Ulcinj je na početku Kandijskog rata, oko 1650. g. postao značajna pijaca hrišćanskih robova. Tu je uglavnom bilo mjesto njihovog otkupa, jer su u Ulcinj dovođeni robovi koje su zarobljavali ulcinjski gusari na obalama Italije i Dalmacije, a, radi lakšeg otkupa, i iz drugih mjesta Osmanske imperije. Trgovinu robljem Ulcinjani su preuzeli od Herceg Novog, gdje su sužnji dovođeni na otkup tokom cijelog 16. vijeka.
Zarobljavanje ljudi bio je posao koji se dobro isplatio i niko mu nije osporavao legalnost. Ljudi su najdragocjenija i najskupocjenija roba na Sredozemlju sve do početka 19. vijeka. Da bi se naoružale galije svih flota koje su se borile na Mediteranu trebalo je prije svega riješiti problem ljudstva. Gdje bi se moglo naći toliko ljudi potrebnih za veslanje da nije bilo robova, ratnih zarobljenika i osuđenika oslobođenih tamnice da bi bili privezani za vesla?
Ulcinjani su roblje držali kao zarobljenike i nijesu se njima koristili kao radnom snagom, već da bi dobili otkup od srodnika, prijatelja ili zemljaka uhvaćenih ljudi. Za to im je bilo potrebno da omoguće robovima da se jave svojim kućama ili rođacima, kako bi porodica ili opština saznali da se njen član nalazi u ropstvu u Ulcinju kako bi došli da ga otkupe na čuvenom Trgu robova, u Starom gradu. Često je to bilo na neutralnom terenu, uglavnom u Dubrovniku.
Od sredine 18. v. mijenjaju se i ukusi, pa dvorjani sve više traže robove iz Afrike. Ulcinjanin Ali Baša doveo je 1770. iz Egipta dvije robinje, a jedna grupa koja se vratila 1775. g. iz sjeverne Afrike je sa sobom dovela 13 crnih robova i robinja. Svoje robove Ulcinjani su kasnije uglavnom kupovali u Tripoliju, u koji je roblje stizalo iz Sudana i Čada. Oni bi potom bili preprodavani u drugim lukama na Sredozemnom moru ili bi bili dovođeni u Ulcinj, gdje bi nakon izvjesnog vremena postajali slobodni građani i bavili se zemljoradnjom i pomorstvom.
Kada su postali slobodni, bili su kao i svi građani. Govorili su albanski, oblačili se „ala turca”. Nosili su fesove i široke pantalone, kao i ostali Ulcinjani u tom periodu. Prezivali su se po kapetanima koji su ih tu doveli ili kod kojih su radili, ili su jednostavno imali prezime Arap, što na albanskom znači crnac.
Živjeli su veselo i bezbrižno, srodili se sa tom zajednicom, pa čak ni onda kada su ih pozivali suvereni, nijesu htjeli napustiti svoj mirni Ulcinj. Kako navodi češki naučnik Jozef Jan Svatek, koji je u tom gradu boravio početkom 20. vijeka, knjaz Nikola I je ponudio jednom ulcinjskom crncu, a oni su bili izrazito visoki i snažni, da ga vodi na Cetinje i da bude u njegovoj službi. „Odbio je. Znao je da će biti predmet ismijavanja dokonih Crnogoraca”, piše Svatek.
Jer, u Ulcinju su crnci živjeli kao i svi ostali građani, u samom centru grada. Ulcinjani, pomorci i trgovci, nijesu mogli biti rasisti, a i vjera, čiji je poslanik Muhamed, i sam bio Arapin, činila je svoje. Neki su se njima i ženili. Zabilježeno je da se Crnkinja Zahra, porijeklom iz Sudana, udala za Ulcinjanina, majora u osmanskoj vojsci, hadži Halila Ficija.
Iskustvo je naučilo mještane tog grada da se na ovom prostoru može opstati samo ako se očuva jedinstvo, jednakost i solidarnost svih građana. Ko god oni bili, koje god da su rase, vjere ili boje kože, odakle god da su došli. Vrhovni parametar je bio korisnost zajednici.
U tom kontekstu je lakše razumjeti što su, na primjer, crnci Ali Arapi i Daut Kalija bili pomorski kapetani i imali svoje brodove. Kalija je bio vlasnik jednog od najvećih ulcinjskih brodova i vrlo lijepe kuće sa izrezbarenim plafonom, koji je predstavljao pravu umjetničku rijetkost.
Nakon što je Crna Gora preuzela Ulcinj 1880. g., neki ulcinjski Arapi su se iselili u Albaniju. Brodovlasnik Bet Đuli je sa sobom poveo osam svojih Arapa, a hadži Mehmet Beci petoro njih. U Ulcinju je ostalo tek šeztdesetak crnaca.
Kroz čitavi 20. vijek, koji je obilježio najpoznatiji ulcinjski crnac, Rizo Šurla, njihov je broj konstantno opadao. Sada je samo jedna osoba, Rizova sestra, ostala njihov direktni potomak, po obje linije, od znamenitih ulcinjskih crnaca. Njihova djeca već su miješane krvi, i uglavnom ne žive u Ulcinju. Tom gradu ostaće samo istorija i sjećanje. I velika praznina.
Crni povjerenik bilih
Legendarni Rizo Šurla je umro 2003. godine. Tokom osam decenija svog bogatog života bio je u Ulcinju fotograf, ribar i boem, u Zagrebu bokser i konobar, borac na Sremskom frontu. „Bio je markantan, neobično lijep, nalik na čuvenog Muhameda Alija, plijenio je šarmom i pozitivnom energijom”, kaže ulcinjski hroničar Ismet Karamanaga, dok njegov sugrađanin Džaudet Abazović dodaje: ,,Rizo je zaista bio simbol Ulcinja i ulcinjskih Crnaca. A oni su bili vedri, druželjubivi, solidarni. Imali su sasvim drugačije shvatanje zajednice i društva nego što je to danas postalo pravilo: usko, sebično, jadno. To ste najbolje vidjeli u ribolovu na Bojani, đe ste Riza mogli uvijek da sretnete, ako nije bio u svojoj fotografskoj radnji na Maloj plaži”. Uspomena na njega čuva se i u splitskom Hajduku, čiji je bio povjerenik za Ulcinj. Treba li kazati da je upravo zaslugom i ugledom ,,crnog povjerenika bilih” taj fudbalski klub imao više članova i simpatizera u Ulcinju od veoma popularnih beogradskih timova Crvene zvezde i Partizana.
Mustafa CANKA