav su Mađarice pojačane „legijom stranaca”. Tri decenije se čekalo na ovaj događaj, ali se isplatilo – veliki „ušati” pehar narednih godinu dana krasiće tribine podgoričkog kluba.
Podvig je ostvaren kroz dvije utakmice finala, uz, ispostaviće se ključnu činjenicu, revanš na našem terenu, u grotlu prepune Morače. Prva utakmica nije prošla kako treba, gubili smo i pet razlike, i samo su fenomenalna golmanka Clara Woltering, zasigurno najveći oslonac ekipe i kad je išlo i kad nije, te maestralna Bojana Popović, ostavile naš tim „u životu”. Dva razlike minusa bio je varljivi rezultat, i lako i teško dostižan, i za opuštanje i za strah, u isto vrijeme.
Podgoričko finale bilo je „za šaku bensedina”. Odavno tako napeta utakmica nije viđena na ovim prostorima, ako je ikada i viđena. Mnogi od gledalaca nijesu od nervoze ni mogli dočekati kraj pored TV aparata, već su šetali po kući, izlazili i „luftirali se”, gasili televizore i opet palili, kako su sami svjedočili na Facebooku.
Bila je to rovovska borba, naše su od početka vodile, i imale dovoljnu razliku, nekad i do četiri gola prednosti, ali je uporni mađarski tim, uz par neshvatljivih grešaka igračica Budućnosti i indolentnosti u trenucima kad se moglo prelomiti, uspijevao da našim curama „diše za vrat”. Situacija je postala kritična u posljednjih pet minuta utakmice, jer je eventualni iskorišteni napad Gyora donosio izjednačenje i gotovo sigurno raspršenje snova o tituli šampiona.
Igračice Budućnosti izdržale su tu igru živaca. Kolektivnom igrom, uz par bljeskova baš kad je trebalo Đokićeve (dala jedan jedini gol na utakmici, ali najvažniji koji je stavio tačku na dramu), Bulatovićeve i Popovićeve, ostvarile su zacrtano. Budućnost je na kraju slavila sa 27:25 i zahvaljujući većem broju postignutih golova u gostima (u Mađarskoj je izgubila 29:27) omogućila Dragani Cvijić da, prema internom dogovoru između nje i kapitenke Bojane Popović, podigne trofej namijenjen timu sa krova Evrope.
Nema potrebe bilo koju od igračica izdvajati ali se treba osvrnuti na način stvaranja ove generacije Rukometnog kluba Budućnost, jer je to mustra kojoj treba pribjegavati kad se stvara tim za velika djela. Uprava tima, na čelu s toliko osporavanim i kritikovanim, često i s razlogom, Predragom Boškovićem, povukla je pravi potez vraćanjem Bojane Popović prije dvije godine, a potom i povratkom iskusne Maje Savić iz Danske, uz dovođenje pravih pojačanja, što je omogućilo da na svaku poziciju u timu konkurišu bar dvije odlične igračice, čime je znatno proširen manevarski prostor treneru Adžiću.
Ostaje činjenica da je Budućnost osvojila najviše što se moglo osvojiti, ali se postavlja i pitanje šta i kako dalje. Bojana Popović i Maja Savić završiće sjajne karijere nakon Olimpijskih igara u Londonu, ugovori neće biti produženi s Anom Đokić, Barjaktarović i Jovetić, a neizvjesna je sudbina još tri rukometašice – Ane Radović, Anđele Bulatović i Adrijane Cakalije. Uz to, i Bošković najvjerovatnije odlazi s mjesta predsjednika Budućnosti, pa se postavlja i pitanje da li će prije odlaska dovršiti rekonstrukciju tima.
Najavljen je dolazak prve crnopute igračice u Podgoricu, Claudine Mendy, kao zamjena za Popovićevu, a uz nju sigurne su i dvije Hrvatice – pivot Katarina Ježić (19 godina) i čuvarka mreže Katarina Bralo (23), kao i srpski lijevi bek Jelena Trifunović (20). Da li će smjena generacija proći kako treba, i da li će Budućnost kvalitetom i nadalje biti konkurentna mnogo bogatijim gigantima iz Evrope, pokazaće se već tokom ove godine.
Jedno je sigurno, podgoričke rukometašice ovim su peharom dosegle maksimum. Niz od 48 trofeja, započet još u maju 1984. godine osvajanjem Kupa Jugoslavije, dovršen je najsjajnijim od svih odličja.
Željko MILOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice