Osobe sa invalidetom i dalje u većini sjevernih opština ne mogu da koriste, bez velike muke, ni jedan vid javnog prevoza. Uprkos solidnoj zakonskoj regulative, u praksi se malo vodi računa o tome da se obezbijedi poštovanje jednog od osnovnih ljudskih prava
Ako se izuzme Željeznička stanica u Bijelom Polju, većina objekata, kada je riječ o javnom prevozu na sjeveru Crne Gore, potpuno su neprilagođeni osobama sa invaliditetom (OSI). Takođe, sredstva javnog prevoza OSI ne mogu koristiti bez pomoći.
To je pokazalo i višemjesečno istraživanje koje je sprovela NVO Sjeverna zemlja u Beranama, Kolašinu, Rožajama, Bijelom Polju i Pljevljima. Kako za Monitor kaže koordinator projekta Pristupačnost = ravnopravnost Željko Obradović “pravo na slobodno kretanje predstavlja jedno od temeljnih ljudskih prava, ali za veliki broj slobovidih ili osoba sa teškoćama pri kretanju, jedno je od najteže ostvarivih prava”. To je, objašnjava, naročito primjetno kad je riječ o javnom prevozu.
“Terensko istraživanje trajalo je tri mjeseca i sprovedeno je u šest opština. Nažalost, pokazalo je da su saobraćajni infrastrukturni objekti u najvećoj mjeri nepristupačna za OSI, te da su sredstva javnog prevoza potpuno neprilagođena OSI. Istraživanje je obuhvatalo i dubinske intervuje sa OSI koji su saopštili da jako rijetko koriste sredstva javnog prevoza i to uz pratnju članova porodice”, kaže Obradović najavljujući skoro objavljivanje rezultata istraživanja.
Zbrinjavajuću neprilagođenost objekata kao i drugih javnih dobara za OSI konstatovala je nedavno i zamjenica zaštitnika ljudskih prava i sloboda Nerma Dobardžić. Jedan od cljeva Nacionalne strategije razvoja do 2030. godine je da se osigura pristup OSI njihovom životnom okruženju, sredstvima javnog prevoza, institucijama, uslugama, sistemima komunikacije i informacijama… To bi, piše u dokumentu, trebalo da se realizuje kroz plansko i osmišljeno uklanjanje barijera i izgradnjom pristupačnih objekata i usluga. No, uprkos tome, prema zvaničnim podacima, oko 85 odsto OSI u Crnoj Gori i dalje se suočava sa preprekama i barijerama prilikom pristupa javnom prevozu, javnim površinama i saobraćajnoj infrastrukturi.
“Analiza pristupačnosti objekata javnog saobraćaja je pokazala da autobuske stanice nisu u potpunosti ispunile uslove propisane Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju…. Najmanje 50 odsto željezničkih stanica u Crnoj Gori nije u potpunosti pristupačno licima s invaliditetom…”, konstatacija je iz jedne od novijih Vladinih strategija za unaprjeđenje položaja OSI.
Istraživanje Saveza slijepih Crne Gore i još nekoliko NVO, takođe, pokazuju da postoje ogromne ili velike prepreke u saobraćaju sa kojima se suočavaju slabovide ili osobe s teškoćama u kretanju.
Autobuske i Željezničke stanice na sjeveru nerijetko nemaju osnovne uslove ni za korisnike bez zdravstvenih teškoća, pa onda nije teško doći do zaključka zbog čega su OSI rijetko korisnici javnog prevoza. Nepristupačnost javnog prevoza kažu sagovornici Monitora za OSI je višestruka. Autobusi i vozovi nemaju rampe za korisnike invaidskih kolica, a untura vozila nedostaje prostor za to i slična pomagala. Stanice i peroni su bez rampi, oznaka za slijepe i slabovide osobe. Toj kategoriji OSI nije omogućeno ni da dobiju ostale informacije važne za javni prevoz. Npristuačne su platforme za ulazak i izlazak iz vozila. Neki od od njih često trpe i diskriminaciju na šaleterima.
“Više od 12 godina korstim štake i za sve to vrijeme nikada nijesam ušla u neko sredstvo javnog prevoza. Ne primjer, kada sam bila prinuđena da idem na pregled u Beograd, iz Kolašina u kojem živim, prvo sam kolima išla do Bijelog Polja, kako bih tamo mogla da uđem u voz. Bez pomoći članova familije nemoguće je ući u autobus, naročito u mom gradu u kojem nemamo uređenu autobusku. Otežana mi je i vožnja taksijem, ne mogu da uđem u vozilo bez pomoći vozača”, kaže četrdestpetogodišnja Kolašinka.
Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju proklamuje dostupnost usluga prevoza svim učesnicima i definiše način obavljanja javnog prevoza putnika. Tim Zakonom definisane su i obaveze auto-taksi prevoznika u smislu da se obezbijedi minimalni broj auto-taksi vozila prilagođenih licima s invaliditetom. U nezevaničnom razgovoru, nekoliko vlasnika preduzeća koja pružaju usluge taksi prevoza na sjeveru tvrde da ih niko nikada nije upozorio na tu obavezu. Većina, čak nije nije ni znala da im je to obaveza.
Zakonom je propisano mogućnost postojanja posebnog linijskog međugradskog prevoza, kojim se obavlja prevoz OSI i putnika kojima je potrebna posebna medicinska njega. Njihov prevoz u drumskom saobraćaju regulisan je i Zakonom o ugovorima o prevozu u drumskom saobraćaju. Prema tom aktu, prevoznik ne smije da odbije izdavanje rezervacije i vozne karte i prevoz osoba s invaliditetom, dok propisuje i naknadu štete u slučaju gubitka ili oštećenja opreme osobe s invaliditetom (invalidska kolica i druga oprema za kretanje). Uz to OSI može imati pratnju lica, odnosno asistenciju prilikom ulaska, izlaska i prevoza, na način da se za lice u pratnji obezbjeđuje besplatan prevoz i mjesto pored osobe s invaliditetom ukoliko to omogućava konstrukcija vozila.
“ U oblasti želježničkog saobraćaja OSI i osobe sa smanjenom pokretljivošću imaju pravo na informacije o pristupu željezničkom prevozu, uslovima za pristup i korišćenje željezničkih voznih sredstava, kao i o drugim sadržajima u vozu. Prevoznik i upravljač infrastrukture dužni su da im bez nakande obezbijede potrebnu pomoć radi pristupa i korišćenja željezničkih voznih sredstava”, podsjećaju na propise u jednoj od brošura iz Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG).
Kako su zapazili iz tog udruženja. na peronima, u mnogim gradovima ne postoje rampe za korisnike kolica ili drugi vidovi puta bez prepreka. Ne postoje ni rukohvati, kao ni taktilne staze vodilje, linije upozorenja. U elektromotornim vozovima i kolima ne postoji mogućnost ulaska s kolicima za kretanje jer ne postoji dovoljno slobodnog prostora za manipulaciju tim pomagalom.
“U praksi skoro ne postoji nijedan od propisanih elemenata pristupačnosti osim u novim vozovima koji imaju prostor namijenjen za korisnike kolica i pristupačne djelove voza, uključujući toalet. Međutim, oni ne saobraćaju na relaciji Bar – Beograd, a kao što je prethodno navedeno, rijetko i na relaciji Podgorica – Bijelo Polje”, zaključuju u UMHCG.
Uprkos poraznom stanju na terenu, formalno, mnoge opštine, čak i one u kojima je istraživanjam NVO konstatovana potpuna neprilagođenost javnom prevoza, imaju mnogo dokumenta koja daju smjernice za smanjenje diskriminacije OSI. Međutim, to su, izgleda, i dokumenti na koje se, nakon usvajanja, najbrže zaboravlja.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice