Svakog jutra oko devet sati kombi lokalne tivatske pekare žiteljima Ostrva cvijeća dovozi hljeb. Ispred nekadašnje recepcije tada se okupljaju mahom stariji mještani, koji do grada udaljenog oko tri kilometra rijetko odlaze, uglavnom po ljekove ili neophodne namirnice. Kako bi došli do prve prodavnice, moraju čekati autobus koji ovdje dolazi tri puta dnevno, ili nekoga od komšija da naiđe autom. Taksi je skup, a penzije male.
Podrazumijeva se da, u maniru dobrih susjeda, uvijek neko stane kolima i one koji čekaju prevoz odveze do grada.
Ostrvo cvijeća, nekada poznato vojno odmaralište, od 1991. godine postalo je utočište izbjeglicama iz ratom zahvaćenih krajeva bivše Jugoslavije, najviše iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Svoj dom ovdje je našlo tridesetak porodica penzionisanih i bivših vojnih lica, kao i radnika nekadašnjih vojnih ustanova.
Smješteni u oko sto bungalova i apartmana, godinama čekaju da se riješi njihovo stambeno pitanje.
,,Skoro trideset godina živim ovdje”, priča sedamdesetogodišnji mještanin. ,,Da sam znao da ću ovoliko ostati, možda bih od ove straćare i napravio mjesto za malo pristojniji život”.
Ranije je uvijek razmišljao o tome kako se ne isplati previše ulagati u sređivanje bungalova jer nije njegov, otjeraće ga sa porodicom kad-tad, a sve ono što je uložio biće srušeno. Sada su, kaže, supruga i on previše stari i davno odviknuti od bilo kakvog luksuza. Sin i ćerka su već odrasli, svoji ljudi. ,,Oni sada oboje žive u Beogradu”, dodaje. ,,Dođu sa svojom djecom ljeti kad dobiju odmor”.
Na Ostrvu ima i onih koji su stambeno obezbijeđeni, ali su zadržali ključeve bungalova i tokom ljetnje sezone izdaju ih turistima.
Ovo nekad ekskluzivno turističko mjesto i dalje je zadržalo ljepotu svojih plaža koje su privlačne mnogim posjetiocima.
Na limenoj kućici na samom ulazu, iz koje je nekada upravljano rampom, stoji naljepnica koja podsjeća da je ovdje ’74. Televizija Titograd snimala dokumentarac Vladimir Visocki.
Zapušteni golf teren, dječije igralište i recepcija samo su neka od zdanja koja naslućuju izblijedjeli šarm jugoslovenskog luksuza.
Veliki, sada u potpunosti ruiniran restoran i dalje pruža divan pogled na predjele koji okružuju Ostrvo cvijeća.
,,Pjevao je tu i Toma Zdravković, a generali dovodili ljubavnice na večere”, tvrdi jedna gospođa koja nije željela da joj se pominje ime. Ona je, kaže, sedamdesetih u ovom restoranu radila sezonski, još dok je bila studentkinja. ,,Ni u snu nisam zamišljala da ću jednog dana živjeti ovdje, al’ eto, nikad ne znaš šta te čeka”.
Na velikom betonskom terenu loptu šutiraju i generacije koje su na Ostrvu odrasle i njihova djeca. Oni taj teren održavaju popravljajući koševe, a već godinama zajedno skupljaju novac kako bi zajedničke dotrajale košarkaške i fudbalske lopte zamijenili novim.
I skoro svakodnevno, izuzev kišnih dana, igra na ovom terenu predstavlja puls jednog naizgled umrtvljenog naselja.
Ostrvo cvijeća, dugačko 300 i široko 200 metara, sa kopnom, od kojeg se odvaja prirodnim kanalom, povezano je mostom dugim 12 metara.
Poznato je i pod imenom Miholjska Prevlaka, kako se nazivalo sve do šezdesetih, kada su ga građevinari 7. jula’ iz Beograda pretvorili u turističko naselje. Do ’77. godine bilo je u vlasništvu Poljoprivrednog kombinata Beograd, a zatim je prodato vojsci.
Vrijeme u kojem je ovo ostrvo pripadalo vojsci u drugi plan je stavilo ono što Prevlaku čini vrijednim kulturnim nasljeđem.
Sudeći po arheološkim pronalascima, čije porijeklo potiče još iz rimskog perioda, sa pravom se može istaći istorijski značaj ovog parčeta tla koje je svojevremeno važilo za jedno od najljepših jadranskih ostrva.
Ovdje su za vrijeme arheoloških iskopavanja 1956. i 1965. godine pronađeni, između ostalog, temelji i fragmenti kamenih ukrasa za koje se pretpostavlja da su bili dio crkve iz petog vijeka.
Od Opštine Tivat, Ostrvo cvijeća nije imalo važnijih ulaganja, iako pred svake lokalne izbore rješenje problema ovog naselja redovno ulazi u spektar obećanja svih onih koji pretenduju na mjesto gradonačelnika.
Doduše, prije nekoliko mjeseci, Opština je asfaltirala dio puta do crkve, na iznenađenje mještana koji su navikli da žive u mjestu zaboravljenom od naroda. Od Boga, reklo bi se, Ostrvo ipak nije zaboravljeno.
Mitropolija crnogorsko-primorska, povrativši vlasništvo nad dijelom zemljišta, posljednjih godina obnovila je i uredila objekte koji se tu nalaze, sa nastojanjem da istakne značaj koji oni imaju za vjernike i posjetioce.
Ovdje se nalaze ostaci manastira Svetog Arhangela Mihaila, koji je Sveti Sava 1219. godine ustanovio kao sjedište Zetske episkopije. Arheolozi su otkrili i temelje crkvi koje je obuhvatao manastirski kompleks, a koje su srušene do sredine 15. vijeka. Na temeljima crkve Svetog Nikole 1833. godine izgrađena je crkva Svete Trojice, zadužbina kontese Ekaterine Vlastelinović.
Ona je postala dio hodočašća velikog broja pravoslavnih vjernika iz svih djelova svijeta, a predavanja koja se često organizuju na tribini ispred crkve zanimljiva su i posjetiocima i mještanima.
,,Uvijek je lijepo otići i slušati ljude koji, govoreći o porodici, životu i smislu učvršćuju vjeru i olakšavaju muke sa kojima se svi susrećemo”, kaže starica, koja ne propušta skupove na kojima, osim duhovnika, govore i psiholozi, ljekari, umjetnici… Ova predavanja joj, kako kaže, liječe samoću u kojoj već godinama živi.
Iz Bosne je izbjegla devedesetih sa majkom poslije čije smrti je ostala sama bez bližih srodnika na ovom kontinentu.
,,Brat me je molio da dođem kod njega u Ameriku, ali ne mogu ja sad nikud, stara sam da bih se selila, pogotovo tako daleko”, kaže ona. ,,A i lijepo mi je ovdje, navikla sam. Mirno je, ničeg mi ne fali. U Americi mi perunike ne bi ovako lijepo procvjetale”, dodaje kroz smijeh.
Pored njenog vrta, brojna su dvorišta u kojima, s proljeća, pažljivo njegovano cvijeće ponovo daje smisao imenu ovog ostrva.
Ni poljsko cvijeće ne posustaje u prkosu vremenu i zapuštenosti, a olijanderi, kojih ima svuda, polako se pripremaju da svojim cvjetovima obuku Ostrvo u ljetnje ruho.
Jedino stogodišnje palme, koje surlaš nije zaobišao, polako odumiru ostavljajući svoja trupla kao svjedoke nekadašnje ljepote ovog zaboravljenog primorskog raja.
Miljana DAŠIĆ